Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2958/19 (Islamska zajednica Bosne i Hercegovine Medžlis Islamske zajednice Čapljina)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2958/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-2958/19, rješavajući apelaciju Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Medžlis Islamske zajednice Čapljina, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Islamska zajednica Bosne i Hercegovine Medžlis Islamske zajednice Čapljina protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 014933 18 Gž od 13. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Islamska zajednica Bosne i Hercegovine Medžlis Islamske zajednice Čapljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adonisa Đuliman odvjetnica iz Mostara, podnio je 18. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 014933 18 Gž od 13. ožujka 2019. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio svako opterećenje ili raspolaganje na bilo koji način nekretninom upisanom u zemljišnoknjižni uložak broj 502 k.o. Počitelj, kao i da se naredi upis zabrane u zemljišnu knjigu.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, uspostavljen je zemljišnoknjižni uložak broj 502 u k.o. Počitelj, na osnovu prijavnog lista Katastarskog ureda dozvoljen je upis u A list navedenog zemljišnoknjižnog uloška k.č. 2691/3 (pobliže označeno u izreci prvostepenog rješenja) i na osnovu članka 69. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama uknjižba prava vlasništva u korist H.V. sa 1/1 dijela.
3. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud 5. kolovoza 2016. godine, po službenoj dužnosti, objavio najavu uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška, na oglasnoj ploči suda, u Službenim novinama F BiH i Službenom glasniku BiH. Zatim, da je H.V. 27. rujna 2016. godine podnio zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog uloška, u prilogu kojeg je dostavio posjedovni list, na osnovu kojeg je utvrđeno da je podnositelj zahtjeva u katastarskoj evidenciji na predmetnoj parceli upisan kao posjednik, što je utvrđeno i uvidom u prijavni list i povijesni slijed kretanja kojeg je dostavila Služba geodetskih i imovinsko pravnih poslova, te je nakon proteka zakonskih rokova odlučeno primjenom članka 69. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama. Dalje je Kantonalni sud naveo da iz prvostupanjskog spisa proizilazi da je 7. srpnja 2017. godine apelant podnio zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog uloška za navedenu parcelu, što je izvan roka za podnošenje zahtjeva, a uz zahtjev nije podnio dokumentaciju koja bi bila valjana za upis apelanta kao posjednika, vlasnika ili suvlasnika. S tim u vezi, naveo je da je odredbama članka 67. stavak 3. točka 4. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da najava uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška mora sadržavati između ostalog i poziv osobama koja polažu pravo na priznanje vlasništva ili drugog prava na nekretnini da to svoje pravo prijave u roku od 60 dana od dana najave podneskom u dva primjerka i to dokažu, jer u protivnom njihovo pravo neće biti uzeto u obzir prilikom uspostave zemljišnoknjižnog uloška. Na zahtjev osobe koja tvrdi da može zahtijevati određeno pravo rok će biti produžen najmanje 90 radnih dana, kako bi im se omogućilo pribavljanje dokaza. Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 68. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da protekom rokova iz članka 67. tog Zakona zainteresirana osoba može ostvariti prava u redovnom postupku, dakle, pravi nositelj prava uvijek ima mogućnost da protiv zemljišnoknjižnog vlasnika ustane sa tužbom kojom će pokušati ishoditi zemljišnoknjižni upis na svoje ime. Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević