Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1750/19 (S. B.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1750/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-1750/19, rješavajući apelaciju Stanka Bašića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stanko Bašić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 K 018536 19 Kž 2 od 29. siječnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Jajcu broj 128 0 K 018536 19 Kž 2 od 19. rujna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanko Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Sead Agić odvjetnik iz Travnika, podnio je 18. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 K 018536 19 Kž 2 od 29. siječnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Jajcu broj 128 0 K 018536 19 Kž 2 od 19. rujna 2018. godine.
2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda žalba branitelja apelanta je odbijena kao neosnovana, a žalba tužilaštva uvažena i preinačena presuda prvostupanjskog suda u odluci o kaznenoj sankciji tako da je apelant, za kazneno djelo za koje je tom presudom proglašen krivim (kazneno djelo Izazivanje opće opasnosti iz članka 323. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH)), uz primjenu odredaba članka 49. stavak 1. i stavak 2. KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, dok je ostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilan i osnovan zaključak prvostupanjskog suda da je apelant radnju podizanja motocikla na zadnji točak poduzeo namjerno odnosno svojom voljom, a ne zato što je nehotično izgubio kontrolu nad motociklom. Kad se imaju u vidu karakteristike motocikla u konkretnom slučaju u smislu njegove veličine, težine i snage, a što je jasno vidljivo na fotografijama sačinjenim od strane PS Jajce, Kantonalni sud je naveo da proizilazi dokazanim i subjektivni odnos apelanta prema poduzetim radnjama u smislu da je podizanjem motocikla na zadnji točak bio svjestan da nad istim može izgubiti kontrolu i da to može dovesti do nanošenja povreda nekoj od više okupljenih osoba u neposrednoj blizini, te da je olako držao da do toga neće doći, odnosno da će to moći spriječiti. Zbog toga radnje koje se apelantu stavljaju na teret i za koje je oglašen krivim predstavljaju opće opasnu radnju iz članka 323. stav 1. KZ FBiH, kojom jeste izazvana opasnost za život ljudi, a kako je apelant te radnje učino iz nehaja, onda je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je iste pravno ocijenio kao kazneno djelo izazivanje opće opasnosti iz članka 323. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. KZ FBiH. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je osnovana žalba tužitelja imajući u vidu da je apelant do sada 6 puta osuđivan, da su mu u tim osudama izricane novčane kazne i jedna uvjetna osuda (kao i prvostupanjskom presudom u predmetnom postupku), da je apelant svojim radnjama doveo do povređivanja čak 9 osoba od kojih su neke i djeca, te da je nejasno kako srednje imovno stanje predstavlja olakšavajuću okolnost (kako to navodi prvostupanjski sud). Stoga, Kantonalni sud je naveo da izrečena kaznena sankcija odnosno uvjetna osuda, kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i određuje najkraći rok provjeravanja, nije primjerena težini počinjenog krivičnog djela, a posebno ne osobnosti apelanta koji je već pokazao da prethodna uvjetna osuda na njega nije utjecala na očekivani način u smislu da više ne čini krivična djela.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević