Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-113/19 (M. B.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-113/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-113/19, rješavajući apelaciju Mire Brnjoš, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mira Brnjoš protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 050545 18 Rsž od 31. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Brnjoš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Alija Galijatović i Mirza Pecikoza advokati iz Sarajeva, podnijela je 9. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 050545 18 Rsž od 31. oktobra 2018. godine.
2. Apelantica je 2. aprila 2019. godine obavijestila Ustavni sud da je Vrhovni sud Republike Srpske 6. februara 2019. godine donio Rješenje kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljenja Presude Okružnog suda od 31. oktobra 2018. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da stoga nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Okružnog suda od 31. oktobra 2018. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi (Mješoviti Holding „Elektroprivreda Republike Srpske“, Matično preduzeće a.d. Trebinje, Zavisno preduzeće „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje) da je rasporedi na radno mjesto šefa računovodstva kroz program SAP-a u Mješovitom Holdingu „Elektroprivreda Republike Srpske“, Matično preduzeće a.d. Trebinje, Zavisno preduzeće „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da se apelantičina tužba temelji na tvrdnji da tuženi nije donio odluku povodom njenog podnesenog zahtjeva za raspoređivanje na radno mjesto šefa računovodstva. Okružni sud je naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, prvostepeni sud zaključio da dokazi koji su izvedeni tokom prvostepenog postupka pokazuju da je apelantica radnik tuženoga, da ima zaključen ugovor o radu, te da je 17. juna 2016. godine tuženom dostavila molbu za promjenu radnog mjesta. Dalje je navedeno da je tuženi 30. juna 2016. godine dostavio apelantici ponudu za zaključenje novoga ugovora o radu na neodređeno vrijeme, pa su istoga dana zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto Interni revizor u Odjeljenju za internu reviziju. Takođe je navedeno da je apelantica 28. aprila 2017. godine dostavila tuženom zahtjev za raspoređivanje na radno mjesta šefa računovodstva kroz program SAP-a, koji je zaprimljen od strane tuženoga 3. maja 2017. godine. Nadalje je navedeno da u toku postupka nije učinjeno spornim da tuženi nije dao odgovor povodom podnijetoga zahtjeva-molbe. Prvostepeni sud smatra da zahtjev, odnosno molba apelantice za raspoređivanje na konkretno radno mjesto nije povreda prava iz radnog odnosa po člana 200. st. 1. i
4. Zakona o radu, koji daje pravo bezuslovnog prihvatanja jednog takvog zahtjeva, za slučaj da je neko pravo, u konkretnom smislu iz postojećeg radnog odnosa, zaista povrijeđeno, a poslodavac ne da odgovor na traženja zaštite toga prava. Stoga prvostepeni sud zaključuje da postojeći radno pravni-odnos apelantice nije u vezi sa zahtjevom koji je podnijet, odnosno da taj postojeći radno-pravni odnos, zaista nije i povrijeđen, kao i da ni jedno pravo iz radnog odnosa apelantice nije povrijeđeno zbog nedavanja odgovora na predmetni zahtjev-molbu. Slijedom svega iznesenog, Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita. Odredbom člana 200. stav 4. Zakona o radu je propisano da je poslodavac dužan da odluči o zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana dostavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, smatraće se da je zahtjev prihvaćen. Mada tuženi u konkretnom slučaju nije odlučio o zahtjevu apelantice kojim je zahtjevala da se rasporedi na radno mjesto šefa računovodstva kroz program SAP-a, Okružni sud je ukazao da se pravilnom primjenom važećih odredaba Zakona o radu ne može smatrati da je zahtjev apelantice prihvaćen.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da „je odluka Okružnog suda rezultat povrede odredaba parničnog postupka iz člana 7, 8, 123, 191 stav (4), 211 i 229 stav (4) ZPP-a, pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava, člana 200. stav (4) Zakona o radu Republike Srpske i pojedinih odredaba Zakona o računovodstvu i reviziji i Zakona o sistemu internih finansijskih kontrola u javnom sektoru Republike Srpske“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu na predmetnu situaciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević