Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2994/19 (L. V.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2994/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2994/19, rješavajući zahtjev Ljubiše Vukovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ljubiše Vukovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubiša Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 18. jula 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 214567 18 Rev od 8. maja 2019. godine.

2. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložio postupak izvršenja presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 214567 18 Rev od 8. maja 2019. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.

3. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta protiv tužene UniCredit Bank a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena), radi utvrđenja, Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj 71 0 P 214567 17 P 2 od 26. februara 2018. godine kojom je utvrđeno da je apelant kao pravni sljednik PP „Vuković Impex“ Srbac dana 14. decembra 1993. godine kupovinom akcija od „Banjalučke banke“ DD Banjaluka, kao pravnog prethodnika tužene, stekao pravo svojine na 1.000 redovnih akcija XI emisije akcija (stav 1 izreke). Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da tužena donese odluku o emisiji hartija od vrijednosti i provede postupak emitovanja javne ponude za upis 1.000 akcija u korist apelanta bez naknade, da po provedenom postupku dostavi podatke o broju i pravima iz akcija Komisiji za hartije od vrijednosti Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija) radi provođenja promjene podataka u Registru akcionara tužene kao emitenta, te donošenja rješenja o upisu prava svojine na 1.000 akcija tužene u korist apelanta te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (st. 2. i 3. izreke).

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon izvedenih dokaza utvrdio da je PP „Vuković Impex" 14. decembra 1993. godine kupilo 1.000 redovnih akcija „Banjalučke Banke" DD Banjaluka „za iznos od pet stotina hiljada milijardi dinara“, da je navedena uplata na ime dionica banke uknjižena 30. decembra 1993. godine, te da je nakon revalorizacije po Uredbi o novom dinaru banka izvršila preračunavanje starih u nove dinare tako da je vrijednost uplate dionica pravnog prednika apelanta „iznosila 0,344 novih dinara“. Dalje, utvrđeno je da je banka prelaskom na novi dinar sa liste dioničara izbrisala sve dioničare čija je vrijednost dionica manja od jednog novog dinara, te da su nakon likvidacije PP „Vuković Impex“ sva imovinska prava (po osnovu uplate dionica) prenesena u cjelosti na apelanta kao osnivača PP „Vuković Impex“. Zatim, iz iskaza apelanta proizilazi da je pravni prednik tužene nudio da njegovo preduzeće otkupi 1.000 redovnih akcija kako bi lakše moglo dobiti kredit i poslovati i da je virmanski platio tadašnjih 500.000 hiljada milijardi dinara, te da je bio upisan kao dioničar banke i da mu dionice nikada nisu predate niti ih je tražio. Osnovni sud je kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je pravni prednik apelanta upisao i uplatio određen novčani iznos na ime dionica (sada: akcija) pravnog prednika tužene nakon čega je upisan u knjigu dioničara, te da mu je o izvršenom upisu dionica banka izdala potvrdu u smislu odredbe čl. 96. i 100. Zakona o preduzećima (u daljnjem tekstu: ZOP). Dalje, Osnovni sud je zaključio da je apelant kao osnivač i vlasnik likvidiranog društva PP „Vuković Impex“ aktivno legitimisan da postavi predmetni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je njegov pravni prednik kupovinom akcija od pravnog prednika tužene i upisom predmetnih akcija u knjigu akcionara, stekao svojstvo dioničara (akcionara) i pravo svojine na akcijama, što je tužena kao emitent bila dužna registrovati u skladu sa članom 5. Zakona o Centralnom registru hartija od vrijednosti (u daljnjem tekstu: Zakon Centralnom registru), te da je stupanjem na snagu Zakona o hartijama od vrijednosti (u daljnjem tekstu: ZHV) prednik apelanta stekao dionice u nematerijalizovanom obliku na osnovu kojih ostvaruje određena prava u skladu sa zakonom i odlukom o emisiji. Činjenica da tužena nije postupala u skladu sa navedenim zakonom ne utiče na stečena prava apelanta, slijedom čega je Osnovni sud djelimično usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je apelant stekao pravo svojine na 1.000 redovnih akcija XI emisije akcija. S druge strane, budući da je utvrđeno da je tužena bila u obavezi da dionice deponuje najkasnije u roku od godinu dana od stupanja na snagu ZHV (najkasnije do 23. jula 1999. godine), što je izjednačeno sa registracijom hartija od vrijednosti, Osnovni sud je zaključio da je apelant mogao tražiti samo da se obaveže tužena da na osnovu sudske odluke (akta suda) izvrši upis prava na akcijama (dionicima) u odgovarajućim registrima u skladu sa prednje navedenim ZHV. S obzirom da apelant naprijed navedeno nije zahtijevao, to je Osnovni sud odbio kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da tužena donese odluku o emisiji hartija od vrijednosti i sprovede postupak emitovanja javne ponude za upis 1.000 akcija u korist apelanta bez naknade, te po sprovedenom postupku dostavi podatke o broju i pravima iz akcija Komisiji radi provođenja promjene podataka u Registru akcionara tužene kao emitenta, kao i donošenje rješenja o upisu prava svojine na 1.000 akcija tužene u korist apelanta.

5. Odlučujući o žalbama stranaka Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 71 0 P 214567 18 Gž 2 od 14. septembra 2018. godine žalbu apelanta djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu tako što je obavezao tuženu da dostavi podatke o broju i pravima iz akcija apelanta Komisiji radi provođenja promjene podataka u Registru akcionara tužene kao emitenta i da donese rješenja o upisu prava svojine na 1.000 akcija tužene u korist apelanta. U ostalom dijelu, Okružni sud je odbio žalbu apelanta, dok je u cijelosti odbio žalbu tužene i prvostepenu presudu u ostalom odbijajućem i usvajajućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu potvrdio. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant dokazao da je kod prednika tužene upisan kao dioničar, da je izvršio uplatu predmetnih dionica i da je bio na listi akcionara XI emisije akcija na dan 30. decembar 1993. godine. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je još prednik apelanta posjedovao upisane dionice u nematerijalizovanom obliku, što je bio jedini način sticanja dionica u tom periodu, te da je prednik apelanta kupovinom i upisom predmetnih dionica pravnog prednika tužene postao njihov vlasnik, kada je upisao i uplatio određen novčani iznos na ime dionica pravnog prednika tužene koji ga je na osnovu toga upisao u knjigu svojih akcionara. Okružni sud je zaključio da pored usvajanja glavnog zahtjeva apelanta za utvrđenje prava svojine ima mjesta i nalaganju činidbe tuženoj da dostavi podatke o broju i pravima iz akcija Komisiji (radi provođenja promjene podataka u Registru), kao i donošenju rješenja o upisu prava svojine na 1000 akcija tužene u korist apelanta. S druge strane, Okružni sud je zaključio da nema mjesta usvajanju zahtjeva apelanta da se obaveže tužena da donese odluku o emisiji predmetnih akcija i provođenju postupka emitovanja istih, budući da je taj dio zahtjeva po prirodi stvari sadržan u stavu 1. izreke prvostepene presude.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 214567 18 Rev od 8. maja 2019. godine usvojena je revizija tužene, preinačena je drugostepena presuda tako što je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu, dok je uvažena žalba tužene i preinačena prvostepena presuda u usvajajućem dijelu tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove cjelokupnog postupka, dok je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da pobijana odluka drugostepenog suda nije pravilna. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prednik apelanta prestao likvidacijom 2009. godine kada su na apelanta kao osnivača likvidacionog dužnika prenesena eventualna imovinska prava po osnovu uplate dionica u iznosu od pet stotina milijardi dinara. Vrhovni sud je obrazložio postupak likvidacije navodeći da je svrha iste prikupljanje imovine likvidacionog dužnika, njeno unovčenje, raspodjela povjeriocima u cilju namirenja njihovih potraživanja i prestanak odnosno brisanje privrednog društva iz registra privrednih subjekata. Dalje, Vrhovni sud navodi da je emisija dionica u konkretnom slučaju izvršena u vrijeme važenja Zakona o vrijednosnim papirima („Službeni list SFRJ“ br. 64/89 i 29/90- u daljnjem tekstu: ZVP) koji je propisivao da je vrijednosni papir pismena isprava koja glasi na ime i na donosioca (član 8.), da je dionica isprava o vlasništvu na sredstvima uloženim u preduzeće, banku, drugu fmansijsku organizaciju, organizaciju za osiguranje i drugo pravno lice koje može sticati dobit (član 13.) na osnovu koje njen imalac stiče pravo učešća u dobiti. Zatim, zavisno od vrste dionice može se imati pravo na učešće u upravljanju, te pravo na dio ostvarene dobiti - dividendu (član 17.), da prava i obaveze iz hartije od vrijednosti nastaju kada izdavalac hartiju od vrijednosti preda kupcu (član 9. stav 2.), da se odlukom o izdavanju dionica može predvidjeti izdavanje potvrde kojom se potvrđuje da imalac posjeduje broj dionica označen u potvrdi koja se može koristiti kao legitimacija za učešće u skupštini dioničara (član 20. stav 3. i 4.).

8. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da je (u vrijeme kada je apelantov prednik uplatio sredstva za 1000 dionica) dionica vrijednosni papir u materijalizovanom obliku i predstavlja pismenu ispravu koja glasi na ime ili na donosioca, dok prava i obaveze iz vrijednosnog papira nastaju kada izdavalac vrijednosni papir preda kupcu. Obzirom da je nesporno da predniku apelanta nisu nikada predate predmetne dionice, osnovano se revizijom prigovara da prednik apelanta u smislu odredbe člana 9. stav 2. ZVP nije stekao prava na dionicama prednika tužene. Potvrda da je prednik apelanta izvršio uplatu 1000 redovnih dionica nije dokaz da je to preduzeće steklo pravo svojine na dionicama, već je, ukoliko mu dionice nisu predate, mogao tražiti predaju dionica od banke kada bi postao vlasnik istih i mogao ostvarivati prava iz tih hartija od vrijednosti (pravo na isplatu dividende). Dakle, budući da prednik apelanta nije postao vlasnik dionica, to nije postojala obaveza banke da dionice prednika apelanta deponuje kod Centralnog registra najkasnije u roku od godinu dana od stupanja na snagu ZHV (najkasnije do 23. jula 1999. godine), zaključio je Vrhovni sud. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti rješenje Vrhovnog suda od 20. decembra 2017. godine na koje se prvostepeni sud poziva u pogledu obaveze emitenta da hartije od vrijednosti deponuje kod Centralnog registra iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o drugačijem činjeničnom stanju od onog u navedenom predmetu. Obzirom da su odluke nižestepenih sudova preinačene, Vrhovni sud je odlučio o troškovima cijelog postupka na osnovu odredbe člana 397. stav 2., u vezi sa članom 386. stav 1. i članom 387. Zakona o parničnom postupku i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

9. Apelant smatra da su osporenom Presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant je istakao da mu je „proizvoljnom primjenom prava“ oduzeto pravo da u parničnom postupku utvrdi da je na osnovu pravnog posla – kupoprodajom stekao pravo svojine na predmetnim akcijama odnosno, da mu je oduzeto pravo vlasništva na akcijama tužene. Apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka navodeći činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova za koje smatra da su pravilni te naveo odredbe ZHV koje je pogrešno tumačio Vrhovni sud. Također, apelant ističe da je Vrhovni sud, suprotno zaključku nižestepenih sudova, pogrešno zaključio da apelantovom predniku nikada nisu predate predmetne dionice (akcije) i samim tim apelant nije stekao pravo svojine na istim i prava iz dionica (akcija), te da je trebao tražiti od tužene predaju dionica (akcija). Osim toga, apelant smatra da tužena tokom postupka ničim nije dokazala da je imala pravo da izvrši bilo kakve denominacije domaće valute i revalorizaciju iznosa koju je apelant uplatio na ime cijene za navedene dionice (akcije) odnosno, da prednika apelanta izbriše sa liste akcionara tužene. Apelant je istakao da je Vrhovni sud proizvoljnom i nezakonitom primjenom zakonskih odredbi, koje su u konačnici rezultirale odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva, povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje i fer saslušanje i pravo na imovinu.

10. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant ističe da mu je nakon donošenja osporene presude Vrhovnog suda tužena dostavila opomenu pred izvršenje kojom je traženo da, pored ranije plaćenih troškova, apelant tuženoj plati troškove postupka dosuđene osporenom presudom. Obzirom da iz predmetne apelacije proizilazi da je Vrhovni sud povrijedio njegova prava na način kako je to istaknuto, apelant je predložio donošenje privremene mjere.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je Vrhovni sud povrijedio prava apelanta koja je naveo u apelaciji, što u okolnostima konkretnog slučaja, samo po sebi, ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizilazi da apelant u prilog donošenja privremene mjere, kojom bi se „odložio postupak izvršenja presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 214567 18 Rev od 8. maja 2019. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji“, ističe navode koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje po apelaciji. Stoga Ustavni sud smatra da apelant, osim tvrdnji da mu je tužena dostavila opomenu pred izvršenje (naplate troškova postupka) i tvrdnje da mu je Vrhovni sud osporenom odlukom povrijedio prava na koja je ukazivao u apelaciji, koje tvrdnje same po sebi ne mogu biti osnov za usvajanje privremene mjere, ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2994/19 (L. V.) | Sudska praksa | Aktio