Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4935/17 (S. Š.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 421
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4935/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4935/17, rješavajući apelaciju Stipe Šimunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Stipe Šimunovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 128 0 Rs 007626 15 Rev od 10. oktobra 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stipo Šimunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Ivan Grubešić, advokat iz Novog Travnika, podnio je 24. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 128 0 Rs 007626 15 Rev od 10. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Vrhovnog suda i tuženog „Rudnici boksita“ d.d. Jajce (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 22. do 27. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud, Kantonalni sud, Vrhovni sud i tuženi posredstvom punomoćnika Dragana Dramca, advokata iz Jajca, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. maja do 4. juna 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodna napomena
5. U predmetnom parničnom postupku apelant je podnio tužbu protiv tuženog kojom je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno:
1)da se ustanovi da je apsolutno ništav ugovor o radu zaključen između apelanta i tuženog 27. aprila 2007. godine, 2)da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu koju je tuženi donio 10. maja 2007. godine, a slijedom čega se tuženom nalaže da apelanta vrati na posao i uspostavi mu radnopravni status i sva prava iz radnog odnosa koja je imao prije donošenja citirane sporne i pobijane odluke, te da ga rasporedi na poslove i zadatke prema njegovoj stručnoj spremi i preostaloj radnoj sposobnosti koja je utvrđena rješenjem Federalnog zavoda PIO Mostar od 22. oktobra 2003. godine, 3)da se obaveže tuženi da apelantu na ime naknade plaće za period od 1. maja 2007. godine do 31. marta 2010. godine isplati određeni novčani iznos, 4)da se obaveže tuženi da za apelanta, za određeni period, uplati određeni novčani iznos Zavodu PIO – KAS Travnik i 5)da se obaveže tuženi da apelantu naknadi troškove postupka.
6. Presudom Općinskog suda u Bugojnu – Odjeljenje u Jajcu od 5. oktobra 2010. godine prvim stavom u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (u svih navedenih pet tačaka), a drugim stavom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
7. Presudom Kantonalnog suda od 14. decembra 2011. godine potvrđena je prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev pod tačkom 1), dok je preinačena prvostepena presuda vezano za apelantov tužbeni zahtjev pod tačkom 2) tako da je poništena odluka o otkazu ugovora o radu od 10. maja 2007. godine koju je donio tuženi, a slijedom čega je naloženo tuženom da apelanta vrati na posao i uspostavi mu radnopravni status i sva prava iz radnog odnosa koja je imao prije donošenja citirane sporne i pobijane odluke, te da ga rasporedi na poslove i radne zadatke prema njegovoj stručnoj spremi i preostaloj radnoj sposobnosti koja je utvrđena rješenjem Federalnog zavoda PIO Mostar od 22. oktobra 2003. godine. Također, navedenom presudom je ukinuta prvostepena presuda vezano za apelantov tužbeni zahtjev pod tačkama 3), 4) i 5), kao i u dijelu u kojem je apelant obavezan da naknadi troškove postupka i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Osporeni dio postupka
8. Presudom Općinskog suda broj 128 0 Rs 007626 13 Rs 2 od 23. maja 2014. godine obavezan je tuženi da isplati apelantu na ime dospjelih, a neisplaćenih potraživanja po osnovu plaće utvrđene za period od 1. jula 2007. godine do 14. decembra 2011. godine određeni novčani iznos, te je obavezan tuženi da za navedeni period uplati i doprinose za PIO za apelanta. Navedenom presudom apelantu je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog, te je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka shodno njegovom uspjehu u parnici.
9. U obrazloženju navedene odluke Općinski sud je istakao da mu je, s obzirom na to da je presudom Kantonalnog suda od 14. decembra 2011. godine ukinuta ranija prvostepena presuda vezano za apelantov tužbeni zahtjev pod tačkama 3),4) i 5), u predmetnom parničnom postupku ostalo da odluči o tom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva.
10. U nastavku obrazloženja Općinski sud je ukazao da je (na pripremnom ročištu) tuženi izjavio da prijedlog za izvršenje presude Kantonalnog suda (od 14. decembra 2011. godine) nikad nije podnesen, pa imajući u vidu da je shodno članu 215. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se izvršenje pravosnažne i izvršne presude u pogledu vraćanja zaposlenika na posao može podnijeti u roku od 30 dana, koji rok je prekluzivan, predložio je da se prije nastavka postupka razjasni ta činjenica. U vezi s navedenim, apelantov punomoćnik je odgovorio da je tuženi i sam bio dužan postupiti po navedenoj presudi i pozvati apelanta na posao, što tuženi očigledno odbija i ne želi. Nadalje je ukazano da je apelant u skladu sa (dopunskim) nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke alternativno opredijelio tužbeni zahtjev (po kojem je potraživao određene novčane iznose na ime neisplaćenih plaća i doprinosa za period od 1. jula 2007. godine do 14. decembra 2011. godine) u slučaju da sud ne prihvati njegov primarni tužbeni zahtjev (po kojem je potraživao određene novčane iznose na ime neisplaćenih plaća i doprinosa za period od 1. jula 2007. godine do 30. septembra 2013. godine).
11. Općinski sud je naveo da je nesporno da je drugostepeni sud u svojoj odluci od 14. decembra 2011. godine poništio odluku tuženog o otkazu ugovora o radu i naložio tuženom da apelanta vrati na posao. Također, nesporno je da tuženi nije vratio apelanta na posao, niti je sam apelant prisilnim putem takvo što zahtijevao od tuženog. Zatim, apelant je svoj tužbeni zahtjev zasnivao na odredbama Zakona o radu, i to članu 72. koji propisuje da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenim zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu (godišnji odmor, privremena nesposobnost za rad, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i sl.). U vezi s tim je istaknuto da je zakonodavac propisao navedenu odredbu da bi se zadovoljila prava zaposlenika, tj. apelanta u konkretnom slučaju, međutim, nepostupanjem po odluci drugostepenog suda od 14. decembra 2011. godine parnične stranke ostavljaju sudu na odluku da utvrdi pravne posljedice neizvršavanja drugostepene odluke.
12. Općinski sud je naveo da je za taj sud (a imajući u vidu odluku drugostepenog suda od 14. decembra 2011. godine) nesporno da apelantu pripadaju sva prava iz radnog odnosa kako je apelant tražio u svom alternativnom tužbenom zahtjevu, a kako mu je i dosuđeno u izreci prvostepene presude (za period od 1. jula 2007. godine do 14. decembra 2011. godine). Međutim, apelantu je odbijen primarni tužbeni zahtjev (za period od 14. decembra 2011. godine do 30. septembra 2013. godine) jer je jedino ispravno apelantu dosuditi, shodno članu 72. Zakona o radu, njegova prava iz radnog odnosa do dana kada je pravosnažnom odlukom drugostepenog suda (14. decembra 2011. godine) poništena odluka o otkazu ugovora o radu, te je tuženom naloženo da apelanta vrati na posao. Naime, apelantu je odbijen tužbeni zahtjev (preko dosuđenog dijela) zbog činjenice da je propuštanjem da u roku podnese prijedlog za izvršenje (na osnovu izvršne isprave, shodno članu
215. ZIP-a) sebe doveo u pravnu poziciju da se ni prisilnim putem ne može vratiti na posao, pa shodno tome ne može ni tražiti da tuženi ispuni obaveze prema apelantu poslije 14. decembra 2011. godine. Općinski sud je istakao da je apelant tim činom pokazao da ne želi da se vrati na posao, nego je njegov prioritet naknada plaća i uplata doprinosa, shodno članu 72. Zakona o radu.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 128 0 Rs 007626 14 Rsž od 18. novembra 2014. godine odbijene su žalbe apelanta i tuženog i potvrđena prvostepena presuda.
14. U obrazloženju navedene odluke Kantonalni sud je istakao da je kod nesporne činjenice da apelant nakon presude Kantonalnog suda od 14. decembra 2011. godine (koja predstavlja izvršni naslov za povrat na posao i uspostavu radnopravnog statusa) nije podnio prijedlog za izvršenje radi vraćanja na posao pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nema pravo na isplatu plaća nakon isteka roka iz člana 215. stav 1. ZIP-a. Dalje je istakao da smisao određivanja roka za izvršenje od 30 dana iz člana 215. stav 1. ZIP-a jeste da poslodavac u što kraćem roku zna da li je zaposlenik zainteresovan za povratak na posao. Zatim, imajući u vidu da je članom 370. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se pravila o zastari potraživanja ne primjenjuju u slučajevima kada su drugim zakonom izričito propisani rokovi za izvršenje određenih radnji pod prijetnjom gubitka prava, onda je jasno da je rok od 30 dana iz člana 215. stav 1. ZIP-a prekluzivni rok na koji sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, posljedica propuštanja radnji za koje je propisan prekluzivni rok je gubitak tog prava.
15. Kantonalni sud je naveo da je apelant propuštanjem prekluzivnog roka od 30 dana za podnošenje prijedloga za izvršenje izgubio pravo da traži povrat na rad prinudnim putem i sva druga prava utvrđena presudom Kantonalnog suda od 14. decembra 2011. godine. Nadalje je naveo da kako rok za dobrovoljno izvršenje nije određen navedenom presudom od 14. decembra 2011. godine, koja predstavlja izvršnu ispravu, rok za dobrovoljno izvršenje naložene činidbe je 15 dana od dana dostavljanja drugostepene presude kako je propisano članom 421. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
16. Vrhovni sud je 10. oktobra 2017. godine donio Presudu broj 128 0 Rs 007626 15 Rev kojom je odbio apelantovu reviziju.
17. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu plaća i doprinosa za period od 14. decembra 2011. godine do 30. septembra 2013. godine kao neosnovan pozivom na relevantne odredbe Zakona o radu, ZIP-a i ZPP. Dalje je naveo da i taj sud nalazi da apelantu ne pripada pravo na naknade plaća i doprinosa za period od donošenja drugostepene presude kojom je utvrđen nezakonit otkaz pa do 30. septembra 2013. godine.
18. Vrhovni sud je naveo da je tačan revizioni navod da drugostepeni sud u pravosnažnoj presudi od 14. decembra 2011. godine nije naveo rok u kojem je tuženi obavezan vratiti apelanta na posao. Međutim, taj propust drugostepenog suda nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer se radi o zakonskim prekluzivnim rokovima koji su propisani procesnim i materijalnim pravom (paricioni rok za dobrovoljno izvršenje pravosnažne sudske odluke – član 421. ZPP od 15 dana i rok od 30 dana za prinudno izvršenje od dana prijema pravosnažne i izvršne drugostepene odluke – član 215. ZIP-a) na koje ne može uticati ni sud niti stranka u postupku. Vrhovni sud je istakao da je apelant, iako je imao kvalifikovanog punomoćnika, propustio preduzeti navedene procesne radnje u zakonom predviđenim prekluzivnim rokovima, što je dovelo do gubitka prava na naknadu plaća i doprinosa u periodu od 14. decembra 2011. godine pa do 30. marta 2013. godine, pa su neprihvatljivi suprotni navodi revizije.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen član 179. stav 2. ZPP, koji je derogiran pogrešnom primjenom i tumačenjem odredbi člana 421. ZPP i člana 215. stav 1. ZIP-a. Naime, paricioni rok za dobrovoljno izvršenje presude, tj. vraćanje apelanta na posao kod tuženog nije utvrđen drugostepenom presudom kojom je tuženi obavezan da vrati apelanta na posao, pa onda „nema prekluzije na njegovu štetu kod podnošenja tužbe za naknadu plaća i drugih prinadležnosti“. Nadalje je naveo da je invalid rada, da je ranije već jednom pobio odluku tuženog o otkazu ugovora o radu i koji ga je nakon toga rasporedio na poslove udaljene 70 km od mjesta stanovanja, što predstavlja „čistu šikanu apelanta“, pa imajući to u vidu, kao i navedeni propust suda i tuženog da ga pozove na posao, trebalo je donijeti odluku u apelantovu korist. Apelant smatra da on nije napravio nikakve propuste, sve dok se ne otklone propusti koje je počinio sud, tj. da u presudi navede rok za izvršenje presude (član 179. ZPP) od kojeg počinje teći rok za dobrovoljno izvršenje i za koji se vezuju sva kasnija prava i obaveze stranaka.
II.Odgovor na apelaciju
20. Općinski sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, da je apelant imao pravično suđenje i da je postupak proveden u skladu sa zakonom, što potvrđuje i činjenica da je apelant iskoristio sve redovne i vanredne pravne lijekove, a da su prvostepenu presudu tog suda od 23. maja 2014. godine potvrdili i Kantonalni i Vrhovni sud, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Kantonalni sud je ukratko istakao hronologiju predmetnog postupka, te da je po njegovoj ocjeni Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice na koje je pravilno primijenio relevantne zakonske odredbe, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Vrhovni sud je istakao da u potpunosti ostaje pri svojoj presudi od 10. oktobra 2017. godine, te da smatra da pred tim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
23. Tuženi, u suštini, smatra da su apelantovi navodi neosnovani i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 179.
(1) Kad se stranci u presudi nalaže izvršenje kakve činidbe, odrediće se i rok u kome je tu činidbu dužna da izvrši.
(2) Ako posebnim propisima nije drugačije određeno, rok za izvršenje činidbe je 30 dana, ali za činidbe koje se ne sastoje u novčanom davanju sud može odrediti duži rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima taj je rok 15 dana.
(3) Rok za izvršenje činidbe počinje da teče prvog dana poslije donošenja presude, odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavljanju, prvog dana nakon dostavljanja prepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje.
POSEBNI POSTUPCI
XXVII - POSTUPAK U PARNICAMA IZ RADNIH ODNOSA
Član 421.
Sud će u presudi kojom nalaže izvršenje neke činidbe odrediti rok od 15 dana za njeno izvršenje.
25. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16 i 55/18 – rješenje USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 215. stav 1.
Rok za podnošenje prijedloga za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje na osnovu izvršnog dokumenta kojim je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad odnosno u službu može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese.
Član 217. stav 1.
Nadoknada plate u slučaju vraćanja zaposlenog na rad (1) Tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad odnosno u službu može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose prispjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa.
26. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) koji je bio na snazi u relevantnom periodu glasi:
2. Naknada plaće Član 72.
Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu (godišnji odmor, privremena nesposobnost za rad, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i sl.).
Period iz stava 1. ovog člana za koji se naknada isplaćuje na teret poslodavca, utvrđuje se zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Zaposlenik koji odbije da radi, jer nisu provedene propisane mjere zaštite na radu, ima pravo na naknadu plaće u visini kao da je radio, za vrijeme dok se ne provedu propisane mjere zaštite na radu, ako za to vrijeme nije raspoređen na druge odgovarajuće poslove.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj 128 0 Rs 007626 15 Rev od 10. oktobra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a da je apelacija podnesena 24. novembra 2017. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
34. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor povodom apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa. Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u konkretnom predmetu uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da su u osporenom parničnom postupku pogrešno i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.
36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu plaća i doprinosa za period od 14. decembra 2011. godine (kad je donesena drugostepena presuda kojom je poništena odluka o otkazu ugovora o radu apelantu) do 30. septembra 2013. godine kao neosnovan pozivom na relevantne zakonske odredbe. Naime, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene odluke detaljno i jasno obrazložio da je apelant propuštanjem da u roku podnese prijedlog za izvršenje pravosnažne presude od 14. decembra 2011. godine (u skladu sa članom 215. ZIP-a) sebe doveo u pravnu poziciju da se ni prisilnim putem ne može vratiti na posao, pa shodno tome ne može ni tražiti da tuženi ispuni obaveze prema apelantu poslije 14. decembra 2011. godine, što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud. Također, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke kao konačne odluke u konkretnom predmetu razmotrio apelantove revizione prigovore, koje apelant ponavlja i u apelaciji (da u pravosnažnoj presudi od 14. decembra 2011. godine nije naveden rok u kojem je tuženi obavezan vratiti apelanta na posao), te dao jasne i argumentovane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju. Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da navedeni propust drugostepenog suda nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer se radi o zakonskim prekluzivnim rokovima koji su propisani procesnim i materijalnim pravom, na koje ne može uticati ni sud niti stranka u postupku. Imajući u vidu navedeno obrazloženje redovnih sudova u osporenom parničnom postupku, kao i sadržaj relevantnih zakonskih odredbi (član 421. ZPP i član 215. stav 1. ZIP-a), Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda, odnosno u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju i primjeni pozitivnopravnih propisa.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenom parničnom postupku dali dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje da je apelant propuštanjem da u roku podnese prijedlog za izvršenje pravosnažne presude od 14. decembra 2011. godine (u skladu sa članom 215. ZIP-a) sebe doveo u pravnu poziciju da se ni prisilnim putem ne može vratiti na posao, pa shodno tome ne može ni tražiti da tuženi ispuni obaveze prema apelantu poslije 14. decembra 2011. godine.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević