Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4880/17 ("LD" d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4880/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4880/17, rješavajući apelaciju LD d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija LD d.o.o. Bijeljina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 054289 16 Rev od 14. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant LD d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Bijeljini, kojeg zastupa Predrag Ješurić, advokat iz Bijeljine, podnio je 22. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 054289 16 Rev od 14. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od Mare Vasiljević (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. juna 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su u periodu od 13. do 27. juna 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 054289 13 P od 2. jula 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) nepokretnosti – stana u Bijeljini (u daljnjem tekstu: predmetni stan) zaključen 17. septembra 2008. godine između apelanta i tužene, što je tužena dužna da prizna i trpi. Presudom je odbijen i apelantov eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je sporni ugovor raskinut po samom zakonu, što je tužena dužna da prizna i trpi, te da apelantu nadoknadi štetu u vidu izgubljene dobiti u iznosu pobliže navedenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene i raskinut sporni ugovor, koji prikriva ugovor o građenju, pa je apelant obavezan da isplati tuženoj ukupan iznos od 51.874,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Osnovni sud je obrazložio kako je na osnovu provedenih dokaza utvrdio, između ostalog, da je tužena 17. decembra 2004. godine sa ,Baukompanija-AG d.o.o. Velika Obarska (u daljnjem tekstu: Baukompanija) zaključila ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnog stana (u daljnjem tekstu: ugovor o udruživanju), da je tužena na osnovu navedenog ugovora isplatila Baukompaniji iznos od 22.500,00 KM, ali da do realizacije navedenog ugovora nije došlo usljed nemogućnosti firme Baukompanija da izvrši svoje ugovorom preuzete obaveze, nakon čega su pismenim sporazumom od 7. jula 2008. godine raskinuli zaključeni ugovor. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je 17. septembra 2008. godine tužena sa apelantom zaključila sporni ugovor, čiji predmet je predmetni stan, da je tužena, po osnovu tog ugovora, isplatila apelantu ukupan iznos od 28.000,00 KM, od čega se jedan dio uplate odnosio na garažu koju je tužena kupila od apelanta na osnovu usmeno zaključenog ugovora. Osnovni sud je naveo da je u odredbi člana 2 spornog ugovora konstatovano da je prethodno postojao ugovor o udruživanju, da je članom 3 spornog ugovora konstatovano da je tužena po ugovoru o udruživanju kao dio svog učešća isplatila tadašnjem prodavcu Baukompaniji iznos od 22.500,00 KM, a da je apelant prihvatio – preuzeo nastale obaveze po osnovu do tada plaćenog iznosa, te je to tretirao kao plaćeni iznos dijela kupoprodajne cijene određene tim ugovorom, dok je članom 6 tog ugovora, između ostalog, ugovoreno da će tužena ostatak duga na ime cijene stana (u iznosu od 46.988,00 KM) uplatiti u više rata do useljenja u predmetni stan. Precizna površina stana iz spornog ugovora, a time i ukupna vrijednost stana, bila bi utvrđena zapisnikom o primopredaji na osnovu čega bi se kod notara potpisao ugovor i time stekli uslovi za upis prava svojine na ime kupca predmetnog stana, kako je to utanačeno članom 7 spornog ugovora. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je spornim ugovorom, između ostalog, ugovorena predaja stana u posjed po sistemu „ključ u ruke“ nakon izgradnje objekta najkasnije do 31. maja 2009. godine. Osnovni sud je utvrdio da sporni ugovor nije notarski obrađen, niti su potpisi ugovarača ovjereni u sudu, da je tužena, u dogovoru sa apelantom, tokom 2009. godine kupila materijal koji je ugrađen u predmetni stan u vrijednosti od 1.374,92 KM, što je apelant učinio nespornim, da tužena nije isplatila preostali dio ugovorene cijene i da joj apelant nije predao u posjed predmetni stan.

7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom odredaba člana 630 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da sporni ugovor prikriva ugovor o građenju, te je kao takav prividan i ne proizvodi pravno dejstvo ugovora o kupoprodaji u smislu člana 66 stav 1 ZOO-a jer je prava volja ugovornih strana prilikom njegovog zaključenja da apelant izgradi predmetni stan za tuženu, a da mu tužena kao naknadu plati ugovoreni iznos. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je predmetni ugovor zaključen u pisanoj formi, kako to propisuje član 630 stav 2 ZOO-a, da važi kao ugovor o građenju (član 66 stav 2 ZOO-a), te kao pravno valjan ugovor o građenju proizvodi pravno dejstvo. Osnovni sud je neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu na ime izgubljene dobiti detaljno pojasnio na stranici 8 obrazloženja presude.

8. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim tužena traži da se raskine sporni ugovor koji prikriva ugovor o građenju, Osnovni sud je zaključio da tuženoj, u smislu člana 124 i člana 132 st. 2 i 5 ZOO-a, pripada pravo da tužbom traži raskid navedenog ugovora bez ostavljanja apelantu naknadnog roka za ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza jer je iz apelantovog ponašanja utvrdio da apelant svoje obaveze ne bi ispunio ni u naknadno ostavljenom roku s obzirom na to da je oglasio prodaju predmetnog stana i garaže. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da se odgovornost za raskid spornog ugovora ne može prebaciti na tuženu, niti je apelant dokazao da je pozivao tuženu da plati preostali dio iznosa do useljenja, niti je dokazao kada je došlo do prometovanja predmetnog stana i garaže trećem licu. Osnovni sud je imao u vidu i da je tužena manifestovala svoju volju za ispunjenje ugovornih obaveza budući da je tokom 2009. godine kupila materijal koji je ugrađen u predmetni stan.

9. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim tužena potražuje isplatu iznosa od 51.874,92 KM, Osnovni sud je zaključio da tuženoj pripada pravo na obavezivanje apelanta da joj vrati iznos od 22.500,00 KM (koji je tužena isplatila bivšem ugovaraču Baukompaniji po ugovoru o udruživanju), i to na osnovu člana 3 spornog ugovora kojim je apelant kao ugovorna strana navedeni iznos tretirao kao plaćeni iznos dijela cijene određene predmetnim ugovorom, što je logično i razumljivo jer u konačnu i ukupnu cijenu predmetnog stana ulazi i navedeni iznos, u suprotnom za visinu tog iznosa kao dijela kupoprodajne cijene apelant bi se neosnovano obogatio. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da je apelant dužan da vrati tuženoj primljene iznose i na ime kupoprodajne cijene stana (28.000,00 KM), kao i iznos koji je tužena uložila u materijal koji je ugrađen u predmetni stan (1.374,92 KM).

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 80 0 P 054289 15 Gž od 26. maja 2016. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično i pravno utvrđenje prvostepenog suda (detaljnije o tome na stranicama od 4 do 6 obrazloženja).

11. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 054289 16 Rev od 14. septembra 2017. godine odbio reviziju.

12. Vrhovni sud je istakao da apelant tokom postupka nije osporavao izvršenu uplatu određenog novčanog iznosa na ime kupoprodajne cijene, uvećanog za troškove opremanja spornog stana, već osporava obavezu povrata iznosa od 22.500,00 KM koji je tužena uplatila Baukompaniji po ugovoru o udruživanju, navodeći da on taj iznos nije ni primio i da je zaključenjem spornog ugovora samo prihvatio da se taj iznos uračuna u ugovorenu cijenu, pod uslovom da dođe do realizacije ugovora. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 3 spornog ugovora kojim su stranke ugovorile da apelant (prodavač) „prihvata“ da mu je na ime ugovorene cijene stana već isplaćen iznos od 22.500,00 KM koji je tužena na ime ugovorene izgradnje stana platila ranijem ugovaraču Baukompaniji, obrazloživši da je apelant time prihvatio da je taj iznos prešao u njegovu imovinu i da je tužena isplatila dio cijene, što proizlazi i iz člana 6 tog ugovora kojim se ugovara način i rok isplate samo „ostatka duga u iznosu od 46.988,00 KM“. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je način na koji je apelant regulisao svoj odnos sa Baukompanijom (u vezi sa isplatom spornog iznosa) stvar njihovog internog odnosa i ni na koji način nije od uticaja na pravo tužene da zahtijeva od apelanta povrat i tog dijela isplaćene cijene predmetnog stana.

13. Nadalje, Vrhovni sud je neosnovanost revizionih prigovora u dijelu kojim je odbijen primarni zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog ugovora, smatrajući da je pogrešan stav sudova da se radi o prikrivenom ugovoru o građenju, detaljno pojasnio na str. 4 i 5 obrazloženja presude. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 630 ZOO-a, koju je citirao, naglasivši da su nižestepeni sudovi ocijenili da sporni ugovor, po svojoj pravnoj prirodi, bez obzira na to što su ga stranke imenovale kao ugovor o kupoprodaji nepokretnosti – stana, predstavlja ugovor o građenju koji je zaključen u pismenom obliku za čiju valjanost nije nužno da su potpisi stranaka ovjereni, zbog čega smatraju da se ne radi o ništavom ugovoru (član 103 ZOO-a), istovremeno podsjetivši da su bitni elementi kupoprodajnog ugovora propisani odredbom člana 454 stav 1 ZOO-a. Bez obzira na to što su stranke zaključeni ugovor nazvale „ugovor o kupoprodaji nepokretnosti – stana“, Vrhovni sud je zaključio da je sud dužan da, s obzirom na sadržaj i smisao ugovornih odredbi, ponašanje stranaka i uslove koji su postojali u momentu zaključenja ocijeni o kojoj se vrsti ugovora radi. U vezi s tim, kada se pođe od činjenice da je sporni ugovor „pravni nastavak“ ugovora o udruživanju, da je „prodavač“ (apelant) preuzeo obavezu da stan izgradi prema investiciono-tehničkoj dokumentaciji, da u vrijeme zaključenja ugovora stan nije postojao ni kao buduća stvar jer se tek trebalo početi sa izgradnjom zgrade, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je u pitanju ugovor o građenju, a ne kupoprodajni ugovor, pa ni ugovor o prodaji buduće stvari (član 458 stav 3 ZOO-a). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, što je konačno rezultiralo donošenjem osporene odluke. Proizvoljnost se, prema apelantovom mišljenju, ogleda u mnogo čemu, a najdrastičnije u tvrdnji da u vrijeme zaključenja ugovora „zgrada nije bila ni započeta“, da je proizvoljno pozivanje na odredbe člana 458 stav 3 ZOO-a jer u konkretnom slučaju nema ni govora o nekom prikrivanju ugovora o građenju sa spornim ugovorom. Konačno, apelant je ukazao i na proizvoljno pozivanje Vrhovnog suda na odredbe čl. 630 i 103 ZOO-a jer je činjenično stanje pokazalo da se radi o klasičnom ugovoru o kupoprodaji nepokretnosti, sa svim bitnim elementima.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je istakao da su navodi o povredi prava na pravično suđenje u smislu proizvoljne primjene prava i prava na imovinu neosnovani jer je revizioni sud dao jasno obrazloženje zasnovano na utvrđenim činjenicama i relevantnim odredbama materijalnog prava, tako da je isključena bilo kakva proizvoljnost. Okolnost da je apelant, u konačnici, nezadovoljan odlukom suda nije zakonski osnov za postojanje povrede navedenih prava. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Okružni sud je naveo da u konkretnom sporu odlukom tog suda nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom, pa tako ni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, a na povredi tih prava apelant zasniva svoju apelaciju.

17. Osnovni sud je naveo da prema podacima iz spisa nije uočeno ništa što nije u skladu s procesnim pravilima postupanja, a što se tiče primjene materijalnog prava, o tome će konačnu odluku svakako donijeti Ustavni sud, odnosno utvrditi da li je povrijeđeno neko apelantovo pravo.

18. Tužena je navela da je ispravan stav redovnih sudova da sporni ugovor, bez obzira na to što su ga stranke imenovale kao ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o građenju. Da je u pitanju kupoprodajni ugovor i da je stan bio završen kako to tvrdi apelant, ugovorne stranke bi precizno ugovorile predmet ugovora, cijenu i ugovor bi ovjerile kod notara, a ne bi bilo ugovoreno članom 7 spornog ugovora da će se precizna površina i vrijednost stana utvrditi zapisnikom o primopredaji, te da će se tada zaključiti ugovor kod notara. Takođe, da je stan bio završen ne bi spornim ugovorom bio predviđen rok izgradnje objekta i tužena kao kupac bi se odmah uselila u stan. Nadalje, tužena je navela da kada Vrhovni sud navodi da u vrijeme zaključenja ugovora stan nije ni postojao jer se zgrada tek trebala početi graditi sud misli na prvi ugovor o udruživanju zaključen s Baukompanijom, da u to vrijeme nije zgrada započeta, te o spornom ugovoru sa apelantom govori kao o pravnom nastavku tog prvog ugovora o udruživanju, što se može vidjeti iz konteksta u kome je ova, prema apelantovom mišljenju sporna tvrdnja Vrhovnog suda navedena. Uostalom, da je zgrada 2008. godine bila završena i stanovi izgrađeni ne bi prvi ugovarač Baukompanija raskidala ugovore sa kupcima i „završenu zgradu“ prepustila apelantu. Imajući u vidu sve navedeno, treba napomenuti da čak i da je ispravan apelantov stav da je sporni ugovor ništav zbog nedostatka zakonom propisane forme, taj ugovor bi u smislu člana 106 ZOO-a bio punovažan jer ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora – upravo ugovora o građenju s obzirom na to da je u saglasnosti s ciljem koji su ugovarači imali u vidu kada su zaključili ugovor o kupoprodaji nepokretnosti (kako su ga imenovali). Nadalje, tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su neosnovani i apelantovi navodi da je krivica tužene za neispunjenje ugovora jer nije platila preostali iznos koji je dužna po spornom ugovoru, pa joj ne pripada pravo na raskid ugovora. U vezi s tim, tužena je navela da je apelant predmetni stan otuđio trećem licu, na kojoj činjenici se zasniva pravo tužene da traži raskid ugovora i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje ugovorne obaveze, a kako je to propisano članom 127 ZOO-a. Kada je u pitanju neispunjena obaveza tužene na plaćanje ostatka duga, članom 6 tačka 3 spornog ugovora je predviđeno da će se ostatak duga isplatiti do useljenja, do kojeg nikada nije došlo, niti je apelant tuženoj ikada ponudio predaju stana u posjed, tako da se o krivici tužene za neispunjenje te obaveze ne može govoriti. Rok za ispunjenje obaveze tužene nije protekao jer se tužena nikada nije uselila u stan, pa se ne može govoriti ni o fiksnom ugovoru, odnosno o neispunjenu obaveze tužene na isplatu ostatka duga po spornom ugovoru u roku i o raskidu ugovora po samom zakonu.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 66. st. 1. i 2.

(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.

(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.

Član 103. stav 1.

(1) Ugovor, koji je protivan «prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima» ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 127.

Povjerilac može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.

Član 132. st. 2. i 5.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

Član 210.

(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Član 454. stav 1.

(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar.

Član 458. stav 3.

(3) Prodaja se može odnositi i na buduću stvar.

Član 630.

(1) Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.

(2) Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 054289 16 Rev od 14. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 22. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se utvrdi ništavost spornog ugovora, kao i o „eventualnom“ tužbenom zahtjevu da se utvrdi da je sporni ugovor ništav po samom zakonu, te da mu tužena naknadi štetu u vidu izgubljene dobiti, kao i o protivtužbenom zahtjevu tužene kojim je tražila raskid spornog ugovora koji prikriva ugovor o građenju, te isplatu određenog novčanog iznosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv u konkretnom postupku.

28. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

30. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni u ocjeni da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, a da je osnovan protivtužbeni zahtjev tužene. Naime, osporenim odlukama je, između ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav sporni ugovor i eventualni tužbeni zahtjev da je sporni ugovor raskinut po samom zakonu, te naknadu štete u vidu izgubljene dobiti, dok je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se raskine sporni ugovor koji prikriva ugovor o građenju, uz apelantovu obavezu da joj isplati određeni novčani iznos, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude kojom je predmetni postupak okončan dao jasne i precizne razloge o tome zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a protivtužbeni zahtjev tužene osnovan, te je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, na osnovu izvedenih dokaza jasno i argumentovano obrazložili da su apelant i tužena zaključili sporni ugovor koji prikriva ugovor o građenju, te kao takav prividan ugovor ne proizvodi pravno dejstvo ugovora o kupoprodaji jer je prava volja ugovornih strana prilikom njegovog zaključenja da apelant izgradi predmetni stan za tuženu, a da mu tužena kao naknadu plati ugovoreni iznos, da je ugovor zaključen u pismenoj formi, te da važi kao ugovor o građenju koji proizvodi pravno dejstvo i pri tome se pozvali na relevantne odredbe člana 66 st. 1 i 2 i člana 630 ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da ugovor o građenju nije protivan prinudnim propisima, niti moralu društva, pa zbog toga nije ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO-a. Osim toga, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbi člana 458 stav 3 ZOO-a te proizvoljan stav Vrhovnog suda da u vrijeme zaključenja ugovora „zgrada nije bila ni započeta“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je sporni ugovor „pravni nastavak“ ugovora o udruživanju, da u vrijeme zaključenja ugovora stan nije postojao ni kao buduća stvar jer se tek trebalo početi sa izgradnjom zgrade, zbog čega su redovni sudovi zaključili da je u pitanju ugovor o građenju, a ne kupoprodajni ugovor, pa ni ugovor o prodaji buduće stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude pozvao na odredbu člana 458 stav 3 ZOO-a, budući da je u predmetnom postupku, kako proizlazi iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova, nesporno utvrđeno da je tužena nakon zaključenja spornog ugovora, u dogovoru sa apelantom, kupovala materijal za predmetni stan, da je spornim ugovorom bio predviđen rok izgradnje predmetnog stana, da spornim ugovorom nije precizirana površina stana, niti ukupna vrijednost stana, nego je ugovoreno da će se precizna površina i vrijednost predmetnog stana utvrditi zapisnikom o primopredaji, na osnovu čega bi se kod notara potpisao ugovor i time stekli uslovi za upis prava svojine na ime kupca predmetnog stana, iz čega proizlazi da u vrijeme zaključenja spornog ugovora predmetni stan nije dovršen. Stoga, suprotno apelantovim navodima, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenoj odluci nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.

31. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da nije zadatak Ustavnog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni prava smatra neosnovanim.

b) Pravo na imovinu

32. U vezi sa apelacionim navodima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, već pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već ocijenio neosnovanim. Stoga, Ustavni sud ovo ničim obrazloženo pozivanje na kršenje prava na imovinu smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a kada je Vrhovni sud potvrdio stav nižestepenih sudova prema kojem apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, a protivtužbeni zahtjev tužene je osnovan, i pri tome su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoj zaključak da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o građenju u smislu člana 630 ZOO-a, a ne kupoprodajnom ugovoru (kako su ga stranke nazvale), pa ni ugovoru o prodaji buduće stvari u smislu člana 458 stav 3 ZOO-a, budući da u vrijeme zaključenja spornog ugovora predmetni stan nije bio dovršen.

34. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4880/17 ("LD" d.o.o. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio