Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-477/18 (R. P.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-477/18
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 477/18, rješavajući apelaciju Roberta Palića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ˗ prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Roberta Palića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 004411 17 Rev od 20. novembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 004411 16 Gž 2 od 12. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 004411 15 P2 od 26. januara 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Roberta Palića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 004411 17 Rev od 20. novembra 2017.
godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 004411 16 Gž 2 od 12. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 004411 15 P2 od 26. januara 2016.
godine u odnosu na povredu odredaba „čl. II/3. i 4. čl. 2. stav 1. pod c) i d), član 3, član 4. stav 2. u vezi sa članom 5. Ustava Federacije“ zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Robert Palić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Faruk Smajlović, advokat iz Gračanice, podnio je 24. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 004411 17 Rev od 20. novembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 004411 16 Gž 2 od 12. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 004411 15 P2 od 26. januara 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Alena Teskeredžića, Emira Teskeredžića, Danijala Teskeredžića, Vesne Teskeredžić, Fahrudina Teskeredžića, Armina Teskeredžića, Mirhe Teskeredžić, Bisere Teskeredžić, Emina Teskeredžića i Feride Teskeredžić (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 24. jula do 1. augusta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 1. augusta do 3. septembra 2019. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 24. januara 2008. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Općine Travnik i tuženih (kao tuženi prvobitno bio označen i Fahrija Teskeredžić, koji je kasnije umro i kao tuženi označen njegov nasljednik Alen Teskeredžić) radi utvrđivanja prava vlasništva i uknjižbe te upisa prava posjeda.
6. Tuženi su 8. juna 2010. godine podnijeli protivtužbu.
7. Apelant je na glavnoj raspravi održanoj 19. decembra 2012. godine dostavio podnesak kojim je precizirao tužbu i tužbeni zahtjev, te povukao tužbu protiv Općine Travnik. Općina Travnik je podneskom od 5. februara 2013. godine obavijestila sud da se ne protivi povlačenju tužbe. Na ročištu za glavnu raspravu od 17. aprila 2013. godine doneseno je rješenje kojim se prima na znanje povlačenje tužbe u odnosu na Općinu Travnik. Apelant je na glavnoj raspravi održanoj 17. aprila 2013. godine ponovo opredijelio tužbeni zahtjev shodno nalazu vještaka, te su i tuženi na glavnoj raspravi održanoj 28. oktobra 2013. godine konačno opredijelili protivtužbeni zahtjev.
8. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 004411 08 P od 28. novembra 2013. godine utvrđeno je da je apelant vlasnik i posjednik nekretnina koje se nalaze ispod izgrađenog građevinskog objekta i nekretnina koje služe za redovnu upotrebu objekta, bliže precizirane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), koje pravo vlasništva i posjeda je apelant stekao građenjem, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se osnovom presude izvrši promjena upisa vlasništva i upisa posjeda kod nadležnih organa, sve bliže precizirano u presudi. Presudom je dalje odbijen protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili isplatu na ime naknade tržišne vrijednosti zemljišta, odnosno alternativni protivtužbeni zahtjev kojim su tražili uklanjanje bespravno izgrađenog objekta, te obavezani tuženi da apelantu nadoknade troškove postupka, također sve bliže precizirano u izreci presude.
9. Tuženi su podnijeli žalbu protiv presude Općinskog suda.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 004411 14 Gž od 7. januara 2015. godine djelomično je uvažena žalba tuženih, presuda Općinskog suda ukinuta u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu tuženih i u dijelu odluke o troškovima postupka, i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
11. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 51 0 P 004411 15 P2 od 26. januara 2016. godine kojom je obavezao apelanta da tuženim isplati određeni novčani iznos na ime naknade tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja protivtužbenog zahtjeva 8. juna 2010. godine do konačne isplate, te je tuženima odbijen protivtužbeni zahtjev preko dosuđenog. Također je odbijen alternativni protivtužbeni zahtjev (uklanjanje bespravno izgrađenog objekta s predmetnog zemljišta) jedne od tuženih (Feride Merkez). Presudom je dalje određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
12. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant na osnovu pravosnažne presude postao vlasnik i posjednik predmetnog zemljišta na kojem je izgradio objekt. Dalje je naveo da je iz odluke Općinskog vijeća Travnik o utvrđivanju površine zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrada na području Vlašića – Babanovca od 22. februara 2007. godine utvrdio da su Općina Travnik i porodica Teskeredžić izvršili diobu tako da porodici Teskeredžić pripada zemljište ispod svih zgrada na Babanovcu, a ostalo zemljište ostaje u posjedu i vlasništvu Općine Travnik, pa zemljištem oni mogu raspolagati. Istaknuto je i da je odlukom Općinskog vijeća Općine Travnik od 8. aprila 2009. godine (u daljnjem tekstu: odluka o naknadi) utvrđena visina naknade za građevinsko zemljište u državnom vlasništvu koja se dodjeljuje radi građenja (u gradu Travniku i užem rekreacionom području Babanovca). Općinski sud je naveo da je poklonio vjeru dopuni nalaza i mišljenja vještakinje kojim je utvrdila tržišnu vrijednost zemljišta uporednom metodom, imajući u vidu da je vještakinja pojasnila da je to jedina realna vrijednost utvrđivanja tržišne vrijednosti zemljišta. Dalje je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da su tuženi kao vlasnici zemljišta i apelant kao graditelj bili nesavjesni. Stoga se, prema mišljenju Općinskog suda, na okolnost utvrđivanja osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tuženih za naknadu tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta treba primijeniti odredba člana 30. u vezi sa odredbom člana 28. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO). U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da je apelant 2002. godine od prodavaca kupio vikendicu koja je sagrađena na predmetnom zemljištu, na kojoj su u tom trenutku tuženi bili upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici sa dijelom 2/5, a Općina Travnik sa dijelom 3/5, dok je u katastru ta parcela bila upisana kao posjed Općine Travnik sa dijelom 1/1, što je apelantu i njegovim prednicima bilo poznato, kao što su i tuženi znali da apelant gradi objekt. U takvoj situaciji, u skladu sa odredbama člana 30. u vezi sa odredbom člana 28. ZOVPO-a, tuženi su odlučili da zahtijevaju da im apelant isplati tržišnu vrijednost zemljišta, u kojem slučaju objekt i zemljište pripadaju apelantu kao graditelju. Stoga, slijedom utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je, shodno odredbama čl. 28. i 30. ZOVPO-a, djelomično usvojio protivtužbeni zahtjev.
13. Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi kojim je predlagao da se protivtužbeni zahtjev djelomično usvoji po cijeni propisanoj odlukom o naknadi i za samo određeni dio predmetnog zemljišta jer se odluka o naknadi ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari s obzirom na to da se radi o privatnom zemljištu čija naknada tržišne vrijednosti ne može biti propisana odlukama organa uprave, nego da je najrealnija uporedna metoda utvrđivanja tržišne cijene, kako je to navela vještakinja. Također, istaknuto je da su neosnovani i apelantovi navodi da se protivtužbeni zahtjev može usvojiti samo za dio predmetnog zemljišta u određenoj površini, imajući u vidu da je apelant postao vlasnik cjelokupnog predmetnog zemljišta. Općinski sud je istakao da je punomoćnik tuženih (osim tužene Feride Merkez) odustao od alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva. Međutim, kako navedena tužena nije povukla alternativni tužbeni zahtjev, Općinski sud je istakao da je odbio alternativno postavljeni protivtužbeni zahtjev u odnosu na tu tuženu, imajući u vidu pravosnažnu presudu na osnovu koje je apelant postao vlasnik predmetnog zemljišta. Na kraju, Općinski sud je naveo da kako je u prethodnom postupku usvojen apelantov tužbeni zahtjev, a u ovoj fazi postupka djelomično usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih (djelomično odbijen samo u dijelu visine protivtužbenog zahtjeva), svaka strana treba da snosi svoje troškove postupka, shodno odredbama člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
14. Apelant i tuženi su podnijeli žalbe protiv presude Općinskog suda.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 004411 16 Gž 2 od 12. januara 2017. godine odbijene su žalbe i potvrđena presuda Općinskog suda.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ispravnom ocjenom dokaza, kako to propisuju odredbe člana 8. i člana 123. stav 2. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode u kojim se prigovara utvrđenoj tržišnoj vrijednosti predmetnog zemljišta s obzirom na to da je u toku ponovljenog postupka vještakinja građevinske struke obavila dopunsko vještačenje, dala nalaz i mišljenje i usmeno ga obrazložila na glavnoj raspravi, te odgovorila na pitanja i primjedbe parničnih stranaka. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka pravilno primijenio odredbu člana 386. stav 2. ZPP kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, uz obrazloženje koje prihvata i Kantonalni sud, pa nema potrebe za ponavljanjem. Osim toga, ocijenjen je neosnovanim i apelantov prigovor u pogledu početka toka zakonskih zateznih kamata. U vezi s tim, obrazložio je da je odredbom člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i kamate. Stoga je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno obavezao apelanta da tuženim na dosuđeni iznos plati zakonske zatezne kamate od dana podnošenja protivtužbenog zahtjeva (8. juni 2010. godine) pa sve do isplate.
17. Apelant je podnio reviziju protiv presude Kantonalnog suda.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 004411 17 Rev od 20. novembra 2017. godine odbijena je apelantova revizija, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv apelantov prigovor da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 231. i članom 191. stav 4. ZPP. U vezi s tim, obrazložio je da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke odgovorio na sve žalbene navode od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora, pravilno primjenjujući odredbu člana 231. ZPP. Dalje je naveo da obrazloženje drugostepene presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su sudu poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke, pri čemu to obrazloženje po svom sadržaju odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. ZPP. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantov prigovor u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava. Obrazložio je da su nižestepeni sudovi, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo (član 28. u vezi sa članom 30. ZOVPO-a) kada su ocijenili osnovanim protivtužbeni zahtjev u dosuđujućem dijelu. Dalje je obrazložio da su nižestepeni sudovi za pravni zaključak o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva u obrazloženjima svojih presuda dali detaljne, jasne i potpune razloge koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Istaknuto je da je pravilno zaključeno da su tuženi u smislu zakonskih pravila koja se u ovom slučaju primjenjuju na originarno stjecanje prava vlasništva po zakonu (građenje na tuđem zemljištu) mogli birati između zahtjeva da im pripadne vlasništvo na građevinskom objektu (hotelu), s tim da su u tom slučaju dužni da apelantu kao graditelju na ime naknade isplate vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi, potom zahtjeva da graditelj poruši građevinski objekt i vrati zemljište u prvobitno stanje ili zahtjeva da im graditelj isplati tržišnu vrijednost zemljišta, a u tom slučaju objekt i zemljište pripadaju graditelju. Vrhovni sud je istakao da su tuženi imali pravo izbora u roku od tri godine od dana završetka gradnje objekta, a po proteku tog roka mogli su samo zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta (član 28. u vezi sa članom 30.
ZOVPO-a).
20. Vrhovni sud je naveo da su se tuženi postavljenim protivtužbenim zahtjevom opredijelili na isplatu tržišne vrijednosti zemljišta. Dalje je obrazložio da je na osnovu ranije pravosnažne presude Općinskog suda od 28. novembra 2013. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 7. januara 2015. godine, apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu (na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekt, kao i zemljištu koje je neophodno za njegovu redovnu upotrebu). Naveo je i da je u toj parnici provedenim geodetskim vještačenjem urađena identifikacija i utvrđeno da površina koja se redovno koristi oko objekta iznosi 256 m², a što s površinom ispod objekta od 253 m² iznosi ukupno 509 m². Stoga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, neprihvatljivi apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u navodima da se njegova obaveza odnosi samo na zemljište ispod objekta. U vezi s tim, obrazložio je da je apelant ishodio pravosnažnu presudu da je građenjem na tuđem zemljištu (član 27. ZOVPO-a) postao nosilac prava vlasništva predmetnog zemljišta u površini od 509 m², dakle ne samo zemljišta ispod samog građevinskog objekta već i zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu tog objekta. Prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio, a drugostepeni sud osnovano prihvatio takav pravni stav, da se naknada prometne cijene prosuđuje uporednom metodom koja odgovara visini tržišne vrijednosti zemljišta na predmetnom lokalitetu, pa kod utvrđenih činjenica o visini te cijene u vrijeme izrade (dopunskog) nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava lišeni su valjanog pravnog uporišta. Također, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno odlučio o neosnovanosti apelantovih žalbenih prigovora u odnosu na odluku o toku zakonske zatezne kamate (počevši od dana podnošenja protivtužbenog zahtjeva 8. juna 2010. godine), kao i protiv odluke o troškovima postupka (da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka u smislu člana 386. stav 2. ZPP), a za koji zaključak je u obrazloženju svoje presude dao pravilne razloge.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te „čl. II/3. i 4. čl. 2. stav 1. pod c) i d), član 3, član 4. stav 2. u vezi sa članom 5. Ustava Federacije“. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant u apelaciji opširno iznosi svoje viđenje činjenica u predmetu i izvedenih dokaza, te smatra da sudovi nisu pravilno odredili visinu naknade koju treba isplatiti tuženim (u smislu da nije pravilno utvrđena tržišna cijena zemljišta i da je tuženim trebalo isplatiti tržišnu cijenu samo za dio predmetnog zemljište, a ne za cjelokupno zemljište). Dalje navodi i niz odredbi ZPP za koje smatra da su povrijeđene (u pogledu odlučivanja izvan tužbenog zahtjeva, vrijednosti spora, mijenjanja protivtužbenog zahtjeva, troškova postupka, dokazivanja itd.), koje je detaljno opisao u apelaciji. Posebno ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo prilikom utvrđivanja prava na novčanu naknadu tržišne vrijednosti zemljišta i njene visine, kao i prilikom donošenja odluke u pogledu zakonske zatezne kamate (smatra da je treba dosuditi od dana donošenja sudske odluke kao dana kada je utvrđena tržišna cijena predmetnog zemljišta) i troškova postupka. Apelant smatra da je u postupku povrijeđen i princip ravnopravnosti stranaka u postupku, te ukazuje na kontradiktorna i nedorečena obrazloženja osporenih odluka. U pogledu dužine trajanja postupka, ističe da je postupak trajao 12 godina, kao i da mu je time povrijeđeno i pravo na imovinu jer mu je onemogućeno da ostvari svoja prava u tako dugom postupku. Također, ističe da je time doveden u pitanje princip pravne sigurnosti. II.Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju revizione odluke i smatra da apelantu nisu uskraćena prava na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.
23. Kantonalni sud smatra da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti da je primjena prava u drugostepenoj odluci proizvoljna. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Općinski sud iznosi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Dalje navodi da su postojali objektivni razlozi zbog kojih prvostepena presuda nije mogla biti donesena ranije jer je presudu donio treći zaduženi sudija u ovoj pravnoj stvari, kao i da je u ovoj pravnoj stvari podnesena tužba i protivtužba, za koje je u više navrata vršena ispravka i dopuna. Također ističe da su ročišta odgađana na prijedlog parničnih stranaka, te da je proveden dokaz uviđaja na licu mjesta i dva vještačenja. Općinski sud navodi da u potpunosti ostaje pri svojoj odluci i da je u potpunosti postupio u skladu sa odredbama procesnog i materijalnog prava, te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
26. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 28.
Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta.
Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši, ako njegovo rušenje, s obzirom na okolnosti slučaja (vrijednost objekta, ponašanje vlasnika zemljišta i graditelja u toku izgradnje i sl.) ne bi bilo opravdano.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete. Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat, dužan je graditelju naknaditi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi, u vrijeme donošenja sudske odluke.
Pravo izbora iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta.
Član 30.
U slučaju kad su graditelj i vlasnik zemljišta nesavjesni, shodno će se primijeniti pravila iz odredbe člana 28. ovog zakona.
VI.Dopustivost
27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povredu odredaba „čl. II/3 i 4. čl. 2. stav 1. pod c) i d), član 3, član 4. stav 2. u vezi sa članom 5. Ustava Federacije“, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
28. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba „čl. II/3. i 4. čl. 2 stav 1. pod c) i d), član 3, član 4. stav 2. u vezi sa članom 5. Ustava Federacije“, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“, u smislu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1006/06 od 13. decembra 2007. godine, stav 10. i Odluka o dopustivosti broj AP 491/10 od 28. februara 2013. godine, stav 17, dostupne na www.ustavnisud.ba).
29. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. U pogledu ostalih navoda apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 004411 17 Rev od 20. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 12. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 24. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u preostalom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
36. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije.
37. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze, proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te ističe da je postupak dugo trajao i da je došlo do povrede prava na ravnopravnost stranaka u postupku.
38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
40. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio činjenično stanje na osnovu uvida u veći broj materijalne dokumentacije, te da je izvršeno vještačenje. U vezi s tim, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju odluka detaljno su opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Imajući u vidu zaključak da je apelant na osnovu pravosnažne presude postao vlasnik predmetnog zemljišta, koje je bilo u suvlasništvu tuženih, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su usvojili prvotivtužbeni zahtjev i apelanta obavezali na isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta. Pri tome, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama redovni sudovi su dali jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Nadalje, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da su dali zadovoljavajuće obrazloženje u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate i odluke o troškovima postupka. Nadalje, u pogledu apelacionih navoda o povredi člana 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedeno pravo podrazumijeva pravo optuženog da pripremi odbranu. Kako se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, Ustavni sud smatra da navedeni apelacioni prigovor ne pokreće pitanje kršenja ovog prava u dijelu na koji se apelant neosnovano pozvao.
41. U odnosu na apelantove navode da u postupku pred redovnim sudovima nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantu na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženim, što uključuje predlaganje dokaza, niti da je na bilo koji način ravnopravnost strana u postupku bila narušena, pa stoga se i ovi apelantovi navodi ukazuju neosnovanim.
42. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant 24. januara 2008. godine podnio tužbu (tuženi 8. juna 2010. godine podnijeli protivtužbu) i da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 20. novembra 2017. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste oko devet godina i deset mjeseci. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi donijeli četiri presude i dva rješenja (o povlačenju tužbe i rješenje kojim je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak). Nadalje, imajući u vidu veliki broj izvedenih dokaza i veći broj stranaka, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom predmetu. Također, apelant i tuženi su nekoliko puta precizirali svoj tužbeni/protivtužbeni zahtjev. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni postupak nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao oko pet godina i deset mjeseci, a drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom nešto više od godinu dana, nakon čega je predmet vraćen na ponovni postupak pred Općinski sud. Ponovni prvostepeni postupak i žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom su trajali po godinu dana, dok je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom trajao oko deset mjeseci. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, postupak nakon podnošenja tužbe je nesporno nešto duže trajao, međutim, nakon tog početnog zastoja redovni sudovi su preduzimali procesne radnje i donosili odluke u kratkim rokovima. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu činjenicu da se radilo o složenijem predmetu i da su redovni sudovi donijeli šest odluka (četiri presude i dva rješenja), te okolnost da je apelant do konačne odluke u predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu i zabrana diskriminacije
44. Apelant smatra da je u postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su sudovi detaljno i jasno obrazložili izvedene dokaze na osnovu kojih su utvrdili činjenično stanje, te kada je drugostepeni sud na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženih za isplatu tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina koje je apelant stekao na osnovu pravosnažne presude. Također, iz činjenica konkretnog slučaja ne proizlazi da je povrijeđen princip ravnopravnosti u postupku. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku u kojem su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od devet godina i deset mjeseci donijeli šest odluka, što se pri ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
46. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka a) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević