Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5003/17 (R. C. i D. C.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Kazna
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5003/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5003/17, rješavajući apelaciju R. C. i D. C., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija R. C. i D. C. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 K 051088 17 Kž od 27. rujna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R. C. i D. C. (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Konjica, koje zastupa Davor Šilić, odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 30. studenog 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 051088 17 Kž od 27. rujna 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 15. siječnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 56 0 K 051088 15 K od 20. lipnja 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 K 051088 17 Kž od 27. rujna 2017. godine, izuzev u dijelu odluke o kazni, prvoapelant je proglašen krivim zbog kaznenog djela laka tjelesna povreda iz članka 173. stavak l. Kaznenog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je uz primjenu istog zakonskog propisa i čl. 42. i 49. KZFBiH izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, dok je drugoapelant proglašen krivim zbog kaznenog djela teška tjelesna povreda iz članka 172. stavak 1. KZFBiH, pa mu je uz primjenu čl. 7, 42, 49, 60. stavak 2. i 62. KZFBiH izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i istodobno određeno da se utvrđena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 202. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), apelanti su obvezani platiti troškove kaznenog postupka u određenom iznosu. Na temelju članka 212. stavak 3. ZKPFBiH, oštećeni Fadil Sivrija (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa imovinskopravnim zahtjevom upućen je na parnični postupak.
6. Naime, Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su apelanti, u vrijeme i na mjestu navedenom u izreci presude, zajedno sa Salkom Ć. i mldb. Ilijom Š., izvodili građevinske radove na svojoj garaži. U momentu kada se oštećeni, čije je vozilo marke „golf“ II bilo parkirano nedaleko od mješalice za beton, ugledavši kapljice maltera na svom vozilu obratio mldb. Iliji Š. govoreći mu da uzme krpu i očisti vozilo, prvoapelant je rekao oštećenom: „.....neće ti ga on čistiti“, a zatim, nakon kraćeg verbalnog sukoba sa njim, pritrčao oštećenom zajedno sa sinom - drugoapelantom, pa su oštećenom zajedno zadavali udarce, i to na način opisan u izreci presude.
7. Odlučujući o žalbi apelanata i Kantonalnog tužiteljstva protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je svojom presudom prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu odluke o kazni na način da je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, a drugoapelant na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U ostalom dijelu je prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.
8. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim žalbene navode da je Općinski sud počinio bitnu povredu kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka j) ZKPFBiH, jer je izmijenio redoslijed riječi u presudi u odnosu na optužnicu tako što je pojedinačno naveo subjektivni odnos apelanata prema poduzetim radnjama, te umjesto riječi „desne strane rebara“ stavio riječi „lijeve strane rebara“. Kantonalni sud je pri ocjeni pitanja jesu li u konkretnom slučaju iz činjeničnog opisa djela iz optužnice u izreci pobijane presude ispuštene, odnosno dodane činjenice i okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje identitet presude i optužbe, ukazao na odredbe članka 295. stavak 1. ZKPFBiH koje, između ostalog, propisuju da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Smisao ove odredbe je u kaznenom postupku osigurati ostvarenje značajnih načela kaznenog postupka. Naime, navedenim odredbama se osigurava primjena akuzatorskog načela, u smislu da je tužitelj taj koji određuje predmet postupka, pa, prema tome, i predmet presude, a omogućava se i kontradiktornost glavnog pretresa. Navedene zakonske odredbe imaju cilj i osiguranje prava optuženika na obranu, jer optuženik, putem sadržaja optužnice, mora biti upoznat sa djelom za koje se tereti kako bi mogao pripremiti svoju obranu. Osim toga, ove odredbe imaju cilj i osigurati potpuno objektivan položaj suda tijekom suđenja. Zbog navedenih razloga je zakonom i propisano da prekoračenje optužbe predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka j) ZKPFBiH. Stoga je pri ocjeni utemeljenosti žalbenih navoda branitelja kojima se ukazuje da je prvostupanjski sud svojom presudom prekoračio optužbu Kantonalni sud imao u vidu sadržaj i značaj izvršenih izmjena u činjeničnom opisu djela u izreci prvostupanjske presude u odnosu na opis djela u optužnici. S tim u svezi, Kantonalni sud je istaknuo da sud ima pravo unijeti određene činjenice u činjenični opis, odnosno određene riječi iz činjeničnog opisa optužbe izostaviti ukoliko nisu odgovarale takvim utvrđenjima. Tako, ukoliko izvedeni dokazi upućuju i sud prihvaća da se radilo o povredi lijeve, a ne desne strane rebara, onda tome mora prilagoditi činjenični opis i dodati određene činjenice koje na to upućuju. Dakle, ovakva izmjena činjeničnog opisa ne predstavlja nedozvoljenu modifikaciju i prekoračenje optužbe. Prvostupanjska presuda je to i obrazložila, posebno navodeći na str. 4. i 5. iskaz oštećenog u kojem je, između ostalog, rekao kako je udaran sa lijeve strane.
9. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim i navode apelanata da je Općinski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. S tim u svezi, Kantonalni sud je istaknuo da iz prvostupanjske presude i raspravnih zapisnika proizlazi da je Općinski sud detaljno obrazložio razloge za sva svoja utvrđenja navodeći pri tome da su iskazi apelanata i svjedoka obrane suprotni iskazu oštećenog i nalazu i mišljenju oba vještaka. Analizirajući iskaze vještaka, te njihov nalaz i mišljenje pobijana presuda je obrazložila zaključak vještaka, dr. Ć.H., koji ne negira ni vještak, dr. D.K., u odnosu na koji način je moglo doći do teške tjelesne povrede oštećenog, odnosno preloma druge, treće i četvrte kosti donožja. Navedeno je da se radilo o izravnom djelovanju tupe mehaničke sile jakog intenziteta, toliko jakog da promijeni koštani kontinuitet i dovede do prijeloma, da je takvu ozljedu moguće izazvati skakanjem sastavljenim nogama drugog čovjeka na nogu oštećenog, da je teoretski to moglo nastati i uslijed udara oštećenog stopalom o betonski stup, mada bi u tom slučaju došlo do prijeloma jedne kosti, a da se u konkretnom slučaju radi o prijelomu tri kosti, što znači da je došlo do intenzivnog djelovanja na same kosti donožja. Ovaj zaključak potvrđuje iskaz oštećenog da mu je drugoapelant skakao po stopalu, čime se i objašnjava da je upravo drugoapelant oštećenom nanio tešku tjelesnu povredu.
10. Navedeno je da je pobijana presuda iscrpno obrazložila i sve razlike između iskaza svjedoka mldb. Ilije Š. i Salke Ć., samih apelanata i oštećenog. Tako su svjedoci mldb. Ilija Š. i Salko Ć. tvrdili da drugoapelant uopće nije bio na licu mjesta i da je došao kada se sve završilo, te da je pomogao oštećenom, što je suprotno iskazu oštećenog, ali i samih apelanata. Svjedoci su tvrdili da kod oštećenog nisu vidjeli nikakve povrede, a čak je i drugoapelant u svom iskazu naveo da je vidio da oštećenom teče krv iz nosa. Taj dio njihovog iskaza je suprotan i iskazu oštećenog. Svjedok Ilija Š. je kazao da je prvoapelant pao, a da je oštećeni pao na njega, što je suprotno iskazu prvoapelanta koji je tvrdio da je on pao na oštećenog i da mu je vjerojatno zbog svoje težine tada „polomio nogu“. Svjedok je naveo da drugoapelant nije bio tu, već iza garaže, a da je kasnije došao i podigao oštećenog sa ceste, da je prvoapelant ostao ležati, dok je oštećeni otišao iza zgrade da se umije. Nadalje je tvrdio da je Salko Ć. pomogao prvoapelantu da podigne oštećenog, dok je Salko Ć. tvrdio da uopće nije silazio sa skele, a što je u svom iskazu naveo i oštećeni. Za razliku od ovakvog iskaza na glavnom pretresu svjedok Ilija Š. je u istrazi naveo da je oštećeni, nakon što su se on i prvoapelant pogurali, krenuo da izvadi čakiju iz džepa, pa ga je prvoapelant odgurnuo i oštećeni je pao držeći čakiju u ruci, a prvoapelant ga je tada udario pesnicom u desnu stranu lica iako oštećeni, po njegovom iskazu i medicinskoj dokumentaciji, na desnoj strani lica nije imao povreda, kao i da je drugoapelant uhvatio prvoapelanta sa leđa i pomogao oštećenom da ustane, a tast drugoapelanta uhvatio je oštećenog za drugu ruku i pomogli mu da ustane, dok je na glavnom pretresu naveo da je prvoapelant ostao ležati na tlu. Svjedok je prvo u svom iskazu naveo da niko nikoga nije udarao da bi na ponovljen upit tužiteljice što su radili prvoapelant i oštećeni kada su pali jedan preko drugoga rekao da su se tukli. Dalje je naveo da je na oštećenom vidio samo malo krvi.
11. Dalje, Kantonalni sud je istaknuo da iz iskaza svjedoka Salke Ć., drugoapelantovog tasta, proizlazi da su se oštećeni i prvoapelant udarali šakama i da je prvo pao oštećeni a da je na njega pao prvoapelant, dok je svjedok Ilija Š. tvrdio suprotno. Svjedok je na upit tužiteljice naveo da ih on nije rastavljao, već samo drugoapelant, te da im on nije ni prilazio, da je prvoapelant podigao oštećenog i kasnije ga umio vodom koju mu je donio Ilija Š. kako bi mu zaustavio krv iz nosa, a o istim okolnostima drugačije su kazivali i svjedok Ilija Š. i prvoapelant. Dalje je naveo da drugoapelant, njegov zet, uopće nije ni sudjelovao u sukobu, već je htio pomoći oštećenom tako što je razvadio njega i prvoapelanta, da on nije prilazio licu mjesta, već da je ostao na skeli, dok je svjedok Ilija Š. u svom iskazu tvrdio da su oštećenom pomogli drugoapelant i njegov tast Salko Ć. Osim ovih suprotnosti, i oštećeni je negirao u svom iskazu da mu je itko pomogao na bilo koji način. Čak ni apelanti to nisu tvrdili u svojim iskazima. Iskazi ovog svjedoka iz istrage i sa glavnog pretresa o istim činjenicama su različiti. U istrazi je naveo da je vidio da je prvoapelant odgurnuo oštećenog koji je pao na zemlju, dok je na glavnom pretresu naveo da su se prvoapelant i oštećeni udarali šakama i da je prvi pao oštećeni, pa da je na njega pao prvoapelant. On je na glavnom pretresu tvrdio da je prvoapelant podigao oštećenog sa zemlje i da ga je umio vodom koju mu je donio Ilija Š., što je potpuno suprotno iskazu oštećenog, a tako nešto nisu tvrdili čak ni apelanti. Suprotan je i iskazu svjedoka Ilije Š., koji je tvrdio da je prvoapelant njemu rekao da uspe vodu i umije oštećenog, da je on bio pošao, ali je vidio da se oštećeni sam umio.
12. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno ocijenio njihove iskaze kao neuvjerljive i međusobno kontradiktorne, te da su u suprotnosti sa iskazom oštećenog, pa i samih apelanata, čime je u cijelosti objasnio što im nije poklonio vjeru. Prema danim razlozima, slijedi da je Općinski sud, sukladno članku 296. stavak 2. ZKPFBiH, ocijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, pa je nakon ocjene svih izvedenih dokaza, dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu sa obranom apelanata, zaključio da su apelanti počinili kaznena djela za koja su optuženi. Imajući u vidu sadržaj dokaza na kojima je Općinski sud zasnovao svoju presudu, razloge iz prvostupanjske presude na temelju kojih je sud našao da su utvrđene pojedine odlučne činjenice, ocjenu vjerodostojnosti svih, pa i protivrječnih dokaza koju je izvršio prvostupanjski sud, Kantonalni sud nalazi da pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ne dovode u pitanje žalbeni navodi apelanata.
13. Kantonalni sud je, sukladno članku 321. ZKPFBiH, po službenoj dužnosti ispitao je li na štetu apelanata povrijeđen Kazneni zakon, te je zaključio da su u radnjama apelanata opisanim u izreci presude sadržana bitna obilježja kaznenih djela laka tjelesna povreda iz članka 173. stavak 1. KZFBiH i teška tjelesna povreda iz članka 172. stavak 1. KZFBiH, a što je prvostupanjska presuda pravilno i obrazložila, da ne postoje okolnosti koje isključuju kaznenu odgovornost apelanata, da nije nastupila zastarjelost kaznenog gonjenja, niti je zbog kaznenih djela koja su predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.
14. Dalje, Kantonalni sud je ispitao pobijanu presudu u odluci o kazni, te je ponovio da je Općinski sud od olakotnih okolnosti na strani prvoapelanta ocijenio pobude iz kojih je djelo počinio, odnosno činjenicu da je očito bio revoltiran ponašanjem oštećenog, a na strani drugoapelanta njegovu raniju neosuđivanost. Kao otežavajuću okolnost na strani prvoapelanta ocijenio je njegovu prethodnu osuđivanost, kao i činjenicu da je dao povoda svom sinu - drugoapelantu da zajedno s njim fizički napadne oštećenog, a kod drugoapelanta je ustanovio činjenicu da je fizički napao svog susjeda koji je stariji od njegovog oca, te da je prilikom napada na njega ispoljio veliku agresivnost i upornost. Imajući u vidu okolnosti koje je Općinski sud ocijenio pri odmjeravanju kazne apelantima, te žalbene navode apelanata i kantonalnog tužitelja, Kantonalni sud nalazi da se žalbom kantonalnog tužitelja utemeljeno ističe da pri odmjeravanju kazne Općinski sud kod prvoapelanta nije ocijenio kao otežavajuću okolnost upornost i bezobzirnost kod počinjenja djela. Doista, kako je naveo Kantonalni sud, ponašanje prvoapelanta kod počinjenja djela upravo to potvrđuje. Tužiteljstvo utemeljeno prigovara da je Općinski sud pogrešno ocijenio konkretne motive djela kod prvoapelanta kao olakšavajuću okolnost. Kantonalni sud smatra da ponašanje oštećenog nije moglo biti opravdanje prvoapelantu da počini djelo (što Općinski sud upravo tako sugerira u svojoj odluci), a što je, također, suprotno i utvrđenom načinu na koji je djelo počinio. Iako je Općinski sud kao otežavajuću okolnost za prvoapelanta uzeo njegovu raniju osuđivanost i iako je od posljednje osude prošlo skoro sedam godina, ova okolnost u izrečenoj novčanoj kazni nije u dovoljnoj mjeri došla do izražaja obzirom na to da je prvoapelant osuđivan i za kaznena djela protiv života i tijela. Izrečenom novčanom kaznom, i to gotovo minimalnom, ne može se ostvariti svrha kažnjavanja i ona, prema stavu Kantonalnog suda, nije razmjerna težini učinjenog kaznenog djela i stepenu krivnje prvoapelanta. Stoga je Kantonalni sud, na temelju članka 329. stavak 1. ZKPFBiH, donio presudu kojom je prvostupanjsku presudu, uvažavanjem žalbe kantonalnog tužitelja, preinačio u odluci o kaznenopravnoj sankciji tako da je prvoapelant za kazneno djelo za koje je proglašen krivim prvostupanjskom presudom, uz primjenu članka 49. stavak 1. KZFBiH, imajući u vidu utvrđene olakotne i otežavajuće okolnosti, osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
15. U odnosu na izrečenu mjeru upozorenja - uvjetnu osudu drugoapelantu, Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu okolnosti koje je Općinski sud ocijenio kod drugoapelanta pri odmjeravanju kazne, te žalbene navode kantonalnog tužitelja, te da je zaključio da je Općinski sud pri izboru vrste kaznene sankcije pogrešno opredijelio. Naime, odredbama članka 60. stavak 2. KZFBiH propisano je da se mjera upozorenja - uvjetna osuda izriče u situaciji kada se ocijeni da je ova mjera upozorenja dovoljna da se ostvari svrha kažnjavanja i kada počinitelju djela nije prijeko potrebno odrediti kaznu zatvora. U konkretnoj situaciji Općinski sud je, po uvjerenju Kantonalnog suda, potcijenio činjenicu da je drugoapelant fizički napao znatno starijeg čovjeka, i to zajedno sa prvoapelantom, da mu je nanio teške tjelesne ozljede dok je ovaj ležao na zemlji pri čemu je, kako je Općinski sud ispravno našao, ispoljio veliku agresivnost i upornost. Također se utemeljeno prigovara da se izrečenom uvjetnom osudom neće ostvariti svrha kažnjavanja. Počinitelji ovog kaznenog djela se ne mogu honorirati uvjetnom osudom, posebice pri činjenici da je broj ovih kaznenih djela u porastu, te da su bitni razlozi svrhe kažnjavanja, između ostalih, utjecati na ostale da ne počine kaznena djela i utjecati na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja počinitelja. Izricanjem uvjetne osude u konkretnoj situaciji poslala bi se vrlo ružna poruka društvu kao cjelini, a ohrabrujuća potencijalnim počiniteljima ovog kaznenog djela. Kantonalni sud nalazi da uvjetna osuda koja je drugoapelantu izrečena nije razmjerna težini učinjenog kaznenog djela i stupnju krivnje te da se njome ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja propisana u članku 42. KZFBiH, tj. da se tom kaznom ne bi mogao ostvariti utjecaj na učinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, kao ni na ostale građane da ne čine kaznena djela. Stoga je Kantonalni sud, na temelju članka 329. stavak 1. ZKPFBiH, donio presudu kojom je prvostupanjsku presudu, uvažavanjem žalbe kantonalnog tužitelja, preinačio u odluci o kaznenopravnoj sankciji tako da je drugoapelanta za kazneno djelo za koje je proglašen krivim prvostupanjskom presudom, uz primjenu članka 49. stavak 1. KZFBiH, imajući u vidu utvrđene olakotne i otežavajuće okolnosti od prvostupanjskog suda, osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Prije svega, apelanti smatraju da je Općinski sud „prekoračio objektivni identitet presude“, jer je izreka prvostupanjske presude u suprotnosti sa prvobitnom optužnicom, ali i sa onom optužnicom koju je Kantonalno tužiteljstvo preciziralo nakon završetka dokaznog postupka. Naime, u obrazloženju presude sud je istaknuo da je izmijenio redoslijed riječi u presudi tako što je pojedinačno naveo subjektivni odnos apelanata prema poduzetim radnjama, te umjesto riječi „desne strane rebara“ stavio riječi „lijeve strane rebara“, jer je tako u svom iskazu na glavnom pretresu naveo oštećeni. S tim u svezi, apelanti osporavaju i kvalitetu činjeničnog opisa osuđujuće presude koji se, kako tvrde, zasniva na iskazu oštećenog, unatoč suprotnim iskazima drugih svjedoka, kao i samih apelanata, a djelomično i iskazima u medicinskim vještačenjima. Ovo pogotovo ako imamo u vidu nespornu činjenicu, što je dijelom konstatirao i prvostupanjski sud, da je inicijator ovog sukoba bio upravo oštećeni. Dalje, apelanti smatraju da je u predmetnom postupku činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Prema navodima apelanata, nije sporno da je kritične prilike došlo prvo do verbalnog, a kasnije i do fizičkog sukoba između prvoapelanta i oštećenog. Međutim, sporno je da li je u tom sukobu uopće sudjelovao drugoapelant i da li je i na koji način doprinio povredama oštećenog. Za redovne sudove ta je činjenica nesporna, jer su zauzeli stav da je istina sve što je izrekao oštećeni, a da se iskazima apelanata, kao i svjedoka, mldb. Ilije Š. i Salke Ć. ne može vjerovati. Da se iskazu oštećenog ne može pokloniti vjera na način kako je to obrazložio prvostupanjski sud, evidentno je iz činjenice da je on izmijenio svoj iskaz na glavnom pretresu u odnosu na onaj dan u istrazi, i to ne samo u dijelu koji se odnosi na pitanje „lijeve ili desne strane rebara“ nego i u smislu navođenja novih činjenica, navodne povrede koljena i tvrdnji da ne može hodati. Apelanti navode da nije sporno da je oštećeni zadobio određene povrede, ali je očigledno da je sporno na koji način je nastala teška tjelesna povreda u vidu prijeloma kostiju „donožja desno“. U tom smislu apelanti ističu da oba vještaka medicinske struke nisu isključila mogućnost nastanka teške tjelesne povrede kod oštećenog na način kako je to prezentirala obrana, odnosno kako je to istaknuo prvoapelant u svom iskazu na glavnom pretresu. Što se tiče odgovornosti drugoapelanta, iz svega navedenog evidentno je da on nije sudjelovao u ovom događaju, te je nejasno na kojim utvrđenim činjenicama prvostupanjski sud temelji njegovu odgovornost za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Odbijajući navode žalbe apelanata u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, drugostupanjski sud ističe da je „prvostupanjski sud detaljno obrazložio razloge za sva svoja utvrđenja navodeći pri tome da su iskazi optuženika i svjedoka obrane suprotni iskazu oštećenog i nalazu i mišljenju oba vještaka“. Po stavu apelanata, neshvatljivo je mišljenje kako prvostupanjskog, tako i drugostupanjskog suda o elaboraciji iskaza svjedoka Ilije Š. i Salke G., jer su oba suda zauzela stav da se ovim svjedocima ne može pokloniti vjera, te da njihovi iskazi ne mogu biti točni zbog navodnih proturječnosti. Ukazivanje na nevjerodostojnost iskaza svjedoka koji su temelj optuženja je pravni nonsens i takvo shvaćanje bi bilo pogubno za pravni sustav. S druge strane, točno je da su iskazi apelanata i svjedoka obrane suprotni iskazu oštećenog, što je potencirala i obrana apelanata, ali je netočno da su iskazi apelanata i svjedoka obrane suprotni nalazu i mišljenju oba vještaka. Dalje, apelanti smatraju da je Kantonalni sud napravio previd i pri ocjeni okolnosti koje utječu na odluku o kaznenopravnoj sankciji, te da je u cijelosti zanemario doprinos oštećenog u izvršenju kaznenog djela koje se apelantima stavlja na teret. Slijedom toga, apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje uslijed povrede prava na obrazloženu sudsku odluku, imajući u vidu da je osporena prvostupanjska presuda, ali i drugostupanjska presuda manjkava u pogledu obrazloženja, odnosno da ne pruža adekvatno obrazloženje svojih navoda, te uslijed povrede principa ravnopravnosti strana pred sudom, odnosno principa „jednakosti oružja“, kao i principa in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
b)Odgovor na apelaciju
17. Općinski sud je naveo da je nakon javnog glavnog pretresa, održanog 16. lipnja 2016. godine, na kojem su izvedeni dokazi optužbe i obrane, svoju presudu zasnovao na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, pri čemu je savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te određeno i potpuno obrazložio koje činjenice i zbog kojih razloga je uzeo kao dokazane ili nedokazane, posebno ocjenjujući vjerodostojnost proturječnih dokaza, a naročito pri utvrđivanju da li su apelanti počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret i da li su krivi. Po ocjeni Općinskog suda, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu jednog od osnovnih načela kaznenog postupka in dubio pro reo.
18. Kantonalni sud je naveo da apelacija sadrži identične tvrdnje kao i žalba koju je Kantonalni sud riješio svojom presudom, te da je apelacija neutemeljena. Ostao je kod obrazloženja danog u svojoj presudi koje nije dovedeno u pitanje navodima iz apelacije. Istaknuo je da, po stavu tog suda, apelacija pledira da Ustavni sud kao neka vrsta trećestupanjskog suda postupa po žalbi koju sada branitelj naziva apelacijom, a što nije u nadležnosti tog suda.
19. U pogledu tvrdnji da Kantonalni sud nije obrazložio svoju odluku o kazni, u odgovoru se naglašava da je taj sud dao detaljne odgovore u odnosu na obje žalbe (Tužiteljstva i branitelja).
20. Kantonalno tužiteljstvo je istaknulo da je u konkretnom predmetu, suprotno neargumentiranim i neutemeljenim navodima apelanata, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je sud analizom izvedenih dokaza pravilno izveo zaključke o odlučnim činjenicama u pogledu radnji koje su se apelantima stavljale na teret, te pravilno zaključio da su se u tim radnjama ostvarila sva bitna obilježja bića kaznenih djela iz čl. 172. stavak l. i 173. stavak l. KZFBiH, što ničim tijekom glavne rasprave nije dovedeno u sumnju. Također, prema mišljenju Kantonalnog tužiteljstva, nije izostalo adekvatno obrazloženje donesene odluke, odnosno u konkretnoj situaciji nisu povrijeđeni principi „jednakosti oružja“ i in dubio pro reo. V.Relevantni propisi
21. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravci, 56/03 - ispravci, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pozornošću da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenika, odnosno optuženika, tako i one koje im idu u korist.
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 295. stavak (1) Vezanost presude za optužbu (1)Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296.
(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Članak 305. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika i pri primjenjivanju određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Kantonalnog suda broj 56 0 K 051088 17 Kž od 27. rujna 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da su osporenu presudu apelanti primili 3. listopada 2017. godine, a da su apelaciju podnijeli 30. studenog 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom [...].
2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
29. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda ticao utvrđivanja utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanata, pa apelanti u postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
30. Dakle, imajući u vidu navode iz apelacije - da je optužba prekoračena, način ocjene dokaza od suda, neobrazložena presuda, povreda jednakosti oružja i principa in dubio pro reo - Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), zaključio da se pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na temelju cjelokupnog postupka (vidi, Europski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. ožujka 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stavak 54), dakle, uključujući i žalbeni postupak (vidi, Europski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247- B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, koji se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati navode apelanata u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
31. Apelanti smatraju da je sud prekoračio optužnicu zbog intervencija koje je uradio, odnosno zato što je u činjeničnom opisu djela u izreci prvostupanjske presude izmijenio redoslijed riječi u presudi tako što je pojedinačno naveo subjektivni odnos apelanata prema poduzetim radnjama, te umjesto riječi „desne strane rebara“ stavio riječi „lijeve strane rebara“. Apelanti osporavaju i zaključak Kantonalnog suda u svezi sa istim navodima koje su iznosili u žalbenom postupku. Ustavni sud primjećuje da je, pozivajući se na članak 295. stavak (1) ZKPFBiH, Kantonalni sud dao jasno obrazloženje zašto su žalbeni navodi apelanata neutemeljeni, kao i da je prvostupanjski sud dao razloge kojima se rukovodio prilikom navedene izmjene činjeničnog opisa kaznenog djela, te zašto navedena izmjena ne predstavlja nedozvoljenu modifikaciju i prekoračenje optužbe. Prvostupanjska presuda je to i obrazložila posebno navodeći na str. 4. i 5. iskaz oštećenog u kojem je, između ostalog, rekao kako je udaran sa lijeve strane. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je člankom 295. ZKPFBiH propisano da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici, a da je u članku 300. ZKP propisano da u presudi kojom se optuženi proglašava krivim, pored ostalog, sud izriče za koje kazneno djelo je optuženi proglašen krivim uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježje kaznenog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena odredaba Kaznenog zakona.
32. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4868/15 od 10. travnja 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stavak 35), te istaknuo da, prema kaznenopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo kaznenog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju kazneno djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu kaznenog djela sadržanog u optužnici pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže kazneno djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. U konkretnom slučaju Općinski sud je, u skladu s rezultatima izvedenih dokaza, izvršio određene modifikacije činjeničnog opisa optužnice, o čemu je dano jasno obrazloženje na strani 3. presude, radi preciznijeg određenja činjeničnog opisa kaznenog djela iz optužnice. Obzirom na to da navedena izmjena nije dovela do povrede objektivnog identiteta optužbe, te imajući u vidu citirane zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi apelanata kojim ukazuju na povredu prava na pravičan postupak u svezi sa izmjenom optužnice.
33. Apelanti smatraju da je u predmetnom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da sudovi nisu dobro ocijenili i analizirali provedene dokaze. Ukazuju da je u provedenom postupku prekršen i princip jednakosti strana u postupku, te da je povrijeđen princip in dubio pro reo.
34. U pogledu navoda apelacije o povredi prava na jednakost oružja, kao i principa in dubio pro reo, Ustavni sud uočava da apelanti i ove navode dovode u isključivu vezu sa ocjenom dokaza, kao i sa utvrđenim činjeničnim stanjem. U tom pravcu Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) u svezi sa ocjenom dokaza. Ustavni sud će se, u smislu navedenog, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje).
35. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).
36. U kontekstu navedenih stavova, a u svezi sa navodima apelanata o prihvatanju i ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa onda, na temelju takve brižljive ocjene, izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 296. ZKP). Pri tome, prema članku 16. ZKP, sud i druga tijela nisu vezana ni ograničena posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u svezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su isticali u postupku pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi detaljno ispitali i ocijenili neutemeljenim. Naime, Ustavni sud zapaža da je konačnom i osporenom odlukom Kantonalni sud potvrdio presudu Općinskog suda, izuzev u odluci o kazni, kojom su apelanti proglašeni krivim što su radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinili kazneno djelo za koje su optuženi. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda protiv apelanata utemeljena na analizi i ocjeni provedenih dokaza, između ostalih, na iskazu saslušanih svjedoka, uključujući iskaz oštećenog i iskaze apelanata, te nalazima i mišljenjima dvaju vještaka medicinske struke. Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, nasuprot navodima apelanata, ne proizlazi da je presuda zasnovana samo na iskazu oštećenog. Upravo suprotno tome, u obrazloženju je pojedinačno naveden sadržaj svih izvedenih dokaza i činjenice koje su temeljem predmetnih dokaza utvrđene, nakon čega su svi dokazi ocijenjeni u njihovoj međusobnoj povezanosti, koji u svojoj povezanosti čine jedinstvenu cjelinu u pogledu utvrđenja kaznenopravne odgovornosti apelanata. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u presudi iscrpno obrazložio i sve razlike između iskaza svjedoka, mldb. Ilije Š. i Salke Ć., samih apelanata i oštećenog citiranjem pojedinih dijelova tih iskaza, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu.
38. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno ocijenio njihove iskaze kao neuvjerljive i međusobno kontradiktorne, te u suprotnosti sa iskazom oštećenog, pa i samih apelanata, čime je u cijelosti objasnio što im nije poklonio vjeru. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostupanjski sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o krivnji apelanata, a koju analizu je dodatno izvršio i Kantonalni sud. Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak proveden na štetu apelanata, odnosno da su apelantima u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda, te iz odgovora koji su Ustavnom sudu dostavili Općinski sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužiteljstvo proizlazi da je redovni sud odgovorio na prigovore koje su apelanti ili njihov branitelj isticali u tijeku trajanja predmetnog kaznenog postupka.
39. Konačno, Ustavni sud primjećuje da su apelanti osporili i način na koji su redovni sudovi odlučili o kaznenopravnoj sankciji u konkretnom slučaju. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 1. Europske konvencije pokriva sve faze kaznenog postupka, uključujući […] i određivanje visine kazne (vidi, primjerice, presude Europskog suda u predmetima Eckle protiv Njemačke i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. studenog 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stavak 23). Budući da su u pogledu izrečene kazne zatvora apelanti osporili način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Europskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Europski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. srpnja 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. lipnja 1998. godine, stav 34, Izvješća 1998-IV).
40. Dovodeći u svezu citirane standarde sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj kaznenopravnoj stvari primijenjen relevantni materijalnopravni propis prilikom donošenja odluke o kazni zatvora za apelante. Ovo posebno zbog toga što je Kantonalni sud ocijenio utemeljenim stav Kantonalnog tužiteljstva da Općinski sud kod prvoapelanta nije kao otežavajuću okolnost ocijenio upornost i bezobzirnost kod počinjenja djela, te da je Općinski sud konkretne motive djela kod prvoapelanta pogrešno ocijenio kao olakotnu okolnost. Kantonalni sud je zaključio da u ponašanju oštećenog prvoapelant nije mogao imati opravdanje da počini djelo (što Općinski sud upravo tako sugerira u svojoj odluci), a što je, također, suprotno i utvrđenom načinu na koji je djelo počinio. Iako je Općinski sud prvoapelantu kao otežavajuću okolnost uzeo njegovu raniju osuđivanost i iako je od posljednje osude prošlo skoro sedam godina, ova okolnost u izrečenoj novčanoj kazni nije u dovoljnoj mjeri došla do izražaja obzirom na to da je prvoapelant osuđivan i za kaznena djela protiv života i tijela. Kantonalni sud nalazi da ona nije razmjerna težini učinjenog kaznenog djela i stupnju krivnje prvoapelanta, te da se njome ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja propisana u članku 42. KZFBiH. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud pri izboru vrste kaznene sankcije koju će izreći drugoapelantu pogrešno opredijelio. Naime, odredbama članka 60. stavak 2. KZFBiH propisano je da se mjera upozorenja - uvjetna osuda izriče u situaciji kada se ocijeni da je ova mjera upozorenja dovoljna da se ostvari svrha kažnjavanja i kada počinitelju djela nije prijeko potrebno izvršiti kaznu zatvora. U konkretnoj situaciji Općinski sud je, po uvjerenju Kantonalnog suda, potcijenio činjenicu da je drugoapelant fizički napao znatno starijeg čovjeka, i to zajedno sa prvoapelantom, da mu je nanio teške tjelesne ozljede dok je ovaj ležao na zemlji pri čemu je, kako je Općinski sud ispravno ustanovio, ispoljio veliku agresivnost i upornost. Kantonalni sud nalazi da uvjetna osuda koja je drugoapelantu izrečena nije razmjerna težini učinjenog kaznenog djela i stupnju krivnje, te da se njome ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja propisana u članku 42. KZFBiH, tj. da se tom kaznom ne bi mogao ostvariti utjecaj na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, kao ni na ostale građane da ne čine kaznena djela.
41. Stoga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u konačnom zaključku koji proizlazi iz obrazloženja osporene drugostepene odluke Kantonalnog suda prilikom donošenja odluke o kazni u slučaju apelanata.
42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih stavova Europskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da kazneni postupak protiv apelanata, sagledan u cjelini, nije bio pravičan, te da su stoga neutemeljeni apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, da je predmetni kazneni postupak sagledan u cjelini bio pravičan, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te da je izvan razumne sumnje utvrđeno da su apelanti počinili kazneno djelo za koje su proglašeni krivim. Naime, za to je sud dao jasno, argumentirano i cjelovito obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava sa intervencijama koje je uradio sud u odnosu na optužnicu, a koje su rezultat utvrđenog činjeničnog stanja i koje se odnose na opis kaznenog djela. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje kaznenog djela koje je apelantima stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelante, kao i da je Kantonalni sud dao jasno, logično i argumentirano obrazloženje o primjeni pozitivnopravnih propisa u svezi sa odlukom o kaznama koje su izrečene apelantima.
44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević