Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2350/18 (A. R.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2350/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2350/18, rješavajući apelaciju Atifa Rahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i člana 18. stav (3) tač. h) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Atifa Rahića podnesena zbog nedonošenja odluke Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo po njegovim krivičnim prijavama protiv Sparkasse Bank d.d.
Sarajevo, Bobar banke a.d. Bijeljina, BBI banke d.d. Sarajevo, Sberbank BH d.d. Sarajevo, Nove banke a.d. Banjaluka, Privredne banke d.d. Sarajevo, kao i NN osoba, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Atifa Rahića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 319744 13 P od 8. septembra 2014. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Atifa Rahića podnesena protiv Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo broj UP-II-01/5-1-49-17/18 od 13. jula 2018. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Atif Rahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 18. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) po njegovim krivičnim prijavama protiv Sparkasse Bank d.d. Sarajevo, Bobar banke a.d. Bijeljina, BBI banke d.d. Sarajevo, Sberbank BH d.d. Sarajevo, Nove banke a.d. Banjaluka, Privredne banke d.d. Sarajevo, kao i NN osoba. Apelant je 21. augusta 2018. godine dopunio apelaciju, te osporio Rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: MUP KS) broj UP- II-01/5-1-49-17/18 od 13. jula 2018. godine. Također, apelant je dopunio apelaciju 5. septembra i 6. decembra 2018. godine, kao i 9. januara 2019. godine, kada je osporio Rješenje Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 319744 13 P od 8. septembra 2014. godine.
2. Apelant je u apelaciji naveo da je Kantonalnom tužilaštvu podnio krivične prijave protiv Sparkasse Bank d.d. Sarajevo, Bobar banke a.d. Bijeljina, BBI banke d.d. Sarajevo, Sberbank BH d.d. Sarajevo, Nove banke a.d. Banjaluka, Privredne banke d.d. Sarajevo, kao i protiv NN osoba „za organizirani kriminal kroz rad navedenih banaka“, te da o predmetnim krivičnim prijavama još uvijek nisu donesene odluke.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 319744 13 P od 8. septembra 2014. godine određeno je da se u predmetnoj pravnoj stvari tužba smatra povučenom. U obrazloženju osporenog rješenja Općinski sud je naveo da je apelant 18. januara 2013. godine podnio tužbu protiv tuženog (Sparkasse Bank d.d. Sarajevo), radi isplate iznosa od 2.565,00 EUR. Nadalje, da je ročište za glavnu raspravu zakazano za dan 8. septembar 2014. godine, a na koje ročište apelant nije pristupio, zbog čega je Općinski sud odlučio kao u izreci. Poukom o pravnom lijeku parnične stranke su poučene da protiv predmetnog rješenja mogu izjaviti žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja. Prema stanju u spisu, apelant nije izjavio žalbu protiv osporenog rješenja.
4. MUP KS je donio Rješenje broj UP-II-01/5-1-49-17/18 od 13. jula 2018. godine kojim je odbio kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv Rješenja MUP KS broj UP-I-01/1-3-49- 5400/18 od 26. juna 2018. godine kojim je apelantu odobren pristup informacijama kojima raspolaže MUP KS, te u kojem je navedeno da se apelantu dostavlja fotokopija službenog izvještaja sačinjenog 22. marta 2018. godine od strane policijskih službenika Druge policijske uprave, PS Centar i koja predstavlja informaciju o traženom. U obrazloženju osporenog rješenja MUP KS je naveo da se predmetni prigovor odnosi na način rada policijskih službenika Druge policijske uprave, PS Centar prilikom vršenja uviđaja u službenim prostorijama Sberbank BH d.d. Sarajevo, te na sadržinu službenog izvještaja sačinjenog tom prilikom od strane policijskih službenika (K. S. i E. M.). S tim u vezi, MUP KS je istakao da je predmetni izvještaj nesumnjivo sačinjen na stručan način od strane ovlaštenih lica, te da konstatovano činjenično stanje u predmetnom izvještaju odgovara stvarno zatečenom stanju prilikom vršenja uviđaja. Nadalje, MUP KS je naveo da je odlučio kao u izreci u skladu sa članom 14. stav 1. i 2. Zakona o slobodi pristupa informacijama u Federaciji Bosne i Hercegovine, članom 17. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti ličnih podataka i članom 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku, te je ukazao na to da je predmetno rješenje konačno i da protiv istog nije dopuštena žalba, ali da je moguće pokrenuti upravni spor tužbom Kantonalnom sudu u roku od 30 dana od dana prijema „ovog zaključka“. Prema stanju u spisu, apelant nije pokrenuo upravni spor.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
I.Dopustivost ratione materiae
7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke Kantonalnog tužilaštva po njegovim krivičnim prijavama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaje pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
8. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o "osnovanosti krivične optužbe" protiv trećih lica, te da da apelant ne osporava postupak u kojem je odlučivano o njegovoj krivnji, nego se u tom postupku pojavljuje u ulozi oštećenog. Ustavni sud smatra da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe. Naime, samo se takva osoba može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih osoba i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi iz apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje de se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Nadalje, u predmetnom postupku se nije odlučivalo ni o apelantovim pravima garantovanim članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, te članom II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i ovi apelantovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. II.Neiscrpljivanje pravnih lijekova
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
U odnosu na Rješenje Općinskog suda broj 65 0 P 319744 13 P od 8. septembra 2014. godine
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je, prema stanju u spisu, apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 233. u vezi sa čl. 236. i 203. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u propisanom roku podnese žalbu nadležnom sudu protiv rješenja Općinskog suda od 8. septembra 2014. godine. Dakle, apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nije ishodio konačnu odluku u predmetnom postupku, a što bi trebalo da bude osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
U odnosu na Rješenje MUP KS broj UP-II-01/5-1-49-17/18 od 13. jula 2018. godine
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je, prema stanju u spisu, apelant propustio da u skladu sa odredbama člana 18. stav 2. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) u propisanom roku pokrene upravni spor pred nadležnom sudu protiv Rješenja MUP KS broj UP-II-01/5-1-49-17/18 od 13. jula 2018. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, propuštanjem pokretanja upravnog spora pred nadležnim sudom, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, zbog čega nisu ispunjene procesne pretpostavke za razmatranje podnesene apelacije u odnosu na navedenu osporenu odluku. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević