Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-544/18 (Š. K.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 164
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 75
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 75
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-544/18
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 544/18, rješavajući apelaciju Ševće Kamberovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Ševće Kamberovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020892 15 Rev od 28. studenog 2017. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Ševći Kamberoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Ševći Kamberoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ševće Kamberovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020892 15 Rev od 28. studenog 2017.
godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020892 14 Rsž od 23. travnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 020892 10 Rs od 20. siječnja 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te zabranu zloupotrebe prava iz članka 17.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ševćo Kamberović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 29. siječnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 020892 15 Rev od 28. studenog 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020892 14 Rsž od 23. travnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 020892 10 Rs od 20. siječnja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobraniteljstva Općine Živinice, kao zakonskog zastupnika tužene Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 23. srpnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. srpnja 2019. godine, Vrhovni sud 21. kolovoza 2019. godine, Općinski sud 3. rujna 2019. godine, a Općinsko pravobraniteljstvo Općine Živinice nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 2. lipnja 2010. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 020892 10 Rs od 20. siječnja 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obveže tuženu da mu isplati određene novčane iznose na ime manje obračunate i isplaćene plaće za određeni vremenski period, te da naloži tuženoj da kod Federalnog zavoda MIO u korist apelanta kao osiguranika izvrši uplatu određenog novčanog iznosa na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za MIO za određeni vremenski period. Također, navedenom presudom odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obveže tuženu da mu isplati određene novčane iznose na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu i na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za određeni vremenski period.
7. Općinski sud je tijekom postupka ocijenio da među strankama nije sporno da je apelant bio uposlenik kod tužene, i to na radnom mjestu matičara, ali da je sporna osnova obračuna i isplate razlike plaća, doprinosa za MIO, toplog obroka i regresa za utuženi period.
8. Općinski sud je naveo dokaze koji su izvedeni pred tim sudom, između ostalih, nalaz vještaka ekonomske struke u kojem je sačinjeno više varijanti obračuna plaće, doprinosa za MIO, regresa i toplog obroka za utuženi period, i to: prema rješenjima o koeficijentima za apelanta i zaključku Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine, zatim, prema Pravilniku o plaćama i drugim osobnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama), te prema Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine), kao i prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine). Sukladno urađenim varijantama obračuna, ukazano je da su najobjektivnije varijante urađene na temelju parametara iz odredaba OKU iz 2005. godine i parametara iz odredaba Pravilnika o plaćama, a po kojima vještak nije utvrdio da postoji razlika neisplaćenih plaća, nego suprotno, da je tužena apelantu više obračunavala i isplaćivala po svim potraživanim osnovama iz radnopravnog statusa.
9. Općinski sud je ukazao da se u konkretnom slučaju na apelantova potraživanja imaju primijeniti odredbe OKU iz 2005. godine, tj. od 8. rujna 2005. godine, a zbog toga što Tuzlanski kanton nije dao suglasnost na usuglašeni tekst GKU iz 2000. godine, niti mu je naknadno pristupio, a što je ukazano i u Odluci Ustavnog suda broj AP 1315/06. Nadalje, navedeno je da je u konkretnoj pravnoj stvari neprihvatljiva varijanta nalaza sačinjena prema zaključku Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine zbog toga što je odredbom članka 3. OKU iz 2005. godine propisano da je poslodavac dužan sva normativna akta uskladiti sa odredbama tog ugovora i da se tim aktima ne mogu utvrditi manja prava od onih koja su utvrđena tim ugovorom. Pored toga, ukazano je da spomenuti zaključak ima karakter podzakonskog akta i da nikada nije ni objavljen u službenim novinama, a što je uvjet za njegovu primjenu. Dakle, navedeno je da se radi o podzakonskom aktu donesenom od Vlade FBiH, a odredbom članka 39. stavak 2. Zakona o državnoj službi u FBiH iz 2003. godine koji se primjenjivao u spornom periodu propisuje se da polaznu osnovicu za obračun plaće za državne službenike dogovaraju sindikat, Vlada FBiH i vlade kantona, a ne samo Vlada FBiH svojim zaključkom.
10. Općinski sud je, također, odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu razlike toplog obroka, jer je, po nalazu vještaka, apelantu isplaćeno više nego što je propisano odredbama članka 17. OKU iz 2005. godine. U svezi s tim, ukazano je da apelant nije mogao svoj zahtjev za isplatu razlike toplog obroka temeljiti na odredbama Pravilnika o plaćama koji je donesen na temelju Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (16. kolovoza 2005. godine). Apelantov tužbeni zahtjev za naknadu razlike regresa sud je, sukladno odredbama članka 19. OKU iz 2005. godine, odbio jer je vještak u svom nalazu utvrdio da je tužena deficitarno poslovala od 2007. godine, pa tako i u periodu za koji se potražuje naknada, pa stoga nije bila u obvezi da isplaćuje naknadu na ime regresa.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020892 14 Rsž od 23. travnja 2015. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužena obvezana da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike regresa za 2009. godinu i na ime razlike naknade za ishranu za utuženi period, dok je u odnosu na preostali odbijajući dio prvostupanjska presuda potvrđena.
12. U obrazloženju navedene odluke Kantonalni sud je ocijenio da nisu utemeljeni apelantovi žalbeni navodi da mu je primjenom odredaba GKU iz 2000. godine trebalo dosuditi razliku plaće u određenom novčanom iznosu. Naime, Kantonalni sud je naveo da je to zbog toga što je pravilan stav prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe GKU iz 2000. godine zbog toga što se taj ugovor mogao primjenjivati samo do stupanja na snagu OKU od 8. rujna 2005. godine. Osim toga, ukazano je da, kako apelant nije dokazao da mu je tužena isplaćivala manju plaću od one koja se dobije primjenom parametara iz OKU iz 2005. godine, kao i Pravilnika o plaćama, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća za utuženi period.
13. Također, Kantonalni sud je ocijenio da se odluka prvostupanjskog suda, u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev koji se ticao potraživane razlike regresa i toplog obroka, sukladno odredbama čl. 35. i 36. Pravilnika o plaćama, nije mogla opravdati pozivom prvostupanjskog suda na odredbe OKU iz 2005. godine. Naime, člankom 3. stavak 3. OKU iz 2005. godine propisano je da se, u slučaju kada je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, za uposlenika ima primijeniti najpovoljnije pravo, pa se, prema stavu Kantonalnog suda, u ovom dijelu tužbenog zahtjeva imaju primijeniti odredbe Pravilnika o plaćama, a ne odredbe OKU iz 2005. godine.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020892 15 Rev od 28. studenog 2017. godine apelantova revizija je odbijena, a usvojena je revizija tužene, pa je drugostupanjska presuda preinačena tako da je apelantova žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da tužena utemeljeno u reviziji prigovara da je Pravilnik o plaćama provedbeni propis i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen i za čiju primjenu služi, pa kako je Pravilnik o plaćama donesen sukladno odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (iz 1998. godine) koji je prestao važiti donošenjem Zakona o državnoj službi u FBiH, koji je stupio na snagu u lipnju 2003. godine, to nije bilo mjesta za njegovu primjenu. Naime, ukazano je da Pravilnik o plaćama nije donesen sukladno Zakonu o namještenicima u organima državne službe u FBiH koji propisuje u članku 75. dužnost donošenja Pravilnika o plaćama i naknadama namještenika sukladno odredbama tog zakona i kolektivnog ugovora. Sukladno tome, Vrhovni sud je istaknuo da je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da apelantu pripada naknada razlike toplog obroka i regresa prema Pravilniku o plaćama koji je donesen na temelju članka 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 24. travnja 2016. godine zauzet je pravni stav da je neprimjenljiv pravilnik koji je donesen na temelju zakona koji je prestao važiti).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je u postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije.
17. Apelant je istaknuo da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, apelant ukazuje da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima Vrhovni sud u više svojih odluka, suprotno odlučenju u ovoj pravnoj stvari, zauzeo stav da je Pravilnik o plaćama u utuženom periodu obvezivao tuženu. Nadalje, apelant je istaknuo da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer je uskraćen za novčane naknade iz radnog odnosa. Navode o diskriminaciji apelant argumentira time što je Vrhovni sud postupao na različite načine u predmetima s istom činjeničnom i pravnom osnovom bez ikakvih razloga.
18. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, apelant je istaknuo da je od 2. lipnja 2010. godine, kada je podnio tužbu, pa do donošenja konačne odluke, Presude Vrhovnog suda od 28. studenog 2017. godine, proteklo više od sedam godina, pa je sukladno tome istaknuo i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.400,00 KM. b)Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je istaknuo da je konkretni predmet dostavljen tom sudu na postupanje po žalbi 26. ožujka 2014. godine, te da je presuda donesena 23. travnja 2015. godine. Osim toga, ukazano je da ne stoje apelantovi navodi o povredi navedenih prava kada se ima u vidu da je taj sud opterećen velikim brojem neriješenih predmeta koje zadužuje pojedini sudac.
20. Vrhovni sud je istaknuo da ostaje u cijelosti kod razloga navedenih u svojoj presudi od 28. studenog 2017. godine i predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
21. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog postupka i naveo da je tužba podnesena 2. lipnja 2010. godine, a odgovor na tužbu zaprimljen 29. lipnja 2010. godine. Nadalje, istaknuto je da je rješenje kojim se zakazuje pripremno ročište doneseno 14. lipnja 2012. godine, a pripremno ročište je održano 3. listopada 2012. godine, dok je 9. listopada 2012. godine doneseno rješenje kojim je bilo naloženo i vještačenje vještaka ekonomske struke. Općinskom sudu je 7. studenog 2012. godine dostavljen nalaz vještaka, te je za taj dan zakazano ročište za glavnu raspravu koje nije održano zbog toga što je postupajućem sucu prestao radni odnos. Nakon toga Općinski sud je 31. svibnja 2013. godine donio rješenje kojim se zakazuje glavna rasprava za 1. srpanj 2013. godine, te je apelantov opunomoćenik 5. lipnja 2013. godine tražio odgodu ročišta. Ročište za glavnu raspravu je održano 22. kolovoza 2013. godine na kojem je usvojen prijedlog apelantovog opunomoćenika da vještak izvrši dopunu nalaza, te je određen nastavak ročišta za glavnu raspravu za 20. rujan 2013. godine, koje nije održano, te je zapisnički konstatirano da je uložen podnesak apelantovog opunomoćenika kojim traži odgodu ročišta. Glavna rasprava je održana 14. listopada 2013. godine, a meritorna odluka je donesena 20. siječnja 2014. godine.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
23. Pravilnik o plaćama i drugim osobnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. prosinca 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Plaća službenika i namještenika (u daljem tekstu: službenici) u smislu ovog Pravilnika su novčana primanja, koja službenik ostvari po osnovu radnog odnosa u zavisnosti od vrste i složenosti poslova izraženo po stepenima stručne spreme i službenog zvanja utvrđeno zakonom.
Vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje se množenjem osnovice za obračun plaća sa koeficijentima koji su utvrđeni ovim Pravilnikom u članu 17. što čini osnovnu plaću.
Osnov za plaću iz stava 2. ovog člana je 70% prosječne ostvarene plaće u FBiH u posljednjem mjesecu, koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koju se plaća isplaćuje, pod uslovom da priliv sredstava u budžetu bude planirani, a ukoliko priliv u budžetu bude manji, osnov za plaću bit će 70% od utvrđenog iznosa.
Član 35.
Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu.
Član 36.
Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.
24. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
PRAVA I OBVEZE UGOVORNIH STRANAKA
Članak 3. stavak 3.
Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju članka 8.
stavak 3. ovog kolektivnog ugovora.
Osnovna plaća Članak 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće skupine složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Najniža plaća Članak 8.
Najniža bruto plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM.
Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM.
Iznimno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uvjeti, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.
Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.
Pravo na ishranu u tijeku radnog vremena (topli obrok) Članak 17.
Poslodavac je obvezan zaposleniku osigurati ishranu u tijeku radnog vremena (topli obrok).
Ukoliko poslodavac ne osigurava ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Regres za godišnji odmor Članak 19.
Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.
25. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 163.
Osnovna službena zvanja službenika i radna mjesta u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama utvrđuju se pravilnikom o unutarnjoj organizaciji federalnog organa uprave i federalne ustanove, ovisno o stupnju školske spreme, godinama radnog staža i drugim uvjetima, sukladno ovom zakonu.
Rukovoditelj federalnog organa uprave i federalne ustanove obvezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika, sukladno odredbama ovog zakona i pravilniku iz stavka 1. ovog članka, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stavka 2. članka 164. ovog zakona.
26. Zakon o državnoj službi u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06-Odluka USBiH, 45/10-završne odredbe, 4/12, 99/15 i 9/17-Odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 75. stavak 5.
Do uspostavljanja Agencije, Odbora za žalbe i donošenja podzakonskih akata na temelju ovog zakona, primjenjuje se Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98), i podzakonski akti kojima su određeni radnopravni statusi državnih službenika u roku od najviše 18 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, osim ako nisu u suprotnosti sa odredbama ovog zakona.
Članak 76. stavak 1.
Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98), prestaje važiti sukladno odredbi stavka 5., članka 75. ovog zakona.
27. Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 75.
Vlada Federacije i federalni ministar pravde, kao i vlade kantona donijet će propise iz svoje nadležnosti za koje su ovlašteni ovim Zakonom u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Članak 76.
Rukovoditelji organa državne službe dužni su uskladiti pravilnike o unutarnjoj organizaciji sukladno odredbama ovog Zakona u roku od tri mjeseca nakon donošenja propisa iz članka 75. ovog Zakona.
Članak 80.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 13/98).
VI.Dopustivost
28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda od 28. studenog 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je navedenu presudu Vrhovnog suda primio 27. prosinca 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. siječnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te članka 17. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
a)U odnosu na osporene odluke
36. Ustavni sud zapaža da apelant smatra, u suštini, da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da se na njegova potraživanja trebao primijeniti Pravilnik o plaćama. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, odnosno isplatu razlike plaće, regresa, toplog obroka, kao i uplatu doprinosa, te da se prilikom raspravljanja o utemeljenosti predmetnog tužbenog zahtjeva pred redovnim sudovima od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantova potraživanja. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je presudom Vrhovnog suda apelantova revizija odbijena, a usvojena je revizija tužene, pa je drugostupanjska presuda preinačena tako što je apelantova žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Također, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporene odluke Općinskog suda slijedi da apelant nije mogao temeljiti svoj zahtjev za isplatu razlike toplog obroka na odredbama Pravilnika o plaćama koji je donesen na temelju Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (16. kolovoza 2005. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da navedeni Pravilnik o plaćama nije moguće primijeniti obzirom na to da je donesen na temelju Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (iz 1998. godine) koji je prestao važiti donošenjem Zakona o državnoj službi u FBiH, koji je stupio na snagu u lipnju 2003. godine, te da je Pravilnik o plaćama provedbeni propis i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen.
38. Obzirom na navedeno pravno pitanje koje se postavilo pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao identične navode pokrenute predmetnom apelacijom u pogledu pravnog statusa Pravilnika o plaćama i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP 193/17 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. veljače 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je, raspravljajući o identičnim navodima kao u predmetnoj apelaciji, istaknuo da ne nalazi bilo što što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Zatim, u pogledu navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela održanoj 24. travnja 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koji je kao takav obvezujući za redovne sudove, te da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari. Obzirom na navedeno, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Stav o neutemeljenosti navedenih apelacijskih navoda u pogledu primjene Pravilnika o plaćama Ustavni sud je potvrdio, također, naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. studenog 2017. godine, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3518/15 od 17. siječnja 2018. godine.
39. Dovodeći u svezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantovim tvrdnjama, da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantova potraživanja. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio 2. lipnja 2010. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 28. studenog 2017. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine predmetnog postupka jeste oko sedam godina i pet mjeseci.
Analiza duljine trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, sukladno odredbi članka 420. Zakona o parničnom postupku FBiH, žurne naravi. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, odnosno da je provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke i da među strankama nije bilo sporno utvrđenje činjenica, već koji se materijalnopravni propis ima primijeniti na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.
43. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Općinskog suda slijedi da je tužba podnesena 2. lipnja 2010. godine, a da je pripremno ročište održano 3. listopada 2012. godine, dakle, nakon dvije godine i četiri mjeseca, odnosno da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao tri godine i sedam mjeseci, da je žalbeni postupak trajao jednu godinu i tri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude), a da je revizioni postupak trajao dvije godine i sedam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostupanjske presude). Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku koji je trajao oko sedam godina i pet mjeseci, koji je po zakonu žurne naravi, a u kojem pretežnu odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka snosi Općinski sud, koji je odluku po podnesenoj tužbi donio nakon tri godine i sedam mjeseci za što Općinski sud nije dao objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdao duljinu trajanja postupka.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje „u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
45. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
46. Obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 1.050,00 KM.
47. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
48. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu. Zabrana diskriminacije
49. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove odluke u svezi s pravom na pravično suđenje. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zabrana zloupotrebe prava
50. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni. VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak (koji je žurne naravi) trajao sedam godina i pet mjeseci za što najveću odgovornost snosi Općinski sud kojem su trebale tri godine i sedam mjeseci da odluči o podnesenoj tužbi, a koji za navedeno nije dao objektivno prihvatljive razloge.
52. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da se na apelantova potraživanja ne može primijeniti Pravilnik o plaćama (kao provedbeni propis) obzirom na to da je donesen na temelju zakona koji je prestao važiti i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen.
53. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim tvrdnjama koje su istaknute u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.
54. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
55. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević