Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4160/17 (M. J.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4160/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4160/17, rješavajući apelaciju Milosava Jovanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milosava Jovanovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 017259 17 Krž 2 od 16. juna 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milosav Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čajniča, kojeg zastupa Veljko M. Ćivša, advokat iz Sokoca, podnio je 6. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 017259 17 Krž 2 od 16. juna 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo i Sud BiH su 15. i 22. januara 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 017259 15 Kri od 4. novembra 2016. godine, koja je potvrđena Presudom apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 017259 17 Krž 2 od 16. jula 2017. godine, apelant i optuženi Marijan Jovanović i Slavko Jovanović (u daljnjem tekstu: saoptuženi) proglašeni su krivim zato što su radnjama opisanim u osuđujućem dijelu izreke presude počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), u vezi sa članom 22 istog zakona, pa ih je Sud BiH osudio na kazne zatvora u trajanju od po 11 godina, u koje se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom, na osnovu člana 284 tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant, saoptuženi, te optuženi Stevo Jovanović oslobođeni su optužbe da su radnjama opisanim u oslobađajućem dijelu izreke pobijane presude počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, a sve u vezi sa članom 22 istog zakona.

6. Sud BiH je, nakon sprovedenog postupka, zaključio da je nesumnjivo dokazano da su apelant i saoptuženi, na način koji je detaljno opisan u osuđujućem dijelu izreke prvostepene presude, „za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Vojske Republike Srpske i Armije BiH, […], kao pripadnici – vojnici Vojske Republike Srpske […], postupali protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava […] tako što su u prvoj polovini mjeseca juna 1992. godine u selu Medoševići, opština Čajniče, po prethodnom dogovoru, zajedno s umrlim M. J. i G. J., naoružani poluautomatskim puškama iznenada došli i rasporedili se oko štale u kojoj su se nalazili civili bošnjačke nacionalnosti, i to supružnici A. Medošević i Dž. Medošević (u daljnjem tekstu: supružnici Medošević), njihova kći K. M. i sin Mevludin Medošević, kao i srodnici, djeca M. B. – rođena 1981. godine i M. B. – rođen 1983. godine (u daljnjem tekstu: mldb. oštećeni). Utvrđeno je da su im zatim, u namjeri da ih sve liše života, naredili da izađu iz štale držeći poluautomatske puške u pravcu istih i štale, što su pomenuti Medoševići i mldb. oštećeni zbog straha za život učinili […], nakon čega su dvojica od prisutnih Jovanovića mldb. oštećene nasilno odvojili od Medoševića, uveli ih i zaključali u obližnju kuću, vlasništvo A. Medoševića, na koji način su ih protivzakonito zatvorili onemogućivši im da izađu i pobjegnu iz kuće, […]. Zatim su […], na detaljno opisani način, fizički maltretirali supružnike Medošević i njihovu kćer i sina […]. Utvrđeno je da je tom prilikom Mevludin Medošević iskoristio nepažnju prisutnih Jovanovića i pobjegao s lica mjesta, […], pa su zbog toga Jovanovići iz poluautomatske puške ispalili više hitaca u njegovom pravcu i organizovali potragu za njim, nakon čega su […], iz poluautomatske puške pucali u pravcu supružnika Medošević i njihove kćerke, usljed kojih zadobijenih povreda je nastupila smrt, dok je smrt A. Medoševića nastupila usljed snažnog udarca zadobijenog od strane navedenih Jovanovića, i to djelovanjem tupe mehaničke sile u predjelu grudnog koša. Zatim su svi Jovanovići ponovo vratili u kuću A. Medoševića, gdje su na isti način pucanjem iz puške lišili života mldb. oštećene, koji su se cijelo vrijeme nalazili zaključani u kući, da bi na kraju izazvali požar, usljed kojeg je kuća u potpunosti izgorjela zajedno sa tijelima ubijenih mldb. oštećenih i obližnjom štalom“. Utvrđeno je da su mldb. oštećeni, kao nestala lica, pravosnažnim Rješenjem Opštinskog suda u Goraždu broj R: 609/02 od 24. februara 2003. godine proglašeni umrlim.

7. U presudi su navedeni izvedeni dokazi optužbe (strana 9) te da je, na zajednički prijedlog odbrana optuženih, saslušano 10 imenovanih svjedoka, pročitan je iskaz svjedoka Radomira V., a iskaze u svojstvu svjedoka su na glavnom pretresu dali i svi optuženi. Lista materijalnih dokaza koji su prezentovani i uvedeni kao dokaz navedena je u prilogu aneksa presude i čini njen sastavni dio. Dalje, u presudi su pojašnjeni opšti elementi krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ (paragraf 88); da djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava (par. 90– 95); detaljan pregled poimenično navedenih iskaza svjedoka iz kojih proizlazi svojstvo oštećenih kao civilnih lica (par. 96–105); postojanje oružanog sukoba (par. 106-118); da je djelo povezano s ratom i oružanim sukobom (par. 119-127); da počinioci moraju narediti ili počiniti djelo (par. 128–130) kao i ispunjenost elemenata radnji izvršenja djela, odnosno ubistva, pozivanjem na praksu MKSJ u predmetima „Mitar Vasiljević“, „Kordić i dr.“ i „Blaškić“ ( par.132–135). Pored toga, u presudi je pojašnjen mens rea – subjektivni elemenat za ubistvo (par. 136–139).

8. Sud BiH je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, koji su analizirani i detaljno opisani u obrazloženju, utvrdio činjenično stanje navedeno u osuđujućem dijelu izreke presude, te zaključio van razumne sumnje da su se u radnjama optuženih stekli svi elementi bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ.

9. Da su apelant i saoptuženi počinili krivično djelo (ubistvo tri člana porodice Medošević i dvoje mldb. oštećenih) na način opisan u osuđujućem dijelu izreke presude, Sud BiH je utvrdio na osnovu iskaza ključnog svjedoka optužbe Mevludina Medoševića, dovodeći taj iskaz u vezu s iskazima svjedoka Ibrahima P., S. B., R. B., Radeta T., Čede J., Dragomira L., iskaza dva vještaka i materijalne dokumentacije.

10. Sud BiH je naveo da u postupku nije bila sporna činjenica smrti pet oštećenih, koja je potkrijepljena materijalnom dokumentacijom i izjavama svjedoka. Ta činjenica proizlazi i iz Nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještačenja, koji je sačinio doc. dr med. sc. Vedo Tuco (dokaz T-61), koji ga je na glavnom pretresu potvrdio i pojasnio, a koji je sačinio na osnovu dokumentacije prof. dr Zdenka Cirhlaža (dokaz T-60 – Izvještaj o sudsko-medicinskoj ekspertizi broj Kri-13/01 od 31. oktobra 2001. godine), koji je 31. oktobra 2001. godine bio prisutan prilikom vršenja ekshumacije u selu Medoševići kada su pronađeni posmrtni ostaci supružnika Medošević i njihove kćerke. Sud BiH je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka i u vezi s tim obrazloženjima datim tokom glavnog pretresa jer se radi o dokazu koji su u skladu s pravilima struke i nauke dali izuzetno stručni i kvalifikovani vještaci sudske medicine s dugogodišnjim iskustvom u sudsko-medicinskim vještačenjima. Sud BiH je naveo da je identitet posmrtnih ostataka supružnika Medošević i njihove kćerke potvrđen od strane bliskog srodnika A. Medoševića i na osnovu klasične metode identifikacije (antropološko-morfoloških pokazatelja, zubnog statusa, odjeće). Prednje navedena činjenica je potkrijepljena i u presudi navedenom materijalnom dokumentacijom.

11. U odnosu na mldb. oštećene, odgovarajući na pitanje optužbe, vještak Vedo Tuco je pojasnio da su posmrtni ostaci dvoje djece, uzrasta od devet i 11 godina u potpunosti izgorjeli usljed djelovanja visoke temperature, tačnije otvorenog plamena. Imajući u vidu da posmrtni ostaci dvoje malodobne djece nisu pronađeni, vještak je na glavnom pretresu objasnio proceduru na terenu kada su u pitanju ekshumacije posmrtnih ostataka u izgorjelim kućama. Međutim, činjenica smrti za mldb. oštećene je potkrijepljena materijalnom dokumentacijom, i to pravosnažnim Rješenjem Opštinskog suda u Goraždu broj R609/02 od 24. februara 2003. godine o proglašenju umrlim nestalih mldb. oštećenih (dokaz T-51) i izvoda iz MKU Opštine Goražde od 17. septembra 2014. godine na ime mldb. oštećenih. Sud BiH je naveo da nije imao razloga da ne prihvati kao istinite i vjerodostojne iskaze vještaka čije su izjave, kao i nalaz i mišljenje razložni, uvjerljivi i ničim dovedeni u sumnju, a posebno cijeneći iskaz svjedoka Mevludina Medoševića koji je zarobljen zajedno sa oštećenim ubijenim licima, na osnovu kojeg je, pored već navedene materijalne dokumentacije, Sud BiH utvrdio da se radi o supružnicima Medošević i njihovoj kćerci, te mldb. oštećenim.

12. Druga ključna činjenica koju je Sud BiH bio dužan da utvrdi jesu počinioci izvršene inkriminacije na način opisan u izreci presude, odnosno da utvrdi van razumne sumnje da su apelant i saoptuženi izvršili ubistvo navedenih lica. Ova činjenica prvenstvo se zasniva na iskazu ključnog svjedoka optužbe Mevludina Medoševića koji je, svjedočeći na glavnom pretresu, detaljno opisao događaj koji se desio kritične prilike, način postupanja optuženih prema njemu i kasnije ubijenim članovima njegove porodice, način na koji je pobjegao s lica mjesta i izbjegao sigurnu smrt, te je u presudi detaljno interpretiran ovaj iskaz (par. 148, 150–158). Činjenicu da su se u kući A. Medoševića nalazili i mldb. oštećeni su na glavnom pretresu potvrdili svjedoci S. B. i R. B., roditelji ubijene djece. Da se u selu Medoševići desilo ubistvo, da je ubijen Ahmet Medošević potvrdio je i svjedok Dragomir L. kada je svjedočio na glavnom pretresu. Svjedoci Safeta i Ruždo Bavčić, roditelji ubijenih mldb. oštećenih, srodnici Mevludina Medoševića su takođe svjedočili na okolnosti ubistva u selu Medoševići. Ovi svjedoci nisu bili očevici, niti imaju direktna saznanja o počiniocima ovog zločina i oni su od svjedoka Mevludina čuli ko je odgovoran za ubistva i način na koji su se desila. Dakle, Sud BiH je izvršio detaljnu analizu dokaza, čiji su najznačajniji dijelovi u presudi analizirani, te zaključilo kako oni predstavljaju jednu konzistentnu i uvjerljivu cjelinu. Sud BiH je iskaze ovih svjedoka ocijenio kao jasne i ubjedljive, te iskaz Mevludina Medoševića dat na osnovu ličnih opažanja, a koji nije imao niti jedan valjan razlog da lažno tereti optužene, u cijelosti prihvatio i van razumne sumnje utvrdio da su optuženi, postupajući na način kako je to opisano u osuđujućem dijelu presude, krivično odgovorni za smrt pet oštećenih lica.

13. Međutim, Sud BiH je dao poseban osvrt na prigovor odbrane koji je iznijela i u završnim izlaganjima i u toku cijelog krivičnog postupka, odnosno da niko, pa ni Mevludin Medošević, nije vidio da su optuženi izvršili ubistva na način opisan u osuđujućem dijelu izreke presude. Stoga je Sud BiH detaljno obrazložio razloge koji su doveli do zaključka suda o krivičnoj odgovornosti apelanta i saoptuženih. Tako je vještak sudske medicine dr Zdenko Cirhlaž (paragraf 179) na glavnom pretresu izjavio da je 31. oktobra 2001. godine boravio na području sela Medoševići, zajedno sa timom, na osnovu naredbe Kantonalnog suda u Goraždu broj Kri 13/01. Vještak je objasnio da je tom prilikom vršena ekshumacija posmrtnih ostataka tri lica, a koja su bila označena br. 387, 388 i 389 i koja su identifikovana kao supružnici Medošević i njihova kćerka. Zapisnikom o uviđaju povodom izvršenih ekshumacija u opštini Čajniče broj 13/01 od 31. oktobra 2001. godine (dokaz T-43) potvrđeni su navodi svjedoka Šefika D., koji je prisustvovao uviđaju u selu Medoševići u oktobru 2001. godine, da su na livadi pronašli jednu grobnicu u kojoj su bili posmrtni ostaci tri lica, jedna mlađa, jedna starija ženska osoba i jedna starija muška osoba. Takođe, i vještak dr Vedo Tuco je glavnom pretresu izjavio da je sačinio nalaz i mišljenje od 27. oktobra 2014. godine (dokaz T-61) na osnovu medicinske dokumentacije koju je prethodno sačinio dr Zdenko Cirhlaž, napominjući da nije lično vidio posmrtne ostatke. Međutim, obrazlažući svoj nalaz, vještak je izjavio da je na osnovu gore navedene dokumentacije dobio zadatak da pokuša utvrditi uzroke smrti ekshumiranih posmrtnih ostataka, pa je na osnovu njihove obrade sastavio nalaz. Na pitanje da li su posmrtni ostaci dvoje djece, u uzrastu od devet i 11 godina, u potpunosti izgorjeli usljed djelovanja visoke temperature, odnosno otvorenog plamena, vještak je potvrdio da jesu. Ukratko, iz iskaza vještaka proizlazi da su ekshumirani posmrtni ostaci jedne muške i dvije ženske osobe, odnosno da su na pronađenim posmrtnim ostacima konstatovana perimortalna oštećenja nastala usljed strijelnih povređivanja i trauma grudnog koša, a što je korespondentno s izjavama članova porodice, posebno svjedoka Mevludina Medoševića, čiju izjavu su potvrdili i svjedoci, Ibrahim P. i svjedoci S. B. i R. B. srodnici ubijenih, koji na nesumnjiv način upućuju da su se ubistva desila upravo na način opisan u izreci osuđujućeg dijela presude.

14. Shodno navedenom, Sud BiH je cijenio iskaze svjedoka koji su potvrdili tezu optužbe da su inkriminacije izvršili apelant i saoptuženi. Naime, svjedok Mevludin Medošević je na glavnom pretresu detaljno opisao tok događaja, čiji je iskaz Sud BiH ocijenio uvjerljivim, a da su optuženi izvršili ovaj zločin, svjedok je do tih saznanja došao nakon što je počeo tragati za posmrtnim ostacima ubijenih. Sud BiH je istakao da se u skladu s principom slobodne ocjene dokaza, u toku glavnog pretresa relevantne činjenice mogu utvrđivati neposrednim i posrednim dokazima, odnosno indicijama. Sud BiH je određene relevantne činjenice iz optužnice utvrdio na osnovu posrednih dokaza – indicija. U ovom predmetu postoji mnoštvo dokaza koji upućuju na određene okolnosti koje, uzete zajedno, upućuju na postojanje konkretnih činjenica. Zaključak koji se izvodi na osnovu takvih dokaza mora biti jedini mogući razuman zaključak.

15. Istaknuto je da se odbrana optuženih bazirala na tvrdnji da su optuženi, u kritičnom periodu, kao pripadnici VRS, bili angažovani i prisutni na koti Medena glavica, te da zbog toga nisu mogli počiniti djelo pobliže opisano u osuđujućem dijelu izreke presude. Stoga se Sud BiH bavio analizom iskaza svjedoka u dijelu koji se odnosi na alibi apelanta i saoptuženih, posebno iskazima svjedoka odbrane koji su svjedočili i na osnovu kojih je građena teorija odbrane, kao i svjedocima optužbe koji su, nasuprot tvrdnji branioca, optužene smjestili u vrijeme i mjesto kada su počinjene inkriminisane radnje za koje su optuženi i osuđeni. U tom smislu su parafrazirani dijelovi iskaza svjedoka Milana Č., Vasilija V., Bogdana Č., Vukašina R. i Čede J. koji su takođe svjedočili na okolnosti da su u inkriminisanom periodu na području opštine Čajniče bile i paravojne formacije koje su palile i pljačkale kuće, što su u svojim iskazima prilikom svjedočenja u korist sopstvenih tvrdnji potvrdili apelant i saoptuženi. Međutim, Sud BiH ove činjenice ne nalazi relevantnim u odlučujućem dijelu, usljed čega bi se uvjerilo da optuženi nisu učestvovali u inkriminisanom događaju za koji su i osuđeni jer niti jedan svjedok, kako odbrane tako ni optužbe, nije eksplicitno izjavio da je pripadnike paravojnih formacija vidio kako čine ubistva u Medoševićima ili bilo kojem drugom dijelu opštine Čajniče. Uvjeravajući Sud BiH u tačnost i uvjerljivost ove pretpostavke, odbrana je izvela i niz svjedoka koji su svjedočili o karakternim osobinama optuženih, koji su tvrdili da optuženi nikada nisu imali problema s drugim nacionalnostima i da su s njima i danas u dobrim odnosima. Međutim, ovu činjenicu Sud BiH nije našao relevantnom za utvrđivanje krivične odgovornosti optuženih jer niti jedan od navedenih svjedoka nije ni pitan, niti je svjedočio o konkretnim okolnostima učešća optuženih u kritičnom događaju, već su navedeni svjedoci svojim iskazima, kako o karakternim osobinama optuženih tako i o prisustvu paravojnih formacija na području opštine Čajniče, imali funkciju u jačanju teorije odbrane, odnosno alibija optuženih, o čemu su svjedočili svjedoci odbrane Milan Č. i Vasilije V. Sud BiH je posebno ukazao na činjenicu da sami optuženi, koju su prema sopstvenim tvrdnjama, u vrijeme kada je zapaljena kuća A. Medoševića i kada se, prema njihovim tvrdnjama – pretpostavkama i desio kritični događaj, tj. ubistvo članova porodice Medošević, te mldb. oštećenih, vide sa kote Medena glavica plamen koji dolazi iz pravca Medoševića – noć je, a da pri tome oni sami ništa ne preduzimaju da bi saznali šta to u Medoševićima gori. Ova činjenica posebno dobija na težini ako se uzme u obzir da se iz rejona Medene glavice Medoševići mogu vidjeti, eventualno su zaklonjeni šumom – rastinjem, ali se odsjaj plamena u svakom slučaju mogao vidjeti. Gledajući s ove pozicije (Medena glavica) prema kući A. Medoševića, kuće svih optuženih nalaze se na pravcu pogleda. Noću se sigurno nije moglo zaključiti da li to gori kuća Ahmeta Medošević ili kuće samih optuženih, pa je nelogično da optuženi tom prilikom i kod postojanja sumnje – mogućnosti da bi i njihove kuće mogle gorjeti u tom trenutku ništa ne preduzimaju da putem veze s komandom, koja je nesumnjivo postojala, provjere šta to gori u Medoševićima. Dovodeći ovu činjenicu u vezu s naprijed iznijetim nelogičnostima u izjavama svjedoka, koji su svjedočili na ove okolnosti, Sud BiH izjavama samih optuženih i saslušanih svjedoka odbrane na ove okolnosti stoga nije mogao pokloniti vjeru, već ih je ocijenio sračunatim na poboljšanje položaja optuženih u ovom krivičnom postupku, odnosno sračunatim na obezbjeđivanje alibija optuženim (ako su na liniji, ne mogu istovremeno paliti kuću i pobiti navedena lica).

16. Odlučujući o krivičnoj sankciji, kao i o njenoj visini, Sud BiH je apelanta proglasio krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ, za koje mu je i izrekao kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina, nalazeći da je ova kazna proporcionalna težini krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti, učešću i ulozi optuženog, kao i posljedicama koje su nastupile, te da će ispuniti svrhu kažnjavanja.

17. Takođe je u presudi (par. 226–253) pojašnjeno zašto je Sud BiH, u skladu sa članom 284 tačka c) ZKPBiH, optužene oslobodio odgovornosti da su počinili radnje opisane u oslobađajućem dijelu izreke presude.

18. Apelaciono vijeće je u obrazloženju drugostepene presude navelo da je apelant u žalbi ukazao da je došlo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka i) ZKPBiH koja se ogleda u okolnosti da je Kantonalni sud iz Goražda vršio određene istražne radnje na području mjesta Čajniče, odnosno na području nadležnosti Okružnog suda Trebinje, a koji dokazi nisu mogli biti korišćeni u ovom postupku, te koji ukazuju da je nadležnost za procesuiranje trebalo da bude prenesena Okružnom sudu u Trebinju, a imajući u vidu i primjenu odredbi KZSFRJ i ZKPRS u vezi s mjestom događaja, vremenom izvršenja i nadležnošću sudova za postupanje. U vezi s tim, apelaciono vijeće je, prije svega, primijetilo da način na koji je formulisan prigovor ne pruža dovoljno osnova za preispitivanje jer nije precizirano „koji su to tačno dokazi za koje se smatra da su nezakoniti, koje su to odredbe zakona koje, prema navodima, tvore eventualnu nadležnost drugog suda, niti se isto dovodi u vezu“. Međutim, i pored navedenog, apelaciono vijeće je prigovor ocijenilo neosnovanim i da istaknuta povreda ne postoji. Istaknuto je da je bitno da se postupalo po naredbama suda, da su ispoštovane određene procedure, a eventualne manjkavosti na koje branilac ukazuje svakako ne bi mogle tvoriti bitnu povredu na način kako žalba pretenduje.

19. Dalje, apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i apelantov prigovor da se u činjeničnom opisu djela navodi samo realna djelatnost, a da je u cijelosti izostao subjektivni stav optuženih prema djelu i oblik odgovornosti – saučesništvo. U vezi s tim, apelaciono vijeće je dalo osvrt na oblik odgovornosti – saizvršilaštvo, odnosno upravo na njegove specifičnosti, te je u konačnici izvelo i zaključak o nepostojanju manjkavosti u činjeničnom opisu izreke presude po pitanju intelektualnog i voluntarističkog odnosa optuženih prema krivičnom djelu. Naime, analizom činjeničnog opisa predmetne inkriminacije, apelaciono vijeće nalazi da je pretresno vijeće izvršilo potrebnu individualizaciju radnji optuženih lica, koja su skupa preduzela radnje izvršenja, iako su radnje optuženih Jovanovića koje su dovele do konačne posljedice, smrti tri člana porodice Medošević i mldb. oštećenih, opisane kao zajedničko djelovanje, njihovo pojedinačno djelovanje čini upravo jedinstvo radnje preduzete nad žrtvama. Kada tako zaključuje, apelaciono vijeće ima u vidu Krivični zakon koji je primjenjiv u konkretnom slučaju, odnosno odredbu člana 22 KZSFRJ koja glasi: „Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.“ Dakle, opšta pretpostavka za saizvršilaštvo kao zajedničko izvršenje djela je zajednička odluka o djelu: svaki izvršilac je nosilac odluke o izvršenju djela, svako od njih zajedno s drugim ostvaruje svoje djelo, ali i sam doprinos je takav da u okviru zajedničke odluke o djelu i podjele uloga predstavlja bitan dio u procesu plana izvršenja djela. Težište je na zajedničkom izvršenju djela, koje se ostvaruje zajedničkim učestvovanjem u samoj radnji izvršenja ili na drugi način. Cijeneći navedeno, jasno je da iz činjeničnog opisa izreke pobijane presude jasno proizlazi kako oblik odgovornosti optuženih Jovanovića tako i njihov subjektivni odnos prema djelu. Pa tako iz njihovog postupanja gdje prvo svih pet oštećenih – umrlih, kao i Mevludina Medoševića, pod prijetnjom poluautomatskim puškama tjeraju da izađu iz kuće, zatim odvajaju mldb. oštećene i zaključavaju ih u kuću kako plačem ne bi privukli pažnju komšija, a zatim porodicu Medošević u koloni odvode i sve vrijeme kretanje drže poluautomatske puške, te ih napadaju i udaraju, proizlazi kako jedinstvo radnje u pogledu oblika odgovornosti tako i subjektivni stav koji vodi ka posljedici. Iz ovakvog postupanja je nesumnjiva namjera optuženih da navedena lica u konačnici liše života, i to kako je opisano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude u odnosu na sve oštećene, uključujući i mldb. oštećene. Namjeru optuženih dokazuje i činjenica da su prilikom bijega Mevludina Medoševića za njim pucali, ispalivši više hitaca i organizujući potragu za njim. Kod ovakvog stanja stvari, gdje svi optuženi zajedno dolaze pred kuću Medoševića, prema njima i prije konačne posljedice preduzimaju različite radnje zabranjenog postupanja (nesporno je postojanje intelektualnog i voluntarističkog elementa na strani optuženih u pogledu učestvovanja u aspektu realizacije zajedničkog plana, njihovog neksusa sa istim, kao i nastupanja projektovanih posljedica tim zajedničkim planom). Isti su dijelili zločinačku namjeru da se u konačnici izvrši likvidacija oštećenih lica, poveli su ih u sigurnu i neizbježnu smrt, kao što su i mldb. oštećene zaključali i spriječili da eventualno pobjegnu i traže pomoć, da bi ih zatim lišili života. Sve okolnosti tog inkriminisanog dana su ukazivale da optuženima nije mogao ostati nepoznat krajnji ishod.

20. Apelaciono vijeće je zamjerke upućene prvostepenoj presudi u smislu kako ona ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama ocijenilo neosnovanim, paušalnim i neargumentovanim. Istaknuto je da je pretresno vijeće u cijelosti postupilo u skladu sa članom 290 stav 7 ZKPBiH, koji propisuje da sudeće vijeće ima obavezu navesti činjenice na koje se oslanja. U tom smislu, apelaciono vijeće je zaključilo da je pretresno vijeće iznijelo dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja oslanjanjem na relevantne dokaze koji potkrepljuju cjelinu stava koji je taj sud zauzeo. Pri tome, nema osnova isticati prigovore ocjeni iskaza svjedoka, kako je to u žalbi pokušano, samo zato što ocjena tih iskaza i analiza sprovedena prilikom donošenja zaključka o istom ne odgovara jednoj od strana u postupku.

21. Apelaciono vijeće je zaključilo da žalbenim navodima kojima se osporava činjenična strana pobijane presude, prije svega prigovorima iskazu svjedoka Mevludina Medoševića, kao i zbog manjkavosti objektivnih dokaza, te insistiranjem na vjerodostojnom alibiju optuženih, kao i okolnostima koje govore o dobrim odnosima s komšijama – Muslimanima, nije poljuljano činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud detaljnom analizom svih dokaza. Pa tako, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je našao vjerodostojnim, prije svega, iskaz svjedoka Mevludina Medoševića, o čemu su dodatno dati razlozi. U tom smislu je dodatno pojašnjeno da pored obrazloženja prvostepenog suda iznijetog u paragrafu 160 pobijane presude, zašto je povjerovano iskazu tog svjedoka (uključujući analizu tog iskaza sa „specifičnostima u glasu Jove J.“ i iskazom Čede J.). U tom smislu, apelaciono vijeće nalazi da upravo odbrana, a ne pretresno vijeće, parcijalno pristupa iskazu svjedoka Čede J., koristeći dijelove iskaza koji u svojoj osnovi imaju očitu nakanu ka poboljšanju položaja optuženih, kako to i prvostepeni sud zaključuje u paragrafu 163 pobijane presude, u konačnici pokušavajući prekinuti krug dokaza koji vode ka konačnom zaključku o nespornoj krivici. Apelaciono vijeće zaključuje da kada se iskaz Čede J., dat u istrazi, gdje navodi da su roditelji po upitu o Ahmetovoj čeljadi počeli plakati, dovede u vezu s činjenicom o bliskim odnosima njegovog oca Jove i nespornom činjenicom da je pokušao spriječiti svoje srodnike u njihovoj namjeri, kako to proizlazi iz iskaza Mevludina Medoševića, isto čini jedan dio kruga indicija koji će dovesti do pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to utvrdilo pretresno vijeće.

22. Apelaciono vijeće primjećuje da se apelantova žalba posebno dotiče iskaza svjedoka Ibrahima P., tvrdeći da se iz njegovog iskaza ne može utvrditi šta se dalje dešavalo s porodicom Medošević, a previđajući činjenicu da presuda iskazu spomenutog svjedoka prilazi s aspekta potkrepljujućeg dokaza u odnosu na iskaz Mevludina Medoševića. Naime, s obzirom na to da je svjedok Ibrahim P. opisao fizičko i psihičko stanje Mevludina Medoševića upravo onakvo kakvo kao posljedica inkriminacija proizlazi iz činjeničnog opisa djela, to nesumnjivim ukazuje da je Mevludin Medošević u svom iskazu vjerodostojno prenio dešavanja. Apelaciono vijeće nalazi neosnovanim i dijelove žalbenih prigovora kojima se pokušava poljuljati utvrđeno činjenično stanje, a koji se odnose na iskaz Mileta J., kao i pitanje mogućnosti postupanja paravojnih jedinica. Apelaciono vijeće ove prigovore sumira s obzirom na to da se izvjesno odnose na identifikaciju optuženih kao počinilaca djela. Međutim, ista je za apelaciono vijeće nesporna, iz iskaza svjedoka Mevludina Medoševića, koji je pravilno uzet kao vjerodostojan, ni u jednom dijelu ne proizlazi sumnja u to da li su učesnici inkriminisanog događaja optuženi Jovanovići. On ih odmah identifikuje, pri tome i svjedok Ibrahim Popović potvrđuje da mu je Mevludin Medošević odmah rekao: „Ubili me komšije, ubili me ti Jovanovići“ (paragraf 170 pobijane presude). U konačnici, ovakav zaključak je nesumnjiv s obzirom na to da su Jovanovići bili komšije Medoševića, te da je skoro pa nemoguće da Mevludin Medošević njih zamijeni s njemu nepoznatim pripadnicima paravojnih jedinica jer uopšte nema nesigurnosti u prepoznavanju optuženih.

23. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da je u pobijanoj presudi dato dovoljno obrazloženja u vezi sa samom ekshumacijom i identifikacijom posmrtnih ostataka, kao i odgovora u vezi s tijelima mldb. oštećenih. Takođe je bezuspješan pokušaj odbrane da prikaže manjkavost u objektivnim dokazima kroz činjenicu nekompletnosti tijela s obzirom na to da to može biti razlog mnogih drugih okolnosti (protek vremena, nasrtaj životinja itd.), a ne da su tijela prebacivana.

24. Kada je riječ o samom dijelu inkriminisanog postupanja prema mldb. oštećenim, apelaciono vijeće zaključuje da je nesporna njihova smrt upravo onako kako je to navedeno u činjeničnom opisu. Ako se uzme u obzir da su svi navodi Mevludina Medoševića potvrđeni, odnosno da sve ono što je vidio, kada se dovede u vezu s informacijama koje je dobio od drugih lica, potvrđuje stanje pronađeno na samom lokalitetu (roditelji i sestra zakopani na Omerovoj njivi), onda nema razloga da se ne pokloni vjera i dijelu koji govori da su se optuženi vratili do kuće u koju su djecu ranije zaključali, te ih lišili života, a nakon toga kuću i objekte oko kuće zapalili, a čemu u prilog naročito ide i izjava – nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji govori o objektivnoj mogućnost da tijela usljed djelovanja otvorenog plamena u cijelosti izgore. Apelaciono vijeće je kod ovog imalo u vidu stanovište po kojem „kombinacija tih okolnosti obično i postoji samo zato što je doista i postojala ta konkretna činjenica“, pa stoga zaključuje da u svjetlu istaknutih žalbenih prigovora nije moglo doći do utvrđenja da postoji još neki takođe razumno moguć zaključak na osnovu istih dokaza osim onog do kojeg je došlo prvostepeno vijeće, a kojim bi se podrazumijevalo da se inkriminisani događaj nije desio ili da se desio na drugačiji način.

25. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i žalbene navode o alibiju optuženih, cijeneći da je prvostepeni sud o njemu dao pravilna utvrđenja, ispravno primjećujući nelogičnosti u njegovoj konstrukciji, te je citirao dio iz prvostepene presude (paragraf 197). Slijedom svega navedenog, apelaciono vijeće je zaključilo da je pretresno vijeće ispitalo sve provedene dokaze, dalo njihovu potpunu ocjenu, kako svakog dokaza pojedinačno tako i u cjelini i njihovoj međusobnoj povezanosti, suprotstavljajući dokaze odbrane i optužbe, te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donijelo odluku po pitanju činjenica na koje se oni odnose.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji problematizuje pitanje umišljaja, odnosno tvrdi da se egzistentnost svijesti mora izvorno tvrditi, pri čemu daje detaljan osvrt i na primjenu instituta saizvršilaštva, navodeći da je Sud BiH u tom pogledu propustio da postupi shodno odredbi člana 290 stav 7 ZKPBiH. Pojašnjava da se u izreci presude tvrdi da su optuženi postupali s namjerom da pobrojana lica liše života. Namjera uvijek pretpostavlja direktni umišljaj i učinilac koji radi s direktnim umišljajem predviđa posljedicu kao izvjesnu i hoće je. To znači da su se u obrazloženju morali etablirati razlozi o svjesnoj i voljnoj komponenti direktnog umišljaja, a što je u potpunosti izostalo u ovoj presudi. Ističe da je apelaciono vijeće, umjesto da uvaži žalbu i ukine presudu „prekoračilo svoja ovlašćenja i dalo razloge za oblik vinosti, konvalidirajući propuste prvostepenog suda, što je nedopustivo“. U prilog ovom stavu apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03. Apelant, takođe, navodi da prvostepeni sud „nije obrađivao saizvršilaštvo optuženih iako ono u sektoru utvrđivanja oblika vinosti ima svoje specifičnosti“. U apelaciji se takođe ističe da je nedostatak obrazloženja o obliku vinosti imao direktne reperkusije i na odluku o kazni. Apelant smatra da je drugostepenom presudom postupljeno pristrasno na štetu optuženih. Nadalje, u apelaciji se dovodi u pitanje i sama zakonitost pojedinih dokaza s obzirom na apelantove tvrdnje o „nenadležnosti sudije koji je u datom momentu vršio uviđaj“. Ističe da je u žalbi na prvostepenu presudu odbrana istakla da je Dejtonskim sporazumom oštro diferencirana nadležnost sudova u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. Prema članu 25 stav 1 Zakona o krivičnom postupku RS „mjesno nadležan je sud na čijem području je krivično djelo izvršeno ili pokušano“. Članom 22 stav 1 tačka 18 Zakona o sudovima Republike Srpske – integralni tekst, usvojen na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske pod brojem 01-919/04 od 1. decembra 2004. godine, propisana je mjesna nadležnost Osnovnog suda u Foči za područje opština Foča, Kalinovik i Čajniče, a članom 25 stav 1 tačka 4 istog zakona propisana je stvarna i mjesna nadležnost Okružnog suda u Trebinju za područje osnovnih sudova u Trebinju i Foči. Te odredbe apelant dovodi u vezu s činjenicom da je na području opštine Čajniče, u mjestu Medoševići, 31. oktobra 2001. godine uviđaj izvršio sudija Kantonalnog suda u Goraždu […] i sačinio Zapisnik o uviđaju broj Kri: 13/01 od 31. oktobra 2001. godine. Ovaj zapisnik, zajedno s fotokopijom zapisnika Federalne komisije za nestala lica Odjeljenja Goražde od 1. novembra 2001. godine, Tužilaštvo je uvelo kao dokaz pod brojem T-43. Apelant smatra da je „očigledno sudija Amer Spahić kao nenadležni sudija“ angažovao kantonalne inspektore policije i donio naredbu o angažovanju vještaka dr Zdenka Cirhlaža, koji je sačinio izvještaje o sudskomedicinskoj ekspertizi. Na osnovu ovog zapisnika o uviđaju i spomenutih izvještaja vještak specijalista sudske medicine dr Vedo Tuco je u konkretnom slučaju uradio sudsko-medicinsko vještačenje. Apelant smatra da su po „principu otrovne voćke“ nezakonite sve radnje koje su preduzela lica koja je ovlastilo neovlašćeno lice. U smislu odredbe člana 10 stav 2 ZKPBiH na takvom dokazu se ne može zasnivati sudska odluka, pa je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka i) ZKPBiH. Dalje, osvrćući se na činjeničnu stranu predmeta, apelant tvrdi da dokazi nisu cijenjeni shodno odredbi člana 281 stav 2 ZKPBiH, te da je shodno tome došlo i do povrede principa jednakosti, a koji je zagarantovan odredbom člana 14 ZKPBiH, a slijedom toga i principa in dubio pro reo. U tom pogledu, apelant daje i pregled iskaza svjedoka, u konačnici tvrdeći da su zaključci osporene presude u pogledu odlučnih činjenica vrlo sumirani i pretpostavljeni na uskom argumentacionom osnovu. Apelant istrajava i na samom alibiju optuženih. Ističe da su svi optuženi kritičnog dana boravili na liniji Medena glavica, da su igrali karte i da su u noćnim časovima primijetili plamen koji je dolazio iz pravca Medoševića. Kada su pošli kući vidjeli su da je izgorjela kuća Ahmeta Medoševića. Smatra da su njihovu odbranu potvrdili brojni iskazi svjedoka. Ističe da je u presudi na str. 56-58 data ocjena ovih dokaza, koja je dvostruko pogrešna kako u pogledu postavljene teze tako i u pogledu same argumentacije. Konačno, u apelaciji se predlaže i donošenje privremene mjere – prekida izdržavanja kazne zatvora.

b) Odgovor na apelaciju

27. Sud BiH je odgovorio da apelantovo kontinuirano osporavanje određenih činjenica i dokaza samo zato što ne odgovaraju tezi odbrane ne može ukazivati da je prema apelantu sud postupao nepristrasno, nejednako, niti da je odluka zasnovana na eventualno nezakonitim dokazima. Takođe su neosnovani i nedopustivi apelantovi navodi o navodno pristrasnom postupanju drugostepenog suda na štetu optuženih. Pri tome je napomenuto da je u osporenoj drugostepenoj presudi odgovoreno na žalbene prigovore, i to kako one koji se tiču pitanja oblika odgovornosti optuženih tako i same pravilne ocjene dokaza od strane pretresnog vijeća, te u konačnici i alibija optuženih. U tom pogledu, Sud BiH je ukazao na par. 11-35 drugostepene odluke, u kojima je dato obrazloženje u vezi s već tada isticanim apelantovim prigovorima u pogledu same vinosti i instituta saučesništva, gdje je u konačnici zaključeno da su se kao bezuspješni pokazali pokušaji odbrane da se preko navodnih nedostataka u činjeničnom opisu problem uzročne veze između radnje i posljedice redukuje na nedostajući opis pojedinačnih ponašanja saizvršilaca u presudi i subjektivnog odnosa prema djelu. Apelaciono vijeće je takođe jasno ukazalo da je u situaciji gdje svi optuženi zajedno dolaze pred kuću Medoševića, te prema njima i prije konačne posljedice preduzimaju različite radnje zabranjenog postupanja, nesporno postojanje intelektualnog i voluntarističkog elementa na strani optuženih u pogledu učestvovanja u aspektu realizacije zajedničkog plana, njihovog neksusa sa istim, kao i nastupanja projektovanih posljedica tim zajedničkim planom (paragraf 33 drugostepene odluke). U pogledu problematizovanja zakonitosti određenih dokaza, a sa aspekta određenih procesnih radnji sudije Kantonalnog suda u Goraždu, ukazano da je apelant u žalbenom postupku takav prigovor formulisao nepodobno za preispitivanje, ne dajući obrazloženje koji su to tačno dokazi za koje se smatra da su nezakoniti, koje su to odredbe zakona koje, prema navodima, tvore eventualnu nadležnost drugog suda, niti je to doveo u vezu, u konačnici izvodeći zaključak. Međutim, apelaciono vijeće je tada ipak preispitalo takav prigovor i jasno ukazalo zašto je neosnovan. U pogledu same činjenične strane predmeta, uključujući i pitanje alibija, Sud BiH je istakao da ostaje pri svojim zaključcima iznijetim u drugostepenoj presudi, a to je da je pretresno vijeće ispitalo sve provedene dokaze, dalo njihovu potpunu ocjenu, kako svakog dokaza pojedinačno tako i u cjelini i njihovoj međusobnoj povezanosti, suprotstavljajući dokaze odbrane i optužbe, te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donijelo odluku o pitanju činjenica na koje se one odnose. Pri tome je Sud BiH ponovio da su sva pitanja koja su istaknuta u apelaciji već raspravljana tokom drugostepenog postupka, te da apelantovo neslaganje s ocjenama suda ne znači automatski da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično i fer suđenje.

28. Tužilaštvo je u svom odgovoru predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana jer apelacioni navodi nisu ničim potkrijepljeni i radi se o „golim tvrdnjama“. V.Relevantni propisi

29. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; [...], ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

30. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu."

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 290. st. (6) i(7) Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 017259 17 Krž 2 od 16. juna 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 7. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 6. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

37. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

39. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljnog postupanja suda u pogledu utvrđivanja činjenica i primjene pozitivnih pravnih propisa jer su korišćeni dokazi „koji su proizašli iz nezakonitih dokaza budući da ih je 'prikupio nenadležni sud', da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, da sudovi nisu dobro ocijenili i analizirali provedene dokaze, da je apelaciono vijeće bilo „pristrasno“ i da je „prekoračilo svoja ovlašćenja i dalo razloge za oblik vinosti, konvalidirajući propuste prvostepenog suda, što je nedopustivo“. Ukazuje da je u sprovedenom postupku prekršen i princip ravnopravnosti strana u postupku zato što dokazi nisu cijenjeni shodno odredbama člana 14 ZKP-a, kao i da je povrijeđen princip in dubio pro reo.

40. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Zatim, u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, Ustavni sud, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati da li su sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza.

42. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant skoro sve identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se prvostepeno i apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u postupku proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo. Apelant osporava zaključke suda, pri tome dajući svoje subjektivno mišljenje i zaključak u odnosu na provedene dokaze, pri tome posebno analizirajući iskaz ključnog svjedoka Mevludina Medoševića na način koji je povoljniji za njega. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Sud BiH, nakon sprovedenog postupka u kojem je apelant imao branioca, koji je imao i koristio mogućnost da poziva svjedoke i izvodi dokaze (član 276 stav 1 ZKP-a) i osporava dokaze optužbe, proglašen krivim da je radnjama, detaljno opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo iz člana 142 KZSFRJ. Tom presudom apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Sud BiH (što je potvrdilo i apelaciono vijeće) na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelant počinio krivično djelo opisano u osuđujućem dijelu izreke presude, te da je, nasuprot tome, oslobođen da je radnjama opisanim u oslobađajuće dijelu presude počinio krivično djelo iz člana 142 KZSFRJ. Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana kako na direktnim tako i na indirektnim dokazima – iskazima u presudi poimenično navedenih svjedoka koji su na glavnom pretresu pred Sudom BiH direktno i unakrsno ispitani, kao i na dokumentaciji detaljno navedenoj u osporenoj presudi. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Sud BiH za svaki provedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, jasno naveo vrijednost i uticaj pojedinog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu direktnu ili indirektnu vezu, u pravcu izvođenja zaključka da svi provedeni dokazi, zapravo, predstavljaju zatvoreni krug indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

43. U odnosu na apelantove navode da je drugostepeni sud prekoračio svoja ovlašćenja i dao razloge za oblik vinosti, konvalidirajući propuste prvostepenog suda, što je „nedopustivo“, Ustavni sud zapaža, na osnovu obrazloženja drugostepene presude, kao i iz uvida u žalbu koju je apelant podnio protiv prvostepene presude (koju je apelant dostavio uz apelaciju), da je upravo apelant u žalbi prigovorio da sud nije dao „razloge za vinost“ i da je drugostepeni sud upravo zbog apelantovih prigovora veoma detaljno odgovorio na istaknute žalbene navode u tom pravcu, koji odgovor ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Stoga su apelantovi navodi da je drugostepeni sud prekoračio svoja ovlašćenja neosnovani. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 289/03, na koji je apelant ukazao, nikako ne može primijeniti na konkretni slučaj budući da je u tom predmetu drugostepeni sud odlučivao o navodima koji nisu bili istaknuti u žalbi.

44. Dalje, Ustavni sud zapaža da naprijed navedeni prigovor, za koji je Ustavni sud zaključio da je neosnovan, apelant dovodi u vezu i sa pristrasnošću apelacionog vijeća. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Pošto apelant ničim u apelaciji ne ukazuje na navedeno, već nepristranost vijeća problematizuje samo zbog činjenice da je donesena odluka kojom je njegova žalba odbijena, radi se o situaciji koja ne ukazuje da su apelantovi navodi o pristrasnosti suda osnovani, niti tako proizlazi iz osporenih presuda, pogotovo kada se ima u vidu cjelokupni postupak, te svi dokazi koji su ocijenjeni i na kojima se presuda zasniva. Ustavni sud, takođe, smatra da ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da su sudije apelacionog vijeća bile pristrasne pri donošenju osporene odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o pristrasnosti apelacionog vijeća neosnovani.

45. U odnosu na apelantove navode da su osporene presude zasnovane na dokazima koji su proizašli iz nezakonito pribavljenih dokaza na kojima se nije mogla zasnovati sudska presuda, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza

– na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

46. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaja interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).

47. U konkretnom slučaju apelant prigovara što je Kantonalni sud iz Goražda vršio određene radnje – prikupljanje dokaza na području mjesta Čajniče, odnosno na području nadležnosti Okružnog suda Trebinje, a koji dokazi nisu mogli biti korišćeni u ovom postupku, te koji ukazuju da je nadležnost za procesuiranje trebalo da bude prenesena Okružnom sudu u Trebinju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je apelaciono vijeće ispitalo identične prigovore odbrane u toku postupka, te utvrdilo da oni nisu osnovani, za šta je dalo svoje razloge, posebno navodeći da apelant nije precizirao koji su to tačno dokazi za koje se smatra da su nezakoniti, koje su to odredbe zakona koje, prema navodima, tvore eventualnu nadležnost drugog suda, niti se to dovodi u vezu, u konačnici izvodeći zaključak. Međutim, i pored navedenog, apelaciono vijeće je ispitalo taj prigovor i zaključilo da je neosnovan budući da se prilikom prikupljanja tih dokaza postupalo po naredbama suda, da su ispoštovane određene procedure, a eventualne manjkavosti na koje branilac ukazuje svakako ne bi mogle tvoriti bitnu povredu na način kako žalba pretenduje. Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost ni nelogičnost u ovakvom obrazloženju suda, pogotovo kada se ima u vidu da je krivični postupak protiv apelanta vođen u Sudu BiH. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je iz zapisnika Federalne komisije za nestala lica od 1. novembra 2001. godine vidljivo da je sudija Kantonalnog suda u Goraždu postupao kao istražni sudija prilikom izvršene ekshumacije, obdukcije i identifikacije tijela bošnjačke nacionalnosti stradalih 92 godine, kojoj su bili prisutni, između ostalih i pripadnici ICMP-a, SFOR-a, IPTF-a MKOK-a, a da su sve lokacije obezbjeđivali pripadnici SJB Čajniče. Dakle, predmet nije „procesuiran“ u Kantonalnom sudu u Goraždu nego je istražni sudija postupao prilikom izvršene ekshumacije.

48. Međutim, s obzirom na prethodno spomenute principe iz predmeta Bykov protiv Rusije, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost da ospori navedeni dokaz – nalaz u toku postupka, što je i pokušao da učini u postupku pred prvostepenim sudom, a kasnije i u žalbenim navodima. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali apelantove prigovore o „nezakonitosti“ nalaza i mišljenja, te su ih odbili kao neosnovane, ali i druge prigovore u odnosu na ovaj dokaz, koje su takođe ocijenili kao neosnovane, pogotovo u dijelu u kojem apelant subjektivno i tendenciozno pokušava dovesti u sumnju zaključke nalaza, a kako bi poboljšao svoju procesnu poziciju. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u osporenim odlukama, niti može naći elemente koji bi na bilo koji način upućivali da se radi o „nezakonitom“ dokazu.

49. U pogledu daljih navoda, Ustavni sud podsjeća da su Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

50. Ustavni sud zapaža da se apelaciono vijeće u žalbenom postupku bavilo identičnim prigovorima koje apelant ponavlja u apelaciji, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno apelantovim prigovorima, zaključivši da je prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, za što je, suprotno apelantovim tvrdnjama, dalo jasno i argumentovano obrazloženje. Imajući u vidu principe navedene u obrazloženju odluke prvostepenog suda u okolnostima konkretnog slučaja, te obrazloženje osporene presude apelacionog vijeća koje u potpunosti slijedi ove principe, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

51. Konačno, u pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav da ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud, kao sud koji je sproveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, u boljoj poziciji da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, cijeneći u konkretnom slučaju osporenu presudu, Ustavni sud iz njenog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim.

52. Apelant dalje navodi da je prekršen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, dovodeći te navode u vezu s ocjenom iskaza svjedoka odbrane. Ustavni sud podsjeća na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6 stav 1 tijesno povezan s pravom iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Princip ravnopravnosti stranaka predstavlja važan elemenat pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Naime, optuženim licima mora biti dopušteno pozivanje i ispitivanje bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet, te moraju biti u mogućnosti ispitati svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužilac.

53. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH posebnu pažnju posvetio iskazu ključnog svjedoka optužbe Mevludina Medoševića, dovodeći taj iskaz u vezu s iskazima svjedoka I. P., S. B., R. B., R. T., Čede. J., D. L., iskaza dva vještaka i materijalnom dokumentacijom, te da je zaključio da se u skladu s principom slobodne ocjene dokaza u toku glavnog pretresa relevantne činjenice mogu utvrđivati neposrednim i posrednim dokazima, odnosno indicijama. Sud je određene relevantne činjenice iz optužnice utvrdio na osnovu posrednih dokaza – indicija. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH razmotrio i veoma detaljno obrazložio zašto nije poklonio vjeru apelantovim tvrdnjama da su optuženi, u kritičnom periodu, kao pripadnici VRS, bili angažovani i prisutni na koti Medena glavica, te da zbog toga nisu mogli počiniti djelo pobliže opisano u osuđujućem dijelu izreke presude, a da su predmetna ubistva počinili pripadnici nekih paravojnih formacija,. U tom smislu, Sud BiH je izvršio analizu iskaza svjedoka Milana Č. (koji je s apelantom bio zajedno na „liniji“ i kartao se u sporno vrijeme) i Vasilija V. (koji je bio „sanitetlija“ na položajima na kojim su bili i apelant i saoptuženi“), te dao razloge zašto su nelogični.

54. U pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav da ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud, kao sud koji je sproveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, u boljoj poziciji da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, cijeneći u konkretnom slučaju osporenu presudu, Ustavni sud iz njenog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim.

55. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da je donesenim presudama prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da redovan sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 2963/06 od 9. maja 2002. godine, tačka 31). Razmatrajući ove apelantove navode, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je odluka o apelantovoj krivici isključivo rezultat dokaznog postupka sprovedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju utisak da su donesene pod bilo kakvim uticajem vanjskih informacija. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da su donesene pod bilo kakvim uticajem vanjskih informacija, već naprotiv da su odluke redovnih sudova o apelantovoj krivici zasnovane isključivo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu, uz poštovanje svih apelantovih procesnih garancija. Ustavni sud u kontekstu navedenog u prethodnoj tački ove odluke zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke o apelantovoj krivici dali uvjerljiva i logična obrazloženja koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju, niti na bilo koji način dovode u sumnju ili ostavljaju nerazjašnjeno neko pitanje u smislu principa in dubio pro reo.

56. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove veoma opširne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da je Sud BiH, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Ustavni sud, takođe, napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

57. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada ih je donio nepristrasan sud, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada su donesene uz pravilnu primjenu procesnih normi, kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima, niti ima elemenata koji ukazuju na kršenje principa ravnopravnosti u predmetnom postupku.

59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4160/17 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio