Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3100/17 (M. K.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Penzija
- Upravni spor
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Invalid
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3100/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3100/17, rješavajući apelaciju Milenka Kobasa, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Milenka Kobasa.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 020080 17 U od 29. maja 2017. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Milenku Kobasu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Milenku Kobasu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Kobasa podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 020080 17 U od 29. maja 2017. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 3194859593 od 12. decembra 2016. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Prijedor, broj 3194859593 od 26. novembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milenko Kobas (u daljnjem tekstu: apelant) iz Omarske, kojeg zastupa Milena Kobas iz Banje Luke, podnio je 24. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 020080 17 U od 29. maja 2017. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 3194859593 od 12. decembra 2016. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: Filijala PIO), broj 3194859593 od 26. novembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Fonda PIO i Filijale PIO zatraženo je 19. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovorio 26. decembra 2018. godine. Fond PIO i Filijala PIO nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je podnio zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju 6. marta 2006. godine.
6. Privremenim rješenjem Filijale PIO broj [JMB uklonjen] od 23. maja 2006. godine apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju počev od 10. aprila 2006. godine u iznosu od 453,37, KM mjesečno.
7. Filijala PIO je, kako je navedeno u obrazloženju, rješavajući po službenoj dužnosti u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 3194859593 od 18. februara 2011. godine kojim je apelantu određena invalidska penzija počev od 10. aprila 2006. godine u iznosu od 453,37 KM mjesečno. Rješenjem je određeno da se tako određena penzija usklađuje mjesečno prema stanju sredstava u Fondu PIO. Navedenim rješenjem zamijenjeno je privremeno rješenje od 23. maja 2006. godine na osnovu kojeg je vršena dotadašnja isplata apelantove penzije.
8. Apelantova žalba protiv rješenja od 18. februara 2011. godine je djelimično uvažena rješenjem Fonda PIO od 2. jula 2012. godine, prvostepeno rješenje djelimično poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu. U ponovnom postupku Filijala PIO je donijela rješenje od 30. novembra 2012. godine koje je potvrđeno rješenjem Fonda od 19. februara 2015. godine.
9. Rješenjem Filijale PIO od 28. oktobra 2014. godine apelantu je utvrđen novi iznos invalidske penzije počev od 1. februara 2012. godine u iznosu od 292,88 KM mjesečno, uz usklađivanja penzije za 2013. i 2014. godinu shodno članu 172 stav 4 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u).
10. Navedeno rješenje od 28. oktobra 2014. godine poništeno je u žalbenom postupku rješenjem Fonda PIO od 6. maja 2015. godine, te je u ponovnom postupku Filijala PIO donijela novo rješenje od 26. novembra 2015. godine kojim je apelantu utvrđen novi iznos invalidske penzije počev od 1. februara 2012. godine u iznosu od 300,01 KM, uvećane za 2013, 2014. i 2015. godinu, a prema odlukama o usklađivanju penzija za navedeni period.
11. Protiv rješenja od 26. novembra 2015. godine apelant je putem punomoćnika izjavio žalbu, koja je zaključkom Fonda PIO od 11. aprila 2016. godine odbačena kao nedopuštena, to jeste izjavljena od neovlašćenog lica. Nezadovoljan ovim zaključkom, apelant je pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor koji je okončan Presudom broj 11 0 U 018797 16 U od 15. novembra 2016. godine tako što je tužba uvažena i osporeni zaključak poništen.
12. U izvršenju navedene presude od 15. novembra 2016. godine Fond PIO je donio Rješenje broj 3194859593 od 12. decembra 2016. godine kojim je odlučujući o žalbi protiv rješenja od 26. novembra 2015. godine (prethodno odbačenoj) žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je u provedenom postupku uvažen stav izražen u navedenoj presudi kojom je poništen zaključak od 11. aprila 2016. godine, tako da je nesporno da se u spisu nalazi apelantova punomoć, data sestri Mileni Kobas, s tim da ona sadrži određene nedostatke, ali koji nisu takve prirode da mogu dovesti do odbacivanja izjavljene žalbe, što je prvobitno učinjeno. Postupajući po presudi, Fond PIO je uvažio stav i mogućnost primjene člana 49 stav 3 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), kojim se dopušta preduzimanje radnji u upravnom postupku bez valjane punomoći, uz određivanje roka da se ona naknadno dostavi, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Dalje je istaknuto da je nakon provedenog postupka i izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je pravo na invalidsku penziju apelant ostvario počev od 10. aprila 2006. godine, tako da ima ukupno ostvaren penzijski staž u trajanju od 36 godina, šest mjeseci i 14 dana, ostvaren u „bivšoj BiH“, RS i Republici Hrvatskoj, kao i poseban staž u dvostrukom trajanju za period proveden u VRS u trajanju od osam godina, dva mjeseca i 14 dana. Fond PIO se pozvao na odredbe člana 172 stav 4 važećeg Zakona o PIO-u kojom je dopušteno određivanje penzije korisniku prava po službenoj dužnosti, a ispravnost navedene odredbe je potvrdio Vrhovni sud RS i Okružni sud u svojoj praksi. Penzijski osnov za određivanje penzije utvrđen je shodno odredbama čl. 77-86 prethodnog Zakona o PIO-u, koji se shodno navedenim odredbama određuje od ostvarenih primanja za period proveden u osiguranju od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivanja prava izuzimajući 1992. i 1993. godinu i u vezi sa članom 38 novog Zakona o PIO-u.
13. Apelant je protiv rješenja Fonda PIO od 12. decembra 2016. godine tužbom pokrenuo upravni spor. Odlučujući o tužbi, Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 020080 17 U od 29. maja 2017. godine tužbu odbio kao neosnovanu.
14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je osporeni akt pravilan i zakonit. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 37 st. 1, 2 i 3 Zakona o PIO-u i član 172 stav 4 istog zakona. Istaknuto je da je osporeni akt donesen u izvršenju presude Okružnog suda od 15. novembra 2016. godine, kojim je poništeno rješenje tuženog od 11. aprila 2016. godine kada je odbačena kao nedopuštena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Fonda PIO od 26. novembra 2015. godine, uz obrazloženje da je bila izjavljena od neovlašćenog lica. Dakle, postupajući po primjedbama i uputstvima sadržanim u navedenoj presudi, Fond PIO je, kako je navedeno, pravilno i zakonito postupio kada je apelantovom punomoćniku odredio naknadni rok za dostavljanje valjane punomoći, pa je nakon toga u meritumu odlučio o izjavljenoj žalbi na rješenje od 26. novembra 2015. godine. Okružni sud je dalje naveo da je donošenjem novog Zakona o PIO-u, koji je stupio na snagu 1. januara 2012. godine, propisana obaveza Fonda PIO da po službenoj dužnosti ponovo odredi penzije korisnicima penzije kojima je to pravo bilo utvrđeno po odredbama ranijeg zakona. Nadalje je istaknuto da je tačno da se primjenom člana 172 stav 4 važećeg Zakona o PIO-u mijenjaju stečena prava korisnika prava, ali da je zakonska obaveza Fonda PIO bila da po službenoj dužnosti svim nosiocima prava kojima je penzija bila određena na osnovu člana 87 Zakona o PIO-u koji je bio ranije na snazi do donošenja novog Zakona o PIO-u odredi novi iznos penzije, što je u konkretnom slučaju i učinjeno.
15. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantu utvrđen novi iznos invalidske penzije u iznosu od 300,01 KM, a koja se uvećava za 2013, 2014. i 2015. godinu, shodno odlukama o valorizaciji, koje Fond PIO donosi na kraju svake kalendarske godine na osnovu statističkih podataka Republičkog zavoda za statistiku. Na osnovu utvrđenih činjenica (da apelant ima ukupan penzijski staž u trajanju od 36 godina, šest mjeseci i 14 dana, ostvaren u „bivšoj BiH“, Republici Srpskoj i Republici Hrvatskoj, pri čemu u ukupno ostvaren staž u Republici Srpskoj ulazi i poseban staž u dvostrukom trajanju, koji je apelant ostvario kao pripadnik OSVRS, što ukupno iznosi osam godina, dva mjeseca i 14 dana), apelantu je invalidska penzija priznata shodno čl. od 131 do 134, u vezi sa članom 241 ranije važećeg Zakona o PIO-u, pri čemu je penzijski osnov određen shodno odredbama čl. od 77 do 86 tog Zakona o PIO-u (penzijski osnov predstavlja prosječan iznos neto plate osiguranika, odnosno neto osnovicu osiguranja određene od plata ostvarenih za period proveden u osiguranju). Nadalje je istaknuto da je penzijski osnov određen od apelantovih plata ostvarenih za period proveden u osiguranju od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivanja prava na invalidsku penziju (10. april 2006. godine), izuzimajući 1992. i 1993. godinu, odnosno 1994, 1995. i dio 1996. godine, shodno članu 38 važećeg Zakona o PIO-u, s obzirom na to da u tom periodu apelant ima utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju kao pripadnik OSVRS, tako da se on i ne može uzeti u obračun ličnog koeficijenta prilikom određivanja visine pripadajuće penzije, bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda. Dakle, kako je poseban staž u dvostrukom trajanju apelantu priznat i upisan u radnu knjižicu, koja se nalazi u spisu predmeta, jasno je da on za utvrđeni period od 16. septembra 1991. godine do 17. januara 1996. godine, s prekidima, shodno članu 38 važećeg Zakona o PIO-u, apelantu nije niti mogao ući u obračun penzijskog osnova. Okružni sud je zaključio da je tuženi organ na pravilan i zakonit način apelantu obračunao i potom uskladio primanja po osnovu invalidske penzije, a prema imperativnim odredbama važećeg Zakona o PIO-u.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da mu iznos penzije nije pravilno utvrđen, odnosno da penzija nije određena od njegovih plata ostvarenih u skladu s propisima o radu, odnosno u visini najnižih osnovica osiguranja utvrđenih zakonom za period od 1994. do 2005. godine, kao i da apelantove plate od 1973. do 2005. godine nisu valorizovane koeficijentima propisanim zakonom i opštim aktima Fonda PIO. Navodi da su njegove plate koje su evidentirane u matičnoj evidenciji Fonda PIO manje od najniže osnovice za obračun doprinosa utvrđene zakonom, to jeste od 50% prosječne plate u RS za te godine, zbog čega mu je penzija umanjena za oko 50 KM mjesečno od 1. februara 2012. godine. Apelant smatra da su Fond PIO i Poreska uprava RS propustili da njegove plate za navedeni period evidentiraju u zakonom utvrđene evidencije u iznosima određenim propisima o radu ili u visini najniže osnovice za obračun doprinosa utvrđene zakonom. Takođe, smatra da mu nije pravilno utvrđen radni staž upisan u radnu knjižicu. Pored toga, apelant smatra da mu je u predmetnom sporu povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je postupak od dana podnošenja zahtjeva 6. marta 2006. godine trajao više od 12 godina.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka US i 103/15) relevantne odredbe glase: Član 37.
Poseban staž (1) Poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:
a) borcu, pripadniku oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ili vojnih formacija pod komandom tih snaga, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji te države od 17. avgusta 1990. do 19. maja 1992. godine, i
b) borcu, pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše BiH od 19. maja 1992. godine do demobilizacije.
(2) Licima iz stava 1. ovog člana u poseban staž u dvostrukom trajanju računa se i vrijeme provedeno u zarobljeništvu, kao i vrijeme provedeno na liječenju i medicinskoj rehabilitaciji, zbog posljedica bolesti ili povreda zadobijenih u oružanim sukobima i zarobljeništvu.
(3) Poseban staž, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, utvrđuje Fond rješenjem, na osnovu pravosnažnog rješenja o kategorizaciji borca.
(4) Poseban staž, u skladu sa stavom 1. tačka b) i stava 2. ovog člana, računa se zaključno sa danom demobilizacije, odnosno sa danom oslobađanja iz zarobljeništva ili završetka liječenja i medicinske rehabilitacije, a najdalje do 19. juna 1996. godine.
Član 38.
Period koji je rješenjem iz stava 3. člana 37. ovog zakona utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa se u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda.
Član 106. stav 1.
Fond vodi matičnu evidenciju o osiguranicima, uplatiocima doprinosa i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
Član 156. stav 1.
(1) Uplatilac doprinosa je obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom.
Član 172. stav 4.
(4) Za korisnika penzije koja je određena od penzijskog osnova u skladu sa članom
87. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 20/07, 33/08, 01/09, 71/09, 106/09 i 118/09) Fond će po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije određene od penzijskog osnova u skladu sa čl. 77. do 86. tog zakona, od prvog dana narednog mjeseca nakon stupanja Zakona na snagu.
19. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Kad organi rešavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbede uspešno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka Član 49. stav 3.
Na pitanja u vezi sa punomoći koja nisu uređena odredbama ovog zakona shodno se primenjuju odredbe zakona o parničnom postupku.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 020080 17 U od 29. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 2. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 24. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, zatim pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je apelantu utvrđivana visina invalidske penzije, dakle radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporene odluke
28. Ustavni sud ističe da apelant osporava odluke upravnih organa i presude redovnog suda tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.
29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u upravnom postupku i postupku upravnog spora, u konačnici, apelantu utvrđena nova visina invalidske penzije. Pri tome Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Fond PIO dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u žalbama i u tužbama kojima je pokretao upravni spor i koje je Okružni sud ispitao i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da osporenim odlukama nije pravilno određena njegova penzija zato što je njegov poslodavac propustio da evidentira u matičnoj evidenciji Fonda PIO njegove plate u iznosima određenim propisima o radu ili u visini najniže osnovice za obračun doprinosa utvrđene zakonom zbog čega je apelantova penzija značajno manja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci ispitao navode apelantove tužbe i dao jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno ne utiču na pravilnost osporenog akta. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelantova penzija u konkretnom postupku utvrđena na osnovu relevantnih podataka u matičnoj evidenciji Fonda PIO u postupku propisanom Zakonom o PIO-u, odnosno da se u predmetnom postupku nisu utvrđivali iznosi plata i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Takođe, Ustavni sud zapaža da se u pogledu apelantovih prigovora da mu nije obračunat sav radni staž upisan u radnu knjižicu i matičnu evidenciju Fonda PIO Okružni sud pozvao na relevantnu odredbu člana 38 Zakona o PIO-u s obzirom na to da je apelantu priznat poseban staž u dvostrukom trajanju koji shodno članu 37 stav 3 Zakona utvrđuje Fond PIO, a koji se u smislu navedene odredbe (člana 38) „ne računa u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda.“. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su redovni sud i organi uprave u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud u datim činjenicama apelantovog slučaja ne nalazi razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje suda i organa uprave.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
33. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantni principi
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
36. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Filijale PIO od 18. februara 2011. godine apelantu utvrđena invalidska penzija, te da je apelantu konačno utvrđen iznos invalidske penzije presudom Okružnog suda od 29. maja 2017. godine. Stoga, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste šest godina i tri mjeseca.
c) Analiza dužine trajanja postupka
38. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je utvrđivana visina apelantove invalidske penzije, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
39. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao šest godina i tri mjeseca, što je neprihvatljivo dug period za predmetni upravni postupak i postupak upravnog spora. Pri tome Ustavni sud zapaža da ni upravni organi, ni Okružni sud nisu naveli razloge za prekomjernu dužinu trajanja postupka. Takođe, Ustavni sud zapaža da je postupanje Fonda PIO doprinijelo ukupnoj dužini postupka, budući da osim toga što je predmet dva puta vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak Fond PIO je zaključkom odbacio apelantovu žalbu iako je Okružni sud utvrdio da ona sadrži određene nedostatke, ali koji nisu takve prirode da mogu dovesti do odbacivanja izjavljene žalbe, a što je dovelo do novog postupka pred Fondom PIO. Ustavni sud smatra da je u takvim okolnostima period od više od šest godina za predmetni postupak utvrđivanja invalidske penzije pretjerano dug period koji ne korespondira standardu donošenja odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
41. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, rukovodeći se principom pravičnosti te okolnošću da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 450,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
42. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i prava na suđenje u razumnom roku. U prethodno navedenim tačkama Ustavni sud je utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku i u tom kontekstu dosudio apelantu odgovarajuću naknadu nematerijalne štete, pa stoga nema uslova da Ustavni sud navode o dužini postupka ponovo cijeni i u kontekstu ispitivanja apelantovih navoda o povredi prava na imovinu. Ustavni sud naglašava da su apelantovi ostali navodi već razmotreni u okviru apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje (pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava), te da je zaključeno da u tom segmentu ne postoji bilo kakva proizvoljnost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek
43. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako apelant to nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korišćenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je i ovaj dio apelacije neosnovan.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak trajao šest godina i tri mjeseca, a što je posljedica postupanja organa uprave i Okružnog suda koji nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za dužinu predmetnog postupka.
45. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sud i organ uprave za svoje odluke dali jasne razloge.
46. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje i ocijenjeni neosnovanim, uključujući i razuman rok.
47. Takođe, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove koje je koristio, a činjenica da korišćenje tih pravnih lijekova nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost.
48. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević