Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-94/18 (M. R.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-94/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 94/18, rješavajući apelaciju Mioljke Radić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mioljke Radić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 144937 16 Rev od 28. septembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 144937 15 Gž od 7.

marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 144937 12 P od 6. maja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mioljka Radić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Doboja, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 4. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 144937 16 Rev od 28. septembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 144937 15 Gž od 7. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 144937 12 P od 6. maja 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, NLB Razvojne banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), „Biznis BB“ d.o.o Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Đ.R. (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je 23. jula 2019. i 8. avgusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, prvotuženi i trećetuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 2. avgusta 2019. do 26. avgusta 2019. godine, dok drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 144937 12 P od 6. maja 2015. godine utvrđeno je da zajedničku imovinu apelantkinje i trećetuženog predstavljaju nekretnine, pobliže opisane u izreci presude (stav I), da je apelantkinjin i doprinos trećetuženog u sticanju navedene bračne tekovine-zajedničke imovine po ½ dijela (stav II), te da je trećetuženi dužan trpjeti da se apelantkinja na predmetnim nekretninama upiše kao suvlasnik i suposjednik sa ½ dijela (stav III). Zatim je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su ništavi založna izjava trećetuženog od 2. decembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: založna izjava) i sporazum od 16. novembra 2005. godine zaključen između Razvojne banke Jugoistočne Evrope a.d. Banja Luka, čiji je pravni sljednik prvotuženi, kao povjerioca, drugotuženog kao dužnika i trećetuženog kao hipotekarnog dužnika (u daljnjem tekstu: sporazum), na osnovu kojih je doneseno rješenje Osnovnog suda od 3. februara 2006. godine i rješenje Osnovnog suda od 5. aprila 2007. godine (stav IV), da se proglasi nedopuštenim izvršenje rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 5. aprila 2007. godine kojim je, na prijedlog prvotuženog, dozvoljeno izvršenje protiv drugotuženog kao izvršenika i trećetuženog kao založnog izvršenika, i to utvrđivanjem vrijednosti, procjenom i prodajom predmetnih nekretnina (stav V) i da se navedeno rješenje ukine (stav VI), da se naloži Izvršnom odjeljenju Osnovnog suda da u predmetu broj 071-0-IP-06- 001100 obustavi izvršni postupak i ukine sve sprovedene radnje (stav VII), te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Osnovni sud je ukazao da je odredbama Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu (član 270 stav 5), te da svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine (član 272 stav 1). S tim u vezi je naveo da je utvrđeno da su apelantkinja i trećetuženi u braku od 1962. godine i da je njihova bračna zajednica skladna i da još uvijek traje. Takođe je naveo da su predmetne nepokretnosti stečene 2002. godine zajedničkim sredstvima apelantkinje i trećetuženog za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da su upisane u zemljišnoknjižnoj evidenciji kao svojina trećetuženog sa dijelom 1/1. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da predmetne nekretnine predstavljaju njenu i zajedničku imovinu trećetuženog sa doprinosom od po ½, te da je trećetuženi dužan trpjeti da se apelantkinja upiše kao suvlasnik i suposjednik predmetnih nekretnina sa ½ dijela osnovan.

7. Osnovni sud je nadalje naveo da je neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi ništavost založne izjave i sporazuma, kao i da se proglasi nedopuštenim izvršenje rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 5. aprila 2007. godine, da se ono ukine i da se naloži obustava tog izvršnog postupka. S tim u vezi je ukazao da je odredbama člana 271 Porodičnog zakona propisano da zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno (stav 1), da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima (stav 2), te da se na zajedničku imovinu primjenjuju odredbe stvarnog i obligacionog zakona ako tim zakonom nije drugačije određeno (stav 6). Takođe je ukazao da je odredbama člana 281 Porodičnog zakona propisano da bračni supružnici zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu (stav 1), da se bračni supružnici mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom (stav 2), te da svaki bračni supružnik može odustati od sporazuma o povjeravanju upravljanja i korišćenja zajedničkom imovinom (stav 3). Osnovni sud je naveo da je na predmetnim nekretninama upisana hipoteka u korist prvotuženog radi obezbjeđenja ugovora o kratkoročnom kreditu od 2. decembra 2005. godine, zaključenog između pravnog prednika prvotuženog i drugotuženog kao korisnika kredita. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 9 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama) propisano da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim (stav 1), da se za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige smatra tačnim ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige, ili zbog grube nepažnje nije poznata (stav 2), da ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist nekog lica, tada ograničenje djeluje prema trećem licu samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećem licu (stav 3), te da je za savjesnost trećeg lica kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno vrijeme podnošenja zahtjeva za upis (stav 4). S tim u vezi je istakao da je u vrijeme zaključivanja založne izjave vrijedila presumpcija potpunosti i istinitosti zemljišnoknjižnog stanja, te da se prvotuženom, kao savjesnom sticaocu koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, odnosno nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, ne može prigovarati nedostatak dobre vjere samo zbog toga što nije istraživao vanknjižno stanje.

8. Nadalje, Osnovni sud je naglasio da apelantkinja predmetnom tužbom nije zahtijevala utvrđivanje bračne stečevine na nekretninama u Doboju i Prnjavoru, za koje su ona i trećetuženi naveli da posjeduju, kao i da nije izvodila dokaze da je trećetuženi u vrijeme davanja založne izjave i u vrijeme zaključenja sporazuma raspolagao zajedničkom imovinom na nemaran način, niti da su u to vrijeme odnosi bili teško i trajno poremećeni, ili da u to vrijeme nije imala povjerenja u svog bračnog druga u vezi sa aktom raspolaganja zajedničkom imovinom. Pri tome je istakao da je kredit, zbog čijeg obezbjeđenja je založena predmetna nepokretnost, plasiran drugotuženom, koji predstavlja porodičnu firmu čiji je vlasnik i lice ovlašćeno za zastupanje R.R., sin apelantkinje i trećetuženog. Osnovni sud je, takođe, naglasio da je zastupnik drugotuženog izjavio da je kod prvotužene prethodno podigao do 10 hipotekarnih kredita za koje je predmet obezbjeđenja bila predmetna nekretnina, da je predmetna nekretnina bila i predmet zaloge radi obezbjeđenja kredita koji je pravni prednik prvotužene plasirao privrednom društvu „Markone“ d.o.o. Banja Luka, čiji je osnivač trećetuženi, kao i da je u vrijeme podnošenja predmetne tužbe bila založena radi obezbjeđenja drugih kredita. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja znala da je predmetna nekretnina bila opterećena predmetnom hipotekom zbog kog razloga njenom iskazu, iskazu trećetuženog, kao i lica za zastupanje drugotuženog nije poklonio vjeru. S tim u vezi je naglasio da je između apelantkinje i trećetuženog postojao sporazum da raspolaganje cjelokupnom zajedničkom imovinom vrši trećetuženi, koji predstavlja ugovor o punomoćstvu za čiju punovažnost nije neophodna pisana forma, te da taj sporazum ima dejstvo samo među bračnim drugovima. Osnovni sud je nadalje naveo da je prvotuženi izvršio obezbjeđenje svog potraživanja upisom hipoteke na predmetnoj nekretnini na zakonit način, te da za utvrđivanje ništavosti založne izjave i sporazuma nije dovoljno samo dokazati postojanje braka između apelantkinje i trećetuženog, nego je bilo neophodno da tužiteljka dokaže odsustvo saglasnosti za zaključenje predmetnog sporazuma i potpisivanje založne izjave, odnosno da nije znala za postupak dobijanja spornog kredita. Osnovni sud je istakao da je apelantkinja imala mogućnost da izvrši upis svog prava suvlasništva na zajedničkoj imovini, ili zabilježbu postojanja braka, na koji način bi zaštitila svoje imovinsko pravo u odnosu na treća lica, a što nije učinila. S obzirom na to da nije utvrđena ništavost založne izjave i sporazuma, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev kojim je apelantkinja tražila da se proglasi nedopuštenim izvršenje rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 5. aprila 2007. godine, da se ono ukine i da se naloži obustava tog izvršnog postupka, takođe, neosnovan.

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 144937 15 Gž od 7. marta 2016. godine odbijena je apelantkinjina žalba i prvostepena presuda u dijelu koji se pobijao žalbom potvrđena.

10. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantkinjinim žalbenim navodima, pravilno utvrdio činjenično stanje i dao pravne razloge za svoju odluku koju prihvata i taj sud. Okružni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 9 Zakona o zemljišnim knjigama i istakao da je prvotuženi u vrijema upisa sporne hipoteke postupao savjesno s obzirom na to da se pouzdao u tačnost zemljišne knjige u kojoj je trećetuženi bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine sa 1/1 dijela. Nadalje je naveo da je, u situaciji kada je utvrđeno da su apelantkinja i trećetuženi u bračnoj zajednici sa odnosima koji nisu poremećeni, da je trećetuženi prethodno već zalagao predmetnu nekretninu radi obezbjeđenje kredita drugotuženog i privrednog društva čiji je osnivač bio on, pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantkinja dala prećutnu saglasnost da se predmetne nekretnine opterete hipotekom. Okružni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 271 Porodičnog zakona, te istakao da se u slučaju raspolaganja zajedničkim nepokretnostima supružnika od jednog supružnika za vrijeme dok bračna zajednica traje smatra da to čini uz saglasnost drugog supružnika, koja može biti data i prećutna. Okružni sud je, međutim, naglasio da se bračnom drugu koji nije uknjižen u zemljišne knjige ne može uskratiti pravo da dokazuje da nije znao za raspolaganje zajedničkom nekretninom. S tim u vezi je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantkinja u konkretnom slučaju tu činjenicu nije dokazala, odnosno kada je zaključio da je apelantkinja prećutno dala saglasnost za upis hipoteke na predmetnoj nepokretnosti, koji, s obzirom na činjenicu da je prvotuženi postupao savjesno, nije ništav.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 144937 16 Rev od 28. septembra 2017. godine odbijena je apelantkinjina revizija.

12. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 281 stav 2 Porodičnog zakona propisano da se bračni supružnici mogu sporazumjeti o tome da se jednom od njih povjeri upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom, te je istakao da se tim sporazumom može smatrati i prećutan pristanak jednog bračnog supružnika ukoliko je imao saznanja za pravne radnje drugog bračnog supružnika. S tim u vezi je naveo da su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da je apelantkinja u konkretnom slučaju znala za radnje koje je preduzeo trećetuženi i da se sa njima prećutno saglasila. Pri tome je naglasio da su apelantkinja i trećetuženi u faktičkoj bračnoj zajednici, da u predmetnoj nekretnini stanuje njihov sin sa svojom porodicom, koji je osnivač i vlasnik drugotuženog, te da je predmetna nekretnina i ranije bila opterećena hipotekom radi obezbjeđivanja kredita plasiranog drugotuženom i privrednom društvu čiji je osnivač trećetuženi. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini revizioni navodi kojima spori savjesnost prvotuženog s obzirom na to da se prvotuženi pouzdao u tačnost upisa isključive svojine trećetuženog u zemljišnim knjigama, naročito uzimajući u obzir da su predmetne nekretnine i ranije bile opterećene založnim pravom u korist prvotuženog.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da su proizvoljno tumačili norme Porodičnog zakona kojima je definisana zajednička imovina bračnih supružnika, koje su precizne i ne ostavljaju prostora za slobodno tumačenje, te da su svoje odluke zasnovali na pogrešnim pretpostavkama da je apelantkinja dala saglasnost da se na predmetnoj nekretnini uknjiži založno pravo i da je prvotuženi prilikom zasnivanja tog založnog prava postupao savjesno, koje nemaju utemeljenje u utvrđenim činjenicama. Apelantkinja navodi da se pretpostavka da je ona dala svoju saglasnost za zalaganje predmetne nekretnine, pa makar i prećutnu, temelji isključivo na činjenici postojanja braka između nje i trećetuženog, koji nije prestao, uprkos činjenici da je apelantkinja to negirala i da je odmah po saznanju za raspolaganje trećetuženog podnijela predmetnu tužbu. Takođe, navodi da sudovi pogrešno smatraju da je apelantkinja trećetuženom povjerila upravljanje zajedničkom imovinom, koji sporazum nikada nije zaključen. Apelantkinja nadalje navodi da sudovi propuštaju ocijeniti savjesnost prvotuženog, te da je zaključak da prvotuženi nije mogao znati da predmetna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu zbog toga što kao takva nije upisana u javnim evidencijama paušalan. Navodi da je prvotuženi bio dužan postupati sa povišenim stepenom pažnje dobrog privrednika, te da je činjenica da je sporni ugovor zaključen sa drugotuženim, a da je založnu izjavu dao trećetuženi, kao otac osnivača drugotuženog, kao i starosna dob trećetuženog ukazivala na mogućnost da predmetna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu. U konačnici, apelantkinja smatra da je, usljed povrede prava na pravično suđenje, došlo i do povrede njenog prava na dom.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da donošenjem osporene odluke tog suda nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te predložio da se apelacija odbije.

15. Okružni sud je naveo da su apelantkinjini navodi neosnovani i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom zbog razloga koji su navedeni u osporenoj presudi tog suda.

17. Prvotuženi je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke, jer je prvotuženi u cijelosti postupao kao savjesni povjerilac, te predložio da Ustavni sud odbaci apelaciju kao nedopuštenu.

18. Trećetuženi je naveo da je u cijelosti saglasan sa apelacionim navodima. V.Relevantni propisi

19. Porodični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 270.

[…] (5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

[…] Član 271.

(1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.

(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

[…] (6)Na zajedničku imovinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

Član 279.

Za obaveze koje je jedan bračni supružnik preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna supružnika, odgovaraju bračni supružnici solidarno kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom.

Član 281.

(1)Bračni supružnici zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu.

(2)Bračni supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.

(3)Svaki bračni supružnik može odustati od sporazuma o povjeravanju upravljanja i korišćenja zajedničkom imovinom.

20. Zakon o zemljišnim knjigama ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 - ZO i 6/12 - ZO) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Obaveza upisa Upis prava na nekretninama kao i upis svih promjena koje se tiču podataka u zemljišnoj knjizi je obavezan.

Član 9.

Javno povjerenje

1. Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

2. Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

3. Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist nekog lica, tada ograničenje djeluje prema trećem licu samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećem licu.

4. Za savjesnost trećeg lica kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 144937 16 Rev od 28. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 6. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava svojine, ništavost ugovora, te utvrđivanje nedopuštenosti i obustavljanje izvršnog postupka, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su, stoga, član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

29. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih presuda proizvoljno primijenili odredbe Porodičnog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

31. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog supstrata predmetnog postupka proizilazi da je trećetuženi založio predmetnu nekretninu, koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice sa apelantkinjom i na kojoj je kao isključivi vlasnik u zemljišnim knjigama upisan trećetuženi. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je predmetna nekretnina založena radi obezbjeđenja potraživanja prvotuženog po osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu, zaključenog između pravnog prednika prvotuženog i drugotuženog, čiji je osnivač i direktor sin apelantkinje i trećetuženog, te da je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka u korist prvotuženog. Ustavni sud nadalje zapaža da je na osnovu upisane hipoteke prvotuženi pokrenuo izvršni postupak protiv trećetuženog nakon čega je apelantkinja podnijela predmetnu tužbu. Slijedom navedenog, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom parničnom postupku sporno pravno pitanje da li zakonska pretpostavka susvojine bračnih partnera, in concreto, na nekretnini koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice ima jaču pravnu snagu od sticanja založnog prava na osnovu pravnog posla, odnosno načela povjerenja u istinitost sadržaja podataka iz zemljišnih knjiga.

32. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u sličnim predmetima u kojima je razmatrano pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine. Tako, inter alia, nije utvrđena proizvoljnost u odlukama redovnih sudova kada su, uzimajući u obzir primjenu načela zaštite povjerenja u sadržaj zemljišne knjige, „ocijenili da na valjanost stečenog prava svojine ne bi imalo uticaja to što je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom bračnih partnera, smatrajući da u takvim slučajevima prednost treba dati odredbama Zakona o svojinskopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama kao lex specialis (…)”(vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 804/13 od 20. aprila 2016. godine, stav 36, dostupna na www.ustavnisud.ba). Zatim, Ustavni sud nije našao proizvoljnost redovnog suda koji je u osporenoj odluci istakao da činjenica da li sporna imovina predstavlja bračnu stečevinu apelantkinje i prvotuženog nije mogla uticati na utvrđenje ništavosti spornog kupoprodajnog ugovora bez dokazane nesavjesnosti drugotuženog kao kupca tih nekretnina. U navedenom predmetu redovni sud je smatrao da je drugotuženi upisom u javne knjige kupoprodajnog ugovora kao pravnog posla stekao pravo svojine, a kako nije dokazana njegova nesavjesnost pri sačinjavanju tog pravnog posla, to nije bilo osnova za utvrđenje da je zbog toga zaključio ništav pravni posao u dijelu koji se odnosi na bračnu stečevinu apelantkinje i prvotuženog. Pri tome je redovni sud u navedenom predmetu istakao da je apelantkinja prema tuženima jedino mogla istaći obligacioni zahtjev za isplatu protivvrijednosti njenog suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5010/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud je u predmetu broj AP 666/14 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine sa ostalim ukazanim referencama iz prakse Ustavnog suda, dostupnu na www.ustavnisud.ba) zauzeo, inter alia, stav „da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može ograničiti samo na drugotuženog (da li je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige) već i na apelantkinju koja nije iskoristila mogućnost ispravke upisa u zemljišnim knjigama, a koja joj je data odredbom člana 252 stav (3) OZ, te da je apelantkinja imala mogućnost da zaštiti svoje pravo (zajedničke) svojine na predmetnoj nekretnini, jer je isključivo od njene inicijative zavisilo da li će preduzeti odgovarajuće pravne radnje. Međutim, apelantkinja nije preduzela nijednu pravnu radnju, već je tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci (koji su prvotuženi i drugotuženi zaključili 23. jula 2007. godine) podnijela tek 13. juna 2009. godine, a njen suprug prvotuženi u tom parničnom postupku priznao je tužbeni zahtjev“ (stav 55). U navedenom predmetu Ustavni sud je, takođe, zauzeo stav da će se „u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobre vjere svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik u tom odnosu“ (stav 57).

33. Dovodeći u vezu navedene principe iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim tvrdnjama, smatra da redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u obrazloženju odluke naveo da je trećetuženi u konkretnom slučaju postupao uz apelantkinjinu prećutnu saglasnost, smatrajući da je između njega i apelantkinje postojao sporazum da trećetuženi raspolaže cjelokupnom zajedničkom imovinom. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da je prvotuženi postupao savjesno, odnosno u skladu sa načelom povjerenja u javne knjige i da je na osnovu pravno valjanog ugovora o zasnivanju hipoteke izvršio upis založnog prava na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama, imajući pri tome u vidu činjenicu da je na predmetnoj nekretnini ranije već postojala hipoteka u korist prvotuženog. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali i apelantkinjinu savjesnost kako u kontekstu radnji koje je mogla preduzeti radi zaštite svoje imovine (istakli su da nije iskoristila zakonsku mogućnost da izvrši upis svog prava susvojine na zajedničkoj imovini ili zabilježbu postojanja braka, te da predmetnom tužbom nije zahtijevala utvrđivanje bračne stečevine na ostatku nekretnina za koje su ona i trećetuženi naveli da posjeduju), tako i u kontekstu njenog odnosa sa prvotuženim (sudovi su istakli da je nihov odnos skladan i da je apelantkinja dala prećutnu saglasnost za zaključenje spornog pravnog posla, odnosno da je između nje i trećetuženog postojao sporazum da trećetuženi raspolaže cjelokupnom zajedničkom imovinom). Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi ocijenili okolnost da je predmetna nekretnina založena radi obezbjeđenja potraživanja kreditnih sredstava koja je pravni prednik prvotuženog plasirao drugotuženom, čiji je osnivač i direktor sin apelantkinje i trećetuženog, smatrajući da se radi o porodičnoj firmi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo na apelantkinjinu štetu, slijedom čega su apelantkinjini navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje neosnovani.

34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu i prava na dom, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su redovni sudovi prilikom odbijanja apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi ništavost sporazuma i založne izjave, te nedopuštenost izvršenja na predmetnoj nekretnini za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju apelantkinja ukazuje.

37. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije s obzirom na to da se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-94/18 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio