Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3828/17 (I. Đ.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Proporcionalnost
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Šta se smatra imovinom
- Propisano zakonom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Zastara
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
- Legitiman cilj
- Kamata
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3828/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3828/17, rješavajući apelaciju Ilije Đakića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Đakića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012879 15 Uvp od 7. juna 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Ilije Đakića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012879 15 Uvp od 7. juna 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ilija Đakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 11. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 012879 15 Uvp od 7. juna 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 20. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Poreske uprave Republike Srpske – Područni centar Banjaluka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) 18. jula 2019. godine.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovor na apelaciju dostavili 27, odnosno 28. decembra 2018. godine, a Ministarstvo i Poreska uprava 21. januara, odnosno 19. avgusta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Poreska uprava je donijela Rješenje broj 06/1.02/0702/2-490-2-1350/11 od 29. jula 2011. godine kojim je (stav 1 izreke) apelantu kao vlasniku STR „Frenki šop“ naloženo da radi otklanjanja nepravilnosti koje se odnose na plaćanje prijavljenih poreskih obaveza izvrši uplatu tih obaveza zajedno sa utvrđenim kamatama u ukupnom iznosu od 5.492,97 KM (glavni dug 1.939,71 KM i kamate 3.553,26 KM) na precizirani račun javnih prihoda, i to prema vrstama prihoda i za periode navedene u tačkama od 1 do 8 stav 1 izreke rješenja (i to tačke 1-3 stav 1 izreke: porez na prihod od samostalne djelatnosti za period od 1. januara 2001. godine do 31. decembra 2003. godine; tačke 4 i 5 opšti porez na promet po opštoj stopi za period od 1. januara 2002. godine do 31. decembra 2003. godine; te opšti porez na promet po nižoj stopi, porez na željeznicu i posebnu republičku taksu za period od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2003. godine). Predmetnim rješenjem (stav 2 izreke) apelantu je naloženo da uplati utvrđene obaveze u roku od 10 radnih dana od dana uručenja tog rješenja, te da (stav 3 izreke rješenja) izvrši obračun i uplatu kamate na iznos neplaćenog glavnog duga iz stava 1 izreke rješenja (1.939,71 KM) za period od 30. jula 2011. godine do dana uplate po stopi od 0,06 dnevno. Takođe (stav 4 izreke), određeno je da će se pristupiti prinudnoj naplati za iznos obaveza koje se ne uplate u roku određenom stavom 2 izreke navedenog rješenja, bez posebnog obavještavanja apelanta, uz uvećanje utvrđene obaveze za 10% i troškova prinudne naplate u visini od 5% od utvrđene obaveze. Pored toga (stav 5 izreke rješenja), određeno je da žalba protiv tog rješenja ne odlaže njegovo izvršenje.
6. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je u postupku kontrole prijavljenih poreskih obaveza utvrđeno da apelant za period od 1. januara 2001. godine do 31. decembra 2003. godine nije izvršio uplatu prijavljenih poreskih obaveza. U vezi s tim, Poreska uprava je utvrdila da je, u odnosu na porez na prihod od samostalne djelatnosti za poreski period od 1. januara 2001. godine do 31. decembra 2001. godine, uknjižena obaveza u preciziranom novčanom iznosu koja nije izmirena, a da je za porez na prihod od samostalne djelatnosti za poreske periode od 1. januara 2002. godine do 31. decembra 2002. godine i od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2003. godine apelant podnio poreske prijave kojim je prijavio tu poresku obavezu u preciziranim novčanim iznosima, koji nisu izmireni. Dalje, u odnosu na opšti porez na promet po opštoj stopi, Republička uprava je utvrdila da je apelant za poreske periode od 1. januara 2002. godine do 31. decembra 2002. godine, te od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2003. godine podnio poreske prijave na precizirane novčane iznose, od kojih poreska prijava za period od 1. januara 2002. godine do 31. decembra 2002. godine nije izmirena, a za period od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2003. godine djelimično izmirena. Takođe, Poreska uprava je konstatovala da je apelant za opšti porez na promet po nižoj stopi, porez na željeznicu i za posebnu republičku taksu za poreski period od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2003. godine podnio poreske prijave u preciziranim novčanim iznosima, pri čemu su te poreske prijave za opšti porez na promet po nižoj stopi i porez na željeznicu djelimično izmirene, a da poreska prijava za posebnu republičku taksu nije izmirena. Konstatujući da pomenute obaveze nisu uplaćene u roku, na iznos navedenih prijavljenih, a neplaćenih obaveza, obračunata kamata je u skladu sa čl. 86 i 89 Zakona o Poreskoj upravi, uz primjenu kamatne stope od 0,10 KM dnevno do 26. avgusta 2004. godine, a kasnije po stopi od 0,06% dnevno (a što je sve detaljno prezentovano u tabelama u obrazloženju rješenja). Shodno tome, Poreska uprava je naložila apelantu da uplati prijavljene, a neuplaćene obaveze, kao i obračunatu kamatu u ukupnim iznosima kao u izreci predmetnog rješenja. Pri tome, navela je da je rok za plaćanje utvrđen na osnovu odredbi člana 63 stav 1 Zakona o Poreskoj upravi, a način izmirenja poreskih obaveza članom 57 istog zakona i Naredbom o uplaćivanju određenih prihoda budžeta republike, opština i gradova, budžetskih fondova i fondova. Takođe, ukazala je da je apelant dužan da izvrši obračun i uplatu kamate na iznos neplaćenog glavnog duga iz stava 1 izreke rješenja za period od 30. jula 2011. godine do dana uplate, po stopi od 0,06 dnevno u skladu sa čl. 86 i 89 Zakona o Poreskoj upravi. Navela je da će se za iznos obaveza koje se ne uplate u roku određenom stavom 2 dispozitiva predmetnog rješenja pristupiti prinudnoj naplati bez posebnog obavještavanja obveznika u skladu sa čl. 62, 64 i 65 Zakona o Poreskoj upravi uz utvrđene obaveze za 10% u skladu sa članom 66 stav 1 tačka 1 Zakona o Poreskoj upravi i troškova prinudne naplate u visini od 5% od utvrđene obaveze u skladu sa članom 61 stav 4 istog zakona. Pored toga, navedeno je da žalba na predmetno rješenje ne odlaže njegovo izvršenje u skladu sa članom 96 stav 4 istog zakona.
7. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Poreske uprave, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 06.05/450-1574/12 od 6. septembra 2013. godine kojim je osporeno rješenje poništeno u dijelu koji se odnosi na porez na prihod od samostalne djelatnosti za 2001. godinu i pripadajuću kamatu u preciziranim iznosima, dok je u ostalom dijelu to rješenje ostalo na snazi.
8. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja ukazalo da, iako je na osporenom rješenju „kao datum izrade“ naveden 29. juli 2011. godine, da će prigovor zastare razmatrati u odnosu na datum uručenja tog rješenja obvezniku (apelantu), a to je, prema dostavnici u spisu 20. avgust 2012. godine, s obzirom na to da, kako je navelo, rješenje proizvodi pravno dejstvo prema obvezniku tek od dana uručenja. Dalje, Ministarstvo je konstatovalo da su osporenim rješenjem naložene za plaćanje prijavljene poreske obaveze za period u kojem je važio Zakon o Poreskoj upravi. Prema tom zakonu se, kako je Ministarstvo navelo, za razliku od Zakona o poreskom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o poreskom postupku), poreska prijava nije smatrala izvršnim aktom, zbog čega se poreskom obvezniku mora rješenjem za plaćanje naložiti da uplati poresku obavezu utvrđenu na osnovu njegove poreske prijave. Shodno tome, Ministarstvo je konstatovalo da su apelantu osporenim rješenjem naložene za plaćanje obaveze koje su utvrđene na osnovu poreskih prijava koje je podnio sam apelant i koje obaveze se smatraju utvrđenim evidentiranjem poreskih obaveza u evidenciji Poreske uprave, a kako je to propisano odredbama člana 39 stav 1 Zakona o poreskom postupku, a i odredbama člana 61 stav 1 Zakona o Poreskoj upravi. Dakle, konstatujući da se u konkretnom slučaju prijavljena poreska obaveza smatra utvrđenom podnošenjem poreske prijave, Ministarstvo je ukazalo da se saglasno odredbama člana 94 stav 1 tačka 1 Zakona o Poreskoj upravi ta obaveza može naplatiti uz primjenjivanje mjera prinudne naplate ili sudskim putem, ali samo ako su mjere prinudne naplate ili sudski postupak počeli u roku od deset godina od dana utvrđivanja obaveze. Ministarstvo je istaklo da navedeno znači da se prinudnoj naplati prijavljene obaveze može pristupiti u roku od deset godina od dana podnošenja poreske prijave, ali da se prije preduzimanja mjera prinudne naplate poreskom obvezniku mora rješenjem za plaćanje naložiti da uplati poresku obavezu utvrđenu na osnovu njegove poreske prijave i tek onda, po izvršnosti tog rješenja, donosi se rješenje o prinudnoj naplati. Pri tome, Ministarstvo je ukazalo da je bitno da oba navedena rješenja budu donesena u roku od deset godina od dana prijema poreske prijave obveznika, sa kojim danom se smatra da je njegova obaveza utvrđena.
9. Ministarstvo je zaključilo da je primjenom citiranih zakonskih odredbi nastupila zastarjelost poreza na prihod od samostalne djelatnosti za 2001. godinu, za koji je poreska prijava podnesena 31. januara 2002. godine. Za razliku od toga, Ministarstvo je konstatovalo da su za ostale obaveze iz osporenog rješenja poreske prijave podnesene u 2003. godini (i to datuma preciziranih na stranici 2 predmetnog rješenja) zbog čega je osporeno prvostepeno rješenje u odnosu na te obaveze doneseno u roku iz člana 94 Zakona o Poreskoj upravi.
10. Takođe, prema mišljenju Ministarstva, u osporenom rješenju je pravilno obračunata kamata, a žalbeni navod da je kamata nezakonito obračunata jer premašuje iznos glavnog duga odbijen je kao neosnovan. Pri tome, Ministarstvo je ukazalo da ograničenje kamate na koje se poziva apelant ne postavlja Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), već Zakon o visini stope zatezne kamate, ali da se taj zakon ne odnosi na poresku kamatu. Naime, istaklo je da je odredbom člana 2 Zakona o visini stope zatezne kamate definisano da se odredbe tog zakona primjenjuju i na sve slučajeve u kojima zatezna kamata nije regulisana drugim zakonom. Međutim, konstatujući da je kamata za neizmirene poreske obaveze regulisana Zakonom o Poreskoj upravi (čl. od 86 do 89) tog zakona, kao i članom 51 Zakona o poreskom postupku, Ministarstvo je zaključilo da se odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate, a time ni odredba tog zakona o ograničenju iznosa kamata, ne odnose na poresku kamatu. Pored toga, Ministarstvo je zaključilo da je neosnovan apelantov navod o obračunavanju kamate na kamatu s obzirom na to da je, kako je navelo, osporenim rješenjem kamata obračunata na poreske obaveze od dana dospijeća do dana donošenja rješenja, odnosno 29. jula 2011. godine, a stavom 3 izreke prvostepenog rješenja obvezniku je naloženo da izvrši obračun i uplatu kamate od 30. jula 2011. godine do dana uplate na iznos neisplaćenog duga, a ne kamatu na kamatu, kako tvrdi apelant.
1. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je odbijena kao neosnovana Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 012879 13 U od 14. novembra 2014. godine.
11. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao da je prvostepeno rješenje nesporno doneseno u vrijeme važenja Zakona o Poreskoj upravi, zbog čega se taj zakon i primjenjivao u postupku donošenja osporenog akta, a kako je to i propisano članom 100 Zakona o poreskom postupku. Takođe, ukazao je da se, prema članu 102 tog zakona, ako su poreske obaveze utvrđene, odnosno naložene rješenjem Poreske uprave koje je postalo izvršno prije stupanja na snagu tog zakona, u odnosu na te obaveze primjenjuju rokovi o zastarjelosti za naplatu određeni Zakonom o Poreskoj upravi koji je bio na snazi u vrijeme nastupanja izvršnosti rješenja, odnosno u vrijeme kada je rok zastarjelosti za njihovu naplatu počeo da teče, pa se u pogledu zastarjelosti predmetnih poreskih obaveza nesporno primjenjuje Zakon o Poreskoj upravi.
12. Okružni sud je konstatovao da je osporeni akt pravilan i zakonit, te da se činjenično stanje i pravni stav iz tog rješenja ne mogu dovesti u sumnju navodima iz tužbe. Naime, ukazao je da je nesporno da je članom 61 stav 1 Zakona o Poreskoj upravi propisano da je utvrđivanje obaveze evidentiranja iznosa obaveze u evidenciji poreske uprave. Dalje, Okružni sud je citirao odredbe stava 2, tačke 1, 2 i 3, kao i stava 3 navedenog člana, ukazujući da iz navedenih odredbi proizlazi da se rješenje donosi samo u slučaju kada je utvrđivanje izvršeno prema stavu 2 tačke 2 i 3 tog člana, a ne i prema stavu 2 tačka 1 tog člana, a koji se odnosi na utvrđivanje poreske obaveze po prijemu poreske prijave ili izmijenjene poreske prijave obveznika u kojoj je obračunao obavezu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao da je samim podnošenjem poreske prijave, odnosno prijavljivanjem poreske obaveze, utvrđena i apelantova obaveza za plaćanje poreza za period od 1. januara 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, a za šta nije ni bila obaveza donošenja rješenja. Konstatujući da su te poreske obaveze utvrđene u smislu člana 102 Zakona o poreskom postupku, Okružni sud je zaključio da se stoga u odnosu na te obaveze primjenjuju i rokovi o zastarjelosti za naplatu određeni Zakonom o Poreskoj upravi, koji je bio na snazi u vrijeme kada je rok zastarjelosti za njihovu naplatu počeo da teče. Okružni sud je istakao da je zbog toga prvostepeni organ pravilno utvrdio apelantu prvostepenim rješenjem, a koje je doneseno u skladu sa Zakonom o Poreskoj upravi, plaćanje neizmirenih poreskih obaveza po osnovu glavnog duga i kamate. Pri tome, ukazavši da se podnošenjem poreske prijave i vrši utvrđivanje poreske obaveze u smislu člana 61 stav 1 u vezi sa stavom 2 tačka 1 Zakona o Poreskoj upravi, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 93 stav 1 tačka 1 tog zakona, a što znači da se u pogledu naplate tih obaveza primjenjuje član 94 stav 1 tog zakona. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je konstatovao da je pravilno odbijen apelantov prigovor zastarjelosti predmetnih poreskih obaveza u preostalom dijelu (za period nakon 2001. godine) tako da je apelantu pravilno naloženo plaćanje neplaćenih poreskih obaveza zajedno sa obračunatim kamatama zbog neplaćanja glavnog duga, pri čemu je, prema mišljenju Okružnog suda, Ministarstvo pravilno obrazložilo zbog čega je neosnovan apelantov prigovor o neosnovano obračunatoj kamati.
13. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je odbijen Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 012879 15 Uvp od 7. juna 2017. godine.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da su i drugostepeni organ uprave i Okružni sud pravilno primijenili odredbe člana 61 stav 1 i član 94 Zakona o Poreskoj upravi, odnosno odredbe čl. od 86 do 89 istog zakona u pogledu visine utvrđene kamate, s obzirom na to da, kako je ukazao, u konkretnom slučaju nije primijenjen Zakon o visini stope zatezne kamate, već odredbe Zakona o Poreskoj upravi, odnosno Zakona o poreskom postupku koje regulišu poresku kamatu. Pri tome, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno obrazloženje dato u osporenoj presudi. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da razlozi koje je naveo apelant u svom zahtjevu ne mogu dovesti u sumnju pravilnu primjenu navedenih zakonskih odredaba u pogledu prigovora zastarjelosti naplate poreskih obaveza koje su utvrđene podnošenjem poreske prijave, a postupak njihove naplate je započeo donošenjem rješenja za plaćanje prijavljenih obaveza, odnosno 29. jula 2011. godine, dakle u roku od 10 godina od utvrđivanja poreske obaveze (za 2002. i 2003. godinu). IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su osporenom odlukom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 13 Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. U vezi s tim, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju nepravilnim tumačenjem člana 102 Zakona o poreskom postupku pogrešno primijenjen Zakon o Poreskoj upravi i član 4b Zakona o visini stope zatezne kamate. Tvrdi da mu je prvostepeno rješenje dostavljeno 20. avgusta 2012. godine, pa je, prema njegovom mišljenju, prema odredbama člana 255 stav 3 tačka 4 Zakona o opštem upravnom postupku, rješenje postalo izvršno tek nakon što mu je dostavljeno drugostepeno rješenje Ministarstva kao konačan upravni akt. Dakle, imajući u vidu navedeno, apelant tvrdi da je Zakon o poreskom postupku stupio na snagu prije nego što mu je prvostepeno rješenje Poreske uprave od 29. jula 2011. godine dostavljeno i postalo izvršno. Shodno tome, smatra da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti rokovi iz odredaba člana 70 Zakona o poreskom postupku, prema kojima, prema njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost utvrđivanja i naplate poreskih obaveza. Takođe, smatra da zastarjelost nije nastupila i prema Zakonu o Poreskoj upravi. U vezi s tim, između ostalog, navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno zaključili da se trenutak podnošenja poreske prijave smatra trenutkom utvrđivanja poreske obaveze i da nisu pravili razliku između termina „utvrđivanja poreske obaveze“ i „utvrđivanja plaćanja poreske obaveze“. Pri tome, ističe da konstrukcija utvrđivanja poreske obaveze „po prijemu poreske prijave“ ne znači da se podnošenjem poreske prijave vrši utvrđivanje poreza, nego samo da se to vrši nakon što poreski obveznik podnese poresku prijavu. U vezi s tim, poziva se na odredbu člana 61 stav 1 Zakona poreskoj upravi navodeći da taj član ne navodi „kada i na koji način se vrši predmetno evidentiranje“. Pored toga, smatra da bi se izgubio smisao člana 93 Zakona o Poreskoj upravi ukoliko bi se prihvatio stav organa uprave i suda da se prijavljivanjem poreskih obaveza vrši njihovo utvrđivanje i naplata. Pored toga, apelant ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku smatrajući da je predmeti postupak predugo trajao.
b) Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud i Okružni sud se pozivaju na razloge date u obrazloženjima svojih odluka smatrajući da tim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.
18. Ministarstvo se poziva na razloge date u obrazloženju rješenja i ukazuje da predmet konkretnog postupka nije prinudna naplata obaveza, već nalog za plaćanje prijavljenih poreskih obaveza u skladu sa Zakonom od poreskoj upravi, koji prethodi postupku prinudne naplate, ukoliko obaveza ne bude izmirena u roku ostavljenom rješenjem i koje rješenje će biti izvršni akt prinudne naplate, dok apelant pogrešno navodi da je u pitanju rješenje o naplati poreskih obaveza iz novčanih sredstava.
19. Poreska uprava je navela da smatra da je apelacija neosnovana jer je prema tada važećim zakonskim propisima izvršila kontrolu materijalno-financijskog poslovanja i kontrolu plaćanja poreskih obaveza apelanta kao poreskog obveznika i pri tome pravilno primijenila Zakon o Poreskoj upravi i Zakon o visini stope zatezne kamate. S obzirom na to, smatra da je Vrhovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i donio odluku zasnovanu na zakonu.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o poreskom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 102/11, 108/11, 67/13, 31/14 i 44/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi navedenog zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Zastarjelost utvrđivanja i naplate poreskih obaveza Član 70.
(1) Utvrđivanje poreske obaveze rješenjem Poreske uprave može se izvršiti u roku od pet godina od dana podnošenja poreske prijave, odnosno od dana dospijeća poreske obaveze, računajući od dana koji je kasnije nastupio.
[…] (3) Utvrđena obaveza može se naplatiti prinudno ili sudskim putem ako su mjere prinudne naplate preduzete ili sudski postupak pokrenut u roku od tri godine od dana dospjelosti za plaćanje prijavljene poreske obaveze ili izvršnosti rješenja za plaćanje poreza.
(4) Rok iz stava 1. ovog člana prekida se danom otpočinjanja postupka utvrđivanja poreske obaveze i traje neprekidno, bez obzira na dužinu trajanja upravnog postupka, upravnog spora ili drugih postupaka čiji ishod može biti ponavljanje prvostepenog postupka utvrđivanja poreske obaveze rješenjem Poreske uprave.
Član 100.
U slučaju da je do dana stupanja na snagu ovog zakona Poreska uprava donijela prvostepeni poreski akt, postupak po tom aktu će se završiti prema odredbama Zakona o Poreskoj upravi koji je bio na snazi u vrijeme donošenja poreskog akta.
Član 102.
Ako su poreske obaveze utvrđene, odnosno naložene rješenjem Poreske uprave koje je postalo izvršno prije stupanja na snagu ovog zakona, u odnosu na te obaveze primjenjuju se rokovi o zastarjelosti za naplatu određeni Zakonom o Poreskoj upravi koji je bio na snazi u vrijeme nastupanja izvršnosti rješenja, odnosno u vrijeme kada je rok zastarjelosti za njihovu naplatu počeo da teče.
21. Zakon o Poreskoj upravi Republike Srpske – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ br. 112/07, 22/08 i 34/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi navedenog zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Plaćanje i izmirivanje poreskih obaveza Postupci plaćanja i izmirivanja poreskih obaveza Član 57.
(1) Izmirivanje obaveze podrazumijeva plaćanje ukupnog iznosa obaveza dospjelih za plaćanje.
[…] (3) Plaćanje obaveze izvršava se putem OOPP na odgovarajući račun, osim ako nije drugačije propisano.
[…] Utvrđivanje poreske obaveze Opšte odredbe o utvrđivanju poreske obaveze Član 61.
(1) Utvrđivanje obaveze je evidentiranje iznosa obaveze obveznika u evidenciju PU.
(2) Utvrđivanje poreske obaveze PU vrši:
1. po prijemu poreske prijave ili izmijenjene poreske prijave obveznika, u kojoj je obračunao obavezu;
2. po usklađivanju iznosa obaveze prijavljene u poreskoj prijavi;
3. po podnošenju poreske prijave koju je PU pripremila u ime obveznika i u kojoj je PU obračunala obavezu.
(3) U slučaju kada je utvrđivanje izvršeno prema stavu 2. t. 2. i 3. ovog člana, evidentiranje iznosa obaveze vrši se nakon što se pripremi rješenje za uplatu iznosa utvrđene obaveze i uruči obvezniku.
(4) Kad se utvrdi da obaveza nije plaćena u roku propisanom ovim ili drugim poreskim zakonima, kao troškovi naplate platiće se 5% od ukupne obaveze, ali ne manje od 100 KM.
[…] Rješenje za plaćanje Član 62.
(1) Rješenje za plaćanje utvrđene obaveze je pismeni akt kojim PU nalaže obvezniku da plati obavezu.
(2) Rješenje za plaćanje donosi PU kad utvrdi da obveznik nije pravilno obračunao, prijavio ili platio obavezu. PU utvrđuje obavezu na osnovu knjiga i evidencije obveznika i drugih činjenica opisanih u članu 85. ovog zakona. Pri utvrđivanju iznosa obaveze, PU uzima u obzir i sve poreske odbitke koje je obveznik ranije uplatio.
(3) Rješenje za plaćanje sadrži sljedeće:
[…] 10. posebnu naznaku da će u slučaju neplaćanja obaveze u datom roku PU, bez daljeg obavještavanja, pristupiti prinudnoj naplati, […] Plaćanje poreske obaveze Član 63.
(1) Obavezu iz rješenja za plaćanje treba platiti u roku od deset radnih dana nakon dana uručenja rješenja.
[…] Postupci prinudne naplate Opšte odredbe Član 64.
(1) Mjere prinudne naplate se preduzimaju da bi se osiguralo izmirenje obaveze. Postupci i uslovi za primjenu mjera prinudne naplate, a koji nisu regulisani ovim zakonom, regulisaće se podzakonskim aktima.
(2) Mjere prinudne naplate mogu se primjenjivati samo za onu obavezu za koju je uručeno rješenje za plaćanje od strane PU i ako ta obaveza nije izmirena u roku. […] Početak perioda i postupka prinudne naplate Član 65.
(1) Prinudna naplata i postupak prinudne naplate počinju dan nakon dana kada je rok za plaćanje obaveze istekao.
(2) Obveznik se obavještava o početku postupka prinudne naplate rješenjem za plaćanje iz člana 62. ovog zakona.
[…] Pravne posljedice u vezi sa početkom perioda prinudne naplate Član 66.
Pokretanje prinudne naplate povlači za sobom sljedeće posledice:
1. Obaveza se uvećava za 10% posebne takse. Posebna taksa se obračunava u visini od 10% od obaveze. Taksu obračunava nadležni poreski organ i o tome obavještava obveznika. Posebna taksa se refundira ako se obaveza poništi.
2. Kamata na posebnu taksu se obračunava u skladu sa odredbama ovog zakona.
[…] Kamata Kamata za neizmirene poreske obaveze u roku Član 86.
Kad obaveza nije izmirena u roku, obveznik je obavezan platiti kamatu po stopi i obračunati na način utvrđen članom 89. ovog zakona za period od dana dospijeća do dana izmirenja.
Kamatna stopa Član 89.
(1) Na iznos obaveze koja nije plaćena u zakonom propisanom roku plaća se kamata po stopi od 0,06% dnevno.
[…] Rokovi Utvrđivanje obaveza Član 93.
(1) Utvrđivanje obaveze može se izvršiti u sljedećim rokovima:
1. za porez i za kaznu koja se odnosi na određeni porez - u roku od pet godina od dana podnošenja poreske prijave, odnosno od dana dospijeća tog poreza, računajući od dana koji je kasnije nastupio;
2. za kaznu koja se ne odnosi na određeni porez - u roku od pet godina od dana kad je počinjen poreski prekršaj i 3. za kamatu - u roku u kojem se utvrđuje porez ili kazna na koju se plaća kamata.
[…] Naplata obaveza Član 94.
(1) Ako je obaveza utvrđena u roku, takva obaveza može se naplatiti uz primjenjivanje mjera prinudne naplate ili sudskim putem, ali samo ako su mjere prinudne naplate ili sudski postupak počeli:
1. u roku od deset godina od dana utvrđivanja obaveze ili 2. prije isteka bilo kojeg dodatnog roka za naplatu dogovorenog pismeno između poreskog organa i obveznika, poreskog posrednika ili zakonski obaveznog lica.
[…] Žalbe Opšte odredbe Član 96.
[…] (4) Žalba ne zadržava izvršenje rješenja o određivanju mjera prinudne naplate i rješenja za plaćanje prijavljene obaveze zasnovanog na poreskoj prijavi koju je obveznik sam podnio.
[…] VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek
23. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
24. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; […]
25. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelantu naloženo da plati prijavljene, a neplaćene poreske obaveze i kamate na te obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1756/18 od 11. septembra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
26. Imajući u vidu da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i njegovi navodi iz kojih proizlazi da ukazuje na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi ostalih prava
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 012879 15 Uvp od 7. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. septembra 2017. godine (ponedjeljak), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
32. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
33. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je odlukama koje su donijeli nadležni organi uprave, koje su ispitali i redovni sudovi, naloženo apelantu kao vlasniku STR „Frenki šop“ da plati prijavljene, a neplaćene poreske obaveze zajedno s kamatama. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod obim člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontrolišu korišćenje imovine u skladu s opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
35. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora da bude predviđeno zakonom, mora da služi legitimnom cilju, mora da uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora i da održi razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49; i Malone, presuda od 2. avgusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67 i 68).
36. Shodno navedenom, Ustavni sud treba da odgovori na to da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može da bude razmatrano. U vezi s tim, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, koje se sastoji u lišavanju njegove imovine – novčanog iznosa, koji treba da plati na ime neizmirenih poreskih obaveza (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora da ispita da li je apelantovo lišavanje u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može da bude slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.
38. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).
39. Dovodeći u kontekst navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju osporenom odlukom Vrhovnog suda potvrđene odluke Okružnog suda i drugostepenog organa uprave, a kojim je, radi otklanjanja nepravilnosti koje se odnose na plaćanje prijavljenih poreskih obaveza za precizirane periode, apelantu naloženo da izvrši uplatu tih obaveza zajedno sa utvrđenim kamatama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u osporenoj odluci, razmatrajući apelantove navode vezane za pitanje utvrđivanja poreskih obaveza, odnosno pitanje roka utvrđivanja tih obaveza u smislu člana 93 Zakona o Poreskoj upravi, kakve apelant zapravo ponavlja u apelaciji, pozvao na obrazloženje presude Okružnog suda. Taj sud je, u suštini, obrazložio da su apelantove poreske obaveze (za period od 1. januara 2002. godine do 31. decembra 2003. godine) utvrđene samim podnošenjem poreske prijave, odnosno prijavljivanjem poreske obaveze, zbog čega nije ni postojala obaveza donošenja rješenja (o utvrđivanju poreske obaveze) u smislu člana 61 stav 1 u vezi sa stavom 2 tačka 1 Zakona o Poreskoj upravi. Takođe, obrazložio je da se u pogledu roka naplate tih obaveza primjenjuje član 94 stav 1 tog zakona (kojim je propisano: „Ako je obaveza utvrđena u roku, takva obaveza može se naplatiti uz primjenjivanje mjera prinudne naplate ili sudskim putem, ali samo ako su mjere prinudne naplate ili sudski postupak počeli: 1. u roku od deset godina od dana utvrđivanja obaveze ili 2. prije isteka bilo kojeg dodatnog roka za naplatu dogovorenog pismeno između poreskog organa i obveznika, poreskog posrednika ili zakonski obaveznog lica“). Dovodeći u vezu predmetna obrazloženja redovnih sudova sa sadržajem odredbi čl. 61, 93 i 94 Zakona o Poreskoj upravi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi (prvo Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud u osporenoj presudi) dali dovoljno jasne i argumentovane razloge za takav zaključak. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant u predmetnom postupku nije osporavao činjenično utvrđenje organa uprave da je konkretne poreske prijave podnio u 2003. godini. Dovodeći u vezu sve navedeno sa sadržajem odredbe člana 94 stav 1 Zakona o Poreskoj upravi, na koju su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je prvostepeno rješenje (od 29. jula 2011. godine) doneseno u roku iz navedene zakonske odredbe. Takođe, Ustavni sud zapaža da su drugostepeni organ uprave i redovni sudovi, razmatrajući iste navode koji se tiču kamate, a kakve apelant zapravo ponavlja u apelaciji, dali jasna i argumentovana obrazloženje za svoj zaključak da je kamata u konkretnom slučaju pravilno obračunata, i to shodno odredbama čl. 86 i 89 Zakona o Poreskoj upravi (kao lex specialis zakona).
40. Osim toga, u vezi sa apelacionim navodima da se konkretan predmet trebao riješiti primjenom odredaba trenutno važećeg Zakona o poreskom postupku (koji predviđa kraći rok zastarjelosti prinudne naplate poreskih obaveza), Ustavni sud ukazuje da su iste takve navode razmotrili redovni sudovi i da su obrazložili da se u konkretnom slučaju, u skladu sa odredbama čl. 100 i 102 Zakona o poreskom postupku, na konkretan predmet primjenjuju odredbe Zakona o Poreskoj upravi. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeno rješenje u konkretnom slučaju doneseno 29. jula 2011. godine, te da je u stavu 5 izreke tog rješenja navedeno da žalba protiv tog rješenja ne odlaže njegovo izvršenje, a da se u obrazloženju tog rješenja prvostepeni organ uprave pozvao na odredbu člana 96 stav 4 Zakona o Poreskoj upravi (kojom je propisano da žalba ne zadržava izvršenje rješenja o određivanju mjera prinudne naplate i rješenja za plaćanje prijavljene obaveze zasnovanog na poreskoj prijavi koju je obveznik sam podnio). Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Zakon o poreskom postupku stupio na snagu 1. januara 2012. godine, proizlazi da je to rješenje postalo izvršno prije stupanja na snagu Zakona o poreskom postupku. Dakle, dovodeći u vezu navedeno sa odredbama čl. 100 i 102 Zakona o poreskom postupku, na koje ukazuju redovni sudovi u osporenim odlukama, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih odluka, nasuprot apelantovom mišljenju, dati jasni i logični razlozi za zaključak da se konkretan predmet treba rješavati primjenom Zakona o Poreskoj upravi, a na Zakona o poreskom postupku.
41. Imajući u vidu sve navedeno, proizlazi da je pravni osnov za donošenje osporenih odluka sadržan u relevantnim odredbama Zakona o Poreskoj upravi i Zakona o poreskom postupku, a koji ispunjavaju uslove u pogledu dostupnosti (objavljeni su u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe Zakona o Poreskoj upravi i Zakona o poreskom postupku dovoljno jasno formulisane u smislu da svako može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
42. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u konkretnom slučaju (obavezivanjem apelanta rješenjem od 2011. godine da plati neizmirene poreske obaveze iz 2002. i 2003. godine sa kamatama koje nesumnjivo premašuju iznos glavnog duga) bilo u javnom interesu i u skladu s principom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i zahtjeva za zaštitu opšteg javnog interesa, Ustavni sud, prije svega, napominje da je Zakonom o Poreskoj upravi regulisan osnov za sprovođenje i izvršavanje zakona iz oblasti poreza Republike Srpske i na zakonu zasnovanih podzakonskih propisa. Dalje, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da su porezi osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je naplata poreza legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39 i dalje). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da postoji nesporan i ogroman javni interes da se porezi pravilno obračunavaju i uplaćuju. Djelatnosti neophodne za funkcionisanje svake države (pravosuđe, obrazovanje, penzijski fond, zdravstvena zaštita, bezbjednost i sl.) finansiraju se iz prikupljenih poreza (doprinosa). U tom smislu država (u širem smislu riječi – misli se na nadležnu javnu vlast) organizuje sistem kontrole uplate i pravilnosti obračuna poreza, kao i sankcija ukoliko dođe do kršenja ili nepravilnog izvršavanja poreskih obaveza. Izbor metoda pomoću kojih se kontroliše zakonitost i pravilnost uplate poreza spada u tzv. polje slobodne procjene svake države. Pri tome, nesporno je da u poreskoj oblasti država uživa vrlo veliku diskreciju. Dakle, metode kontrole obračuna i uplate poreza su u nadležnosti države (javne vlasti), a jedna od tih metoda je propisivanje rokova u kojima se može vršiti utvrđivanje i prinudna naplata poreskih obaveza.
43. U vezi s navedenim, Ustavni sud prije svega smatra potrebnim ukazati da iz apelacionih navoda ne proizlazi da apelant negira postojanje neplaćenih poreskih obaveza u konkretnom slučaju. Međutim, apelant u kontekstu proporcionalnosti zapravo dovodi u pitanje rok u kojima su se te obaveze mogle utvrditi i prinudno naplatiti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da prema Zakonu o Poreskoj upravi, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, rokovi za utvrđivanje i prinudnu naplatu poreskih obaveza iznose pet odnosno 10 godina (čl. 93 i 94). Dalje, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta iz kojih proizlazi da je apelant sam podnio poreske prijave na precizirane novčane iznose (u smislu člana 61 stav (2) tačka 1)), te činjenicu da je Zakon o Poreskoj upravi objavljen u „Službenom glasniku RS“, proizlazi da je apelant samim danom objave Zakona o Poreskoj upravi u „Službenom glasniku RS“ kao javnom glasilu bio upoznat s navedenim rokovima i sa činjenicom da će za poreske obaveze neizmirene u propisanom roku biti dužan da plaća kamate, a na koji rizik je pristao. Dovodeći u vezu navedeno s pomenutim stavom Evropskog suda i Ustavnog suda, odnosno činjenicom da izbor metoda pomoću kojih se kontroliše zakonitost i pravilnost uplate poreza spada u tzv. polje slobodne procjene svake države i da pri tome u poreskoj oblasti država uživa vrlo veliku diskreciju, Ustavni sud smatra da navedeni rokovi za utvrđivanje i prinudnu naplatu poreskih obaveza propisani Zakonom o Poreskoj upravi predstavljaju razumne rokove s ciljem naplate poreskih obaveza i da zadovoljavaju princip proporcionalnosti miješanja, odnosno uspostavljaju balans između interesa apelanta i javnog interesa, tj. legitimnog cilja pravilnog funkcionisanja sistema naplate poreza. Pri tome, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi kojima se apelant zapravo u vezi s navodnom povredom principa proporcionalnosti poziva na kasnije doneseni propis (Zakon o poreskom postupku) sami po sebi ne mogu da dovedu do drugačije odluke u predmetnoj pravnoj stvari s obzirom na to da, kao što je već navedeno, zakonodavac prilikom donošenja zakona kojim obezbjeđuje naplatu poreza uživa široko polje procjene, pa tako i procjene da određenu pravnu materiju reguliše drugačije u odnosu na ranija zakonska rješenja.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama, koje su u ovom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštovanju poreske discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o Poreskoj upravi preteže nad apelantovim interesom da ne plati poreske obaveze jer je upravo apelant propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama Zakona o Poreskoj upravi i da izvrši blagovremeno plaćanje poreza u konkretnom slučaju. Nediskriminacija
45. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
46. Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
47. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne obezbjeđuje nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).
48. U konkretnom slučaju apelant se nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na imovinu. Međutim, apelant osim paušalnog navoda da je diskriminisan nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao da pokaže da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je osporenim odlukama kojima je apelant u smislu relevantnih odredaba Zakona o Poreskoj upravi obavezan da plati neizmirene, a prijavljene poreske obaveze, zajedno sa kamatama, miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo s obzirom na to da rokovi za utvrđivanje i prinudnu naplatu poreskih obaveza propisani Zakonom o Poreskoj upravi predstavljaju razumne rokove s ciljem naplate poreskih obaveza i da zadovoljavaju princip proporcionalnosti miješanja, odnosno uspostavljaju balans između interesa apelanta i javnog interesa, tj. legitimnog cilja pravilnog funkcionisanja sistema naplate poreza, a da je upravo apelant propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava i da na vrijeme izvrši plaćanje svojih poreskih poreza.
50. Takođe, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz odluka donesenih u upravnom i sudskom postupku iz kojeg je proistekla osporena odluka.
51. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević