Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2423/19 (S. D. i S.J.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2423/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2423/19, rješavajući apelacije Senada Džinića i S. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Senad Džinić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0 P 020924 17 Rev od 19. marta 2019. godine;
S. J. protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 017118 18 Gž od 13. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 017118 13 P od 15. maja 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2423/19
1. Senad Džinić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 6. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 020924 17 Rev od 19. marta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da su tužioci (I.Dž. i Š.Dž.) po osnovu gradnje stekli pravo vlasništva na preciziranim građevinskim objektima, kao i pravo vlasništva i dosljedno tome jače pravo na posjed na zemljištu na kojem su ti objekti izgrađeni, koje je upisano na ime tuženih, i to apelanta sa 1/2 i R.Dž. sa 1/2. Dosljedno utvrdjenom, tuženi su dužni trpjeti da se u katastarskom operatu izvrši brisanje trenutno upisanog posjeda na navedenoj katastarskoj parceli i da se ista upiše u korist tužilaca sa ½. Takođe je utvrđeno da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen dana 2. novembra 1994. godine između H.Dž., kao primaoca izdržavanja, i apelanta, kao davaoca izdržavanja, ništav u dijelu kojim je pravni prednik stranaka H.Dž., kao primalac izdržavanja dala ½ ranije preciziranih nekretnina apelantu, pa u tom dijelu navedeni ugovor ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Osim toga, tuženi su obavezani da tužiocima isplate troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su tužioci, po prethodnom dogovoru sa roditeljima (prvotužioca i apelanta), izgradili predmetne objekte na parceli koja je bila u suvlasništvu njihovih roditelja. Takođe je utvrđeno da je postojao ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između apelanta i njihove majke kojim mu je ona, između ostalog, ostavila u naslijeđe ½ spornih nekretnina. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi usvojili tužbeni zahtjev pozivajući se na sticanje prava vlasništva novoizgrađene stvari prema odredbi člana 25. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (ranije član 22. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima) koja propisuje da osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče na nju pravo vlasništva. Naime, odluku su zasnovali na utvrđenju da su tužioci nakon zasnivanja bračne zajednice 1977. godine, izgradili predmetne objekte za sebe, a ne za drugoga, na parceli koju su naknadno, 1987. godine kupili od roditelja prvotužioca i apelanta. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da i u slučaju da tužioci nisu dokazali da su predmetnu parcelu na kojoj su izgrađeni objekti kupili od roditelja nakon izvršene gradnje (jer nisu priložili kupoprodajni ugovor), po ocjeni tog suda pravo vlasništva na izgrađenim objektima su mogli steći i građenjem na tuđem zemljištu u skladu sa članom 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Tim članom je propisano da osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kome drugi ima pravo vlasništva, stiče pravo vlasništva i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. Prema utvrđenju nižestepenih sudova roditelji stranaka, u vrijeme gradnje objekata vlasnici predmetnih parcela se nisu protivili gradnji, što je uticalo na savjesnost graditelja. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su ugovorom o doživotnom izdržavanju obuhvaćene nekretnine koje predstavljaju utvrđenu imovinu tužilaca, te kako je majka stranaka raspolagala tom imovinom kao svojom, suprotno prinudnim propisima o vlasništvu (predmet ugovora o doživotnom izdržavanju mora biti u vlasništvu primaoca izdržavanja u trenutku zaključenja tog ugovora), nižestepeni sudovi su pravilno odlučili i kada su utvrdili da je ugovor o doživotnom izdržavanju ništav u tom dijelu prema odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.
2. AP-2721/19
4. S. J. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnijela je 1. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 017118 18 Gž od 13. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 017118 13 P od 15. maja 2018. godine.
5. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-319/19 od 12. marta 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 017118 19 Rev od 17. aprila 2019. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da dakle nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ona po osnovu dosjelosti stekla pravo vlasništva na određenoj parceli koja je nastala faktičkim cijepanjem na terenu od dijela parcele koja je upisana na ime tuženog D.M. sa dijelom 1/1 po novom operatu, a kojoj po starom operatu odgovara dio parcele koja je upisana na ime M.J. sa dijelom od 1/1. Osim toga, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen između M.J. kao prodavca i tuženog R.M. kao kupca, kao i ugovor o kupoprodaji zaključen između tuženog R.M. kaoprodavca i tuženog D.M, kao kupca u dijelu koji se odnosi na dio parcele koji je na terenu u faktičkom posjedu apelantice.
7. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da se tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnjama apelantice da sporno zemljište uživa neprekidno kao savjesna posjednica dugi niz godina (oko 50 godine), jer je to zemljište „kupila usmenim i izvršenim ugovorima od svoje zaove M.J. i od L.M.“. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da apelantica nije dokazala da je bila posjednik spornog dijela parcele i da izvedeni dokazi upućuju na to da je posjednik bio L.M., zatim tuženi R.M. do prodaje tuženom D.M. Okružni sud je naveo da dokazanost činjenica neprekidnog, savjesnog i dugogodišnjeg posjeda mora biti izvjesna, što bi u bitnom značilo da je njihova dokazanost „van razumne sumnje“. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apelantica nije dokazala svoje stečeno pravo vlasništva, te da ni žalbeni navodi, čak i ako bi se mogli smatrati djelomično osnovanim, ne dovode u sumnju zaključak prvostepenog suda da apelantica bitne činjenice nije izvjesno dokazala i da je zato njen zahtjev odbijen kao neosnovan. Osim toga, kako nije dokazala svoje pravo vlasništva, Okružni sud je naveo da tako nisu osnovani ni zahtjevi za ništavost kupoprodajnih ugovora.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2423/19.
9. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević