Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1267/19 (J. Č.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1267/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-1267/19, rješavajući apelaciju Jovana Čokorila, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovan Čokorilo protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 043111 17 Gž od 18. svibnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovan Čokorilo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 18. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 043111 18 Rev od 6. prosinca 2018. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 043111 17 Gž od 18. svibnja 2018. godine.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4699/18 od 11. listopada 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 95 0 P 043111 17 Gž od 18. svibnja 2018. godine. Ustavni sud ukazuje da je rješenjem Vrhovnog suda od 6. prosinca 2018. godine apelantova revizija djelimično usvojena, rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u drugostupanjskog presudi preinačeno tako što je dosuđeni iznos od 11.575,00 KM snižen na iznos od 8.025,00 KM, dok je u preostalom dijelu revizija odbačena. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda (izuzev u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka) konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Osporenom odlukom Okružnog suda žalba tužitelja (D. M.) je uvažena i preinačena presuda prvostupanjskog suda tako da je usvojen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je usljed prodiranja vlage iz kupatila u stanu apelanta, preko vertikale, u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke označene kao V2, odnosno “koljena”cijevi smještene na sredini kutijastog dijela spuštenog plafona u dnevnom boravku stana tužitelja koji se nalazi na etaži ispod stana apelanta, u stambenoj zgradi, tužitelj uznemiren u nesmetanom uživanju vlasničkog prava na stanu svog vlasništva, te se nalaže apelantu da se pod prijetnjom zakonskih posljedica suzdržava od ovakve ili slične povrede (nastale nečinjenjem) prava vlasništva tužitelja na predmetnom stanu. Također, dužan je apelant na ime naknade materijalne štete koja je u stanu tužitelja nastupila u vidu oštećenja plafona od rigipsa u dnevnom boravku i na dijelu poda koji povezuje predsoblje i trpezariju tužiteljevog stana gdje je došlo do podizanja lamelnog parketa isplatiti tužitelju izsplatiti određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, apelant je obvezan da nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da korištenje nekretnina na način da s te nekretnine odlazi otpadna voda na susjednu nekretninu, pa tako izbija vlaga u prostorijama susjednog stana predstavlja prekomjernost u smislu odredbe članka 76. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima, s obzirom da stan kao nekeretnina služi za stanovanje, pa tužitelj kao vlasnik stana opravdano uživa pravnu zaštitu iz stavka 2. navedenog članka. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, pored ostalog, obrazložio da "činjenica koja se trebala utvrditi vještačenjem ostala je neutvrđena", zbog čega je za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja (u vezi sa navodima iz žalbe tužitelja), ponovo izveden dokaz saslušanja vještaka građevinske struke koji se u ponovnom saslušanju izjasnio da je "sasvim siguran da vlaga u dnevnom boravku tužitelja prodire iz mokrog čvora kupatila apelanta i da je uzrok u kupatilu apelanta", te je objasnio da je pred prvostupanjskim sudom, u nalazu i mišljenju, upotrijebio izraz "pretpostavljam". Nadalje, Okružni sud je naveo da se svjedok O.V. u ponovnom saslušanju (kao i u saslušanju pred prvostupanjskim sudom) izjasnio da "odgovorno tvrdi da je uzrok kapanja vode u stanu, na plafonu stana tužitelja, kvar na vodoinstalaciji u kupatilu apelanta. To znači da voda koja kaplje u stanu tužitelja potječe iz kupatila apelanta". Dalje je sud naveo da je svjedok svjedok O.V. posvjedočio da je bio angažiran od strane komunalne policije, kao vodoinstalater i sa svjedokom G.Ć. došao u tužiteljev stan kojom prilikom su probili rigips na plafonu dnevnog boravka gdje je bila velika fleka. Nakon toga je svjedok O.V. otišao u stan apelanta (dok je svjedok G.Ć. ostao u stanu tužitelja) i nakon što je pregledom utvrdio da pločice nisu fugirane, posuo je čašu vode oko šolje i ta voda je poslije prošla na tužiteljev plafon. Okružni sud je naveo da je prema zapisniku o izvršenom ispekcijskom nadzoru, po mišljenju vodoinstalatera uzrok vlage „nefugirani spoj poda i zida u kupatilu stana koji pripada apelantu“. Iako je ponovo saslušani svjedok G.R. posvjedočio da voda koja je prodirala u dnevni boravak stana tužitelja ne potječe iz kupatila apelanta, Okružni sud je ukazao da nema razloga zbog kojih ne bi prihvatio nalaz vještaka kao stručnog lica. Naime, naveo je da ne postoje drugi razlozi koji bi ukazivali da se nalaz i mišljenje vještaka ne može prihvatiti, prije svega, jer je uzrok vlaženja u stanu tužitelja naveden i u zapisniku komunalne policije, a o uzroku vlaženja su se jednako izjasnili i saslušani svjedoci O.V. i G.Ć. Konačno, Okružni sud je naveo da je tužitelj u cjelosti uspio u parnici, te je obračunao troškove sukladno odredbama članka

386. ZPP-a, prema kojoj je osnovni kriterij za odluku o troškovima parničnog postupka ishod postupka.

5. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelant suglasno odredbama članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dužan tužitelju, koji je u konačnom uspio sa tužbenim zahtjevom, nadoknadi troškove postupka, ali one koji su bili potrebni radi vođenja parnice (članak 387. stavak 1. ZPP), a kako je je prijedlog tužitelja za određivanje sudske mjere osiguranja odbijen, kao i žalba na prvostupanjsko rješenje, troškove nastale za tužitelja u ukupnom iznosu od 3.550,00 KM nije dužan snositi apelant. Apelacioni navodi

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini smatra da je odluka Okružnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnih i materijalnih odredaba, pri čemu Okružni sud nije dao jasne razloge za donošenje presude, niti je odluka dovoljno i jasno obrazložena. Nadalje, apelant smatra da Okružni sud nije na jednak način tretirao dokaze stranaka, zbog čega su stranke u neravnopravnoj poziciji. Osim toga, apelant je naglasio da je Okružni sud ponovo otvorio raspravu radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i činjenično stanje utvrđivao ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza, u situaciji kada žalba tužitelja nije bila izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud (u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka) i Okružni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1267/19 (J. Č.) | Sudska praksa | Aktio