Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4874/17 (N. B.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4874/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4874/17, rješavajući apelaciju Nevenke Babić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nevenke Babić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 1 P 000042 17 Gž 3 od 4. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nevenka Babić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Drvara, koju zastupa njena kćerka Dragana Knežević iz Drvara, podnijela je 20. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 1 P 000042 17 Gž 3 od 4. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Livnu - Odjeljenje suda u Drvaru (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i Opštinskog javnog pravobranilaštva Opštine Drvar, kao zakonskog zastupnika tužene Opštine Drvar (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 13. decembra 2017. godine, odnosno 29. jula 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Opštinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 29. decembra 2017. godine, a Opštinsko javno pravobranilaštvo Opštine Drvar nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantkinja je 22. oktobra 2010. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu protiv tužene zbog smetanja posjeda.

6. Rješenjem Opštinskog suda od 26. oktobra 2010. godine tužba je vraćena apelantkinji sa nalogom da je ispravi i dopuni na način da u tužbi odredi tačno tužbeni zahtjev, kako bi se po tužbi i tužbenom zahtjevu moglo postupati.

7. Apelantkinja je 3. novembra 2010. godine dostavila Opštinskom sudu ispravljenu tužbu.

8. Rješenjem Opštinskog suda od 18. novembra 2010. godine apelantkinjina tužba je odbačena kao neuredna.

9. Rješenjem Kantonalnog suda od 17. februara 2011. godine apelantkinjina žalba je uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.

10. Zakonski zastupnik tužene je 19. aprila 2011. godine dostavio odgovor na tužbu.

11. Rješenjem Opštinskog suda od 5. juna 2013. godine Đ.K., stalni sudski vještak geodetske struke, kažnjen je novčanom kaznom u određenom novčanom iznosu jer u ostavljenom roku nije dostavio nalaz i mišljenje.

12. Rješenjem Kantonalnog suda od 25. oktobra 2013. godine apelantkinjina žalba protiv rješenja od 5. juna 2013. godine je odbačena kao nedozvoljena.

13. Rješenjem Opštinskog suda od 10. juna 2014. godine, zbog neopravdanog nedostavljanja nalaza i mišljenja, vještak Đ.K. je kažnjen novčanom kaznom u određenom novčanom iznosu.

14. Rješenjem Opštinskog suda od 10. septembra 2014. godine odlučeno je da se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom.

15. Rješenjem Kantonalnog suda od 17. februara 2016. godine apelantkinjina žalba je uvažena, rješenje od 10. septembra 2014. godine ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

16. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da iz stanja spisa proizilazi da je sud u konkretnom slučaju odredio izvođenje dokaza vještačenjem vještaka geodetske struke Đ.K., a vještak, iako je izišao na lice mjesta sa sudom 10. oktobra 2011. godine, nije dostavio u ostavljenom roku svoj pismeni nalaz i mišljenje, a niti je to učinio po pozivu suda, pa ga je sud kaznio novčanom kaznom. Nakon toga ukazano je da je sud zakazao ročište za glavnu raspravu 2. septembra 2014. godine i na raspravi apelantkinja se izjasnila da ne želi da u ovom predmetu vještači drugi vještak osim vještaka Đ.K., a tužena je odluku o drugom vještaku prepustila sudu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je članom 155 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da, ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, nakon proteka roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka. Budući da se u konkretnom slučaju stranke nisu sporazumjele o drugom vještaku, Kantonalni sud je istakao da će tog vještaka izabrati i odrediti sam sud, dakle prvostepeni sud će u nastavku postupka sam odrediti i izabrati drugog vještaka.

17. Apelantkinjin punomoćnik je podneskom od 22. decembra 2016. godine dostavio Opštinskom sudu tužbu (po uputama u rješenju Kantonalnog suda od 17. februara 2011. godine).

18. Rješenjem Opštinskog suda broj 68 1 P 000042 16 P 2 od 24. marta 2017. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tužena smetala apelantkinju u mirnom i faktičkom posjedu nekretnina na način da je nekontrolisanim i prekomjernim nasipanjem, te asfaltiranjem stvorila nagib prema većem dijelu nivoa prema kući i dvorištu apelantkinje. Takođe, odbijen je i apelantkinjin zahtjev da se naloži tuženoj da odmah ukloni sve nedostatke prilikom nasipanja i asfaltiranja puta, kao i zahtjev da tužena naknadi apelantkinji svu materijalnu štetu, te je apelantkinja obavezana da tuženoj naknadi parnične troškove u određenom novčanom iznosu.

19. U obrazloženju rješenja Opštinski sud je ukazao da je, prije svega, apelantkinjina tužba neblagovremena. Naime, istaknuto je da u prvobitnoj tužbi apelantkinja ne navodi u koje je vrijeme izvršeno smetanje njenog posjeda, te da se u podnesku punomoćnika apelantkinje od 22. decembra 2016. godine navodi da je učinjeno smetanje 17. septembra 2010. godine, kao i da je apelantkinjin punomoćnik sa zaposlenicima tužene izašao na lice mjesta 20. septembra 2010. godine. Shodno navedenom, Opštinski sud je naveo da je utvrdio da je za nastalo smetanje i počinioca smetanja apelantkinja saznala najkasnije 20. septembra 2010. godine, a tužba tom sudu je podnesena 22. oktobra 2010. godine, tj. tužba je podnesena van subjektivnog roka za podnošenje takve tužbe, a po osnovu člana 82 Zakona o svojinskopravnim odnosima kojim je propisano da posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda). Takođe, Opštinski sud je naveo da su ti zakonski rokovi prekluzivni rokovi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te da prekoračenjem tih rokova nastupa prekluzija.

20. Međutim, istaknuto je i da je tužba za smetanje posjeda apelantkinje blagovremena, tužbeni zahtjev bi i dalje bio neosnovan. Naime, ukazano je da je u konkretnom slučaju apelantkinja tražila da sud samo utvrdi da je izvršeno smetanje posjeda. U vezi s tim, navedeno je da se, u smislu člana 84 Zakona o svojinskopravnim odnosima, odlukom o zahtjevu za zaštitu od smetanja posjeda određuje zabrana daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, a i druge mjere potrebne za zaštitu od daljnjeg smetanja. Imajući u vidu navedeno, ukazano je da u konkretnom slučaju apelantkinja uopšte nije izvodila dokaze da je moguća uspostava prijašnjeg stanja. Shodno tome, a s obzirom na to da tužba zbog smetanja posjeda nije tužba za utvrđenje, već kondemnatorna tužba po kojoj se rješenjem suda tuženom nalaže uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja i da se ubuduće ostavi smetanja, odnosno izricanje zabrane budućeg smetanja, a kako u apelantkinjinoj tužbi nedostaje zabrana daljeg smetanja, Opštinski sud je naveo da se tužbeni zahtjev mora odbiti u cijelosti i ne može se samo rješenjem utvrditi da je počinjeno smetanje i postaviti zahtjev za uspostavu prijašnjeg stanja bez zabrane daljeg smetanja pod prijetnjom novčane kazne.

21. Takođe, Opštinski sud je naveo da je u cijelosti povjerovao nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke S.B. od 10. oktobra 2016. godine i ocijenio ga kao stručan, realan, objektivan, uvjerljiv i sačinjen na osnovu neposrednog opažanja na uviđaju na licu mjesta, a nakon prethodnog uvida u dokumentaciju iz katastarskog operata, te suglasan sa ostalim sprovedenim dokazima, pa sud nije imao razloga da ne povjeruje nalazu i mišljenju vještaka tim prije što je potvrđen i samim iskazom vještaka na ročištu za glavnu raspravu. Isto tako, Opštinski sud je istakao da su prigovori apelantkinjinog punomoćnika da osporava nalaz i mišljenje vještaka, ukoliko su u suprotnosti sa navodima tužbe, proizvoljni i neodređeni, jer on ne navodi na koju okolnost osporava nalaz tog vještaka, a pri tome nije predložio dopunu vještačenja. Nadalje, ukazano je da je pismene dokaze koje je sproveo zakonski zastupnik tužene (među njima i ugovor od 4. oktobra 2010. godine zaključen između tužene kao naručioca radova i „Mrkonjić puteva“ a.d. Mrkonjić Grad kao izvođača radova), potvrdio svojim iskazom svjedok D.P., koji je istakao da je vršeno nasipanje puta-tamponiranje, prema predmetnoj dokumentaciji koja je sprovedena kao dokaz u ovom postupku, da je nadzirao radove po predračunu i da oborinske vode nisu mogle ugroziti apelantkinjinu kuću. U vezi s tim, Opštinski sud je istakao da je ocijenio iskaz tog svjedoka kao tačan, uvjerljiv i potvrđen drugim materijalnim dokazima.

22. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 1 P 000042 17 Gž 3 od 4. septembra 2017. godine apelantkinjina žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

23. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je među strankama nesporna činjenica da je tužena izvršila rekonstrukciju predmetnog puta koji se nalazi uz apelantkinjinu nekretninu, koja je u cijelosti ograđena, tako što je taj put nasut šljunkom, stavljen je asfalt, a put je ranije bio makadamski, što sve proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke S.B. od 10. oktobra 2016. godine, čiji nalaz je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i dat shodno pravilima struke. Nadalje, ukazano je da iz stanja spisa, tj. sprovedenih dokaza (među njima i predmetnog ugovora), kao i iz iskaza saslušanog svjedoka D.P., čiji je iskaz sud u cijelosti prihvatio kao uvjerljiv i objektivan, proizilazi kao nesporna činjenica da asfaltiranjem i rekonstrukcijom predmetnog puta tužena nije zasmetala apelantkinji u njenom posjedu, niti je tim svojim radnjama ograničila vršenje posjeda apelantkinje, niti smetala u bilo kojem vidu. Takođe, navedeno je da samo nasipanje šljunka i stavljanje asfalta na predmetni put koji se nalazi uz apelantkinjinu nekretninu, koja je u cijelosti ograđena, ne predstavljaju čin smetanja posjeda.

24. Budući da je nesporna činjenica, a što proizilazi iz sprovedenih dokaza, da tužena nije zasmetala apelantkinju u posjedu predmetne nekretnine, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio u cijelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime, ukazano je da, ukoliko je tužena prilikom rekonstrukcije predmetnog puta pričinila apelantkinji štetu, apelantkinja je mogla tužbom u posebnoj parnici tražiti naknadu štete, jer naknadu štete ne može tražiti u predmetnoj tužbi zbog smetanja posjeda, jer je u tim tužbama isključeno raspravljanje o zahtjevima za naknadu štete. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud raspravio sve odlučne činjenice, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da nije napravio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka, dok su apelantkinjini žalbeni navodi proizvoljni i paušalni.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

25. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava (ZPP, Zakona o svojinskopravnim odnosima). Naime, apelantkinja tvrdi da je kao podršku svojoj izreci sud naveo četiri dokaza, ali da pri tome stranke nisu bile ravnopravne pred sudom. U vezi s tim, apelantkinja navodi da prekluzija nije postojala, da u navedenom ugovoru nema ništa o smetanju posjeda i da taj ugovor nije bio predmet razmatranja, da se odluka temelji na vještačenju vještaka geodetske struke S.B., koji je koristio nepouzdane podatke pri vještačenju, kao i na svjedočenju D.P., koji navodi da je sve rađeno prema predmetnom ugovoru, smatrajući da tako nije izvršeno smetanje posjeda. Takođe, apelantkinja tvrdi da sud nije htio da prizna vještačenje vještaka geodetske struke Đ.K. i da je odbio prijedlog apelantkinjinog punomoćnika da se taj vještak pozove na jednu od brojnih rasprava kako bi izložio svoje vještačenje. U odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, apelantkinja je ukazala da je cjelokupan postupak trajao sedam godina za šta nema primjera u sudskoj praksi.

b) Odgovor na apelaciju

26. Kantonalni sud je istakao da mu iz navoda apelacije nije jasno na koje okolnosti treba da se očituje, jer je taj sud donio rješenje od 4. septembra 2017. godine u kojem je detaljno obrazložio zbog kojih razloga je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbio i prvostepeno rješenje potvrdio, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Opštinski sud je istakao da je, imajući u vidu da su sporovi zbog smetanja posjeda hitne prirode, preduzimao radnje u razumnom roku i donosio odluke u zakonskom roku, ali da je apelantkinja na svaki način opstruirala parnični postupak na način da je zloupotrebljavala svoje pravo. Naime, Opštinski sud je naveo da je apelantkinja podnosila žalbe Kantonalnom sudu na koje odluke kao stranka u postupku nije imala pravo da izjavi žalbu (podnijela žalbu protiv rješenja o kažnjavanju vještaka), odnosno na zakazanom ročištu za glavnu raspravu od 10. juna 2014. godine apelantkinja i njen punomoćnik su demonstrativno napustili sudnicu zbog toga što je sud pozvao, po osnovu člana 155 ZPP, parnične stranke da se izjasne o vještaku nakon čega će se odrediti novi vještak u postupku. Takođe, Opštinski sud je naveo da vještak geodetske struke koji je na apelantkinjin prijedlog određen da vještači u predmetnoj pravnoj stvari nije dostavio nalaz i mišljenje pa ga je sud dva puta kažnjavao novčanom kaznom. Prema tome, Opštinski sud smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi navedenog prava. V.Relevantni propisi

28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 155. stav (1) (1) Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, po isteku roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.

Član 424.

Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.

29. Zakon o svojinskopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 82.

Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od trideset dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).

Član 84.

Odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud određuje zabranu daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je parnični postupak koji je pravosnažno okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 1 P 000042 17 Gž 3 od 4. septembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantkinja je navedeno rješenje Kantonalnog suda primila 25. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelantkinja navodi da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode, koji je apelantkinja pokrenula zbog smetanja posjeda, pa apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.

39. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužena smetala apelantkinju u mirnom i faktičkom posjedu nekretnina na način preciziran u dispozitivu rješenja, kao i apelantkinjin zahtjev da se naloži tuženoj da odmah ukloni sve nedostatke prilikom nasipanja i asfaltiranja puta, te zahtjev da tužena naknadi apelantkinji svu materijalnu štetu. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja rješenja redovnih sudova slijedi da je apelantkinjina tužba neblagovremena, kao i da je među strankama nesporna činjenica da je tužena izvršila rekonstrukciju predmetnog puta, što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke S.B. od 10. oktobra 2016. godine (budući da vještak Đ.K. nije dostavio nalaz i mišljenje, određen je ovaj vještak) čiji je nalaz sud u cijelosti prihvatio kao stručan i dat shodno pravilima struke. Nadalje, ukazano je da iz obrazloženja rješenja redovnih sudova slijedi da iz sprovedenih dokaza (među njima i predmetnog ugovora), kao i iz iskaza saslušanog svjedoka D.P., čiji je iskaz sud u cijelosti prihvatio kao uvjerljiv i objektivan, proizilazi kao nesporna činjenica da asfaltiranjem i rekonstrukcijom predmetnog puta tužena nije zasmetala apelantkinju u njenom posjedu, niti je tim svojim radnjama ograničila vršenje posjeda apelantkinje, niti smetala u bilo kojem vidu. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su sudovi dali dovoljno jasno obrazloženje, koje Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne smatra proizvoljnim budući da je ovakvo obrazloženje utemeljeno na relevantnim zakonskim odredbama.

41. Osim toga, apelantkinja ukazuje da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

43. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja podnijela tužbu 22. oktobra 2010. godine i da je predmetni postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda od 4. septembra 2017. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje jeste šest godina i nešto duže od deset mjeseci. Ustavni sud dalje zapaža da je Opštinski sud u prvoj fazi postupka izvršio uviđaj na licu mjesta u prisustvu vještaka geodetske struke, da je saslušan određeni broj svjedoka i izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju, pa se može reći da se radilo o relativno složenom predmetu. Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja u toku postupka ispravljala i dopunjavala tužbu (što jeste njeno procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira). Nadalje, Ustavni sud uočava da su Opštinski sud i Kantonalni sud u navedenom vremenskom periodu donijeli veći broj odluka od čega su četiri meritorna rješenja, kao i da su postojale objektivne okolnosti koje su doprinijele dužini trajanja postupka (vještak nije dostavio nalaz).

44. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledajući postupak u cjelini, imajući u vidu činjenicu da su redovni sudovi donijeli veći broj odluka, od čega su četiri meritorna rješenja, okolnost da je apelantkinja do konačne odluke došla prije podnošenja apelacije, te da su postojale objektivne okolnosti koje su uticale na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak, odnosno da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

45. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovana. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoj zaključak da je apelantkinjina tužba, u smislu člana 82 stav 1 Zakona o svojinskopravnim odnosima, neblagovremena, odnosno da je neosnovana, jer tužena nije zasmetala apelantkinju u posjedu predmetne nekretnine, niti je svojim radnjama ograničila vršenje posjeda apelantkinje. Takođe, nema kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje kada su sudovi u relevantnom periodu (šest godina i nešto duže od deset mjeseci) donijeli veći broj odluka, od čega su četiri meritorna rješenja, odnosno kada nije utvrđeno da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni parnični postupak.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4874/17 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio