Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1596/18 (Velepromet-Maloprodaja d.o.o. Visoko, u stečaju)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekid postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1596/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1596/18, rješavajući apelaciju Velepromet-Maloprodaja d.o.o. Visoko, u stečaju, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Velepromet-Maloprodaja d.o.o. Visoko, u stečaju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Ip 033144 18 Pž od 30. januara 2018. godine i Rješenja (o namirenju) Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Ip 033144 12 Ip od 28. novembra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Velepromet-Maloprodaja d.o.o. Visoko, u stečaju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Ip 033144 18 Pž od 30. januara 2018. godine i Rješenja (o namirenju) Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Ip 033144 12 Ip od 28. novembra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. Velepromet-Maloprodaja d.o.o. Visoko, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 9. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Ip 033144 18 Pž od 30. januara 2018. godine i Rješenja (o namirenju) Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Ip 033144 12 Ip od 28. novembra 2017. godine.
2. Općinski sud je Rješenjem (o namirenju) od 28. novembra 2017. godine stavom I odbio apelantov prijedlog za prekid izvršnog postupka u ovoj fazi postupka, te je odbio apelantov prijedlog da se određena novčana sredstva koja su ostvarena prodajom apelantove nekretnine s depozitnog računa suda „doznače“ na apelantov (kao stečajnog dužnika) novootvoreni transakcijski račun. Stavom II je određeno da se iz kupoprodajne cijene, koju je kupac S. P. položio na depozitni račun suda 18. maja 2016. godine namiruje tražilac izvršenja (Općina Visoko) u iznosima i na način detaljno naveden u izreci.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja Općinski sud je, između ostalog naveo da je na ročištu za prodaju nekretnine 6. maja 2016. godine nekretnina koja je bila u apelantovom vlasništvu prodata kupcu-ponuđaču S.P. za određeni novčani iznos, te da je kupac kupoprodajnu cijenu uplatio na depozitni račun suda. Općinski su je naveo da je donio rješenje o dosudi 25. maja 2016. godine koje je postalo pravosnažno 9. juna 2016. godine, nakon čega je pristupio namirenju tražioca izvršenja.
4. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelant podneskom od 15. decembra 2016. godine obavijestio sud da je Rješenjem Općinskog suda u Zenici broj 43 0 St 135042 16 St od 28. novembra 2016. godine nad njim otvoren stečajni postupak, te je predložio da se novčana sredstva ostvarena prinudnom prodajom apelantove nekretnine sa depozitnog računa suda „doznače“ na apelantov novootvoreni transakcijski račun. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je uvidom u spis utvrdio da je stečaj nad apelantom otvoren poslije prodaje nekretnine u izvršnom postupku, nakon uplate kupoprodajne cijene, nakon donošenja i pravosnažnosti rješenja o dosudi, zbog čega je iznos kupoprodajne cijene već ušao u diobenu masu u izvršnom postupku, te da sud nakon provedenih izvršnih radnji i donesenih odluka samo može donijeti konačnu odluku o namirenju. Drugačije postupanje suda dovelo bi do povrede prava tražioca izvršenja, kao i do povrede čl. 96-109 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
5. Kantonalni sud je Rješenjem od 30. januara 2018. godine apelanovu žalbu odbio kao neosnovanu i rješenje prvostepenog suda potvrdio.
6. U obrazloženju konačnog rješenja Kantonalni sud je, između ostalog naveo da je uslov za prekid sudskih postupaka prema članu 55. st. (1), (2), (4) i (5) Zakona o stečajnom postupku da se potraživanja odnose na stečajnu masu ili imovinu koja pripada stečajnoj masi, dakle, da je jedna strana stečajni dužnik, a druga stečajni povjerilac. S tim u vezi, naveo je da se sudski postupci prekidaju u odnosu na stečajne povjerioce i mogu se nastaviti tek ako stečajni upravnik na ročištu za ispitivanje ta potraživanja ospori. Dakle, ni izlučni, ni razlučni, ni povjerioci mase nisu stečajni povjerioci radi čega je propisan izuzetak predviđen članom 55. stav (3) Zakona o stečajnom postupku. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da tražilac izvršenja u konkretnom slučaju nije stečajni povjerilac. Dakle, tražilac izvršenja ima posebna prava ako se primjeni Zakon o stečajnom postupku kao lex specialis jer mu je postupak u vrijeme otvaranja stečajnog postupka : 1) tekao, 2) u istom je apelant izvršenik, 3) protivna strana ima pravo da preuzme postupak, 4) jer ima pravo na odvojeno namirenje (razlučni je povjerilac). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju postupio u skladu sa članom 55. stav (3) Zakona o stečajnom postupku i u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, zbog čega je apelantova žalba neosnovana.
Apelacioni navodi
7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Apelant navodi da je Općinski sud izvršni postupak trebao prekinuti odmah nakon saznanja da je nad apelantom (izvršenikom) otvoren stečajni postupak bez obzira u kojoj fazi se postupak nalazio, te bez obzira što je nekretnina koja je bila predmet izvršenja u izvršnom postupku prodata prije otvaranja stečajnog postupka nad apelantom. Apelant navodi da je novac koji je dobijen prodajom predmetne nekretnine trebao ući u stečajnu masu, te da se u okviru stečajnog postupka isključivo mogla vršiti podjela stečajne mase po odredbama Zakona o stečajnom postupku, a ne u okviru izvršnog postupka koji je promptno morao biti prekinut. Apelant navodi da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
10. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana i člana 6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
11. U konkretnom slučaju, osporenim konačnim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku (protiv rješenja o namirenju), koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da je Kantonalni sud u osporenoj konačnoj odluci, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da su se zbog otvaranja stečajnog postupka nad imovinom apelanta stekli uslovi za prekid predmetnog izvršnog postupka i da novac koji je dobijen prinudnom prodajom apelantove imovine u izvršnom postupku predstalja dio stečajne mase) u obrazloženju odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja (vidi Odluka o dopustivosti Ustavnog suda, br. AP-762/18 od 19. juna 2018. godine i AP-3948/17 od 17. jula 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević