Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2948/19 (E.H.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2948/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2948/19, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. H.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 030685 18 U 2 od 30. maja 2019. godine i Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 029790 19 U 2 od 30. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 18. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 030685 18 U 2 od 30. maja 2019. godine i Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 029790 19 U 2 od 30. maja 2019. godine. Takođe, apelant je 26. jula 2019. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio Regionalnoj advokatskoj komori Sarajevo i Advokatskoj komori FBiH da omogući apelantu obavljanje advokatske djelatnosti s obzirom da je to osnovno i jedino zanimanje apelanta“. Apelant je naveo da bi ova mjera ostala na snazi do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda broj 09 0 U 029790 19 U 2 odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Advokatska/Odvjetnička komora Federacije Bosne i Hercegovine) od 7. novembra 2017. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Regionalne advokatske komore Sarajevo od 18. oktobra 2017. godine. Tim rješenjem je odlučeno da apelantu prestaje pravo na obavljanje advokatske djelatnosti, te da se advokat G.H.K. postavlja za likvidatora apelantove advokatske kancelarije.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant presudom Kantonalnog suda u Sarajevu oglašen krivim za krivično djelo Udruživanje radi činjenja krivičnog djela iz člana 340. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i krivičnim djelom Krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. KZ FBiH i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM. Istom presudom mu je na osnovu člana 76. stav 1. KZ FBiH izrečena mjera sigurnosti zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije u advokatskoj djelatnosti u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Apelant je, u skladu sa zakonskom mogućnošću, izrečenu kaznu zatvora zamijenio novčanom kaznom. Vrhovni sud je istakao da je članom 46. stav 1. Zakona o advokaturi FBiH propisano da advokatu prestaje pravo na obavljanje advokatske djelatnosti u slučajevima pobrojanim u tačkama od 1. do 10., gdje je pod tačkom 5. propisano ako mu je izrečena mjera zabrane obavljanja advokatske djelatnosti, te pod tačkom 10. ako je osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci ili duže. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni organ pravilnom primjenom člana 46. stav 1. Zakona o advokaturi FBiH utvrdio apelantu prestanak prava na obavljanje advokatske djelatnosti, jer su ispunjeni uslovi iz tačke 5. i 10. navedenog člana. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da mogućnost zamjene izrečene kazne zatvora novčanom kaznom, koja je propisana članom 43a. KZ FBiH, predstavlja pogodnost koja se može odobriti osuđeniku po njegovom zahtjevu u slučaju kada je kazna zatvora izrečena u trajanju do jedne godine, ali usvajanjem takvog zahtjeva samo je izmijenjen način izvršenja kazne, ali nije izvršeno smanjenje njenog trajanja, niti je promijenjena kazna u smislu vrste i težine sankcije za počinjeno krivično djelo. Zbog toga je neosnovana tvrdnja apelanta da je zbog te zamjene otpao osnov iz tačke 10. člana 46. Zakona o advokaturi FBiH.

4. Osporenom odlukom Vrhovnog suda broj 09 0 U 030685 18 U 2 odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Advokatska/Odvjetnička komora Federacije Bosne i Hercegovine) od 12. decembra 2017. godine. Tim rješenjem je odlučeno da se apelant briše iz Imenika advokata tuženog.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da je apelant obrisan iz imenika advokata na osnovu rješenja tuženog kojim je odlučeno da apelantu prestaje pravo na obavljanje advokatske djelatnosti. Vrhovni sud je istakao da je članom 49. Statuta advokatske komore FBiH propisano da ukoliko nadležni organ tuženog izvrši verifikaciju rješenja regionalne advokatske komore o prestanku prava na obavljanje advokatske djelatnosti, taj organ će donijeti rješenje o brisanju iz Imenika advokata tuženog. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da i Zakon o advokaturi FBiH i Statut advokatske komore FBiH izričito propisuju u kojim slučajevima se može izreći privremena zabrana obavljanja advokatske djelatnosti nabrajajući te slučajeve, dok je za situaciju ako je advokatu izrečena mjera zabrane obavljanja advokatske djelatnosti i ako je osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci ili duže, odredbom člana 46. stav 1. tačka 5. i 10. izričito propisano da advokatu prestaje pravo na obavljanje advokatske djelatnosti, bez označenja privremenosti. Budući da je doneseno rješenje o prestanku prava na obavljanje advokatske djelatnosti apelanta, koje je verifikovano od strane tuženog, Vrhovni sud je naveo da je ispravno doneseno rješenje o brisanju apelanta iz Imenika advokata tuženog.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da Vrhovni sud pogrešno tumači materijalne propise kojim su propisani uslovi za prestanak obavljanja advokatske djelatnosti i brisanje iz imenika advokata. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na djelotvoran pravni lijek, nediskriminacija, pravo iz člana 1. Evropske socijalne povelje), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2948/19 (E.H.) | Sudska praksa | Aktio