Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2767/17 (N. B.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2767/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2767/17, rješavajući apelaciju Nedima Bunara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedima Bunara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 002823 17 Kž 9 od 13. aprila 2017. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 K 002823 15 K od 15. novembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedim Bunar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kijeva kod Sarajeva, kojeg zastupa Dženita Homarac, advokat iz Ilidže, podnio je 1. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 K 002823 17 Kž 9 od 13. aprila 2017. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 K 002823 15 K od 15. novembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužiteljstva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu. Tužiteljstvo) zatraženo je 31. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje Uvodne napomene

3. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3123/16 od 6. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelomično usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kž 7 od 7. oktobra 2016. godine, u odnosu na određivanje pritvora apelantu iz pritvorskog razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, dok je u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije odbijena, te odbačena kao preuranjena u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS kada osporena rješenja o produženju pritvora ne sadrže dovoljne i razumne razloge za zaključak da je apelantu opravdano odrediti pritvor prema navedenom zakonskom osnovu.

Osporene presude

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 14 0 K 002823 15 K od 15. novembra 2016. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. U kaznu zatvora uračunato je vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počevši od 28. augusta 2015. godine. Od apelanta je oduzeta puška M-48, bliže označena u presudi.

6. Apelant je navedeno krivično djelo počinio tako što je 27. augusta 2015. godine u naselju Kijevo, općina Trnovo, Republika Srpska, dok je sjedio ispred ugostiteljskog objekta SUR „Bistro“, u koji su došli D. V. i V. V., koji su sjeli u unutrašnjost objekta gdje im se pridružio G. G., da bi tokom razgovora koji su vodili upućivali prijetnje G. G., a preko njega i prisutnim gostima, nakon čega je G. G. zamolio prisutne ispred objekta da se raziđu, što su oni i učinili, s tim da je apelant uzeo pušku M-48, prešao preko magistralnog puta na parcelu i u momentu kada je G. G. izašao iz objekta za njim je krenuo V. V. prijeteći da će ga ubiti, nakon čega je apelant ispalio u pravcu V. V. dva metka od kojih ga je jedan pogodio u predjelu desne strane grudnog koša, od kojih povreda je uslijed iskrvarenja nastupila smrt.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnicom Okružnog tužiteljstva broj T17 0 KT 0006834 15 od 24. novembra 2015. godine apelant optužen da je počinio krivično djelo ubistva. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze, i to saslušanjem više svjedoka poimenično nabrojanih u presudi, saslušao vještake i čitao njihove pismene nalaze i mišljenja, te izvršio uvid u materijalne dokaze (svi su provedeni dokazi taksativno pobrojani na str. 2–4. presude).

8. Sud je na osnovu provedenih dokaza našao utvrđenim i dokazanim da se inkriminirani događaj odigrao ispred obiteljske kuće svjedoka G. G. u kojoj se u prizemlju nalazi ugostiteljski objekt čija je vlasnica kćerka G. G., svjedokinja A. G. Kritičnog dana, u večernjim satima u ugostiteljski objekt su došli braća D. V. i V. V. U trenutku kada su došli, u bašti ugostiteljskog objekta su sjedili svjedokinja A. G., apelant, V. G. (rođak svjedoka G. G.) i njegov prijatelj. Kad su braća ušla, sjeli su za stol i tražili piće. Svjedok G. G. ih je poslužio pivom, nakon čega je D. V. tražio od njega da sjedne za njihov stol, što je svjedok učinio. Tada mu je D. V. rekao da će pobiti društvo koje sjedi u bašti ugostiteljskog objekta jer mu je V. G. nešto dobacio kad je prolazio kroz baštu i ulazio u objekt. Nakon toga je D. V. izašao iz objekta i otišao do automobila, a kad se vratio izvadio je pištolj kalibra 7,65 mm i repetirao ga, dok ga je svjedok G. G. smirivao. Poslije je D. V. tražio od G. G. da uzme pištolj i ostavi ga u šanku. Dalje, D. V. se bio malo smirio, ali nakon nekog vremena je ponovno počeo vikati i traži od G. G. da zove unutra „onog glavonju“, misleći na V. G., a potom je kucao na prozor i pozvao V. G. da uđe unutra, koji je po pozivu i ušao i objasnio D. V. da su njih dvojica zajedno išli u školu, kao i da se poznaju iz drugih ugostiteljskih objekata, na što se D. V. smirio, a V. G. se vratio za svoj stol. Nakon nekog vremena V. D. je ponovno počeo vikati i govoriti da će ih sve pobiti, pa je svjedok G. G. izašao u baštu ugostiteljskog objekta i rekao svojoj kćerki A. G. i ostalima koji su bili u bašti da bježe i da bi moglo biti problema, a on se vratio u objekt. Potom je vidio da su ga ovi poslušali jer je kćerka A. G. otišla u kuću, apelant je otišao svojoj kući pješke, dok su V. G. i njegov prijatelj otišli autom u Sarajevo. Nakon što se svjedok G. G. vratio u objekt V. V. mu je prijetio kako će mu razbiti glavu pepeljarom, te da će uzeti pištolj i pucati mu u nogu i u glavu, na što je svjedok G. G. krećući se unatrag krenuo izaći iz objekta, dok je V. V. prijetio da će ubiti i njega i njegovo dijete, te da će mu zapaliti kuću, podižući pištolj i krećući se prema njemu. U tom je trenutku svjedok shvatio da je njegova kćerka A. G. izišla iz kuće i vrišteći trčala prema njemu. On joj je govorio da bježi, međutim, ona i dalje trči prema njemu, a on je hvata, zaklanja je tako što okreće leđa V. V. i navodi da „čeka pucanj”, tvrdeći da vidi čistu smrt, kako vlastitu tako i kćerke. U tom momentu čuje i pucanj i pomišlja da je on ubijen, kad je pogledao vidi je V. V. kako ide između njega i auta, na jedan metar udaljenosti, tad svjedok gura kćerku i kaže joj da bježi, što ona i učini, zatim čuje i drugi pucanj, prije kojeg je čuo repetiranje pištolja, a čuo je da i D. V. u objektu repetira pištolj. Svjedok je istakao da je sve to čuo, ali nije vidio jer je bila noć. Kad je čuo drugi pucanj, pobjegao je prema cesti.

9. Ovakav razvoj događaja potvrdio je i apelant koji je tokom postupka saslušan kao svjedok. Opisao je događaje prije pucnjave, na način koji korespondira sa izjavom svjedoka G. G. Dalje, apelant je naveo da je pozvao suprugu i rekao joj da će doći kući nakon što obiđe baštu radi zaštite od divljih svinja. Uzeo je pušku iz auta i krenuo do bašte, koja se nalazi preko puta predmetnog ugostiteljskog objekta, s druge strane magistralne ceste na udaljenosti nekih 200–250 metara uzbrdo. Tu je njivu apelant dobio od svjedoka G. G. na korištenje i obrađivanje kada je izašao sa izdržavanja kazne zatvora. Pri obilasku bašte, na što je potrošio od 20 minuta do pola sata, odlučio je vratiti se nazad do ugostiteljskog objekta, pa kada se primakao na 30 metara od puta, u mraku je čuo A. G. kako govori da će joj (braća D. V. i V. V.) ubiti tatu. On ništa nije vidio, pa se pomjerio desno, pogledao prema parkingu na kojem nije vidio nikoga pa se nastavio kretati. Išao je u smjeru ugostiteljskog objekta, došao do auta na parkingu i tada kroz staklo vidio G. G. kako sjedi u objektu, a vidio je i D. V. i zaključio da je sve mirno, pa se upitao zašto je A. G. galamila. Nakon što je prišao još 10 metara bliže, vidio je kako G. G. ustaje od stola i bježi, a za njim kreće V. V., a nakon što je G. G. istrčao u baštu pritrčala mu je kćerka A. G. kojoj otac govori da bježi. Apelant tvrdi da je vidio da V. V. drži pištolj u ruci i kao da je govorio G. G. da će ga ubiti. Potom je ugledao V. V. s pištoljem da je prišao G. G. i A. G. s ispruženom rukom u kojoj je držao pištolj i da je rekao: „Sad ću te ubiti“. Tad je apelant pucao dva puta, te vidio kako se A. G. otrgnula od G. G. i pobjegla. Nakon toga je vidio V. V. kako i dalje drži pištolj, a G. G. stoji pred njim u tom momentu. Apelant je nakon toga ponovno pucao, te vidio kako G. G. bježi, a da je V. V. s pištoljem spustio ruke, zateturao pokraj auta i pao. Nakon toga je apelant krenuo da priđe pogođenom V. V., ali da je unutra u ugostiteljskom objektu čuo kako D. V. repetira pištolj, pa se bojao da će pucati na njega ukoliko priđe. Zbog toga je odlučio da se vrati do kuće susjeda, gdje je tražio broj policije, da ih nazove i da kaže što se dogodilo. Dvojica svjedoka koje je apelant naveo da im je kucao na vrata tražeći broj policije su potvrdili apelantov iskaz u ovom dijelu.

10. Svjedok Edin Karkelja, policijski službenik, u izjavi je naveo da ga je dok je patrolirao šef smjene telefonom obavijestio da je dobio poziv od apelanta koji mu je saopštio da je najvjerovatnije počinio ubistvo u mjestu Kijevo i da hoće da se preda policiji Kantona Sarajevo u mjestu Prijesnica, gdje su i zatekli apelanta koji im se predao i rekao im za pušku i činjenicu da je metak u cijevi. Preuzeli su pušku i lice lišili slobode, a poslije ga predali CJB Istočno Sarajevo.

11. Na osnovu navedenog, sud je utvrdio da je nesporno da su braća D. V. i V. V. u ugostiteljski objekt došli pod utjecajem alkohola, da su tu bili izvjesno vrijeme i da su za sve to vrijeme upućivali prijetnje licima s kojima su došli u kontakt sa željom da s nekim uđu u neku vrstu konflikta, ali to ponašanje nisu materijalizirali ni na kakav način. Sud je ukazao da svjedok G. G. nije tvrdio da je udaren pepeljarom ili nečim drugim, niti da mu je pucano u nogu ili glavu ili da su preduzete neke druge radnje od V. V. oko paljenja kuće i slično, tako da se sve to svodilo na verbalni oblik, zbog čega je sud našao neuvjerljivom tvrdnju svjedokinje A. G. da je njenom ocu prijetila smrtna opasnost ili njoj samoj, kao i navode da je V. V. imao pištolj u ruci i da ga je namjeravao upotrijebiti. Naprotiv, sud je stekao utisak, iz izjava svjedoka G. G. i A. G., da su se braća u takvom alkoholiziranom stanju sa reputacijom lokalnih „jakih momaka“ ponašali na nasilan način pokazujući svoju snagu pod utjecajem alkohola, svjesni da G. G. i A. G. nisu u mogućnosti da im se suprotstave i ništa više. Upravo vremensko trajanje tog maltretiranja i verbalnih prijetnji koje su trajale duže od pola sata daje osnova ovakvom zaključku suda. Na kraju, sud smatra da nema dokaza da je V. V. držao pištolj u ruci jer vještaci kod njega nisu našli tragove barutnih čestica kao što je slučaj kod apelanta koji je pucao ili kod D. V. za kojeg sud nalazi da je kritične noći imao pištolj kod sebe, držao ga u rukama i na kraju ga u ugostiteljskom objektu dao G. G. da ga ostavi u šanku, bez obzira na to što taj pištolj uviđajem na licu mjesta nije pronađen i za koji svjedok D. V. tvrdi da je ostao u objektu. Da su se dvojica braće samo nedolično i nasilno ponašala proizlazi i iz prethodnog događaja sa V. G. kada su obraćanje njima kao školskim kolegama smatrali provokacijom i izazovom i kada je D. V., da bi bio siguran da će biti nadmoćniji i da će upravljati događajem, prethodno otišao u auto, uzeo pištolj, a potom zovnuo G. V. kroz prozor, kucanjem i nazvao ga „glavonjom“, te na takav način vršeći provokaciju i tražeći sukob.

12. Sud nije našao vjerodostojnim tvrdnje svjedoka da je V. V. u bašti imao pištolj u ruci i da je njime prijetio, nego smatra da to svjedoci tvrde s ciljem olakšavanja položaja apelantu, koji je inkriminiranim radnjama stao na stranu svjedoka, poveden ponašanjem A. G. i pod utjecajem alkohola. Sud je, analizirajući iskaz svjedoka G. G., zaključio da je navod da je ubijeni V. V. imao pištolj iznesen u svrhu poboljšanja apelantovog položaja u krivičnom postupku.

13. Iz nalaza vještaka neuropsihijatra Sud je utvrdio da apelant nema privremenog ili trajnog duševnog poremećaja psihotičnog karaktera, niti se radi o duševno zaostalom licu ili ovisniku o psihoaktivnim supstancama. Međutim, u vrijeme preduzimanja inkriminirane radnje njegova uračunljivost je bila smanjena, ali ne bitno, zato što je struktura ličnosti optuženog složena zbog simptoma PTSP-a, što se manifestira kao netolerantnost, preosjetljivost na nepravdu i ugroženost kako njega samog tako i njemu bliskih lica. U vezi s tim, vještak je naveo da je apelantov odnos sa svjedokom G. G. specifičan, odnosno da navedeni svjedok u apelantovom životu figurira kao otac, budući da je od njega dobio zaštitu, sigurnost i podršku kako moralnu tako i materijalnu nakon izlaska iz zatvora. Čitava situacija, prema mišljenju vještaku, bila je vrlo prijeteći nastrojena, na što je apelant posebno senzibilan zbog PTSP-a, pri čemu je taj dan fizički radio, bio iscrpljen, uz to je kod apelanta utvrđena prisutnost alkohola od 0,97 promila, tako da je to kod apelanta pokrenulo njegove potisnute emocije na prethodno doživljena nasilništva, što je ključni faktor koji je in tempore criminis reducirao njegov kritički osvrt prema njemu samom, pa je bio potpuno usmjeren prema okolnosti u kojoj se našao G. G., te je afekt prepasti pokrenuo njegovu reakciju kako bi pomogao prijatelju u teškoj situaciji.

14. Sud je dalje naveo da je iz izvedenih dokaza utvrđeno da u apelantovim radnjama nema elemenata nužne odbrane, koja je bila neophodna da se od dobra drugog, odnosno u ovom slučaju života G. G. i A. G. odbije istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad jer osim verbalnog vrijeđanja i verbalnih prijetnji sud nije našao dokazanim da je V. V. u tim momentima imao u ruci pištolj i da se spremao da ga upotrijebi, kako je tvrdio apelant spominjući ispruženu ruku, jer ispružena ruka može biti i obična gestikulacija tijela koja prati verbalnu prijetnju, što je svojstveno pijanom čovjeku kakav je bio ubijeni te večeri. Osim toga, sud je uvjerenja da s navedene udaljenosti apelant nije mogao vidjeti pištolj u ruci, te da je u tom dijelu njegov iskaz neuvjerljiv i netačan.

15. Sud je ocijenio da se apelant nije na pouzdan način uvjerio da svjedocima G. G. i A. G. prijeti životna opasnost, te da je pod utjecajem svih navedenih okolnosti nepromišljeno postupio, što je i sam priznao, zbog čega ga je sud proglasio krivim, budući da je u trenutku preduzimanja radnje izvršenja bio svjestan da ispaljivanjem metaka u pravcu V. V. može ubiti to lice i pristaje na to, odnosno pristaje na smrt lica u koje je pucao, a znao je i razornost oružja iz kojeg je pucao jer je bio svjedok ratnih zbivanja. Utvrđene okolnosti i pravno relevantne činjenice, prema ocjeni suda, daju osnov za zaključak da apelant nije postupao s direktnim umišljajem s namjerom da V. V. liši života, nego je postupao s eventualnim umišljajem, pa je u tom pravcu činjenični supstrat optužbe prilagođen u izreci presude tako što su izostavljene riječi „u namjeri da ubije“, pri tome ne povrjeđujući objektivni identitet optužbe i ne idući na štetu optuženom.

16. Dalje, navedeno je da je posebnim rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 0028823 15 K od 15. novembra 2016. godine apelantu produžena mjera pritvora nakon izricanja presude, na osnovu člana 203. u vezi sa članom 197. stav 1. tačka g) ZKP, koji pritvor po tom rješenju može trajati najduže devet mjeseci ili do pravosnažnosti presude, tako da se vrijeme koje provede u pritvoru ima uračunati u izrečenu kaznu zatvora, počevši od 28. augusta 2015. godine, shodno članu 44. KZ.

17. Sud je odbio prijedlog odbrane za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka Z. S. na okolnosti apelantovog ponašanja u ratnom periodu kao nerelevantan, kao i prijedlog za provođenje više materijalnih dokaza, bliže označenih u pismenom podnesku braniteljice od 13. juna 2016. godine, također kao nerelevantan, kao što su presude Suda BiH gdje se apelant pojavljivao kao svjedok, kako je to odbrana tvrdila, ili uvid u pozive na saslušanje optuženog koje je uputio Sud BiH na okolnost šta je apelant preživio u ratu ili kao nepodobne za njihovo izvođenje kao zasebnih dokaza na glavnom pretresu, kao što su izjave učesnika u krivičnom postupku date u istrazi jer se nije radilo o dokazima iz člana 288. ZKPRS, niti su oni korišteni u direktnom ili unakrsnom ispitivanju pri saslušavanju svjedoka.

18. Sud je naveo da nije posebno cijenio ni materijalne dokaze optužbe kao što su zapisnik o lišenju slobode, izvještaj o izvršenom pretresanju lica, zapisnik o predaji lica lišenog slobode i slično, jer se ne radi o dokumentima koji sadrže pravno relevantne činjenice za donošenje presude, niti su to dokazi u smislu odredaba ZKP, nego dokumentacija nastala u istrazi pri postupanju Tužiteljstva, na koju odbrana nije prigovarala u smislu zakonitosti, pa stoga sud to nije ni razmatrao, niti je našao da ima nezakonitih dokaza optužbe.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 14 OK 002823 17Kž 9 od 13. aprila 2017. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegove braniteljice, a uvažena žalba Tužiteljstva i preinačena u odluci o kazni Presuda Okružnog suda broj 14 0 K 002823 15 K od 15. novembra 2016. godine tako što je apelant zbog krivičnog djela ubistva za koje je tom presudom proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 28. augusta 2015. godine pa nadalje. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

20. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su protiv prvostepene presude žalbe podnijeli Tužiteljstvo, apelant i njegova braniteljica. Tužiteljstvo je presudu osporavalo zbog odluke o kazni i predložilo je da se presuda preinači i optuženom izrekne veća kazna. Apelant je prvostepenu presudu osporavao zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Krivičnog zakona i odluke o kazni, uz prijedlog da se ta presuda preinači i on oslobodi od optužbe, ili ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Apelantova braniteljica je osporavala presudu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. st. 1. i 2. ZKP, povrede Krivičnog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji i troškovima krivičnog postupka.

21. Vrhovni sud je naveo da bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. ZKP u žalbi braniteljice nisu konkretizirane, odnosno da nije ukazano u čemu se te povrede sastoje, pa žalbeni prigovori u tom dijelu nisu osnovani. Kada je riječ o bitnim povredama iz člana 311. stav

2. ZKP, žalbom je ukazano na povrede odredaba ZKP iz člana 3. stav 2, člana 6. stav 2, članova 14, 17, 37, 115, 116, 137, 226, 228, 278. stav 2. i člana 288. stav 1. ZKPRS, ali u tim prigovorima nije obrazloženo u čemu se sastoji pogrešna primjena navedenih odredaba u konkretnom slučaju i da li je to imalo ili moglo imati utjecaja na pravilnost i zakonitost donošenja presude.

22. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se ključna teza iz apelantove žalbe zasniva na tvrdnji da su u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude kako u fazi istrage tako i tokom glavnog pretresa, počevši od radnje uviđaja, kao i drugih radnji provedenih u istrazi učinjeni propusti koji su se odrazili na pravilnost i zakonitost presude jer Tužiteljstvo nije pribavljalo dokaze u korist odbrane, što je obavezno prema odredbi člana 14. stav 2. ZKP. U žalbi je istaknuto da nisu oduzeti i vještačeni mobilni telefoni od lica koja se neposredno mogu dovesti u vezu s događajem koji je predmet suđenja, niti su preduzete radnje s ciljem pronalaženja pištolja za kojeg se u žalbi tvrdi da je bio u posjedu oštećenog V. V. u vrijeme kada ga je apelant lišio života. Slijedeći te tvrdnje, u žalbi se polazi od stava da je apelant dva hica u oštećenog V. V. ispalio pod okolnostima iz kojih je prvostepeni sud trebao zaključiti da je ispaljivanjem tih hitaca on otklanjao istovremeni protivpravni napad, s ciljem da zaštiti svjedoka G. G. i njegovu kćerku A. G.

23. Dalje, navedeno je da je apelant osporio izvedene dokaze i njihovu ocjenu. Vrhovni sud je naveo kako smatra da su ti dokazi ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP, dakle da je ta ocjena potpuna i pravilna, kao i da presuda sadrži obrazloženje koje je svojim sadržajem u potpunosti u skladu s odredbom člana 304. stav 7. ZKP, pa je slijedom toga prigovore iz žalbe kako u pogledu povreda odredaba ZKP, odnosno propusta na koje žalba ukazuje da su učinjeni u postupku koji je prethodio donošenju presude (u istrazi i na glavnom pretresu) našao neosnovanima.

24. Vrhovni sud je stava da je u prvostepenoj presudi detaljno obrazloženo ponašanje V. V. i njegovog brata, da je navedeno da su se oni nedolično ponašali pri ulasku u ugostiteljski objekt pred kojim se događaj dogodio, da su bili bučni, da je takvo ponašanje objektivno moglo izazvati opravdanu reakciju prisutnih u i ispred ugostiteljskog objekta, ali je izvedenim dokazima optužbe na nesumnjiv način utvrđeno da V. V. nije imao oružje, niti je život svjedoka G. G. i njegove kćerke ponašanjem, odnosno postupcima V. V. bio doveden u pitanje, što bi opravdalo apelantovo ponašanje ispaljivanjem dva hica u pravcu oštećenog i lišenje života. Dakle, ne može se, kako se to navodi u žalbi, izvoditi zaključak o postupanju optuženog u nužnoj odbrani, što bi isključivalo postojanje krivičnog djela, niti se može govoriti o prekoračenju nužne odbrane, što bi predstavljalo osnov za blaže kažnjavanje.

25. U vezi s apelantovim žalbenim prigovorima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Vrhovni sud je našao da nisu osnovani jer su svi dokazi kako optužbe tako i odbrane, uključujući i apelantovo svjedočenje, pravilno ocijenjeni i na osnovu takve ocjene, koju je prihvatio i Vrhovni sud, na nesumnjiv način je utvrđeno da je apelant u vrijeme, na način i pod okolnostima opisanim u izreci prvostepene presude počinio krivično djelo ubistva. Ukazano je da je u osporenoj presudi obrazloženo zašto su odbijeni prijedlozi odbrane za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka Z. S. na okolnosti navedene u tom dijelu obrazloženja presude. Dakle, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjen Krivični zakon jer su apelantove radnje opisane u izreci prvostepene presude pravilno kvalificirane kao krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. KZ, pa apelantovi žalbeni prigovori da je na njegovu štetu povrijeđen Krivični zakon nisu osnovani.

26. U pogledu žalbenih navoda o odluci o izrečenoj kazni, Vrhovni sud je našao da je apelantova žalba neosnovana, dok je žalba Tužiteljstva osnovana iz razloga što je za krivično djelo ubistva propisana kazna zatvora najmanje pet godina i ne može biti duža od 20 godina. Dakle, za ovo krivično djelo je po zakonu moguće izreći kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud kod apelanta utvrdio olakšavajuće okolnosti, ali i kao otežavajuću okolnost raniju osuđivanost za istovrsno krivično djelo, budući da je apelant Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-54/00 od 14. jula 2000. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i 10 mjeseci, koju je i izdržao. Vrhovni sud je stava da je očigledno, s obzirom na to da je apelant nakon što je izdržao kaznu izrečenu tom presudom počinio isto krivično djelo, što, prema ocjeni tog suda, nesumnjivo ukazuje da ranija osuda nije postigla svrhu kažnjavanja koju propisuje odredba člana 28. KZ, na šta je osnovano ukazala žalba Tužiteljstva, zalažući se da se apelantu izrekne kazna veća od one izrečene osporenom presudom. Zbog tih je razloga Vrhovni sud žalbu Tužiteljstva uvažio, preinačio u odluci o kazni osporavanu presudu i apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, nalazeći da je mjera izrečene kazne potrebna i dovoljna da se ostvari svrha kažnjavanja kako s aspekta opće tako i posebne prevencije jer se ta svrha, prema ocjeni ovog suda, ne bi mogla ostvariti kaznom koja je apelantu izrečena osporenom presudom.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

27. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te prava iz čl. 7. i 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

28. Apelant je prvenstveno osporio radnje lišavanja slobode apelanta do donošenja odluke o određivanju pritvora, kao i postupak provjere opravdanosti i produžavanja pritvora. Istakao je da je još u toj fazi postupka isticao činjenice i argumente u žalbama na određivanje i kasnije produžavanje pritvora da sam postupak nije fer i pravičan, te da nije zasnovan na zakonu uz očigledne povrede ljudskih prava. Tvrdi da su o tim žalbama redovni sudovi rješavali bez upuštanja u ocjene navoda žalbe, zbog čega se obratio Ustavnom sudu koji je u svojoj odluci broj AP 3123/16 od 6. decembra 2016. godine utvrdio povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske. Apelant navodi da je, nakon što je donesena navedena odluka Ustavnog suda, podnio zahtjev Okružnom sudu da preispita svoju odluku o produženju pritvora, uvaži mišljenje i zaključak Ustavnog suda iz navedene odluke, ukine pritvor i apelanta pusti na slobodu. Okružni sud nije odgovorio, nije se izjasnio, nije razmatrao takav zahtjev, a nije ni donio odluku o tom zahtjevu, a koji je podnesen u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske iz člana 196. stav. 6. ZKP, čime je apelanta onemogućio na pristup sudu i zaštiti njegovih prava, što je suprotno članu 6. Evropske konvencije.

29. U pogledu proizvoljnosti u provođenju procesnih radnji na pravilnom utvrđivanju činjeničnog stanja, apelant tvrdi da je prvostepena odluka zasnovana na pretpostavkama suda o ključnim činjenicama, izmjeni odlučnih činjenica, dodavanjem činjenica koje nisu utvrđivane, niti su bile predmet utvrđivanja, a ne objektivnim mjerilima i dokazima. Istakao je da se ovaj predmet činjenično zasnivao na suprotstavljenom mišljenju optužbe i odbrane na način da je optužba tvrdila da je apelant izvršio krivično djelo ,,klasičnog“ ubistva u namjeri da drugo lice liši života, dok je odbrana tvrdila da je djelo učinjeno iz nužne odbrane nedužnih lica kojima je prijetila direktna opasnost od lišavanja života.

30. Tvrdi da se očigledna proizvoljnost u postupanju Okružnog suda ogleda u utvrđivanju činjenica. Tvrdi da, iako je sud u činjeničnom opisu osporene presude naveo da je ubijeni V. V. uputio prijetnje G. G. u pravcu da će ga ubiti te za njim krenuo, a tada u njega ispaljuje hitac apelant, samim tim su i sud i Tužiteljstvo potvrdili da su u radnjama optuženog i nastradalog ostvareni elementi nužne odbrane – direktno predstojeći napad i istovremena odbrana. Međutim, sud je u pogledu ostalih odlučnih činjenica postupio proizvoljno na način da je ih izostavio, što je za posljedicu imalo osuđujuću odluku za krivično djelo ubistva, a ne oslobađajuću odluku u smislu člana 11. KZ. Osim toga, apelant tvrdi da je Okružni sud pogrešno utvrdio da ubijeni V. V. nije imao pištolj, zato što je takav zaključak zasnovao na nalazu vještaka da na rukama ubijenog nisu pronađene barutne čestice. Apelant ističe da to ne znači da V. V. nije imao kod sebe pištolj, nego znači samo da nije pucao iz njega. Apelant je ukazao i na propuste istražnih organa i Tužiteljstva u pogledu osiguranja i prikupljanja dokaza.

31. Osim toga, apelant navodi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je odbijen prijedlog za izvođenje dokaza kaznene evidencije V. V. i D. V. iz koje bi se vidjelo da su njih dvojica skloni kriminalnim radnjama, što bi poboljšalo apelantov položaj u postupku. Smatra i da se radilo o vrlo važnom dokazu koji bi u ovakvoj situaciji na nedvosmislen način doveo u vezu nestanak pištolja, odnosno doveo u sumnju da li je moguće da su pištolji nestali skrivanjem, imajući u vidu praksu postupanja braće u takvim situacijama, što bi definitivno popravilo apelantov položaj u postupku, a i učvrstilo vjeru u iskaz svjedoka. Dalje, apelant je ukazao na povredu čl. 6. i 14. ZKP kada je vijeće donijelo odluku kojom se odbija prijedlog odbrane za uvođenje zapisnika o saslušanju svjedoka D. V. koju je dao Tužiteljstvu. Ističe da je sud tu odluku obrazložio na način da se ne radi o dokazima iz člana 288. ZKP, niti su korišteni u direktnom ili unakrsnom ispitivanju pri saslušavanju svjedoka, te da su ti navodi suda netačni budući da je odbrana prilikom unakrsnog ispitivanja tog svjedoka koristila zapisnik o njegovom saslušanju kod Tužiteljstva, upitala ga u odnosu na kontradiktornosti, te naposljetku najavila uvođenje tog zapisnika kao svog dokaza. U vezi s tim, smatra da je sud povrijedio član 278. stav 2. i 288. stav 1. ZKP budući da je pogrešno i paušalno zaključio da predloženi dokazi nemaju značaj za ovaj predmet, te nisu korišteni prilikom unakrsnog ispitivanja. Smatra da su mu takvim postupanjem povrijeđena prava na pravičan postupak, pravo na odbranu, pravo na ravnopravnost u postupku, da nije postupano u skladu sa načelom in dubio pro reo, a zatim to nije ispravljeno niti od višeg suda u žalbenom postupku s obzirom na to da Vrhovni sud nije ni razmatrao ovo pitanje, već je žalbu samo odbio kao neosnovanu. Dalje, apelant smatra da je proizvoljna primjena materijalnog prava učinjena prvo u pogledu kvalifikacije djela, u smislu da se radi o krivičnom djelu ubistva, a ne o institutu nužne odbrane, a zatim u pogledu odluke o odmjeravanju kazne jer je sud proizvoljno cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na apelantovu štetu.

32. U pogledu povreda koje je, kako je naveo apelant, počinio Vrhovni sud, istaknuto je da Vrhovni sud nije razmatrao navode žalbe niti je dao obrazloženje u pogledu zašto smatra da su propusti koji su navedeni u prvostepenom postupku neosnovani, naročito u pogledu odbijanja dokaza od prvostepenog suda, koje je apelantova odbrana predložila, sud taj prigovor uopće nije ni razmatrao, nije se niti indirektno osvrnuo, niti je dao bilo kakvo obrazloženje.

33. U pogledu odluke o kazni, apelant smatra da je Vrhovni sud odluku zasnivao na očigledno proizvoljnoj ocjeni da ranija osuda nije utjecala na apelanta u dovoljnoj mjeri, te da je opravdao da mu se izrekne stroža sankcija. Apelant smatra da nije jasno na osnovu čega je Vrhovni sud zaključio da ranija osuda nije pozitivno utjecala na njega kada uporišta takvom zaključku nema u provedenim dokazima, a iscrpnije sud ni ne obrazlaže, pa se u tom pogledu nameće kao zaključak da drugostepeni sud nije osigurao pravni standard apelantu koji nalaže da će viši sud ispitati navode žalbe i ispraviti nedostatke koje je učinio niži sud.

b)Odgovor na apelaciju

34. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je u apelaciji neosnovano istaknuto da su drugostepenom presudom tog suda kojom je preinačena presuda Okružnog suda i apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od 11 godina povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Ovo zbog toga što se apelacija sadržajem navoda koje iznosi uglavnom bavi pitanjima koja su činjenične prirode jer se u sadržaju navodi da je osuđeni radnjama koje su kvalificirane kao krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. KZ odbijao od sebe istovremeni protivpravni napad, odnosno napad na svjedoke G. G. i A. G. Istaknuto je da se u apelaciji ponavljaju tvrdnje koje je apelant iznio u žalbi, a na koje je odgovoreno u presudi Vrhovnog suda, i to na prigovore koji su izneseni u svim osnovama osporavanja presude. Kako se apelacija ne može podnositi zbog manjkavosti činjeničnog osnova pravosnažne presude, te kako se ne radi o proizvoljnoj primjeni prava, to Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana.

35. Okružni sud je naveo da je na osnovu svih izvedenih dokaza (optužbe i odbrane) našao dokazanim da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavljalo na teret, proglasio ga krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Navedeno je da obrazloženje prvostepene presude koja se osporava apelacijom faktički sadrži odgovor na navode iz apelacije, koja po svom sadržaju u osnovi vidi drugačije činjenično utvrđenje i ne slaže se sa zaključcima suda, tako da, s obzirom na to, smatra da nema potrebe za daljnjim izjašnjavanjem jer pri ocjeni dokaza (bilo optužbe ili odbrane) nije bilo proizvoljnosti, nego je u svemu postupano prema članu 295. ZKP. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana zato što osporenom presudom nisu učinjene povrede Ustava ili zakona Bosne i Hercegovine, niti su apelantu tokom krivičnog postupka povrijeđena neka od prava koje garantira Evropska konvencija, kako je to pokušao predstaviti apelant kroz drugačije činjenično viđenje okolnosti pod kojima je učinjeno predmetno krivično djelo, insistirajući na postojanju nužne odbrane.

36. Tužiteljstvo je navelo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za apelacionu nadležnost Ustavnog suda budući da je odredbom člana 350. stav 1. ZKP određeno da protiv pravosnažne presude zahtjev za zaštitu mogu podnijeti osuđeni i branilac, s obzirom na to da apelant nije iskoristio to svoje pravo, odnosno nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. Osim toga, Tužiteljstvo smatra da je upitna i blagovremenost apelacije. Dalje, Tužiteljstvo je navelo da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, a upravo se na to odnosi većina navoda iz apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud se ne bi trebao miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjanju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova. Nadležnost Ustavnog suda ograničena je samo na pitanja sadržana u Ustavu. Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje kako su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ili tumačili i primijenili zakon, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava, a to se u ovom slučaju nije desilo, zbog čega je predloženo da se apelacija odbaci.

V.Relevantni propisi

37. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela glasi: Nužna odbrana Član 11.

(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.

(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da se od svog dobra ili od dobra drugog odbije istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad.

(3) Učinilac koji je prekoračio granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinio usljed jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom, može se i osloboditi od kazne.

Svrha kažnjavanja Član 28.

U okviru svrhe krivičnih sankcija, svrha kažnjavanja je:

1) sprečavanje učinioca da čini krivična djela i njegovo prevaspitavanje, 2) uticaj na druge da ne čine krivična djela, 3) razvijanje i učvršćivanje društvene odgovornosti izražavanjem društvene osude za krivično djelo i neophodnosti poštovanja zakona.

Ubistvo Član 148.

(1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

[…]

38. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Zakonitost dokaza Član 10.

Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304.

Pisano izrečena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena.

Presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje.

Uvod presude sadrži: naznačenje da se presuda izriče u ime Republike Srpske, naziv suda, ime i prezime sudije, odnosno predsjednika i članova vijeća i zapisničara, ime i prezime optuženog, krivično djelo za koje je optužen i da li je bio prisutan na glavnom pretresu, dan glavnog pretresa i da li je glavni pretres bio javan, ime i prezime tužioca, branioca, zakonskog zastupnika i punomoćnika koji su bili prisutni na glavnom pretresu i dan objavljivanja izrečene presude.

Izreka presude sadrži lične podatke o optuženom i odluku kojom se optuženi proglašava krivim za krivično djelo za koje je optužen ili kojom se oslobađa od optužbe za to djelo ili kojom se optužba odbija.

Ako je optuženi proglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke navedene u članu 299. ovog zakona, a ako je oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena, izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen i odluku o troškovima krivičnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, ako je bio postavljen.

U slučaju sticaja krivičnih djela sud će u izreku presude unijeti kazne utvrđene za svako pojedinačno krivično djelo, a zatim jedinstvenu kaznu koja je izrečena za sva djela u sticaju.

U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.

Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći mjeru bezbjednosti ili oduzimanje imovinske koristi.

Ako se optuženi oslobađa od optužbe, u obrazloženju će se naročito navesti iz kojih se razloga navedenih u članu 298. ovog zakona to čini.

(10) U obrazloženju presude kojom se optužba odbija sud se neće upuštati u ocjenu glavne stvari, nego će se ograničiti samo na razloge za odbijanje optužbe. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.

(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

a) je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja,

b) je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti iz člana 37. t.

a) do g) ovog zakona,

v) je glavni pretres održan bez lica čije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno, ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa iz člana 8. ovog zakona,

g) je povrijeđeno pravo na odbranu,

d) je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu,

đ) je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa,

e) je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti,

ž) sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe,

z) se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

i) je optužba prekoračena iz člana 294. stav 1. ovog zakona,

j) je presudom povrijeđena odredba člana 321. ovog zakona i

k) je izreka presude nerazumljiva, protivriječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

(2)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud tokom glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VI.Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 14 0 K 002823 17 Kž 9 od 13. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 1. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

43. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te prava iz čl. 7. i 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

46. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela ubistva, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

47. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).

48. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna.

49. Ustavni sud, također, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi je li licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90. od 10. marta 2009. godine).

50. Razmatrajući apelantove navode kojima je osporio ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se prvostepeni i Vrhovni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi obrazložio postojanje elemenata krivičnog djela kako subjektivnih tako i objektivnih. U tom smislu Okružni sud je utvrdio na koji se način inkriminirani događaj dogodio, i to na osnovu izjava svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka, te provedenih materijalnih dokaza koje je detaljno nabrojao i opisao postupak njihove ocjene, uz detaljno obrazloženje zašto je izjavama nekih svjedoka poklonio vjeru, a drugima nije. Osim toga, pri donošenju odluke cijenjeni su kako dokazi optužbe tako i dokazi odbrane. Vrhovni sud je preispitao apelantove žalbene prigovore (identične navodima iz apelacije) o tome da li se u konkretnom slučaju radilo o nužnoj odbrani ili ubistvu, da li je prvostepeni sud počinio povrede KZ na apelantovu štetu i da li su počinjene povrede odredaba ZKP. Vrhovni sud je odgovorio i na apelantove navode o (ne)prihvatanju izvođenja pojedinih dokaza, kao i pogrešnoj ocjeni dokaza i utvrdio da je ta ocjena bila potpuna i pravilna, kao i da prvostepena presuda sadrži obrazloženje koje je u potpunosti u skladu sa odredbama ZKP.

51. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim sudom proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužiteljstvo, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Pri tome je Okružni sud za takav stav dao jasno, argumentirano i cjelovito obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud, s aspekta pravičnosti postupka, smatra da su redovni sudovi detaljno razmotrili sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivične stvari, pri čemu obrazloženja koja su dali za svoje odluke ne ostavljaju dojam proizvoljnosti kako u primjeni materijalnog prava tako i u ocjeni dokaza u kontekstu primjene relevantnih odredbi procesnog prava, odnosno nema ničega što bi ukazivalo da su dovedene u pitanja procesne garancije koje apelant uživa u predmetnom postupku.

52. Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom prikupljanja i ocjene dokaza te utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo, kao ni da je na bilo koji način dovedeno u pitanje apelantovo pravo na odbranu. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud uočava da su nasuprot apelantovim tvrdnjama sudovi na obje sudske instance s posebnom pažnjom razmotrili sve apelantove prigovore, prvostepeni u okviru ocjene i analize dokazne građe, a drugostepeni u okviru žalbenih razloga koje je apelant u tom pravcu istakao, uz jasna obrazloženja i poziv na procesne odredbe ZKP u smislu prihvatljivosti i zakonitosti dokaza. Obrazloženja sudova na obje sudske instance stoga ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da obrazloženje koje je dato u osporenim presudama u cjelini zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

54. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o povredi člana 7. Evropske konvencije, kojim se garantira princip nullum crimen, nulla poena sine lege, Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo ubistva koje je kao takvo bilo propisano zakonom u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Naime, odredbom člana 148. stav 1. KZ propisano je: „Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.“ Iz naprijed navedenog nesporno proizlazi da je krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim propisano kao takvo u KZ, stoga Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na koja se pozvao, odnosno da nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana 7. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

55. U pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant apelacijom osporio presude redovnih sudova kojima je proglašen krivim da je počinio krivično djelo ubistva i osuđen na kaznu zatvora. U osporenim presudama redovni sudovi nisu odlučivali o lišenju slobode apelanta, a apelant nije osporio konkretno rješenje kojim je lišen slobode, pa Ustavni sud ove navode smatra neosnovanim.

56. Ustavni sud zapaža da je apelant istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravni lijek (žalbu protiv prvostepene presude), koji je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama, donesenim na dvije sudske instance i nakon provedenog dokaznog postupka i sveobuhvatne ocjene dokaza suda, o čemu su redovni sudovi dali jasna i detaljna obrazloženja pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, osim apelantovog nezadovoljstva donesenim odlukama nema ništa što bi uputilo na zaključak da su povrijeđene garancije prava na pravično suđenje, načela in dubio pro reo ili apelantovog prava na odbranu.

58. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada osporenim odlukama nije odlučivano o apelantovom lišenju slobode, pri čemu apelant nije osporio konkretno rješenje kojim je lišen slobode.

59. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije kada je krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim propisano kao takvo u KZ, odnosno kada nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana

7. Evropske konvencije moguće.

60. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je apelant imao na raspolaganju pravni lijek, pri čemu činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ni na koji način ne dovodi u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost.

61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2767/17 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio