Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6140/18 (Raiffeisen bank d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6140/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-6140/18, rješavajući apelacije Raiffeisen bank d.d. Sarajevo i Selme Skopljak r. Tufekčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Raiffeisen bank d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 222943 17 Rev od 5. jula 2018. godine i Selma Skopljak r. Tufekčić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 Rs 025477 17 Rsž od 17. avgusta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-6140/18
1. Raiffeisen bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnijela je 2. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 222943 17 Rev od 5. jula 2018. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude kojom je odbijena apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je, između ostalog, poništeno nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu od 10. maja 2010. godine koje je izdano od strane apelantice, te je apelantica obavezana uspostaviti tužitelju (J.M.) radnopravni status i vratiti ga na posao, kao i isplatiti mu naknadu plaća za određeno vremensko razdoblje u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju odluke drugostepeni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizilazi da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze sa 10. avgustom 2010. godine, te da mu je otkazan ugovor bez prava na otpremninu i bez otkaznog roka. Nadalje, da je sa ovim danom odjavljen kao osiguranik kod nadležnih fondova penzijskog i invalidskog i zdravstvenog osiguranja, te da je apelantica istog dana kad mu je otkazala ugovor o radu zatražila opravdanje izostanka s posla i u isto vrijeme izjašnjenje odnosno odbranu zbog teže povrede radne obaveze. Takođe je navedeno da je u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelj bio štićenik Udruge za pomoć u rehabilitaciji ovisnika, te da zbog boravka u ovom centru nije ni mogao primiti pismeno apelantice odnosno otkaz ugovora o radu i poziv na pravdanje izostanka s posla. Nadalje je navedeno da je ovo pismeno odbio primiti njegov otac naglašavajući da je tužitelj otputovao. S tim u vezi, drugostepeni sud je ukazao da je prvostepeni sud ispravno zaključio da odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju nije zakonita. Naime, istaknuto je da iz stanja spisa proizilazi da je apelantica otkazala ugovor o radu tužitelju, a da tužitelj nije primio pismeno apelantice koje mu daje pravo na odbranu, slijedom čega drugostepeni sud zaključuje da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je povrijeđeno tužiteljevo pravo na odbranu. Naime, ukazano je da je tužitelju otkazan ugovor o radu 10. maja 2013. godine, a da je pismo apelantice kojim je pozvan tužitelj da iznese odbaranu od istog datuma. S tim u vezi, drugostepeni sud je dalje naveo da tužitelj nije primio ovo pismo apelantice jer se nalazio u to vrijeme na liječenju. Takođe, drugostepeni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno zaključuje da je apelantica postupila i suprotno odredbama Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti i to čl. 5, 7-10. koje propisuju pravo zaposlenika da bude uopće obavješten o navodima povrede radne obaveze, na davanje pismenog odgovora na navode iz zahtjeva, na dokaze koje u prvostepenom disciplinskom postupku ima pravo provesti, saslušanje u razumnom roku, te prigovor. Naime, navedeno je da je odredbom člana 17. istog Pravilnika propisano obavezno učešće vijeća zaposlenika ili sindikata u postupku u kome poslodavac namjerava izreći mjeru raskida ugovora o radu, a koji očito u ovom postupku nije učestvovao. Takođe, drugostepeni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilnim pozivom na odredbe člana 96. Zakona o radu FBiH odlučio da obaveže apelanticu na isplatu naknade plaće tužitelju u određenom vremenskom periodu.
4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe čl. 89, 90 i 96. Zakona o radu, kao i odredbe čl. 5, 7- 10 i 17. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnog odgovornosti apelantice, te da su u obrazloženjima svojih presuda dali razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Vrhovni sud je naveo da je tužitelj uspostavu radno - pravnog statusa i povrat na posao tražio kao posljedicu nezakonitog otkaza ugovora o radu, a što mu pripada u skladu sa odredbom člana 96. Zakona o radu.
2. AP-911/19
5. Selma Skopljak r. Tufekčić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Azijada Mujkić advokat iz Zenice, podnijela je 28. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 44 0 Rs 025477 18 Rev od 28. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 Rs 025477 17 Rsž od 17. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Žepču broj 44 0 Rs 025477 17 Rs od 15. novembra 2017. godine.
6. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-6327/18 od 19. decembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da stoga nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
7. Presudom Kantonalnog suda od 17. avgusta 2018. godine odbijen je apelantičina žalba i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se Ugovor o radu zaključen između nje i tuženog (Bositeks d.o.o.) ima smatrati ugovorom o radu zaključenim na neodređeno vrijeme. Također je odbijen i zahtjev da se poništi kao nezakonita Odluka tuženog o prestanku ugovora o radu, kao i da se tuženi obaveže da apelanticu kao tužiteljicu vrati na poslove i zadatke njenog radnog mjesta ili na drugo radno mjesto, kao i da joj isplati određeni novčani iznos po osnovu naknade plaća.
8. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantica u određenim periodima (bliže označenim u obrazloženju drugostepene odluke) bila u radnom odnosu kod tužene po osnovu zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme. Dalje je navedeno da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog neprekidno godinu i jedanaest mjeseci. Na osnovu navedenog utvrđenja, a imajući u vidu da je u vrijeme postojanja predmetnog radnopravnog odnosa apelantice i tuženog bio na snazi Zakona o radu (Sl.Novine F BIH broj 43/99, 32/00 29/03), Kantonalni sud zaključuje da se pravilno prvostepeni sud pozvao na odredbe čl. 19 i 20. navedenog zakona i utvrdio da se nisu stekli uslovi da se predmetni ugovori o radu zaključeni na određeno vrijeme smatraju ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Ovo zbog toga što se nisu ispunili zakonom propisani uslovi za takvu transformaciju (član 19. Zakona o radu), odnosno apelantica nije radila neprekidno dvije godine, već godinu i jedanaest mjeseci kada je slijedio prekid, koji je trajao 31 dan do zaključenja novih ugovora na određeno vrijeme od 1. septembra 2015. godine i od 29. februara 2016. godine. Kantonalni sud je ukazao da je u periodu trajanja navedenih ugovora o radu na snazi je Zakon o radu (SI.novine F BIH broj 26/16 od 4. aprila 2016. godine, stupio na snagu 12. aprila 2016. godine), tako da i u odnosu na navedene ugovore nisu ispunjeni zakonski uslovi za transformaciju ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6140/18.
10. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i/ili pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelantica u AP-6140/18 se pozvala i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, dok se apelantica u AP-911/19 pozvala i na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava u konkretnim apelacijama odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i/ili primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević