Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2835/19 (F. B.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2835/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-2835/19, rješavajući apelaciju Filipa Bartulića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Filip Bartulić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001794 19 Rev 3 od 16. travnja 2019.
godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001794 15 Gž 3 od 4. srpnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 001794 05 P od 30. kolovoza 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Filip Bartulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Hrvoje Galić, odvjetnik iz Širokog Brijega, podnio je 10. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 001794 19 Rev 3 od 16. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001794 15 Gž 3 od 4. srpnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 001794 05 P od 30. kolovoza 2012. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženik-protutužitelj („Premier World Sport“ d.o.o. Čitluk) obveže u roku od 30 dana isplatiti apelantu po osnovu igre na sreću klađenja određeni novčani iznos, dok je usvojen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi ugovori o klađenju po navedena tri uplatna listića, koji su zaključeni na uplatnom mjestu tuženika-protutužitelja. Također, obvezan je apelant da tuženiku-protivtužitelju naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude drugostupanjski sud je naveo da poseban značaj ima izjava svjedoka P.P. koji je izričito istakao da su listići odigrani na već poznate rezultate. Osim toga, drugostupanjski sud je naveo da iz iskaza svjedoka V.Đ. proizlazi da je angažiran da napravi softver za kladionicu i da je spornog dana došlo do kvara u poslovnici. S tim u vezi, svjedok je izjavio da se po dolasku djelatnice na posao u Poslovnicu, njezin računar spojio sa glavnim serverom i računar je preuzeo ponudu kladionice na koju su se osobe kladile, međutim na računaru u Poslovnici je bila greška, uslijed čega je sat u tom računaru otkucavao sporije, da bi se u jednom trenutku (po mišljenju svjedoka oko 19.00 sati) računar prvi put spojio na server, nakon čega je server zaključio da sat u Poslovnici kasni preko 40 minuta, te je na svim listićima uplaćenim do tog trenutka pomjerio vrijeme uplate na ispravno serversko vrijeme. Budući da je se na nekim listićima ustanovilo da su uplaćeni nakon početka događaja na koji se kladilo, među kojima su i listići apelanta na kojima su se kladili na prve trećine hokeja, proglašeni su kvotom (1). Konačno, drugostupanjski sud je naveo da je svjedok istakao da je softver taj koji prepoznaje neregularne rezultate, tako da se može zaključit da se radi o nevažećim opkladama.
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prema uputstvu tog suda drugostupanjski sud održao glavnu raspravu i saslušao apelanta u svojstvu parnične stranke i svjedoke (među kojima V. Đ. i P.P.), nakon čega je slobodnom ocjenom dokaza, cijeneći savjesno i pozorno svaki izvedeni dokaz, zaključio da je prvostupanjski sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava donio pravilnu odluku kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta, a usvojio protutužbeni zahtjev tuženog. Naime, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud zaključio da su sve opklade apelanta izvršene nakon što su događaji odigrani i rezultati bili svima poznati, a što je protivno Pravilima igre na sreću klađenja i Zakonu o igrama na sreću. Pri tome, naveo je da je drugostupanjski sud zaključio da uplatni listići, shodno odredbama Zakona o igrama na sreću i Pravilima igre na sreću za klađenje Sportske kladionice Premier World, ne predstavljaju listiće po kojima apelant može ostvariti utvrđeni dobitak, jer takvi listići ne vrijede. Vrhovni sud je naveo da prema odredbama članka 79. Zakona o igrama na sreću klađenje je posebna igra na sreću i to na neizvjesne događaje, a iz provedenih dokaza proizilazi da je uplata izvršena kada događaj više nije bio neizvjestan.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Između ostalog, apelant smatra da su sudovi pogrešno cjenili iskaze V.Đ. i P.P. koji su potvrdili da su parovi počeli na vrijeme koje je navedeno na kladioničarskim listićima pa listići ne mogu biti nevažeći. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na učinkovit pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i drugostupanjski sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene iskaza saslušanih svjedoka, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud povodom apelantove revizije protiv drugostupanjske presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević