Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4852/17 (Općina Velika Kladuša)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
- Konverzija i denominacija
- Naknada
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4852/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP 4852/17, rješavajući apelaciju Općine Velika Kladuša, na temelju članka 18. stavak (4), te članka 57. stavak 2. točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Velika Kladuša podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 008490 14 Rev od 15. kolovoza 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobraniteljstvo Općine Velika Kladuša, podnijela je 20. studenog 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 008490 14 Rev od 15. kolovoza 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 008490 10 P od 21. veljače 2014. godine odbijen je kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi H.O. (u daljnjem tekstu: tuženi) obveže da joj isplati naknadu za deeskproprirane nekretnine u iznosu od 12.356,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također, odbijen je kao neutemeljen protutužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se apelantica obveže da mu isplati naknadu štete zbog neosnovanog držanja nekretnine u iznosu od 12.000,00 KM i da mu nadoknadi troškove postupka.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da je nesporno da je rješenjem apelantice od 28. ožujka 1974. godine utvrđen opći interes za izgradnju sportsko-rekreativnog centra i da je rješenjem od 24. listopada 1977. godine izvršena potpuna eksproprijacija nekretnina koje su bile u vlasništvu tuženog, pri čemu je tuženom isplaćena naknada za ekspropriranu nekretninu 21. veljače 1978. godine u iznosu tadašnjih 109.440,00 YU dinara. Korisnik eksproprijacije nije priveo namjeni eksproprirane nekretnine u roku koji je određen rješenjem a niti je to naknadno učinio. Tuženi je naknadno podnio zahtjev za deeksproprijaciju nekretnina, a apelantica je rješenjem od 23. rujna 2008. godine poništila rješenje o eksproprijaciji, te je obvezala korisnika eksproprijacije da deeksproprisane nekretnine vrati tuženom. Između stranaka nije postignut sporazum glede naknade koju je tuženi primio za eksproprirane nekretnine, nakon čega je apelantica podnijela tužbu u predmetnom postupku.
4. U svezi sa apelantičinim tužbenim zahtjevom, Općinski sud je naveo da je da je tužitelj prije podnošenja tužbe pribavio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka A.Š. od 5. ožujka 2009. godine, koji je izvršio obračun protuvrijednosti iznosa od 109.440,00 YU dinara sa pripadajućom zateznom kamatom od 28. veljače 2009. godine. Prema tom nalazu na dan 21. veljače 1978. godine 100,00 DEM je iznosilo 885,7326 YU dinara, a iznos od 109.440,00 YU dinara je odgovarao iznosu od 12.356,32 DEM. Međutim, Općinski sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije predloženo saslušanje vještaka koji je u međuvremenu preminuo, zbog čega se takav nalaz i mišljenje ne može prihvatiti kao valjan dokaz utvrđivanja visine novčanog iznosa koji bi tuženi bio dužan vratiti na ime ranije primljenog novčanog iznosa kao naknade za eksproprirane nekretnine. S obzirom da apelantica nije postupila sukladno čl. 147. i 148. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je propisan način izvođenja dokaza vještačenjem, uslijed čega tuženom nije omogućeno da se izjasni na takav dokaz, na takvom dokazu se nije mogla temeljiti odluka. Imajući u vidu da se na temelju toga dokaza nije mogla utvrditi visina iznosa na koji bi se tuženi mogao obvezati, Općinski sud je naveo da nije neophodno obrazlagati utemeljenost tužbenog zahtjeva.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 008490 14 Gz od 17. srpnja 2014. godine žalba apelantice je odbijena kao neutemeljena i u pobijanom odbijajućem dijelu potvrđena je prvostupanjska presuda.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da apelantica nije dokazala činjenice na kojima je temeljila tužbeni zahtjev, odnosno nije dokazala visinu naknade koju bi joj tuženi trebao isplatiti za deeskproprirane nekretnine. Naime, apelantica tijekom postupka nije predložila da se izvede dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke, već je na pripremnom ročištu predložila da se čita nalaz i mišljenje kojeg je pribavila prije pokretanja postupka. Tuženi je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev, te je na pripremnom ročištu istakao da ga smatra u cijelosti neutemeljenim, kako po pravnom osnovu, tako i po njegovoj visini. U ovakvoj procesnoj situaciji na strani apelantice je bila obveza da dokaže kolika je visina naknade koju bi joj tuženi trebao isplatiti za deeksproprirane nekretnine. Kantonalni sud je naveo da sve i da se prihvati da isprava koju je sačinio A.Š. ne može predstavljati nalaz i mišljenje vještaka, već da se radi o privatnoj ispravi i kada se to cijeni kao privatna isprava, opet se izvodi zaključak da tužbeni zahtjev nije utemeljen, jer je tuženi osporavao da je konverzija YU dinara u KM izvršena po zakonu. Kada stranka ospori sadržaj privatne isprave, tada je na stranci koja se na tu ispravu poziva obveza da dokaže da je točno ono što je u takvoj ispravi konstatirano. U konkretnoj pravnoj stvari, u procesnom smislu, bila je obveza apelantice da dokazuje da je istinito ono što je A.Š. u privatnoj ispravi napisao. Međutim, apelantica dokaze u smislu dokazivanja istinitosti činjenica koje su konstatirane u privatnoj ispravi nije izvodila pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 23 0 P 008490 14 Rev od 15. kolovoza 2017. godine revizija apelantice je djelomično usvojena i djelomično su preinačene obje nižestupanjske presude tako da je tuženi obvezan da apelantici isplati iznos od 0,010944 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
8. Vrhovni sud je naveo da pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o vraćanju stečenog bez osnova nema svoje uporište u pravilima materijalnog prava. Naime, poništenjem rješenja o eksproprijaciji prestao je postojati osnov korištenja ekspropriranih nekretnina od strane korisnika eksproprijacije, kao i osnov za zadržavanje primljenog iznosa naknade za eksproprirane nekretnine po ranijem vlasniku, na temelju čega sukladno pravilima o stjecanju bez osnova iz odredbe članka 210. st. (1) i (4) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) postoji obveza vraćanja primljenog, dakle apelantice da vrati ranije ekspropriranu nekretninu vlasniku, a tuženog da apelantici vrati primljeni iznos novca.
9. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da je isključena mogućnost revalorizacije primljene sume novca njenim pretvaranjem u drugu valutu (u konkretnom slučaju u njemačku marku, te njenim pretvaranjem u važeću domaću valutu na dan presuđenja), kako je to sadržano u tužbenom zahtjevu apelantice. Navedeno stoga što načelo monetarnog nominalnima iz članka 394. ZOO podrazumijeva isplatu onog broja novčanih jedinica na koji obveza glasi, pa bi isplatom na način kako se to traži u tužbi ovo načelo bilo izigrano. Ukoliko se ima u vidu da je tuženi na dan pravomoćnosti rješenja kojim je poništeno rješenje o eksproprijaciji , tim danom stekao bez osnova iznos od 109.440,00 YU dinara, postojala bi njegova obveza vraćanja navedenog iznosa, dakle određenog broja novčanih jedinica koji je pravno neutemeljeno prešao iz imovine apelantice u njegovu imovinu (članak 210. stavak 4. i članak 214. ZOO). Međutim, po prinudnim odredbama Zakona o novcu, te Uredbe Vlade R BiH o provođenju tog zakona sve obveze iskazane u YU dinarima sa stanjem na dan 17. kolovoza 1992 godine, konvertirane su u BH dinare, po kursu zamjene 10:1. Kasnijim Zakonom o promjeni vrijednosti dinara utvrđena je nova vrijednost BH dinara, tako da novi BH dinar vrijedi 10.000 postojećih dinara. Primjena ovoga zakona je otpočela 15. srpnja 1994. godine. Zakonom o Centralnoj banci BiH koji je stupio na snagu 11. kolovoza 1997. godine i Odlukom Upravnog odbora Centralne banke BiH uvedena je monetarna jedinica KM, te izvršena konverzija tako da 100 BH dinara čini iznos od 1 KM. Odredbama članka 16. Zakona o deviznom poslovanju određeno je da je službeni devizni kurs domaće valute fiksan i iznosi jedna Konvertibilna marka za jednu njemačku marku. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilnom primjenom materijalnog prava tuženi dužan vratiti iznos od 0,010944 KM, kao iznos koji u skladu sa izloženim prinudnim propisima predstavlja ekvivalent osnovano primljenog iznosa od 109.440,00 YU dinara. U tom pogledu, kako je navedeno u obrazloženju presude, „neodlučnim se pokazuju iskazani razlozi“ nižestupanjskih sudova kojima, posljedično pravilima o teretu dokazivanja, izvode zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, vezujući ovaj za ocjenu dokaza u vidu priloženog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke A.Š. ocjenjujući njegovu pravnu valjanost i dokaznu snagu u skladu sa pravilima procesnog prava. Apelacijski navodi
10. Apelantica smatra joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica tvrdi da nije pravilno i zakonito izvršen obračun iznosa koji stečenog bez osnova, i da se postavlja pitanje kako i na koji način je Vrhovni sud došao do iznosa od 0,0109944 KM. U svezi sa time apelantica ističe da je tijekom cijelog postupka ukazivala na to da je tuženi primio odgovarajuću naknadu za eksproprirano zemljište i da je bio zadovoljan tim iznosom, te smatra da je nalaz vještaka A.Š. urađen u skladu sa pravilima struke, obzirom da se vještak pozivao na zakonske propise koji reguliraju ovu materiju. Da je prihvaćen takav način obračuna protuvrijednošću novčane naknade koja je isplaćena tuženom, apelantica bi se samo djelomično namirila imajući u da je apelant dio parcele od 2000 m2 prodao za cca 88.000,00 KM.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Sukladno tome, državna tijela i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantičine navode u odnosu na prava iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Razmatrajući apelantičine navode kojima u suštini osporava visinu iznosa koji je tuženi obvezan da joj isplati na ime stjecanja bez osnova, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom utvrđivanja spornog iznosa pošao od odredbe članka 394. ZOO kojim je propisano načelo monetarnog nominalizma te je uzeo u obzir promjene valute i njihove denominacije. U svezi sa time, Ustavni sud podsjeća na predmete koji su pokretali slična činjenično pravna pitanja, pa je tako u Odluci broj AP-2812/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2812/06 od 28. oktobra 2008. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), istaknuo da se u predmetima apelanata […], u kojima je provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke i zaključeno da su dugovanja tuženog prema apelantima, koja su bila izražena u tadašnjim YU dinarima, nakon izvršene denominacije i konverzije u važeću valutu, obezvrijeđena i ne mogu se izraziti u najmanjoj novčanoj jedinici važeće valute, sudovi primjenjivali relevantne propise o denominaciji i konverziji koji se moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u YU dinarima. Nadalje, Ustavni sud je Odluci AP 1715/13 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1715/13 od 26. oktobra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), istaknuo, u odnosu na prigovor o dosuđenoj visini iznosa, Ustavni sud nalazi da obrazloženje presuda redovitih sudova slijedi kako je obveza iz ugovora imala za predmet iznose u JU dinarima, […] to je obveza tuženog isključivo vraćanje istog broja novčanih jedinica, koji nakon izvršene denominacije u KM iznosi 6,11 KM. Ustavni sud u navedenim obrazloženjima redovitih sudova ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pored toga, Ustavni sud je u Odluci broj AP-262/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 262/08 od 21. decembra 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je podsjetio na načelo monetarnog nominalizma „kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo“. Slijedom navedenog načela, a imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 1989. godine, da bi se utvrdila visina apelantovog potraživanja bilo je neophodno uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije, iz čega proizlazi da je u konkretnom slučaju postojala obaveza preračunavanja novčanog iznosa izraženog u YU dinarima u iznos izražen u KM. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta u svezu sa citiranim odlukama Ustavnog suda, Ustavni sud, suprotno apelantičinim tvrdnjama, zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud postupao proizvoljno kada je prilikom određivanja iznosa koji je tuženi dužan isplatiti apelantici na ime stjecanja bez osnova, uzeo u obzir, u smislu naprijed navedenih stavova Ustavnog suda, sve promjene valute i njihove denominacije do trenutka donošenja odluke, pri čemu je jasno i detaljno citirao zakonske odredbe na kojima je temeljio odluku o visini naknade koju je tuženi dužan isplatiti apelantici. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo na štetu apelantice, uslijed čega su neutemeljeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
18. Stoga, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, očigledno (prima facie) neutemeljeni.
19. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević