Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4147/17 (R. Z. i S. Z.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ugovor o poklonu
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4147/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4147/17, rješavajući apelaciju Radojke Zelić i Saše Zelića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radojke Zelić i Saše Zelića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 041896 17 Rev od 25. maja 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radojka Zelić i Saša Zelić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 5. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 041896 17 Rev od 25. maja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i V.D. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 10. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 15. do 23. maja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud je u ponovnom postupku, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužioca (V.D.) protiv apelanata radi utvrđenja, kao i o protivtužbenom zahtjevu apelanata protiv V.D., Ž.V., D.V., N.M., S.Z., M.Z. i Grada Banja Luka radi utvrđenja, donio Presudu broj 71 0 P 041896 12 P 3 od 2. marta 2016. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je tužilac održajem i na osnovu kupoprodajnog ugovora stekao pravo svojine na stambenom objektu, pobliže označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te je obavezao apelante da tužiocu, S.Z. i Gradu Banja Luka nadoknade troškove postupka. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je prednik-otac šestotužene građenjem na tuđem zemljištu stekao pravo svojine na predmetnoj nekretnini, da je pravno valjan ugovor o poklonu predmetne nekretnine zaključen 1967. godine između prednika šestotužene kao poklonodavca i pokojnog A.Z. (pravnog prednika apelanata) kao poklonoprimca i da se, shodno tome, predmetna nekretnina uvrsti u zaostavštinu prednika apelanata, te da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 10. jula 2000. godine između tužioca kao kupca i petotuženog (S.Z.) kao prodavca u dijelu kojim je prometovano predmetnom nekretninom.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da je pokojni D.Z., otac petotuženog, 1962. godine kupio parcelu za gradnju kuće na kojoj je, između ostalog, izgrađena i predmetna nekretnina, da je na spornoj parceli upisana Opština Banja Luka sa pravom raspolaganja sa 1/1 dijela, dok je D.Z. upisan sa trajnim pravom korišćenja sa 1/1 dijela. Dalje, sud je utvrdio da su M.Z. i A.Z. (prednik šestotužene i prednik apelanata, te ujedno rođena braća D.Z., oca petotuženog) 26. januara 1967. godine zaključili pismeni ugovor o poklonu kojim je prednik šestotužene poklonio predniku apelanata predmetnu nekretninu sagrađenu na parceli njihovog brata D.Z., pravnog prednika petotuženog, da su ovaj ugovor potpisali poklonodavac i poklonoprimac, te pravni prednik petotuženog, ali da potpis pravnog prednika apelanata kao poklonoprimca nije sudski ovjeren. Osim toga, prednik petotuženog se upisao kao isključivi vlasnik i posjednik predmetne nekretnine (i ostalih nekretnina sagrađenih na predmetnoj parceli), dok je nakon njegove smrti petotuženi proglašen za nasljednika predmetne nekretnine i ostalih nekretnina svog oca. Kupoprodajnim ugovorom zaključenim 10. jula 2000. godine petotuženi je sve nekretnine prodao tužiocu koji se u javnim knjigama uknjižio kao njihov vlasnik i posjednik (uključujući i predmetnu nekretninu) sa 1/1 dijela i koji nekretnine drži u neometanom posjedu. S tim u vezi, Osnovni sud se pozvao na odredbe Zakona o svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), i to član 28 stav 2, član 30 stav 2 i član 72 (kojima su regulisani svojina, održaj i posjed), te je zaključio da je tužilac na osnovu izvedenih dokaza dokazao zakonitost posjeda, tj. pravni osnov sticanja prava svojine (kupoprodajni ugovor), kao i pravni osnov sticanja prava svojine njegovih prethodnika (rješenje o nasljeđivanju i kupoprodajni ugovor iz 1962. godine), te način sticanja posjeda, odnosno da je posjed istinit, tj. da nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Dakle, s obzirom na to da je tužilac kao savjestan posjednik predmetnih nekretnina više od 10 godina, Osnovni sud je zaključio da je tužilac putem održaja stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama zbog čega je u cijelosti usvojio njegov tužbeni zahtjev.

7. U vezi sa protivtužbenim zahtjevom apelanata, Osnovni sud je citirao odredbe čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te zaključio da apelanti nisu dokazali svoje navode iz protivtužbe. Naime, Osnovni sud je naveo da apelanti nisu dokazali pravni osnov sticanja prava svojine M.Z. (pravnog prednika šestotužene) na predmetnim nekretninama, odnosno nisu sproveli niti jedan pouzdan dokaz kojim bi se utvrdilo da je M.Z. o svom trošku u cijelosti izgradio predmetne nekretnine. Takođe, Osnovni sud se pozvao na relevantne odredbe ZOSPO-a, te Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZOO i ZOPN) i zaključio da apelanti nisu dokazali pravnu valjanost darovnog ugovora iz 1967. godine. Naime, iz sprovedenih dokaza proizilazi da navedeni ugovor ne sadrži ovjerenu potvrdu da ga je A.Z. (prednik apelanata) potpisao, niti je predmetni ugovor zaključen u prisustvu najmanje dvaju svjedoka koji su se potpisali na ugovoru, odnosno nisu sprovedeni pouzdani dokazi da je ugovor izvršen u cjelini ili u pretežnom dijelu da bi proizvodio pravno dejstvo u smislu odredbi čl. 9 i 46 ZOPN. Takođe, budući da je Osnovni sud ocijenio da prednik apelanata (A.Z.) na predmetnim nekretninama nije stekao pravo svojine na jedan od načina u smislu odredbe člana 28 ZOSPO-a, Osnovni sud je odbio protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da predmetne nekretnine uđu u zaostavštinu pokojnog A.Z. (prednika apelanata). Osim toga, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da je ništav kupoprodajni ugovor iz 2000. godine zaključen između tužioca kao kupca i petotuženog (S.Z.) kao prodavca u dijelu kojim je prometovano predmetnom nekretninom. Ovo zbog toga što je navedeni ugovor sačinjen u pisanoj formi, potpisi ugovarača su ovjereni kod Osnovnog suda, dok je petotuženi kao prodavac u momentu prodaje bio vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina na osnovu nasljeđivanja iza svog pokojnog oca (D.Z.). Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbi čl. 386 i 387 ZPP, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 041896 16 Gž 4 od 23. septembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda u odnosu na apelante, te je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja žalbe. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda istaknuvši da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud, u skladu sa članom 8 ZPP, savjesno i brižljivo ocijenio svaki sprovedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za svoj stav dao objektivno prihvatljivo obrazloženje koje kao pravilno u cijelosti usvaja i Okružni sud. Naime, Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanata da tuženi nije imao pravni interes za podnošenje tužbe kojom je tražio da se utvrdi da je održajem, kao zakonit i savjestan držalac, stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je protivtužbeni zahtjev apelanata neosnovan, odnosno nedokazan. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ugovor o poklonu iz 1967. godine nije potpisao poklonoprimac i da kao takav nije pravno valjan, te da je zbog toga neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u tom dijelu. Osim toga, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali osnov za sticanje prava svojine na predmetnim nekretninama, odnosno da je ništav ugovor o prodaji (između ostalog, i predmetnih nekretnina) zaključen između petotuženog i tužioca, dok je odluku o troškovima postupka prvostepeni sud donio pravilnom primjenom odredbi ZPP.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, djelimično uvažio reviziju i preinačio drugostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužioca na način što je djelimično uvažio žalbu apelanata, presudu prvostepenog suda u navedenom dijelu ukinuo i odbacio tužbu tužioca, te odbio zahtjev tužioca da mu apelanti naknade troškove postupka, dok je u ostalom dijelu odbijena revizija.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva apelanata. Vrhovni sud je istakao da je predmetna nekretnina sagrađena u periodu od 1963. do 1965. godine, tj. prije stupanja na snagu ZOSPO-a, odnosno da su se u to vrijeme primjenjivala pravila imovinskog prava zasnovana na odgovarajućim paragrafima Austrijskog građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ) prema kojem se (par. 417, 418 i 419 OGZ) svojina mogla steći građenjem kao originarnim načinom sticanja tog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelanti nisu dokazali osnovanost protivtužbenog zahtjeva, odnosno da je pravni prednik šestotužene sagradio predmetne nekretnine. Naime, iz izvedenih dokaza proizilazi da nije dovedeno u sumnju pravo svojine pravnog prednika petotuženog na predmetnim nekretninama, odnosno iz sprovedenih dokaza ne proizilazi da je prednik šestotužene sagradio predmetne nekretnine i po tom osnovu stekao pravo svojine na njima. Dalje, s obzirom na to da nije dokazano da je prednik šestotužene stekao svojinu na predmetnim nekretninama, on nije ni mogao predmetne nekretnine prenijeti u svojinu predniku apelanata zbog čega je ništav ugovor o poklonu iz 1967. godine zaključen između pravnog prednika šestotužene i pravnog prednika apelanata. Vrhovni sud je istakao da je ostalo nejasno kakva je bila prava namjera ugovarača prilikom zaključenja ovog ugovora, te da je za utvrđenje namjere bilo neophodno utvrditi tadašnje odnose između braće M.Z., A.Z. i D.Z. (pravnih prednika apelanata, petotuženog i šestotužene), te njihov stvarni dogovor u vezi sa predmetnom nekretninom na koje okolnosti apelanti nisu predložili dokaze, dok zbog proteka vremena, neke odlučne činjenice se više i ne mogu dokazati. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja (član 126 u vezi sa članom 123 stav 1 ZPP) i odbili kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata. Ovo tim prije što, sve i da je tačna tvrdnja apelanata da je prednik petotuženog bio saglasan da svojinu na predmetnim nekretninama treba da stekne prednik apelanata, tada bi on u svojstvu poklonodavca sa njim zaključio sporni ugovor i time mu omogućio da se uknjiži kao vlasnik. S obzirom na to da to u konkretnom slučaju nije učinio, ne može se prihvatiti navod revizije da je svojim potpisom na ugovoru prednik petotuženog priznao da on nije vlasnik predmetne nekretnine, već njegov brat, prednik šestotužene.

11. Vrhovni sud je naveo da su osnovani navodi revizije kojima se pobija odluka o tužbenom zahtjevu. Naime, tužilac je u ovoj parnici postavio zahtjev kojim traži utvrđenje da je predmetna nekretnina isključivo njegova svojina (kao i ostale nekretnine na predmetnom zemljištu) a radi se o nekretninama koje su u zemljišnim knjigama upisane kao svojina tužioca sa 1/1 dijela. Navedena uknjižba je izvršena na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je tužilac zaključio sa petotuženim koji je prije njega bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina sa 1/1 dijela na osnovu nasljeđa iza svog pokojnog oca D.Z. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da zemljišnoknjižni vlasnik nema pravnog interesa da se utvrdi da je vlasnik, jer se pretpostavlja da je vlasnik onaj koji je upisan u zemljišnu knjigu, pa su nižestepeni sudovi trebali tužbu odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa primjenom člana 54 ZPP, jer je tužilac upisan kao isključivi vlasnik predmetnih nekretnina. Dakle, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju usvajanjem tužbenog zahtjeva počinio povredu odredaba parničnog postupka, koju ni drugostepeni sud u žalbenom postupku nije otklonio, zbog čega je revizija apelanata djelimično usvojena i preinačena drugostepena presuda kao u izreci, zaključio je Vrhovni sud. U skladu sa odredbom člana 397 stav 2 ZPP, Vrhovni sud je odbio zahtjev tužioca za naknadu troškova postupka s obzirom na to da on nije uspio u sporu, dok je zaključio da je odluka o troškovima postupka, kojom su obavezani apelanti da tuženim (po protivtužbenom zahtjevu) naknade troškove postupka, utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 386 stav 1 ZPP. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako to nisu izričito naveli, iz navoda apelacije proizilazi da povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Obrazlažući povredu navedenih prava apelanti su izložili postupak koji je prethodio donošenju osporene presude, te su ukazali da su redovni sudovi svojim odlukama onemogućili apelante da se utvrdi pravo njihove svojine na predmetnim nekretninama, odnosno da je na taj način došlo do ograničavanja njihove imovine u korist trećih lica. Apelanti su naveli da su tokom postupka izveli dokaze kojima se dokazuje ko je gradio predmetnu nekretninu i ko ju je svojom slobodnom voljom poklonom prenio u pravo svojine predniku apelanata. Takođe, apelanti smatraju da su nižestepeni sudovi, kao i Vrhovni sud u osporenoj presudi, neosnovano odbili njihov protivtužbeni zahtjev i da za to nisu dali prihvatljivo obrazloženje.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke, te je istakao da prilikom donošenja osporene odluke nije došlo do povrede prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji. U vezi s tim je naveo da predmetna nekretnina nikada nije bila imovina prednika apelanata, kao i da ugovor o poklonu iz 1967. godine nije dokaz o tome ko je sagradio predmetnu nekretninu, pa kako poklonodavac nije bio vlasnik predmetne nekretnine, to nije ni mogao ovo pravo prenijeti na pravnog prednika apelanata. Osim toga, apelanti i njihov pravni prednik niz godina nisu tražili bilo kakva prava na predmetnoj nekretnini (protivtužba podnesena 40 godina nakon izgradnje predmetne nekretnine), tako da je, zbog njihove neaktivnosti i proteka vremena, bilo teže da dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev. Vrhovni sud je predložio da se odbije predmetna apelacija.

14. Okružni sud je kratko naveo odlučenje Vrhovnog suda u predmetnom postupku, te je istakao da prihvata u cijelosti obrazloženje iz osporene presude Vrhovnog suda (u dijelu kojim je preinačena drugostepena presuda), dok u ostalom dijelu ostaje pri obrazloženju datom u svojoj odluci.

15. Osnovni sud je u svom odgovoru kratko naveo da su neosnovani navodi apelanata iz predmetne apelacije.

16. Tužilac u svom odgovoru navodi da su neosnovani navodi apelanata o povredi navedenih prava u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda. S tim u vezi, tuženi je naveo da su se apelanti iz sporne nekretnine odselili 1973. godine u svoju novoizgrađenu kuću, da predmetne nekretnine nisu koristili više od 30 godina i da ih je prije podnošenja tužbe nesmetano koristio vlasnik D.Z. a kasnije njegov sin, petotuženi, koji ih je prodao tužiocu, te da nema povrede principa mirnog uživanja imovine koji pominju apelanti. Takođe, u konkretnom slučaju nije došlo do lišavanja imovine jer apelanti nikad nisu bili upisani kao vlasnici predmetnih nekretnina. Osim toga, tuženi navodi da su redovni sudovi sproveli postupak u skladu sa ZPP i omogućili apelantima da predlože i sprovedu dokaze i saslušaju predložene svjedoke nakon čega je odbijen njihov protivtužbeni zahtjev.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 54.

Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

[…] VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 041896 17 Rev od 25. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 28. avgusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 5. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelanti pobijaju Presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku u okviru kojeg se, između ostalog, raspravljalo o protivtužbenom zahtjevu apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da je prednik šestotužene građenjem stekao pravo svojine na predmetnoj nekretnini i da je pravno valjan ugovor o poklonu iz 1967. godine koji je zaključio sa njihovim prednikom, te da predmetna nekretnina treba ući u zaostavštinu prednika apelanata, kao i da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine zaključen 2000. godine između tužioca i petotuženog. S obzirom na to Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima, te da stoga apelanti u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. U vezi sa navodima apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

28. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je prednik šestotužene građenjem na tuđem zemljištu stekao pravo svojine na predmetnoj nekretnini, da je pravno valjan ugovor o poklonu predmetne nekretnine (zaključen između prednika šestotužene i pravnog prednika apelanata) i da se, shodno tome, predmetna nekretnina uvrsti u zaostavštinu prednika apelanata, te da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između tužioca kao kupca i petotuženog kao prodavca (u dijelu kojim je prometovano predmetnom nekretninom). Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da je protivtužbeni zahtjev apelanata odbijen zbog toga što apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da je predmetnu nekretninu sagradio pravni prednik šestotužene, odnosno da kupoprodajni ugovor iz 2000. godine ne zadovoljava sve uslove pravne valjanosti. S tim u vezi, Ustavi sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja (prema kojem nije dokazano da je prednik šestotužene sagradio predmetnu nekretninu) proizilazi da je ugovor o poklonu iz 1967. godine ništav. Ovo zbog toga što prednik šestotužene nije stekao svojinu na predmetnoj nekretnini, pa tako nije ni mogao to pravo prenijeti na prednika apelanata, odnosno zbog čega je Vrhovni sud prihvatio kao pravilan zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva. S druge strane, Vrhovni sud je dataljno obrazložio zašto je preinačio drugostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužioca (da je predmetna nekretnina isključivo njegova svojina) budući da tužilac, u situaciji kad je već upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine, nema pravnog interesa u smislu člana 54 ZPP za donošenje tužbe za utvrđenje.

29. Imajući u vidu činjenice predmetnog slučaja, na način kako su one prezentovane u relevantnom dijelu ove odluke, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova, koji je potvrdio i Vrhovni sud u osporenoj presudi, da apelanti u predmetnom postupku nisu, u smislu relevantnih odredbi ZPP, dokazali da je prednik šestotužene sagradio predmetnu nekretninu, odnosno da je ništav kupoprodajni ugovor iz 2000. godine, tj. da apelanti nisu dokazali navode na kojima temelje svoj protivtužbeni zahtjev dajući o tome detaljne razloge u obrazloženjima osporene presude. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost Vrhovnog suda u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporene odluke, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj presudi, zbog čega su neosnovani navodi apelanata vezani za utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.

Pravo na imovinu

31. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava u suštini vežu za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

33. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju navedenog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a takve prigovore je Ustavni sud odbio ispitujući ih u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4147/17 (R. Z. i S. Z.) | Sudska praksa | Aktio