Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2485/19 (S. G., H. G. i Đ. M.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2485/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2485/19 rješavajući apelaciju Safeta Gljive i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Gljive, Hidajete Gljiva i Đemile Mandra podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 750472 19 Gž od 3. aprila 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Gljive i Hidajete Gljiva podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Dn 027645 16 Gž od 22. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Gljiva, Hidajeta Gljiva i Đemila Mandra (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelantica, odnosno apelanti), koje zastupaju Senija Poropat i Dunja Poropat, advokati iz Vogošće, podnijeli su 12. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 750472 19 Gž od 3. aprila 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 027645 16 Gž od 22. marta 2019. godine. Također, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio uključenje elektične energije u kuću (na adresi navedenoj u zahtjevu za donošenje privremene mjere) i zabranu iseljenja apelanata iz predmetne kuće do donošenja nove odluke u skladu sa propisima navedenim u apelaciji i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), do pravosnažnog okončanja parničnog postupka broj 65 0 P 750472 19 P, kao i da se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada F BiH) naloži da apelantima zbog kršenja njihovih prava isplati po 5.000,00 KM.
2. Apelanti su 4. jula 2019. godine dopunili apelaciju, navodeći da je Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) „uz pomoć koridora policije izvršio nezakonitu sudsku odluku“ i istjerao prvoapelanta i drugoapelanticu, te sve članove njihove porodice na ulicu bez obezbjeđenja bilo kakvog smještaja za njih i za njihove pokretne stvari u domaćinstvu. Osim toga, u navedenoj dopuni apelanti su ponovno podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio vraćanje u posjed kuće prvoapelantu i drugoapelantici, električne energije u navedenoj kući, kao i vraćanje njihovih stvari koje su bile u kući, do donošenja odluke o dopustivosti i meritumu, te kojom privremenom mjerom bi Ustavni sud naložio Vladi F BiH da apelantima isplati po 5.000,00 KM na ime kompenzacije zbog drastičnog kršenja ljudskih prava.
Postupak koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 750472 19 Gž od 3. aprila 2019. godine
3. Rješenjem Općinskog suda od 5. februara 2019. godine apelantima, kao tužiteljima, vraćena je na ispravku i dopunu tužba od 1. februara 2019. godine, na način da predmetnu tužbu opredijele u skladu sa članom 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da navedu tačnu naznaku vrijednosti spora, označe tužitelje i tužene po svim zahtjevima, izlože sve činjenice i dostave dokaze za svoje tvrdnje, kao i da navedu kakvu i iz kojeg pravnog osnova odluku od suda potražuju, s obzirom na to da je zahtjevom od 1. februara 2019. godine opredijeljeno 11 tužbenih zahtjeva, od kojih za određene zahtjeve sud nije nadležan za postupanje ili zahtjevi nisu opredijeljeni na način koji bi bio podoban za izvršenje, a sve kako bi se opredijeljena i obrazložena tužba mogla dostaviti tuženim (R. L., E. L. i E. L.) na izjašnjenje.
4. Rješenjem Općinskog suda od 19. februara 2019. godine tužba apelanata je odbačena. Naime, kako to proizlazi iz predmetnog rješenja, apelanti su podneskom naslovljenim kao „uređena tužba“ tražili da se donese presuda kojom bi se utvrdilo da su prvoapelant i drugoapelantica, kao suposjednici, u savjesnom posjedu nekretnina (pobliže opisanih na strani broj 3 predmetnog rješenja) preko 20 godina, a da je trećeapelantica, kao suposjednik sa bivšim suprugom R. M., u savjesnom posjedu nekretnina (pobliže opisanih na strani broj 3 predmetnog rješenja) preko 30 godina. Nadalje, da se utvrdi da su sudije Federacije Bosne i Hercegovine donijele nezakonite odluke kojim je načinjena šteta apelantima i na osnovu kojih je izvršen pogrešan upis vlasništva u korist „prednika tužitelja: M. L., E. L. i E. L.“, te da se utvrdi da su presuda Općinskog suda I u Sarajevu od 22. marta 2001. godine i presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 18. avgusta 2015. godine bez pravnog dejstva, kao i klauzula pravosnažnosti i izvršnosti na presudi Općinskog suda od 21. juna 2013. godine, te da se zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda naloži da izvrši ispravku upisa prava vlasništva (na način detaljno naveden na strani broj 3 predmetnog rješenja), a tuženim E. L. i E. L. da otklone štetu i omoguće korištenje električne energije prvoapelantu i drugoapelantici na nekretninama koje su predmet tužbe. Osim toga, apelanti su tražili da se utvrdi da je ništav Ugovor o poklonu od 20. marta 2012. godine, kao i da su neispravni i da ne proizvode pravna dejstva, na osnovu navedenog ugovora upisano pravo vlasništva i predbilježba, te da se brišu upisi u zemljišne knjige i katastar. Također, apelanti su tražili da se utvrdi da nije istinito rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda od 6. februara 2012. godine iza ostavioca M. L. u dijelu koji se odnosi na to da zaostavštinu čine nekretnine (pobliže opisane na strani broj 4 predmetnog rješenja) i da je neispravan upis prava vlasništva u korist tuženog R. L. na osnovu navedenog rješenja.
5. Rješenjem Općinskog suda od 19. februara 2019. godine odbačen je kao nedopušten zahtjev apelanata za donošenje mjere osiguranja sa privremenom mjerom, kojom su apelanti tražili uključenje elaktrične energije u kući (pobliže opisanoj na strani broj 1 predmetnog rješenja) koje će po nalogu suda izvršiti JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Elektrodistribucija Sarajevo, kao i nalog tuženima da dopuste prvoapelantu i drugoapelantici nesmetano korištenje električne energije i ubuduće do pravosnažnog okončanja predmetnog postupka. Osim toga, apelanti su tražili privremenu mjeru osiguranja zabranom iseljenja prvoapelanta i drugoapelantice iz predmetne kuće i sa posjeda nekretnine (pobliže opisane na strani broj 1 predmetnog rješenja), kao i zabranom predaje predmetne nekretnine u posjed tuženim do pravosnažnog okončanja konkretnog postupka.
6. Odlučujući o žalbama apelanata izjavljenim protiv navedenih rješenja Općinskog suda od 19. februara 2019. godine, Kantonalni sud je donio rješenje od 3. aprila 2019. godine kojim je predmetne žalbe odbio i potvrdio prvostepena rješenja Općinskog suda od 19. februara 2019. godine. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se prvopostavljenim i drugopostavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje činjenice trajanja posjeda apelanata i da je tako postavljen tužbeni zahtjev neuredan, budući da prema odredbama člana 54. ZPP nije dopušteno tražiti utvrđenje postojanja i nepostojanja činjenica koje nemaju značenje konkretnog prava ili pravnog odnosa, pri čemu je Kantonalni sud istakao da apelanti tužbenim zahtjevom ne traže utvrđenje prava na posjed, niti ga štite, već samo traže utvrđenje činjenice trajanja njihovog posjeda. U odnosu na trećepostavljeni i petopostavljeni tužbeni zahtjev, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbacio tužbu kao nedopuštenu u navedenom dijelu, jer je nedozvoljena tužba sa zahtjevom da se utvrdi da ne proizvodi pravno dejstvo neka sudska odluka o donesena u parničnom i vanparničnom postupku, jer se takve odluka mogu izmijeniti samo u postupku pokrenutom povodom redovnih i vanrednih pravnih lijekova. Nadalje, da je prvostepeni sud pravilno odbacio tužbu kao neurednu i u dijelu četvrtopostavijenog tužbenog zahtjeva, s obzirom da apelanti nisu postupili po nalogu suda iz rješenja od 5. februara 2019. godine, odnosno u uređenoj tužbi nisu naveli niti jednu činjenicu na kojoj zasnivaju ovaj tužbeni zahtjev. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je prijedlog za određivanje mjere osiguranja odbačen kao nedopušten, jer se mjerom osiguranja obezbjeđuje tužbeni zahtjev pod uslovima propisanim odredbama člana 269. ZPP. Kako je u konkretnom slučaju sud odbacio tužbu apelanata, Kantonalni sud je istakao da je mjera osiguranja u odnosu na tužbene zahtjeve istaknute u odbačenoj tužbi nedopuštena. Postupak koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 027645 16 Gž od 22. marta 2019. godine (u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanticu)
7. Presudom Općinskog suda od 21. juna 2013. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 27. maja 2014. godine, utvrđeno je da su prvoapelant i drugoapelantica, kao tužitelji, dosjelošću stekli pravo vlasništva sa suvlasničkim dijelovima od po ½ na nekretninama (pobliže označenim u izreci presude), te su tuženi (E. L. i E. L.) obavezani da trpe da se u zemljišnim knjigama brišu kao suvlasnici predmetnih nekretnina i istovremeno da se prvoapelant i drugoapelantica upišu sa suvlasničkim dijelovima od po ½, kao i da nadoknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu. Osim toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženih-protivtužitelja kojim je traženo da se prvoapelant i drugoapelantica obavežu predati tuženim predati u posjed nekretnine (pobliže opisane u izreci presude).
8. Odlučujući o reviziji tuženih-protivtužitelja, Vrhovni sud je donio presudu od 18. avgusta 2015. godine kojom je predmetnu reviziju uvažio i preinačio nižestepene presude na način da je odbio tužbeni zahtjev prvoapelanta i drugoapelantice, a usvojio protivtužbeni zahtjev tuženih-protivtužitelja i naložio prvoapelantu i drugoapelantici da tuženim-protivtužiteljima predaju u posjed nekretnine, pobliže opisane u izreci presude.
9. Rješenjem Općinskog suda od 10. oktobra 2016. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 22. marta 2019. godine, na osnovu presude Vrhovnog suda od 18. avgusta 2015. godine dozvoljeno je poništenje upisa (pobliže opisano u izreci rješenja), izvršenog na osnovu presude Općinskog suda od 21. juna 2013. godine, te je izvršen povrat u prijašnje stanje. Nadalje, povratom u prijašnje stanje uknjiženo je pravo suvlasništva na parcelama (pobliže opisanim u izreci rješenja), dosadašnje suvlasništvo prvoapelanta i drugoapelantice, u korist E. L. i E. L.. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da su odredbom člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama propisane pretpostavke za upis stvarnih prava u zemljišnu knjigu, te da je određeno da se uz zahtjev za upis treba priložiti i dokazna dokumentacija na kojoj se zahtjev temelji. Kako je otpao pravni osnov upisa prvoapelanta i drugoapelantice, kao suvlasnika predmetnih nekretnina, donošenjem odluke Vrhovnog suda u koju je zemljišnoknjižni ured izvršio uvid, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno cijenio da su ispunjeni uslovi propisani članom 43. Zakona o zemljišnim knjigama za poništenje predmetnog upisa. Apelacioni navodi
10. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Dopustivost ratione materiae (u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 750472 19 Gž od 3. aprila 2019. godine)
12. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
13. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporena odluka donesena u postupku u kojem je redovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti predmetne tužbe, odnosno zahtjeva za donošenje mjere osiguranja sa privremenom mjerom. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima ili obavezama» apelanata u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Nadalje, u pogledu navoda apelanata o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o pravima apelanata na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, slijedom čega su i navodi apelanata o kršenju ovih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
II.Dopustivost prima facie (u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 027645 16 Gž od 22. marta 2019. godine)
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje zahtjeva apelanata za donošenje privremene mjere.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević