Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2604/19 (E. K. i S. K.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2604/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2604/19, rješavajući apelaciju Emira Kozarčanina i Sedike Kozarčanin, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Emir Kozarčanin i Sedika Kozarčanin protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 120940 19 Gž 2 od 13. ožujka 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Kozarčanin i Sedika Kozarčanin (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Rijeke, Republika Hrvatska, koje zastupa Harun Lozo odvjetnik iz Travnika, podnijeli su 18. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 120940 19 Gž 2 od 13. ožujka 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba i rješenje prvostupanjskog suda preinačeno, te je utvrđeno da su apelanti smetali tužitelja (Odvjetnički ured „Muhić i drugi“ d.o.o. Tuzla) u posljednjem mirnom i faktičnom posjedu dijela dvorišta vikendice, na način što su neovlašteno ušli u dvorište tužitelja, a zatim počupali zelenu ogradu (omorike) zasađenu na granici između dva posjeda, porušili betonsku klupu, porušili tužiteljevu ogradu na dvorištu do puta sastavljenu od betonskih stupova i drvenih greda, odsjekli i uklonili stup dvorišne rasvjete, uklonili drveni masivni stol sa pripadajući klupama, porušili vanjski kamin-pečenjaru, postavili drvenu ogradu na metalnim vijcima pred ulaznim vratima u vikend objekt tužitelja, te kompletan prostor zauzeća ostavili zasut šutom i drugim otpadnim građevinskim materijalnom. Dalje, je naloženo apelantima da uspostave posjedovno stanje kakvo je bilo u trenutku smetanja tj. da uklone postavljenu ogradu, građevinski i otpadni materijal sa zasmetane površine i postave ponovno klupu, dvorišnu ogradu od puta, vrate na isto mjesto stolove i klupe za sjedenje, ponovo izgrade kamin - pečenjaru, zasade zelenu ogradu, postave stup dvorišne rasvjete i dovedu ga u funkciju, te je zabranjeno apelantima da ubuduće na isti ili sličan način smetaju tužitelja u mirnom i faktičnom posjedu okućnice vikendice tužitelja pod prijetnjom ovrhe. Također, apelanti su dužni tužitelju naknaditi nadoknaditi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da nasuprot analizi i zaključaku prvostupanjskog suda ovaj sud iz iskaza D.Z., kao prodavača spornih nekretnina, i S. K. i F. K., kao prvih susjeda parničnih stranaka, koji veći dio godine provode u svojoj vikendici na platou Vlašića, utvrdio kako je D.Z. bio vlasnik obje vikendice prije nego su od njega apelanti 2005. godine kupili prvu vikendicu, kojom prilikom im je ovaj svjedok pokazao granicu parcele te vikendice (koja je počinjala od betonske klupe), a nakon što je izgradio kamin, uveo dvorišnu rasvjetu, postavio stol sa stolicama i ogradu na dijelu zemljišta druge vikendice, sve je 2009. godine prodao tužitelju i predao u posjed u nazočnosti prvoapelanta koji se pokazanim granicama i predanim pokretnim stvarima nije protivio. Dalje, je sud naveo da je svjedok D.Z. izjavio da je 2016. godine zatekao majstore koji ruše kamin, terasu i klupu koja se nalazila uz vikendicu tužitelja, a tom su prilikom iz vikendice izašli apelanti i rekli svjedoku da je on to njima prodao i da je to njihovo. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su svjedoci S.K. i F.K., izjavili da apelante nikad nisu nisu vidjeli kako koriste sporni dio zemljišta, stol ili klupe koje su se nalazile uz vikendicu apelanata, a poznato im je da se svjetiljka rasvjete palila iz objekta tužitelja. Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 425. Zakona o parničnom postupku propisano da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspolaganje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, dok je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti poštenja ili o zahtjevima za naknadu štete. Budući da naprijed navedene i suglasne iskaze svjedoka (za razliku od ostalih saslušanih svjedoka) drži objektivnim, jer nisu u srodstvu sa parničnim strankama i nemaju interesa koja će od stranaka uspjeti u sporu, a bili su nazočni svim događajima o kojima svjedoče, Kantonalni sud je ukazao da je tužitelj dokazao da je bio isključivi posljednji mirni posjednik dijela dvorišta vikendice na spornoj parceli. Osim toga, naveo je da je činjenično stanje razvidno i iz zapisnika sa uviđaja na licu mjesta u kojemu stoji kako je došlo do postavljanja nove ograde uz naprijed opisane radnje rušenja, uklanjanja ili nasipanja dijela dvorišta, a o činu smetanja posjeda svoj nalaz i mišljenje dao je i vještak geodetske struke. Dovodeći u vezu naprijed citirane odredbe Zakona o parničnom postupku sa odredbom članka 315. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima (Pojam posjeda) i činjeničnim utvrđenjima ovog suda u dijelu korištenja dijela dvorišta na spornoj parceli, kao i iskazima parničnih stranaka u kojem prvoapelant navodi da za vrijeme svoga boravka u vikendici koristio kamin, ali ne i u vrijeme kada je u vikendici tužitelja boravio zakonskog zastupnik tužitelja, Kantonalni sud je zaključio da je postupcima apelanata došlo je do promjene do tada postojećeg faktičnog stanja oduzimanjem posjeda tužitelja. Apelacioni navodi

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti u suštini, smatraju da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naime apelanti ističu da je proizvoljno stajalište suda da svjedoke tužitelja drži objektivnim „jer nisu u srodstvu sa parničnim strankama i nemaju interesa koja će od stranaka uspjeti u sporu“, na koji način su apelanti dovedeni u situaciju nemogućnosti dokazivanja činjenica pred sudom u situaciji kad se određene činjenice mogu dokazivati samo iskazima svjedoka poznanika, prijatelja, dalje rodbine i tazbine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedoka D.Z., S.K. i F.K., tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2604/19 (E. K. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio