Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4238/17 (P. R.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
- Izvršni postupak
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4238/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4238/17, rješavajući apelaciju Petra Rodića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Rodića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 441064 14 Gži od 3. augusta 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 441064 14 I od 6. novembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Petar Rodić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 441064 14 Gži od 3. augusta 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 441064 14 I od 6. novembra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Alena Durakovića kao suprotne strane u predmetnom izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 9. i 11. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i izvršenik su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 16. do 30. maja 2019. godine.
4. Također, Ustavni sud je 31. jula 2019. godine telefonskim putem od ovlaštenog lica Kantonalnog suda pribavio informaciju da je osporena odluka Kantonalnog suda uručena apelantu 5. septembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Ševkija Duraković je kao tužilac pokrenuo parnični postupak protiv apelanta zbog otkaza ugovora o korištenju stana. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 045656 06 P od 6. aprila 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 045656 09 Gž od 15. juna 2011. godine, usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev koji je glasio: „Usvaja se otkaz ugovora o korištenju stana tuženom [apelantu], a na stanu u Sarajevu […], pa se svojstveno tome [apelantu] nalaže da isti stan preda u posjed i slobodno raspolaganje tužiocu Duraković Ševkiji.“
7. Nakon toga, provedeno je izvršenje pravomoćne presude iseljenjem apelanta iz predmetnog stana 10. maja 2012. godine.
8. U međuvremenu, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio je Presudu broj 65 0 P 045656 11 Rev od 24. aprila 2012. godine kojom je reviziju usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev tužioca Ševkije Durakovića odbio.
9. Nakon toga, apelant je (kao tražilac protivizvršenja) 30. maja 2012. godine podnio prijedlog Općinskom sudu za dozvolu protivizvršenja, koji je Općinski sud u cijelosti odbio Rješenjem broj 65 0 I 208164 13 I 2 od 14. februara 2013. godine. Rješavajući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 I 208164 13 Gž od 25. aprila 2014. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 2350/14
10. Nezadovoljan navedenim odlukama Općinskog i Kantonalnog suda, apelant je protiv njih podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je tu apelaciju odbio kao neosnovanu svojom Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2350/14 od 11. januara 2017. godine.
11. U obrazloženju citirane odluke Ustavni sud je, između ostalog, naveo da redovni sudovi nisu prihvatili apelantov prijedlog kojim je tražio protivizvršenje, pozivajući se na član 57. ZIP-a i navodeći da protivizvršenik nije više vlasnik predmetnog stana, te da su u zemljišnim knjigama kao zakoniti vlasnici upisana druga lica (pravna i fizička), odnosno da su nastupile takve posljedice (pravne promjene) da vraćanje više nije moguće. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju i odluci suda ne može da pronađe bilo kakvu proizvoljnost ili bilo šta što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava (vidi tačku 31. citirane odluke). Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja, kada je došlo do promjene prava vlasništva na nekretnini prije nego što je apelant ostvario pravo na protivizvršenje, zbog čega je sud odbio apelantov prijedlog za protivizvršenje primjenom člana 57. ZIP-a, ne može da pronađe bilo kakvu proizvoljnost ili zloupotrebu za koju bi sud bio odgovoran ili koju je dozvolio (tačka 32).
Osporene odluke
12. Apelant je 11. juna 2014. godine, na osnovu Presude Općinskog suda broj 65 0 P 045656 06 P od 6. aprila 2009. godine, koja je preinačena Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 045656 11 Rev od 24. aprila 2012. godine, podnio prijedlog za izvršenje protiv Alena Durakovića (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi predaje u posjed predmetnog stana. U prijedlogu za izvršenje apelant je naveo da je presudom Općinskog suda od 6. aprila 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, usvojen otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana i apelantu je naloženo da ocu izvršenika (Ševkiji Durakoviću) preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan, nakon čega je u postupku izvršenja apelant 10. maja 2012. godine iseljen iz predmetnog stana. Apelant je dalje naveo da su nakon donošenja presude Vrhovnog suda Ševkija Duraković i izvršenik zaključili fiktivni ugovor o poklonu predmetnog stana (30. maja 2012. godine) radi izbjegavanja postupka protivizvršenja, zbog čega je apelant predložio da sud u smislu člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) usvoji njegov prijedlog u cijelosti.
13. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 441064 14 I od 6. novembra 2014. godine odbijen je u cijelosti apelantov prijedlog za izvršenje. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je zaključkom od 17. juna 2014. godine naložio apelantu da dostavi izvršnu ispravu na osnovu koje je izvršenik pasivno legitimiran kao stranka u konkretnom postupku budući da je za donošenje rješenja o izvršenju osnov izvršni naslov odnosno presuda, te je naveo da nema uvjeta za primjenu odredbi iz člana 30. stav 2. ZIP-a. Apelant nije postupio po nalogu suda, već je podneskom od 1. jula 2014. godine obavijestio sud da je iz ugovora o poklonu i zk. izvatka vidljivo da je u fazi protivizvršenja došlo do promjene vlasnika na nekretnini koja je predmet izvršenja, odnosno da pasivna legitimacija izvršenika proizlazi iz člana 30. stav 2. i člana 72. stav 3. ZIP-a. Općinski sud je naveo da se izvršenje određuje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, navodeći šta isprava mora sadržavati, te je istakao da u konkretnom slučaju izvršna isprava nije podobna za izvršenje u pogledu označavanja stranaka, odnosno pasivne legitimacije izvršenika, zbog čega je na osnovu čl. 22. i 27, a u vezi sa članom 39. stav 6. ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da apelant mora u zakonitom postupku pred parničnim sudom izdejstvovati valjanu izvršnu ispravu kojom bi se izvršeniku naložilo vraćanje predmetnog stana, pa tek onda tražiti izvršenje.
14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 441064 14 Gži od 3. augusta 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je citirao član 30. ZIP-a kojim je regulirano pitanje prelaza potraživanja ili obaveze. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je, rješavajući o žalbi, zaključio da apelant nije učinio vjerovatnim da je njegovo potraživanje prešlo na drugo lice – označenog izvršenika. Budući da obaveza na predaju predmetnog stana određena u izvršnoj ispravi glasi na drugo lice, koje je raspolagalo sa predmetnim stanom ugovorom o poklonu nekretnine, koji ne daje pravo apelantu da u izvršnom postupku potražuje predaju stana od novog vlasnika, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelant svoje pravo na povrat stana mora riješiti u parnici. Naime, činjenica da dužnik iz izvršne isprave nije više vlasnik stana čija se predaja u posjed traži sprečava izvršenje, odnosno traženo izvršenje nije provodivo. Kantonalni sud je istakao da se apelant neosnovano u žalbi poziva na odredbu člana 72. stav 3. ZIP-a budući da se navedeni član odnosi na situaciju kada dođe do promjene vlasništva na nekretnini u toku izvršnog postupka kada tražilac izvršenja ima pravo da se iz nje namiruje do visine svog potraživanja. Ovo zbog toga što u konkretnom slučaju nije došlo do promjene vlasništva na predmetnoj nekretnini u toku izvršnog postupka, te činjenice da apelant kao tražilac izvršenja ne traži namirenje prodajom predmetne nekretnine, već njenu predaju u posjed.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenom odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant je izložio postupak (parnični i izvršni) koji je prethodio donošenju osporenih odluka i istakao da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te naveo da je, nezadovoljan ranije donesenim odlukama redovnih sudova u postupku izvršenja i protivizvršenja, podnio apelaciju o kojoj je Ustavni sud odlučio Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2350/14 od 11. januara 2017. godine i odbio je kao neosnovanu. Apelant je ponovio navode iz ranije apelacije da promjena vlasnika nakon odluke Vrhovnog suda ne bi smjela imati nikakvog utjecaja na njegova prava, te da je u pitanju fiktivni prenos prava vlasništva, zloupotreba prava, koju redovni sud u ranijem postupku naziva pravnim smetnjama za protivizvršenje, dok u predmetnom izvršnom postupku redovni sudovi zaključuju da nema mjesta primjeni člana 72. stav 3. ZIP-a, odnosno da izvršenik u konkretnom postupku (sin Šefkije Durakovića) u izvršnoj ispravi nije označen kao izvršenik. Apelant smatra da su sudovi u konkretnom slučaju trebali postupiti u smislu člana 72. stav 3. ZIP-a, odnosno da je do promjena prava vlasništva na predmetnom stanu došlo u vrijeme trajanja izvršnog postupka kada je apelant podnio prijedlog za protivizvršenje.
II.Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da je svoju odluku donio na zakonit način i uz jasno obrazloženje koje neće ponavljati, te da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
17. Općinski sud je u svom odgovoru ponovio činjenično utvrđenje iz svog rješenja, citirao odredbe čl. 30. i 72. ZIP-a te naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do promjene vlasništva na predmetnoj nekretnini u toku ovog izvršnog postupka. Osim toga, Općinski sud je ukazao da izvršna isprava koja je podnesena uz prijedlog za izvršenje nije podobna u pogledu označavanja stranaka, te je istakao da apelant mora izdejstvovati valjanu izvršnu ispravu kojom bi se izvršeniku iz prijedloga naložilo vraćanje predmetnog stana apelantu. Sud smatra da je u konkretnom slučaju postupao u skladu s pozitivnim zakonskim propisima.
18. Izvršenik je u svom odgovoru naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih prava budući da su redovni sudovi svoje odluke donijeli pravilnom primjenom zakona. Osim toga, izvršenik navodi da propust apelantovog advokata da u zemljišnim knjigama označi postojanje spora na predmetnoj nekretnini predstavlja njegov propust, te da opravdanja za svoje propuste u zastupanju apelanta ne treba tražiti u navodnim zloupotrebama od strane izvršenika i njegovog oca. V.Relevantni propisi
19. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16 i 55/18-rješenje USBiH).
Član 22.
Osnov za određivanje izvršenja Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršnog ili vjerodostojnog dokumenta, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Član 27.
Povoljnost izvršnog dokumenta za izvršenje (1)Izvršni dokument povoljan je za izvršenje ako su u njemu naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
(2)Ako u izvršnom dokumentu nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok određuje se rješenjem o izvršenju.
(3)U slučaju iz stava 2. ovog člana sud će predloženo izvršenje odrediti uz uslov da izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obavezu.
(4)Odredbe st. 2. i 3. ovog člana ne primjenjuju se u postupku izvršenja na osnovu izvršnog dokumenta pisara.
Član 30.
Prelaz potraživanja ili obaveze [...] (2)Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnom dokumentu nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnim ili prema zakonu ovjerenim privatnim dokumentom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršnog dokumenta ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju da razriješe u parničnom postupku.
Član 39.
Rješenje o izvršenju (1)U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršni, odnosno vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja.
[...] (6)Rješenje kojim se prijedlog za izvršenje potpuno ili djelimično odbacuje ili odbija mora biti obrazloženo.
Član 72.
Ubilježavanje izvršenja [...] (3)Promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.
[...] VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 441064 14 Gži od 3. augusta 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 5. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 13. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija osporena rješenja, tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.e),
f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo postupak izvršenja protiv izvršenika radi predaje u posjed predmetnih nekretnina, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
28. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom odredbi ZIP-a odbili njegov prijedlog za izvršenje. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući uvidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je predmetni izvršni postupak apelant pokrenuo nakon što su redovni sudovi okončali postupak protivizvršenja (koji je apelant pokrenuo protiv Ševkije Durakovića) tako što je odbijen njegov prijedlog za protivizvršenje. Naime, redovni sudovi su, pozivajući se na član 57. ZIP-a i navodeći da protivizvršenik nije više vlasnik predmetnog stana, zaključili da su u zemljišnim knjigama kao zakoniti vlasnici upisana druga lica (pravna i fizička), odnosno da su nastupile takve posljedice (pravne promjene) da vraćanje više nije moguće. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su, odlučujući u konkretnom postupku, po apelantovom prijedlogu protiv izvršenika, redovni sudovi odbili apelantov prijedlog za izvršenje zato što izvršenik nije pasivno legitimiran, odnosno, suprotno apelantovim navodima, zaključili da u konkretnom slučaju izvršna isprava nije podobna za izvršenje u pogledu pasivne legitimacije izvršenika.
31. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se Općinski sud prilikom donošenja rješenja o izvršenju pozvao na odredbe čl. 22. i 27. ZIP-a i zaključio da izvršna isprava podnesena uz prijedlog nije podobna za izvršenje, te je, suprotno apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni odredbi člana 30. stav 2. i člana 72. stav 3. ZIP-a, zaključio da predmetno potraživanje nije prešlo na drugo lice (označenog izvršenika), niti je došlo do promjene vlasništva na predmetnoj nekretnini u toku izvršenja. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud ju je odbio i potvrdio prvostepeno rješenje, te je podržao pravni stav prvostepenog suda istaknuvši da je prvostepeni sud pravilno naveo da apelant svoje pravo na povrat stana mora riješiti u parnici s obzirom na to da predmetno izvršenje sprečava činjenica da dužnik iz izvršne isprave više nije vlasnik stana čija se predaja u posjed traži. U vezi s tim, imajući u vidu činjenice predmeta na način kako su one prezentirane u ovoj odluci, te sadržaj relevantnih odredbi ZIP-a na kojem su zasnovane osporene odluke (član 30. stav 2. i član 72. stav 3), Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u osporenim odlukama redovnih sudova kojima je odbijen apelantov prijedlog za izvršenje zbog nedostatka pasivne legitimacije izvršenika.
32. S druge strane, u vezi s apelantovim navodima o „zloupotrebi“ prava prenosom vlasništva na predmetnom stanu nakon donošenja odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da je ove apelantove navode već razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2350/14 od 11. januara 2017. godine u kojoj je (tačka 31) istakao: „Ustavni sud primjećuje da 'zloupotrebu' na koju apelant ukazuje nije dozvolio sud koji je donio osporena rješenja, niti je apelant konkretizirao čime je sud mogao spriječiti 'zloupotrebu', odnosno kako je sud mogao da zabrani da protivizvršenik ne prenese vlasništvo na predmetnom stanu ako su za to postojale zakonske mogućnosti. Pri tome, podnošenje revizije Vrhovnom sudu od apelanta ne predstavlja zakonsku prepreku za prometovanje stanom, a apelant i ne tvrdi da su postojale bilo kakve konkretne prepreke za prenos prava vlasništva sa protivizvršenika na treća lica. Naime, apelant ne ukazuje, niti to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je u redovnom postupku iskoristio mogućnosti predviđene zakonom, odnosno predložio da se u zemljišnim knjigama upiše zabilježba spora na predmetnom stanu, ili zabrana raspolaganja, ili koristio druga prava da spriječi prometovanje predmetnim stanom do konačne odluke redovnog suda (konkretno do revizione odluke), dakle po okončanju drugostepenog postupka, jer su takve radnje (postupci), da su preduzete od apelanta, mogle spriječiti prometovanje stanom.“ S obzirom na to da apelant ni u konkretnoj apelaciji nije konkretizirao u čemu se ogleda navedena zloupotreba, odnosno kako su redovni sudovi mogli da zabrane ranijem protivizvršeniku da prenese pravo vlasništva na predmetnom stanu ako su za tu radnju postojale zakonske mogućnosti, proizlazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporenim odlukama redovnih sudova nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
34. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretnije naprijed navedenih odredbi ZIP-a, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
35. Apelant je ukazao i da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na dom, odnosno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je osporenim rješenjima odbijen apelantov prijedlog za izvršenje zato što izvršna isprava nije podobna za izvršenje zbog nedostatka pasivne legitimacije izvršenika (jer je promijenjen vlasnik nekretnine). Pri tome, sud u predmetnom izvršnom postupku nije odlučivao o apelantovom pravu na dom (koje je utvrđeno u parničnom postupku), već je utvrdio da nije moguće da apelant to pravo realizira u postupku izvršenja jer apelant nije učinio vjerovatnim da je njegovo potraživanje u smislu člana 30. stav 2. ZIP-a prešlo na drugo lice – označenog izvršenika, odnosno da je došlo do promjene vlasništva u toku trajanja izvršnog postupka (u smislu člana 72. stav 3. ZIP-a). Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju u osporenim rješenjima, kojim je odbijen apelantov prijedlog za izvršenje, nema ništa što zadire u apelantovo pravo na dom, niti je došlo do povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te su ovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi u svojim odlukama naveli razloge (nedostatak pasivne legitimacije izvršenika) zašto su odbili apelantov prijedlog za izvršenje.
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na osnovu utvrđenih činjenica, koje nisu sporne, zaključili da izvršenje nije moguće jer apelant u smislu relevantnih odredbi ZIP-a nije učinio vjerovatnim da je njegovo potraživanje prešlo na drugo lice – označenog izvršenika, odnosno da je došlo do promjene vlasništva u toku trajanja izvršnog postupka.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević