Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-663/19 (D. i S. G.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-663/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-663/19, rješavajući apelacije Dragane Gajić i Slaviše Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Dragana Gajić i Slaviša Gajić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 216420 18 Gž od 11. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 216420 15 P od 25.
septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragana Gajić i Slaviša Gajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 12. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 216420 18 Gž od 11. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 216420 15 P od 25. septembra 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4256/18 od 11. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 216420 18 Rev od 13. decembra 2018. godine revizija apelanata odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezana je tužena („Addiko bank“ a.d. Banjaluka, pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank a.d. Banjaluka) da apelantima na ime neosnovanog obogaćenja isplati precizirani novčani iznos na ime glavnog duga - razlike između uplata apelanata i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora utvrđenom u određenom vremenskom periodu, te precizirani novčani iznos kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za isti vremenski period. Apelanti su odbijeni sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim su tražili da im tužena na ime neosnovanog obogaćenja isplati precizirani novčani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u istom vremenskom periodu, te precizirani novčani iznos kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za sporni vremenski period, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su se parnične stranke nalazile u ugovornom odnosu po osnovu zaključenog ugovora o kreditu za kupovinu stanova i poslovnih prostorija uz valutnu klauzulu u švajcarskim francima. Dalje je utvrđeno da je tužena ispunila svoju ugovornu obavezu, to jeste da je apelantima stavila na raspolaganje odobreni kredit u KM valuti, a da su apelanti uredno ispunjavali svoju obavezu u vidu plaćanja mjesečne rate po otplatnom planu tužene po srednjem kursu CHF preračunatom u KM valutu. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je pozivom na odredbu člana 395. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbio zahtjev apelanata za isplatu kursne razlike i u obrazloženju svoje presude dao jasne i logične razloge, koje u cijelosti prihvata i taj sud. Okružni sud je naveo da ugovori o kreditu zaključeni između fizičkih lica i banaka u švajcarskim francima, čija je isplata izvršena u KM valuti, a u kojoj valuti se vrši otplata anuiteta i plaćanje kamata, predstavljaju ugovore sa valutnom klauzulom. Naime, Zakonom o deviznom poslovanju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZODP) je predviđena mogućnost zaključenja ovakvih ugovora između domaćih fizičkih lica i banaka. Odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu koja sadrži tačno određenje fiksnog i varijabilnog dijela kamatne stope je dovoljno odrediva s aspekta predmeta obaveze. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da predmetni ugovor nije protivan ZODP, jer se u konkretnom slučaju radi o kreditu vezanom za valutu CHF pri odobravanju i otplati kredita. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelanti tokom postupka nisu ukazivali na to da im odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu bile jasne ili da njihova izjave za zaključenje ugovora nije bila učinjena slobodno i ozbiljno, niti su na ove okolnosti predlagali i izvodili dokaze iz kojih razloga se da zaključiti da je apelantima u vrijeme zaključenja ugovora bilo poznato da isti zaključuju uz valutnu klauzulu fiksiranu za švajcarski franak i da će rata kredita zavisiti od stabilnosti švajcarskog franka i da su se obje strane saglasile sa zaključivanjem takvog ugovora u smislu člana 26. ZOO, te da je njihova volja za zaključenje ugovora pod tim uslovima bila učinjena slobodno i ozbiljno, shodno odredbi člana 28. stav 2. ZOO. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja su apelanti ukazali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević