Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4812/17 (S. B.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
- Proporcionalnost
- Nematerijalna šteta
- Javni interes
- Pravo na pravnu sigurnost
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Troškovi postupka
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Legitiman cilj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4812/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4812/17, rješavajući apelaciju Slobodana Bosnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Slobodana Bosnića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 072340 17 Rev od 3.
jula 2017. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Slobodanu Bosniću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da apelantu nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Bosnića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 072340 17 Rev od 3. jula 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 072340 16 Gž od 8. februara 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 072340 09 P od 30.
decembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo iz člana 4. Konvencije o pravima lica sa invaliditetom.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Bosnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 072340 17 Rev od 3. jula 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 072340 16 Gž od 8. februara 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 072340 09 P od 30. decembra 2015. godine. Apelant je, na traženje Ustavnog suda, 25. aprila 2018. godine i 23. jula 2019. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te od Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo RS (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 3. juna 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su u periodu od 18. juna do 1. jula 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 18. juna 1999. godine podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete. U tužbi je, između ostalog, naveo da je kao pripadnik Vojske Republike Srpske vršeći vojnu dužnost obolio od bolesti dijagnostikovane kao glaukom simplex decomp, te da je zbog posljedica bolesti trpio i trpi nenadoknadivu štetu.
6. Osnovni sud je (iz stanja spisa nije jasno kojeg datuma) saglasno Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine predmet ustupio nadležnom pravobranilaštvu na postupanje.
7. Rješenjem Pravobranilaštva od 15. aprila 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete kao neosnovan, te je spis predmeta vraćen Osnovnom sudu na daljnje postupanje.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 072340 09 P od 30. decembra 2015. godine (ispravljenom rješenjem od 22. marta 2016. godine) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena naknadi nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti, pretrpljenog straha i pretrpljenog fizičkog bola u ukupnom iznosu od 37.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 16.875,00 KM.
9. Osnovni sud je obrazložio kako je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant bio mobilisan u Vojsku Republike Srpske (u periodima od aprila do septembra 1992. godine, od decembra 1992. do januara 1993. godine, te od septembra 1994. do marta 1995. godine), da su se kod apelanta prvi put simptomi oboljenja – glaukoma pojavili u januaru 1995. godine i da je u KC Banja Luka – Očna klinika liječen i operisan, pri čemu je nesporno da nema medicinske dokumentacije o postojanju oboljenja glaukoma prije mobilizacije i da to oboljenje nije uočeno kod ljekarskog pregleda radi mobilizacije. Nadalje je utvrđeno da je u nalazu Zavoda za sudsku medicinu Republike Srpske, koji je sačinio vještak dr. Željko Karan, specijalista sudske medicine, izneseno mišljenje da se kod apelanta radi o oboljenju glaukoma i da se bolest očigledno pogoršala tokom boravka u vojsci, ali da je potpuno očigledno da se vrijeme nastanka bolesti i uzrok nastanka bolesti ne mogu dovesti u vezu sa angažmanom u oružanim snagama. Također, ukazano je da je u nalazima Klinike za očne bolesti KC Banja Luka i JZU Tuzla – Klinike za očne bolesti, koje je sačinila komisija u sastavu od nekoliko oftalmologa, izneseno identično mišljenje, pri čemu je istaknuto da nema medicinske dokumentacije koja bi potvrđivala apelantove navode da je nastanak glaukoma i gubitak vida posljedica vojnog angažmana, odnosno da rat i ratna dešavanja ne mogu biti uzrok nastanku glaukoma kod apelanta. Osnovni sud nije prihvatio nalaz i dopune nalaza dr. Dragana Danelišena, specijaliste opšte i dječije hirurgije, čije vještačenje je provedeno na apelantov prijedlog, cijeneći da se radi o nalazu „pojedinca“ kome su suprotstavljeni nalazi Zavoda za sudsku medicinu Republike Srpske i klinika za očne bolesti Banja Luka i Tuzla, koje su nalaz sačinile u komisijskom sastavu ljekara oftalmologa.
10. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan jer apelant nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između oboljenja i njegovog angažovanja u Vojsci Republike Srpske. U vezi s navedenim, Osnovni sud je zaključio da se pitanje odgovornosti tužene treba cijeniti prema odredbama čl. 173. i 174. ZOO-a jer je tužena mobilisala apelanta u svoje oružane snage radi učešća u ratnom sukobu, što je opasna djelatnost, a kada je šteta posljedica opasne djelatnosti štetnik odgovara po principu uzročnosti. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 177. stav 1. ZOO-a, prema kojima se imalac opasne djelatnosti oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. U odnosu na konkretni slučaj, prema ocjeni Osnovnog suda, tužena je dokazala da nema uzročno-posljedične veze između apelantovog oboljenja i njegovog vojnog angažmana.
11. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386. stav 1, člana 387. u vezi sa članom 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a koje je utvrdio prema opredijeljenom zahtjevu zakonskog zastupnika tužene, imajući u vidu odredbu člana
395. ZPP. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da se troškovi odnose na pristup 11 ročišta na kojima se raspravljalo, za 23 ročišta na kojima se nije raspravljalo, sa paušalnom nagradom, dok je zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, između zahtijevanog i dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan. Troškovi su određeni u skladu sa tarifnim brojevima 2, 9. i 12. člana 2. i člana 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa).
12. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 072340 16 Gž od 8. februara 2017. godine kojom je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično i pravno utvrđenje prvostepenog suda (detaljnije o tome na str. od 4. do 6. obrazloženja). Pri tome, Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima osporava odluku o troškovima postupka iz razloga što iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud tuženoj u odnosu na koju je odbijen apelantov tužbeni zahtjev priznao troškove parničnog postupka koji su bili potrebni radi vođenja parnice (sve preciznije navedeno na str. 6. obrazloženja presude).
13. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 072340 17 Rev od 3. jula 2017. godine odbio reviziju.
14. Vrhovni sud je neosnovanost revizionih prigovora u dijelu kojim je utvrđeno da nema uzročno-posljedične veze između apelantovog oboljenja i njegovog vojnog angažmana detaljno pojasnio na str. 3. i 4. obrazloženja presude.
15. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da nalazi vještaka koje je sud prihvatio nisu pravilni iz razloga što vještaci nisu imali u vidu odredbe Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, prema stavu Vrhovnog suda, pomenutim Zakonom o pravima boraca se utvrđuje status i prava boraca, vojnih invalida i članova porodica poginulih boraca i umrlih vojnih invalida i članova porodica lica stradalih u vršenju vojne službe ili u vršenju aktivnosti u vezi sa tom službom, te druga pitanja od značaja za ostvarivanje prava propisanih tim zakonom, dok se Pravilnikom uređuje način utvrđivanja procenta vojnog invaliditeta prema stepenu tjelesnog oštećenja nastalog usljed rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobijene pod okolnostima relevantnim u smislu propisa iz oblasti boračko-invalidske zaštite, pa ovi propisi ne mogu biti pravni osnov za utvrđenje da li postoji ili ne postoji odgovornost tužene za naknadu štete koja se potražuje u ovoj parnici, već to može biti samo ZOO.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 4. Konvencije o pravima lica sa invaliditetom. Navode o povredama tih prava apelant, u suštini, argumentuje tvrdnjama da su sudovi pogrešno cijenili dokaze u njegovom predmetu, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Apelant, između ostalog, ističe da su se vještaci, čije nalaze je sud prihvatio, bavili samo uzročno-posljedičnom vezom između njegovog oboljenja i vršenja vojne obaveze, pri čemu zbog nedostatka dokumentacije nisu mogli utvrditi tačan moment nastanka bolesti. U vezi s tim, apelant je naveo da sudovi nisu cijenili sve dokaze koje je u toku postupka predlagao, niti su prihvatili nalaz vještaka koji je on predložio, a što je dovelo do nezakonite i proizvoljne odluke. Također, apelant je istakao da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o pravima boraca i Pravilnika.
17. Iz navoda apelacije proizlazi i da apelant ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip pravne sigurnosti budući da su Okružni i Vrhovni sud u identičnoj pravnoj stvari donijeli presude br. 71 0 P 087022 13 Gž od 16. aprila 2014. godine, 11 0 U 010695 14 Uvp od 14. aprila 2016. godine i 57 0 Ps 090558 17 Rev od 7. septembra 2017. godine (apelant je navedene presude dostavio uz apelaciju) koje su potpuno drugačije od osporenih presuda. Naime, citiranom presudom Okružnog suda od 16. aprila 2014. godine obavezana je tužena da tužiocu Lj. Đ. nadoknadi nematerijalnu štetu jer je zaključeno da je tužiočev boravak u Vojsci Republike Srpske okidač za napad glaukoma od koga se liječio od 1988. godine. Presudom Vrhovnog suda od 14. aprila 2016. godine tužiocu G. S, kojem je utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida, priznata je šteta po osnovu pogoršanja bolesti koja je nastala za vrijeme boravka u Vojsci Republike Srpske, dok je predmet spora u kojem je donesena presuda Vrhovnog suda od 7. septembra 2017. godine zahtjev tužioca Allianz Suisse – osiguravajućeg društva iz Ciriha za regresnu isplatu određenog novčanog iznosa isplaćenog od Fonda socijalnog osiguranja od posljedica povrede i profesionalnog oboljenja, a povodom povreda osiguranika R. T. u saobraćajnoj nezgodi.
18. Nadalje, apelant osporava i odluku o troškovima postupka kojom je obavezan da tuženoj isplati iznos od 16.875,00 KM, pozivajući se na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske.
19. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao i naknadu štete zbog nezakonitog suđenja.
20. U dopuni apelacije od 25. aprila 2018. godine apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1101/17 od 22. marta 2018. godine, te je istakao da je izbjeglo i raseljeno lice, bez imovine, osim što ima mjesečnu penziju od 554,00 KM, dok je u dopuni apelacije od 23. jula 2019. godine dostavio rješenje Osnovnog suda od 22. marta 2016. godine kojim je ispravljena presuda tog suda od 30. decembra 2015. godine.
b)Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje u smislu proizvoljne primjene prava, a posebno nisu osnovani navodi o povredi člana 14. Evropske konvencije o pravu na nediskriminaciju. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi jer je revizioni sud dao jasno obrazloženje zasnovano na utvrđenim činjenicama i relevantnim odredbama materijalnog prava, tako da je isključena bilo kakva proizvoljnost. Okolnost da je apelant, u konačnici, nezadovoljan odlukom suda nije zakonski osnov za postojanje povrede navedenih prava. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena niti prekršena prava na koja se apelant poziva u apelaciji, slijedom čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Tužena je navela da ne postoje povrede na koje se apelant poziva u apelaciji. Naime, u konkretnom slučaju, cijeneći da je apelant kao tužilac u toku čitavog postupka potpuno nesmetano sam određivao sadržaj tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju, Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su svojim odlukama dali potpuno detaljne, jasne i valjane razloge shodno utvrđenim činjenicama u toku postupka, na kojima su zasnovali ispravne odluke, te se ne može zaključiti da se radi o negiranju zakonskih i ustavnih odredbi kako to apelant navodi. Nasuprot tome, apelant ne nudi bilo kakav argument koji bi opravdao njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede osim što je nezadovoljan ishodnom konkretnom postupka tokom kojeg je slobodno disponirao tužbom i tužbenim zahtjevom. Kako ni prilikom podnošenja apelacije apelant nije ponudio nijedan dokaz koji bi ukazao na povrede prava na koje se poziva, tužena je predložila da Ustavni sud odbaci apelaciju kao neblagovremenu ili nakon provedenog postupka donese odluku kojom se odbija apelacija i utvrđuje da ne postoje povrede i kršenja građanskih prava propisanih Ustavom Bosne i Hercegovine.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
Oslobođenje od odgovornosti Član 177. stav 1.
(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 386. stav 1.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
Član 395.
Odredbe o troškovima postupka primjenjuju se i na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći.
Troškovi postupka iz stava 1. ovog člana obuhvaćaju troškove u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata u Republici Srpskoj.
Član 396. stav 1.
O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 072340 17 Rev od 3. jula 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Cijeneći blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da mu je navedena presuda Vrhovnog suda od 3. jula 2017. godine dostavljena 18. septembra 2017. godine. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud nije dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude apelantu ili njegovom pravnom zastupniku. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantu osporene presude Vrhovnog suda od 3. jula 2017. godine, imajući u vidu da ova presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud je zaključio da će pri ocjeni blagovremenosti podnošenja prihvatiti apelantov navod da mu je osporena presuda uručena 18. septembra 2017. godine jer se apelantu ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je apelacija podnesena 17. novembra 2017. godine, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 4. Konvencije o pravima lica sa invaliditetom.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
34. Apelant je u prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje istakao da je postupak trajao nerazumno dugo. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi i u načinu na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te cijenili dokaze u njegovom predmetu. Osim toga, apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen i princip pravne sigurnosti, budući da su Okružni i Vrhovni sud u identičnoj pravnoj stvari donijeli presude koje su potpuno drugačije od osporenih presuda.
a)Dužina postupka
35. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 18. juna 1999. godine, a da je odluka o posljednjem pravnom lijeku donesena 3. jula 2017. godine (Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 072340 17 Rev). Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da se konkretni predmet u periodu od oko 16 i po godina nalazio pred Osnovnim sudom i Pravobranilaštvom (od dana podnošenja tužbe 18. juna 1999. godine do donošenja prvostepene presude Osnovnog suda 30. decembra 2015. godine), nakon čega je Okružnom sudu trebalo oko godinu dana da odluči u žalbenom postupku (8. februara 2017. godine), a Vrhovnom sudu oko pet mjeseci da odluči o apelantovoj reviziji (3. jula 2017. godine). U vezi s tim, Ustavni sud smatra, podržavajući sopstvenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1807/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), da je predmetni postupak a priori okončan van razumnog roka i da bi se njegova dužina trajanja mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu. Također, Ustavni sud smatra da najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snose Osnovni sud i Pravobranilaštvo pred kojima se postupak najduže vodio.
37. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta Osnovni sud i Pravobranilaštvo nisu dali bilo kakve razloge. Pitanje naknade nematerijalne štete
38. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
39. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupni iznos od 1.350,00 KM.
40. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje
41. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ovaj dio osporenih presuda vidi u načinu na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te cijenili dokaze u njegovom predmetu. Osim toga, apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen i princip pravne sigurnosti budući da su Okružni i Vrhovni sud u identičnoj pravnoj stvari donijeli presude koje su potpuno drugačije od osporenih presuda.
42. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
44. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom u dijelu koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete, prihvatajući stav nižestepenih sudova o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u tom dijelu, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenih odluka detaljno iznijeti sadržaji sva tri nalaza i mišljenja (Zavoda za sudsku medicinu Republike Srpske, Klinike za očne bolesti Kliničkog centra Banja Luka, kao i Javne zdravstvene ustanove Tuzla – Klinike za očne bolesti), detaljno su obrazloženi razlozi i obrazloženja zbog kojih je poklonjena vjera nalazu tih vještaka, razlozi zbog kojih nije prihvaćen nalaz dr. Dragana Danelišena, specijaliste opšte i dječije hirurgije, te najzad detaljno su dati razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o nepostojanju uzročno-posljedične veze između apelantovog oboljenja i njegovog angažmana u oružanim snagama. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira razboritog tumačenja relevantne odredbe materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena dokaza ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Stoga, suprotno apelantovim navodima, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama nema proizvoljnosti u načinu na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da nije zadatak Ustavnog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantove navode koji se odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo smatra neosnovanim.
45. U odnosu na apelantove navode da su Okružni i Vrhovni sud u presudama br. 71 0 P 087022 13 Gž od 16. aprila 2014. godine, 11 0 U 010695 14 Uvp od 14. aprila 2016. godine i 57 0 Ps 090558 17 Rev od 7. septembra 2017. godine zauzeli drugačiji pravni stav u pogledu utvrđenja da tužiocima pripada pravo na naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud ističe da, u principu, praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 531/06 od 9. maja 2007. godine; Odluka o dopustivosti broj AP 138/08 od 28. aprila 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, principi pravne sigurnosti čine segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u citiranoj presudi Okružnog suda od 16. aprila 2014. godine tužilac ocijenjen nesposobnim za oružane snage zbog oboljenja glaukoma desnog oka, ali da je uprkos tome boravio u Vojsci Republike Srpske, što je u konačnici bio okidač za napad glaukoma. U presudi Vrhovnog suda od 14. aprila 2016. godine tužiocu, kojem je utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida, priznata je šteta po osnovu pogoršanja bolesti koja je nastala za vrijeme boravka u Vojsci Republike Srpske, dok je predmet spora u kojem je donesena presuda Vrhovnog suda od 7. septembra 2017. godine zahtjev tužioca Allianz Suisse – osiguravajućeg društva iz Ciriha za regresnu isplatu određenog novčanog iznosa isplaćenog od Fonda socijalnog osiguranja od posljedica povrede i profesionalnog oboljenja, a povodom povreda osiguranika R. T. u saobraćajnoj nezgodi. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je u presudama osporenim apelacijom utvrđeno da nema uzročno-posljedične veze između apelantovog oboljenja i njegovog vojnog angažmana. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da su redovni sudovi u konkretnom predmetu postupali drugačije nego u citiranim predmetima, tako da nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede principa pravne sigurnosti.
Pravo na imovinu
46. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
48. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.
Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
a)U odnosu na odluku o troškovima postupka
49. Prvo pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste ima li apelant „imovinu“ koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stanovište da troškovi postupka uživaju garancije prava na imovinu, odnosno da odluke sudova o troškovima postupka bez obzira na to je li apelant bio tužitelj ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene troškove rezultiraju miješanjem u ovo pravo (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2405/09 od 14. februara 2013. godine, stav 31, s daljnjom praksom navedenom u citiranoj tački, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da nema razloga da i u okolnostima konkretnog slučaja odstupi od zauzetih stanovišta, tj. da se odluka o troškovima postupka u konkretnom slučaju tiče „imovine“ u smislu prava iz člana 1. Protokola broj 1, te da ona predstavlja miješanje u ovo apelantovo pravo.
50. Sljedeća pitanja na koja Ustavni sud mora odgovoriti jesu da li je miješanje u apelantovo pravo u neometano uživanje imovine bilo predviđeno zakonom, pa ako jeste, da li je bilo u javnom ili opštem interesu i da li je bilo razmjerno (proporcionalno), tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa ili mu je tim miješanjem nametnut nerazmjeran pojedinačni teret.
51. Prije nego što krene u razmatranje navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje usklađenosti odredaba člana 395. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo, kao i člana 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine kojima je propisano da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo. Ustavni sud je utvrdio da su navedene odredbe u skladu sa članom I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom
6. Evropske konvencije i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s pravom na imovinu, Ustavni sud je istakao da navedene odredbe regulišu da se troškovi postupka odnose i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo, a kao osnov se koristi advokatska tarifa, te da se tom odredbom ne pokreće pitanje prava na imovinu. Navedena osporena odredba samo daje pravo pravobranilaštvu, odnosno strankama koje zastupa, da troškove zastupanja traži i obračuna po osnovu advokatske tarife, međutim, kada će do toga doći, ko će biti obavezan i u kolikom iznosu, sve su eventualna buduća pitanja koja bi mogla pokrenuti pitanje prava na imovinu, ali opet kroz pojedinačne i konkretne slučajeve.
Zakonitost miješanja
52. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je miješanje u apelantovu imovinu propisano ZPP, koji ispunjava sve uslove „zakonitosti“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju: zakon je javno objavljen i dostupan, a odredba koja je primijenjena je jasna i precizna. Stoga, Ustavni sud nema razloga zaključiti da miješanje u apelantovu imovinu nije bilo „zakonito“ na način na koji to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit., Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, tačka 93).
Postojanje legitimnog cilja
53. Sljedeće pitanje je da li je miješanje u apelantovo mirno uživanje imovine imalo legitiman cilj. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredba člana 386. stav 1. ZPP sadrži opšte pravilo da onaj ko izgubi parnicu plaća troškove, tj. da neuspješna strana mora platiti troškove uspješnoj strani. Osim toga, prema članu 395. st. 1. i 2. isto pravilo se primjenjuje i u slučaju kada stranku zastupa pravobranilaštvo, a troškovi se obračunavaju u skladu sa advokatskom tarifom, prema kojoj se nagrade u parničnim postupcima načelno izračunavaju u odnosu na vrijednost predmeta spora, a vrijednost spora načelno odgovara iznosu koji tužilac traži svojim tužbenim zahtjevom.
54. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u već citiranom predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske ukazao da se princip na kojem počiva pravilo da „gubitnik plaća“ zasniva na izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužilaca od pokretanja neosnovanih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva, bez snošenja posljedica. Evropski sud je zaključio da ovakva pravila „generalno teže legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih“ i da se takvo pravilo per se ne može smatrati protivnim članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit., Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, tačka 96, sa daljnjim referencama). Osim toga, Evropski sud je također naglasio da takav zaključak ne mijenja činjenica „da se navedena pravila također primjenjuju na građanskopravne postupke u kojima je stranka država, čime joj se omogućava da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neosnovanih parnica.“ (idem.)
55. Imajući u vidu ove stavove Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je nalog apelantu za plaćanje troškova postupka u konkretnom slučaju imao legitiman cilj, pa će nastaviti ispitivanje ključnog pitanja – da li je postignuta „pravična ravnoteža“ između opšteg interesa i apelantovog prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Proporcionalnost između miješanja u pravo na imovinu i legitimnog cilja
56. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u nečiju imovinu mora postići „pravičnu ravnotežu“ između zahtjeva javnog interesa (legitimnog cilja) koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). Procjenjujući usklađenost sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Evropski sud je naglasio da se moraju sveukupno razmotriti razni interesi koji su u pitanju, imajući u vidu princip da je Evropska konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i djelotvorna“. To dalje znači da sud „mora razmotriti šta stoji iza forme i ispitati realnost situacije na koju se podnosioci zahtjeva žale“ (op. cit., Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, tačka 98. sa daljnjim referencama).
57. Ustavni sud podsjeća da je pitanje proporcionalnosti miješanja u pravo na imovinu kod određivanja troškova postupka u slučaju kada je tužena strana bio organ javne vlasti koji je zastupan od pravobranilaštva razmatrao u predmetima br. AP 579/12 i AP 1101/17 (vidi odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 579/12 od 27. novembra 2015. godine i AP 1101/17 od 22. marta 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je prilikom donošenja tih odluka imao u vidu specifične okolnosti tih predmeta. Naime, u predmetu broj AP 579/12 radilo se o postupku utvrđivanja prava na naknadu štete zbog trajnog oštećenja zdravlja u kojem je pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da je postojao propust javne vlasti (vidi naprijed citiran AP 579/12, stav 118), a da je u predmetu broj AP 1101/17 Ustavni sud imao u vidu da je apelantica podnijela tužbu u kojoj je istakla tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpjela kao žrtva ratnog zločina (vidi naprijed citiran AP 1101/17, stav 45), pa je prema tome cijenio da li se vođenje postupka moglo smatrati neopravdanim parničenjem, zatim da li je visina tužbenog zahtjeva od koje zavisi određivanje troškova postupka bila određena previsoko, te konačno da li je pravobranilaštvo imalo dodatne troškove zbog činjenice da su apelanti postavili previsok tužbeni zahtjev. Međutim, Ustavni sud uočava da u predmetnom parničnom postupku ne postoje takve specifične okolnosti koje bi opravdavale ocjenu navedenih okolnosti u konkretnom slučaju.
58. Naime, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant tužbom tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 37.000,00 KM (na ime fizičkih bolova, pretrpljenog straha, duševnih bolova i po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti). Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o visini troškova postupka imali u vidu relevantne odredbe Tarife kojom je propisano da troškovi postupka zavise od visine vrijednosti spora. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je prema entitetskim tarifama o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u parničnim postupcima nagrade se načelno izračunavaju u odnosu na vrijednost predmeta spora. Nadalje, u skladu sa relevantnim odredbama ZPP, u slučajevima kada tužilac traži isplatu novčanog iznosa, vrijednost predmeta spora odgovara iznosu ovako označenih potraživanja. Zbog toga, što tužilac potražuje veći iznos veća će biti nagrada advokatu tuženog, što u konačnici znači da će tužilac, bilo da parnicu izgubi u cjelini ili da u njoj djelimično uspije, morati platiti troškove tuženog (uključujući advokatske nagrade) u skladu s postotkom zahtjeva koji je odbijen. Ova pravila se primjenjuju i u slučaju kada je tužena javna vlast koju u postupku zastupa Pravobranilaštvo, koje je uspostavljeno kako bi štitilo imovinske interese javne vlasti, za čiji se rad sredstva osiguravaju u budžetu Republike Srpske, a naknada troškova postupka u tom slučaju predstavlja prihod budžeta. Poslovi zastupanja pred sudovima koje vrši Pravobranilaštvo (u korist stranaka za koje je zakon propisao da ih u imovinskim i vlasničkim sporovima i drugim zastupa pravobranilaštvo) identični su poslovima zastupanja koje, pred sudovima, vrše advokati za stranke koje su ih angažovale davanjem punomoći. U tom kontekstu, Ustavni sud naročito ukazuje da bilo koji pokrenuti postupak nosi rizik konačnog uspjeha, samim tim i troškova nastalih povodom postupka. U protivnom, kada sporne odredbe ne bi postojale, to bi bio poticaj pokretanja parnica protiv organa javne vlasti samo zato što ih ne zastupaju advokati, nego pravobranilaštvo, čak i kada stranke ne bi imale kredibilan tužbeni zahtjev, što bi u konačnici narušilo princip da visina troškova postupka zavisi od vrijednosti spora.
59. Dovodeći u vezu navedeno sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant, kojeg je tokom postupka zastupao punomoćnik, podnošenjem tužbenog zahtjeva koji je bio određen u iznosu od 37.000,00 KM očigledno bio svjestan koristi koju bi imao da je usvojen njegov tužbeni zahtjev, pa je shodno tome bio svjestan rizika od konačnog odlučenja redovnih sudova u smislu obaveze da snosi troškove parničnog postupka koji se određuju prema vrijednosti spora. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da se radi o propisima koji su opšti i primjenjuje se prema svima. Također, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti predmeta ne proizlazi da su troškovi postupka u spornom iznosu određeni samo zbog činjenice da je tuženu stranku zastupalo Pravobranilaštvo. Naime, troškovi postupka u zavisnosti od visine vrijednosti spora se određuju i kada stranku zastupa advokat upisan u entitetske advokatske komore, pa bi shodno tome rizik od snošenja troškova parničnog postupka u zavisnosti od visine vrijednosti spora kako je određen u konkretnom slučaju postojao i u slučaju da tužena nije organ javne vlasti koju zastupa Pravobranilaštvo (troškovi vještačenja po timu vještaka Klinike za očne bolesti KC Banja Luka i JZU Tuzla – Klinike za očne bolesti, te vještaku dr. Željku Karanu, specijalisti sudske medicine, troškovi zastupanja tužene na 11 održanih ročišta, troškove pristupa zastupnika tužene na 23 odgođena ročišta i paušalna nagrada). Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud obavezao apelanta da tuženoj Republici Srpskoj, koju je zastupalo Pravobranilaštvo, plati iznos troškova suprotne strane u postupku od 16.875,00 KM koji su procijenjeni na osnovu Tarife. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da obavezivanje apelanta da plati sporni iznos troškova postupka koji je određen u skladu s vrijednosti spora predstavlja pretjeran teret za apelanta, odnosno da je osporenom odlukom narušen balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavljanjem pravila o naknadi troškova postupka u skladu s vrijednosti spora i apelantovog prava da zatraži sudsku zaštitu. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 997/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 997/17 od 24. aprila 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 46) ocijenio da nije mogao zaključiti da obavezivanje apelanata da u jednakim iznosima s drugim tužiocima plate sporni iznos troškova postupka koji je određen u skladu s vrijednosti spora predstavlja pretjeran teret za apelante, odnosno da je osporenim rješenjima narušen balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavljanjem pravila o naknadi troškova postupka u skladu s vrijednosti spora i prava apelanata da zatraže sudsku zaštitu.
60. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b)U odnosu na meritum osporenih odluka
61. Apelant tvrdi da mu je i meritumom osporenih presuda (u dijelu koji se tiče naknade nematerijalne štete) povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava zasniva na navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje (u odnosu na ostale aspekte) i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u dijelu o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Zabrana diskriminacije
62. U vezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na zabranu diskriminacije, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode u pogledu različite prakse Okružnog i Vrhovnog suda o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje (pravnu sigurnost), Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
63. Također, apelant tvrdi i da su mu povrijeđena prava iz člana 4. Konvencije o pravima lica sa invaliditetom. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant, osim što je naveo da je došlo do povrede navedenog prava, nije posebno obrazlagao te navode, odnosno nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja smatra da u i ovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao 18 godina, za šta najveću odgovornost snose Osnovni sud i Pravobranilaštvo, a koji za navedeno nisu dali bilo kakve razloge.
65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (u odnosu na naknadu nematerijalne štete) kada su sudovi svoje odluke zasnovali na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza i shodno tome primijenili relevantno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene i kada nije povrijeđen princip pravne sigurnosti.
66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je apelant obavezan platiti troškove postupka tuženoj koju je zastupalo Pravobranilaštvo jer obavezivanje apelanta da plati sporni iznos troškova postupka koji je određen u skladu s vrijednosti spora ne predstavlja pretjeran teret za apelanta, odnosno osporenim odlukama se ne narušava balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavljanjem pravila o naknadi troškova postupka i apelantovog prava da zatraži sudsku zaštitu. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (u odnosu na meritum osporenih odluka) kada se kršenje ovog prava vezuje za identične navode kao i pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
67. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava iz člana 4. Konvencije o pravima lica sa invaliditetom jer ne postoji ništa što bi ukazalo da su u predmetnom postupku ova apelantova prava povrijeđena.
68. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević