Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4177/17 (M. S.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Propisano zakonom
  • Pravo na rad
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4177/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4177/17 rješavajući apelaciju Mirnese Skeledžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirnese Skeledžije podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 I 059040 17 Gž od 28. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirnesa Skeledžija (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 9. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 I 059040 17 Gž od 28. jula 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 467276 14 Rs od 2. decembra 2015. godine, donesenoj po tužbi apelantice protiv Prevent Sarajevo d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: poslodavac) radi utvrđenja nezakonitosti odluke o otkazu, poništena je kao nezakonita odluka poslodavca kojom je otkazan ugovor o radu apelantice i obavezan je poslodavac da apelanticu vrati na posao i naknadi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 1.112,80 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Apelantica je 1. aprila 2016. godine, na osnovu izvršne isprave – presude Općinskog suda u Sarajevu od 2. decembra 2015. godine, podnijela prijedlog za izvršenje protiv poslodavca, radi uspostave radno-pravnog statusa i naplate novčanog potraživanja (troškova parničnog i izvršnog postupka).

4. Općinski sud u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je rješenjem broj 41 0 I 059040 16 I od 28. aprila 2016. godine odredio predloženo izvršenje.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 41 0 I 059040 16 I2 od 30. januara 2017. godine usvojen je u cijelosti prigovor poslodavca i odbačen je kao neblagovremen apelanticin prijedlog za izvršenje u dijelu kojim je tražila uspostavu radno-pravnog statusa, te je stavljeno van snage rješenje o izvršenju od 28. aprila 2016. godine u dijelu kojim je dozvoljeno uspostavljanje radno-pravnog statusa apelantici i njeno vraćanje na rad, dok je navedeno rješenje u ostalom dijelu (kojim je dozvoljeno izvršenje radi naplate troškova parničnog i izvršnog postupka) ostalo na snazi.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da iz konkretnog predmeta proizilazi da je 28. aprila 2016. godine dozvolio predloženo izvršenje koje je apelantica podnijela 1. aprila 2016. godine, te da apelantica prilikom podnošenja prijedloga za izvršenje nije izvršnu ispravu snadbjela klauzulom pravosnažnosti ni izvršnosti. Dalje, sud je utvrdio da je apelantica podneskom od 15. aprila 2016. godine dostavila sudu izvršnu ispravu (presudu Općinskog suda u Sarajevu od 2. decembra 2015. godine) na kojoj je stavljena klauzula pravosnažnosti dana 12. januara 2016. godine a izvršnosti 29. januara 2016. godine. S tim u vezi, Općinski sud je citirao odredbu člana 215. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojim je propisan rok u kojem se može podnijeti prijedlog za izvršenje u situaciji kada je naloženo vraćanje zaposlenog na rad, te zaključio da je apelantica pogrešno tumačila rok iz navedene odredbe budući da isti počinje teći po proteku roka za dobrovoljno izvršenje određeno u izvršnoj ispravi. Naime, kako dalje navodi Općinski sud, apelantica i poslodavac (izvršenik) su izvršni naslov (kojim je naloženo da se apelantica vrati na rad u roku od 15 dana) primili 25. decembra 2015. godine tako da je rok od 30 dana za podnošenje prijedloga za izvršenje počeo teći 13. januara 2016. godine i trajao je do 13. februara 2016. godine. Budući da je apelantica prijedlog za izvršenje u konkretnom predmetu podnijela 1. aprila 2016. godine to je ista zakasnila sa podnošenjem prijedloga jer je propustila prekluzivni rok od 30 dana i zakasnila mjesec i po sa podnošenjem prijedloga za izvršenje kojim je tražila vraćanje na rad kod poslodavca. Vezano za drugi dio prijedloga za izvršenje (naknade troškova parničnog i izvršnog postupka) Općinski sud je naveo da je isti blagovremen iako u vrijeme podnošenja prijedloga izvršni naslov nije bio snabdjeven potrebnim klauzulama, tako da izvršni sud nije pravilno postupio. Međutim, apelantica je prije donošenja odluke po prigovoru dostavila sudu izvršni naslov sa potrebnim klauzulama tako da je sud ostavio na snazi rješenje o izvršenju od 28. aprila 2016. godine, u dijelu kojim je apelantica potraživala naplatu troškova postupka, budući da je nedostatak u međuvremenu otklonjen.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 41 0 I 059040 17 Gž od 28. jula 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 30. januara 2017. godine. U obrazloženju odluke Kantonalni sud se osvrnuo na činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno zaključio da je apelantica propustila prekluzivni rok za podnošenje prijedloga za izvršenje u dijelu kojim je tražila uspostavu radno-pravnog statusa. Kantonalni sud je, kao i prvostepeni sud, citirao odredbu člana 215. ZIP-a kojom je propisan rok u kojem se može podnijeti prijedlog za izvršenje u situaciji kada je naloženo vraćanje zaposlenog na rad. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je izvršni sud vezan za rok određen u izvršnoj ispravi, te je istakao da iz izvršne isprave (presude Općinskog suda u Sarajevu od 2. decembra 2015. godine) proizilazi da je određen paricijski rok za izvršenje činidbe i to rok od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Također, nesporno je utvrđeno da su 25. decembra 2015. godine poslodavac (izvršenik) i apelantica primili presudu Općinskog suda u Sarajevu – izvršnu ispravu, te da je po proteku roka od 15 dana za dobrovoljno izvršenje (od 13. januara 2016. godine) počeo teći rok od 30 dana za podnošenje prijedloga za izvršenje i da je taj rok trajao do 13. februara 2016. godine, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor apelantice da nije propustila prekluzivni rok za podnošenje prijedloga za izvršenje obzirom da je prvostepeni sud 6. aprila 2016. godine konstatovao pravosnažnost i izvršnost presude od 2. decembra 2015. godine (izvršne isprave), iz razloga što je neblagovremen njen prijedlog za izvršenje podnesen 1. aprila 2016. godine u dijelu kojim je tražila vraćanje na rad kod poslodavca. Ovo iz razloga što apelantica pogrešno tumači rok za podnošenje prijedloga za izvršenje kojim je tražila vraćanje na rad, budući da je već od 14. februara 2016. godine apelantica zakasnila sa podnošenjem tog prijedloga odnosno, da je podnošenjem prijedloga za izvršenje (1. aprila 2016. godine) apelantica propustila prekluzivni rok od 30. dana za podnošenje prijedloga za izvršenje, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da ostali navodi o povredi odredbe člana 35. ZIP-a (potvrda izvršnosti) i povredi prava na rad ne mogu uticati na pravilnost pobijanog rješenja, pa je odlučio kao u izreci rješenja. Apelacioni navodi

8. Apelantica smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, proizvoljnom primjenom odredbi ZIP-a, došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pa posljedično tome i do povrede njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Obrazlažući povrede navedenih prava apelantica je prije svega ukazala da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na pogrešnoj primjeni odredbe člana 215. ZIP-a odnosno, da je Kantonalni sud u osporenoj odluci propustio da cijeni njene žalbene navode u pogledu proizvoljne primjene odredbe člana 35. ZIP-a. Apelantica je istakla da je izvršnost presude konstatovana 6. aprila 2016. godine, te da je tek od tog dana apelantica stekla uslove iz člana 35. ZIP-a da podnese prijedlog za izvršenje. Apelantica smatra da zbog propusta prvostepenog suda, koji je donio presudu-izvršnu ispravu, da blagovremeno izda potvrdu izvršnosti ne treba da snosi nikakve štetne posljedice. Relevantni propisi

9. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 ispravka, 33/06, 39/06 ispravka, 39/09, 35/12 i 46/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 ispravka, 33/06, 39/06 ispravka, 39/09, 35/12 i 46/16), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 35. st. (1) i (2) Potvrda o izvršnosti (1)Ako se prijedlog za izvršenje podnosi sudu koji nije odlučivao u prvom stepenu, uz prijedlog se podnosi izvršni dokument u originalu ili ovjerenom prepisu na kojem je potvrda o izvršnosti.

(2)Potvrdu o izvršnosti daje sud, odnosno tijelo koje je odlučivalo o potraživanju u prvom stepenu.

[…] Član 215.

Rok za podnošenje prijedloga za izvršenje (1)Prijedlog za izvršenje na osnovu izvršnog dokumenta kojim je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad odnosno u službu može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese.

(2)Smatra se da je radnik stekao pravo da podnese prijedlog iz stava 1. ovog člana po isteku roka za dobrovoljno izvršenje određeno u izvršnom dokumentu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno da apelantica u skladu sa odredbom člana 215. ZIP-a (kojom je regulirano podnošenje prijedloga za izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je naloženo poslodavcu da zaposlenog vrati na rad odnosno u službu) nije u konkretnom slučaju prilikom podnošenja prijedloga za izvršenje ispoštovala prekluzivni zakonski rok od 30 dana od dana kada je stekla pravo na podnošenje prijedloga. Ovo iz razloga što je u okolnostima konkretnog slučaja utvrđeno da je apelantica izvršni naslov (presudu u kojoj je bio određen paricioni rok od 15 dana) primila 25. decembra 2015. godine odnosno, da je rok za podnošenje prijedloga za izvršenje istekao 13. februara 2016. godine, dok je apelantica prijedlog podnijela 1. aprila 2016. godine. Imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova do kojeg su došli ocjenom provedenih dokaza, te dovodeći ga u vezu sa relevantnim odredbama ZIP-a (član 215.) i obrazloženjem redovnih sudova (Općinskog i Kantonalnog) prilikom donošenja odluke o prigovoru poslodavca odnosno o žalbi apelanta , Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su zaključili da je neblagovremen apelanticin prijedlog za izvršenje u dijelu kojim je tražila vraćanje na rad.

14. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, pri čemu je razmotrio i navode koje apelantica ponavlja u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Ustavni sud, nadalje, u odnosu na apelanticine navode da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na rad, podsjeća da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine- Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u članu 6. je garantirano pravo na rad. S obzirom da se apelanticini navodi o povredi prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakla pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelantice o povredi prava na rad garantiranog članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima također očigledno prima facie, neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4177/17 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio