Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1706/19 (M. H. i M. V.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1706/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine,, u predmetu broj AP-1706/19, rješavajući apelacije Muje Hebibovića i Miroslava Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mujo Hebibović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 025181 15 U od 4. marta 2019. godine, Rješenja Drugostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda, prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske F BiH broj 03-41-769-95/2015 od 03. novembra 2015. godine i Rješenja Prvostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda, prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske F BiH broj 07-23-1704/14 od 17. novembra 2014. godine;
Miroslav Vuković protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 009454 14 U od 4. marta 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1706/19
1. Mujo Hebibović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025181 15 U od 4. marta 2019. godine, Rješenja Drugostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda, prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske F BiH broj 03-41-769-95/2015 od 03. novembra 2015. godine i Rješenja Prvostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda, prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske F BiH broj 07-23-1704/14 od 17. novembra 2014. godine.
2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja tuženog (Drugostepena stambena komisija za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda, prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske F BiH) od 3. novembra 2015. godine kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv prvostepenog rješenja tuženog od 17. novembra 2014. godine. Tim rješenjem je odbijen zahtjev apelanta za dodjelu stana na korištenje iz Stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske F BiH.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za dodjelu na korištenje stana koji jeste koristio, ali bez pravnog osnova. Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 18d stav 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon) i odredbama člana 13. stav 2. Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz Stambenog fonda FMO i V F BiH (u daljnjem tekstu: Uredba), određeno da se dodjela stanova na korištenje može izvršiti privremenom korisniku iz člana 2. stav 2. i 3. Zakona koji je iseljen iz stana da bi omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava, odnosno kupca stana, pod uslovom da njegove stambene potrebe nisu rješenje na drugi način uz ispunjenje uslova određenih Zakonom. Odredbom člana 15. stav 1. tačka 6. Uredbe određeno je da se licima iz člana 13. i 14. Uredbe obnavljaju ranije zaključeni ugovori o korištenju stana ili dodjeljuju stanovi na korištenje, uz ispunjenje uslova da bez stana nije ostao svojom voljom i krivicom (odlukom suda, u postupku razvoda braka, odricanje od nasljedstva, poklonom ili se na drugi način doveo u situaciju da je neriješenog stambenog pitanja). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je apelant stan koristio bez pravnog osnova, pa nema status privremenog korisnika, da za predmetni stan nikada nije dobio rješenje o dodjeli stana, niti je iseljen iz stana radi povrata ranijem korisniku. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je apelant ranije bio suvlasnik drugog stana, ali je svoj dio poklonio bivšoj supruzi. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da apelant nije ispunjavao tražene uslove za dodjelu stana na korištenje, zbog čega su tuženi organi donijeli ispravne odluke kada su odbili apelantov zahtjev, odnosno žalbu.
2. AP-2040/19
4. Miroslav Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 10. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 009454 14 U od 4. marta 2019. godine.
5. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja tuženog (Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša) od 3. novembra 2014. godine kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Općinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove, Općine Sanski Most od 24. decembra 2012. godine. Tim rješenjem je odbijen zahtjev apelanta za povrat predmetne garaže, te je naloženo A.B. kao bespravnom korisniku da garažu oslobodi od stvari i preda ključeve tom organu.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz provedenog upravnog postupka proizilazi da je apelant 1987. godine zaključio ugovor o zamjeni stanova sa D.B., shodno kojem je svoj stan u Sanskom Mostu zamijenio za stan u Banjaluci. Prilikom zamjene stanova odlukom RO „Sana“ OOUR-a „Konfekcija“ iz Sanskog Mosta, koja je apelantu dala stan na korištenje, odobrena je zamjena stana, uz uslov da garaža ostane u vlasništvu Konfekcije. S obzirom da je radi realizacije ugovora o zamjeni apelant kupio drugu garažu koju je predao D.B., on smatra da mu je sporna garaža ostala na raspolaganju, s obzirom da mu je rješenjem utvrđeno pravo na zamjenu stana sa pomenutom garažom. Kantonalni sud je naveo da je samom zamjenom stana apelant izgubio pravo na korištenje garaže koja mu je bila dodijeljena na korištenje kao sastavni dio stana, budući da se odselio u Banjaluku i prestao koristiti predmetnu garažu, odnosno biti u nesmetanom posjedu iste. Kantonalni sud je naveo da je apelant mogao kada je dobio naknadnu saglasnost za zamjenu stana sa garažom, da zamjeni i garažu do ratnih dejstava, ali to nije učinio. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 11. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana propisano da zahtjev za povrat nekretnine, između ostalog, treba da sadrži dokaze kojima podnosilac zahtjeva raspolaže, a koji ukazuju na činjenicu da je on vlasnik nekretnine. A odredbom člana 4. stav 2 citiranog Zakona je propisano da zahtjev za vraćanje nekretnine u posjed može podnijeti i lice koje je bilo u nesmetanom posjedu nekretnine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant nije bio niti nesmetani posjednik, a niti vlasnik garaže, zbog čega je taj sud zaključio da su organi u upravnom postupku donijeli ispravnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1706/19.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, pojedini apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (prava na imovinu, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na slobodu kretanja i prebivalište, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević