Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1272/19 (ADRIATIC osiguranje d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1272/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1272/19, rješavajući apelaciju ADRIATIC osiguranje d.d. Sarajevo (raniji naziv Zovko osiguranje d.d. Žepče), na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ADRIATIC osiguranje d.d. Sarajevo (raniji naziv Zovko osiguranje d.d. Žepče) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 42 1 P 011032 18 Rev od 29. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ADRIATIC osiguranje d.d. Sarajevo (raniji naziv Zovko osiguranje d.d. Žepče), kojeg zastupa Odvjetničko/advokatsko društvo Milas, Martinović & Partneri iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 1 P 011032 18 Rev od 29. novembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (Zaštitni fond FBiH) na ime duga isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je presudom Općinskog suda u Tešnju od 2. septembra 2013. godine naloženo tuženom Zaštitni Fond FBiH Sarajevo da tužiteljima E.R. i R.K. isplati nematerijalnu štetu u određenim novčanim iznosima, dok su tužitelji sa zahtjevom da im solidarno sa Zaštitnim Fondom FBiH Sarajevo i apelant kao tuženi nadoknadi nematerijalnu štetu odbijeni. Nadalje je utvrđeno da je presudom Kantonalnog suda u Zenici od 7. aprila 2014. godine žalba tužitelja uvažena te je prvostepena presuda preinačena na način da je i apelant obavezan na solidarnu naknadu nematerijalne štete, u iznosima kako je to odlučeno u prvostepenoj presudi, dok je žalba tuženog Zaštitnog fonda FBiH odbijena. Takođe je utvrđeno da je Vrhovni sud svojom presudom od 24. novembra 2015. godine uvažio reviziju tuženog Zaštitnog Fonda FBiH Sarajevo, obje nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženog Zaštitni Fond FBiH Sarajevo odbio. Dalje je navedeno da je tužitelj po pravosnažnoj presudi Kantonalnog suda u Zenici od 7. aprila 2014. godine tuženim E.R. i R.K. na ime naknade nematerijalne štete isplatio određeni novčani iznos. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo, odredbe čl. 210 i 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada su usvojili tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta. Vrhovni sud je ukazao da se apelantovi revizijski prigovori svode na tvrdnje da njegov osiguranik nije kriv za saobraćajnu nezgodu u kojoj su tuženi E.R. i R.K. pretrpjeli nematerijalnu štetu, na naknadu koje štete je solidarno zajedno sa tužiteljem obavezan pravosnažnom presudom od 7. aprila 2014. godine, a koja je po reviziji tužitelja preinačena navedenom presudom Vrhovnog suda i tužbeni zahtjev u odnosu na tužitelja odbijen. Takođe, Vrhovni sud je naveo da se apelantovi prigovori odnose i na tvrdnju da je tužitelj i bio obavezan da tuženim E.R. i R.K. naknadi štetu i da stoga nema osnova da taj isplaćeni iznos tužitelj potražuje od njega. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je oba ta prigovora apelant mogao isticati u postupku koji je okončan presudom od 24. novembra 2015. godine. Dalje je naveo da su ovoj pravnoj stvari relevantne činjenice da je tužitelj isplatio po pravosnažnoj presudi na ime naknade nematerijalne štete novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude, na koju isplatu je bio solidarno obavezan sa apelantom pravosnažnom presudom Kantonalnog suda u Zenici od 7. aprila 2014. godine, kao i da je ta presuda po reviziji Zaštitnog fonda FBiH presudom Vrhovnog suda u odnosu na to pravno lice preinačena i odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na njega, a da je ostala obaveza apelanta da navedenim tuženima isplati te novčane iznose. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je otpao pravni osnov po kojem je tužitelj izvršio isplatu naknade štete tuženim E.R. i R.K., te da taj pravni osnov i dalje postoji u odnosu na revidenta, jer je nakon donošenja presude Vrhovnog suda od 24. novembra 2015. godine samo on ostao u obavezi da ovim fizičkim licima naknadi štetu. Dakle, tužitelj je isplatio pravnu valjanu obavezu revidenta, pa su pravilno nižestepeni sudovi primijenili odredbu člana 210. ZOO (kojom je propisano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće da nadoknadi vrijednosti postignutih koristi) kada su obavezali apelanta da tužitelju vrati stečeno bez osnova.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: EVropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primjenio primijenio procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi/sud utvrdili/utvrdio činjenično stanje i/ili primijenili/primijenio materijalno i/ili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1272/19 (ADRIATIC osiguranje d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio