Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1355/19 (V. R.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ugovor o poklonu
- Uknjižba
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1355/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-1355/19, rješavajući apelaciju Vladimira Ristića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vladimir Ristić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 021494 18 Gž 2 od 19. ožujka 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladimir Ristić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Berina Bošnjak odvjetnica iz Jelaha, podnio je 25. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 021494 18 Rev od 29. studenog 2018. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 021494 18 Gž 2 od 19. ožujka 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2780/18 od 19. lipnja 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 87 0 P 021494 18 Gž 2 od 19. ožujka 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je on vlasnik nekretnine označene kao k.č. 175/1 upisane u z.k. ul. broj 73 k.o. Vrućica, koju u naravi čine nekretnine označene kao k.č. 835/1 i k.č. 835/12 upisane u p.l. broj 928 k.o. Teslić Grad - posjed apelanta stečen po osnovu valjanog pravnog posla Ugovora o vraćanju u svojinu izuzetog-preuzetog zemljišta, sačinjenog između oca apelanta i tužene (Općine Teslić) 1992 godine, a koju nekretninu je apelantov otac poklonio apelantu Ugovorom o poklonu, pa da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, PJ Teslić (u daljnjem tekstu RUGIP) da po pravomoćnosti presude izvrši upis prava vlasništva apelanta u glavnoj zemljišnoj knjizi, a briše upis prava vlasništva tužene.
4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Ugovorom o poklonu otac apelanta kao poklonodavac, poklonio apelantu kao poklonoprimcu nekretninu označenu kao k.č. 835/1, po osnovu kojeg ugovora se apelant upisao kao posjednik i obratio RUGIP-u sa zahtjevom da bude uknjižen i kao vlasnik na predmetnim nekretninama, ali da je taj njegov zahtjev odbijen jer podaci iz ugovora nisu odgovarali stvarnom stanju. Dalje je Okružni sud naveo da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom uvjerenja RUGIP-a, utvrdio da parceli označenoj kao k.č.br. 835/1 po starom premjeru, po novom premjeru odgovaraju parcele k.č. 1463/13, k.č. 1508. dio k.č. 1463/1, dio k.č. 1523, dio k.č. 1463/7 i dio k.č. 1463/12, zbog čega u ovoj pravnoj stvari bilo neophodno provesti vještačenje po vještaku geodetske struke (na što je ukazivano i rješenjem Okružnog suda od 21. srpnja 2017. godine, kojim je ukinuta prvostupanjska presuda od 24. travnja 2017. godine), kako bi se na nesporan način utvrdio točan položaj i površina zemljišta na kojem apelant traži utvrđivanje prava vlasništva, i kako bi se sukladno tome pravilno opredjelio tužbeni zahtjev. Naime, Okružni sud je naveo da je pravilno označavanje parcela u tužbenom zahtjevu osnovni preduvjet da se takva presuda može provesti u zemljišnjim knjigama, a kako apelant tijekom postupka nije pravilno uredio tužbeni zahtjev, presuda bi bila neprovodiva i apelant svakako ne bi mogao da ostvari svoja prava. S obzirom da je odredbama članka 2. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a člankom 7. stavak 1. ZPP-a da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice, Okružni sud je naveo da je tužbeni zahtjev odbijen, jer je apelant isključivo svojim radnjama propustio predložiti neophodno vještačenje i shodno tome pravilno opredjeliti tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević