Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2363/19 (M. D.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zloupotreba službenog položaja
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2363/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-2363/19, rješavajući apelaciju Mirka Danilovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Danilović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 228493 18 Kž od 12. ožujka 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 228493 18 Kž od 29. rujna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Danilović (u daljnjem tekstu: apelant) Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak odvjetnik iz Gradiške, podnio je 31. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 228493 18 Kž od 12. ožujka 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 228493 18 Kž od 29. rujna 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je proglašen krivim za kazneno djelo Zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz članka 347. stavak 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), za koje mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dva) mjeseca i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne učini novo kazneno djelo, te uz dodatni uvjet da oštećenom (a.d. „Novi Jelšingrad'‘ FAM Banjaluka) nadoknadi štetu u iznosu od 3.000,00 KM do isteka vremena provjeravanja. Osim toga, apelant je na osnovu člana 108. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) obavezan da u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude oštećenom nadoknadi štetu u dosuđenom iznosu dok je u preostalom dijelu sa imovinskopravnim zahtjevom oštećeni upućen na parnični postupak. Također, na osnovu članka 99. stavak 1. ZKP RS u vezi sa člankom 96. ZKP RS apelant obavezan platiti troškove krivičnog potupka na ime paušala u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant u žalbi ponovio činjenicu istaknutu u prvostupanjskom postupku, a koja se odnosi na to da apelant 22. srpnja 2011. godine nije imao svojstvo v.d. direktora oštećenog i stoga nije ni mogao izvršiti predmetno kazneno djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, jer izvršitelj tog djela može biti samo službeno ili odgovorno lice. S tim u vezi, Okružni sud ukazao da se u konkretnom slučaju vrijeme izvršenja kaznenog djela ne može svesti na trenutak kad je apelant, 22. srpnja 2011. godine, uplatio iznos od 3.000 KM za liječenje oboljelih i kad nije bila donesena odluka o imenovanju apelanta za v.d. direktora, nego se vrijeme izvršenja nesumnjivo proteže i na apelantovo postupanje nakon donošenja odluke o imenovanju. Naime, Okružni sud je naveo da je apelant 22. srpnja 2011. godine, na ime humanitarne pomoći, isplatio novčani iznos od 3.000 KM, od ukupno 7.000 KM koje su dva dana prije, uplaćene na njegov račun, od strane poduzeća „Euro Motor“ Banjaluka, kao pozajmica (koju je apelant zatražio i dobio kao v.d. direktor poduzeća oštećenog, u svrhu registracije poduzeća oštećenog, sve u dogovoru i sa ovlaštenjem nadležnih u Vladi RS). Poslije registracije poduzeća i imenovanja apelanta za njegovog v.d. direktora odlukom Vlade RS (28. srpnja 2011. godine), iz sredstava koja su od strane Vlade RS isplaćena na račun oštećenog, apelant je 19. i 23. kolovoza 2011. godine, vratio poduzeću „Euro Motor“ pozajmicu, isplativši na njegovi račun ukupno 7.000 KM, u koji je nesumnjivo uključen i iznos od 3.000 KM, koji je prethodno isplatio kao pomoć za liječenje pomoć. Imajući to u vidu, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno i osnovano zaključio da je apelant poduzimanjem inkriminiranih radnji, kao odgovorna osoba ovlaštena za raspolaganje sredstvima privrednog društva u okviru obavljanja djelatnosti za koje je bilo registrirano, prekoračio ovlaštenje koje ima i postupio suprotno odredbama člana 31. i 32. Zakona o privrednim društvima, u namjeri da drugom pribavi imovinsku korist i neovlašteno umanjio sredstva poduzeća, čime je počinio predmetno kazneno djelo.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević