Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-651/18 (N. S.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-651/18

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 651/18, rješavajući apelaciju Nermina Suljetovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Nermina Suljetovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je doneseno Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 081537 17 Rev od 21. studenog 2017. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Nerminu Suljetoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati ukupan iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Nerminu Suljetoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nermina Suljetovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 081537 13 Rsž od 29. studenog 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nermin Suljetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 1. veljače 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 081537 17 Rev od 21. studenog 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 081537 13 Rsž od 29. studenog 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 187/17 koju je apelant podnio 16. siječnja 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 081537 13 Rsž od 29. studenog 2016. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog pravobraniteljstva Tuzla, zakonskog zastupnika tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 17. i 22. srpnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u razdoblju od 25. do 29. srpnja 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Zastupnik tuženog nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 3. lipnja 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa.

7. Općinski sud je 25. ožujka 2013. godine donio Presudu broj 32 0 Rs 081537 11 Rs, kojom je obvezao tuženog da apelantu na ime manje isplaćene naknade plaća, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad, noćni rad i za rad u dane državnih i vjerskih praznika i rad u dane tjednog odmora, koji su prema zakonu neradni, za razdoblje od 1. lipnja 2008. godine do 31. svibnja 2011. godine isplati određeni ukupni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama (sve bliže opisano u izreci navedene presude), dok je apelantu odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je potraživao kamatu počevši od narednog dana po završetku mjeseca za koji teče plaća pa do 30 dana u narednom mjesecu. Također, navedenom presudom tuženi je obvezan apelantu naknaditi troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je istaknuo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant uposlenik na neodređeno vrijeme u Ministarstvu unutarnjih poslova TK, Policijska uprava Tuzla. Međutim, sporno je to je li tuženi pravilno obračunao i isplatio apelantu naknade za rad subotama, nedjeljama, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i prekovremeni rad, te isključuje li dodatak na posebne uvjete rada u iznosu od 30% na osnovnu plaću pravo na dodatak na posebne uvjete rada kao što je noćni rad i rad u vrijeme državnih praznika.

9. Općinski sud je naveo da je, prema njegovoj ocjeni, utemeljen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja razlike plaća po osnovi prekovremenog rada i noćnog rada u smislu Zakona o policijskim službenicima TK, koji se primjenjuje u spornom razdoblju jer je stupio na snagu i primjenjuje se od 1. kolovoza 2006. godine, i Pravilnika o plaćama tuženog iz 2007. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Zatim je naveo da je visina tih naknada propisana člankom 12. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine), ispod kojih se ne mogu utvrditi manja prava, kako je to regulirano člankom 2. OKU-a iz 2005. godine. Dalje je naveo da je sud prihvatio nalaz vještaka ekonomske struke i obračun na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada u dane praznika, subotama i nedjeljama (iskazano u tabelarnim prikazima 1 i 2 nalaza), te je sud u tom dijelu usvojio apelantov tužbeni zahtjev kako je apelant i potraživao.

10. Općinski sud je istaknuo da je na dosuđene iznose apelantu dosudio i zakonsku zateznu kamatu koja teče po dospijeću svakog pojedinačnog mjesečnog potraživanja, koje dospijeva 30 dana u narednom mjesecu, za protekli mjesec, a shodno odredbi članka 277. Zakona o obligacijskim odnosima.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 081537 13 Rsž od 29. studenog 2016. godine usvojena je žalba tuženog i preinačena prvostupanjska presuda tako što je apelantu odbijen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća na ime naknade za prekovremeni rad, noćni rad, rad za vrijeme državnih i vjerskih praznika i rad u dane tjednog odmora, koji su prema zakonu neradni, za razdoblje od 1. lipnja 2008. godine do 31. svibnja 2011. godine u određenom ukupnom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

12. U obrazloženju navedene odluke Kantonalni sud je naveo da se utemeljeno žalbom tuženog ukazuje da je odluka prvostupanjskog suda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i da se stoga ne može prihvatiti pravilnom. Naime, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da je radnopravni status policijskih službenika, pa i pravo na isplatu plaća i drugih naknada po osnovi rada, reguliran Zakonom o policijskim službenicima TK, koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2006. godine. U svezi s tim, citirane su odredbe članka 39. točka c) i d), te čl. 87., 97. i 99. Zakona o policijskim službenicima, kao i odredbe čl. 90. i 100. navedenog Zakona, a kojim odredbama su propisani prekovremeni rad i plaćanje prekovremenog rada. Osim toga, ukazano je da prekovremeni rad postoji kada je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom razdoblju, a za koji je obvezno izdavanje naredbe i naloga policijskim službenicima za prekovremeni rad.

13. Kantonalni sud je naveo, u odnosu na dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na prekovremeni rad (a imajući u vidu navedene zakonske odredbe), da apelant tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazivao utemeljenost svog potraživanja u smislu da su za radne sate, prema kojima je rađen i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, bile izdane naredbe i nalozi od njegovih pretpostavljenih, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom razdoblju. Dalje je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanja naknade za noćni rad i rad u dane tjednog odmora temeljen na odredbi članka 87. navedenog Zakona kao dodatak za posebne uvjete rada, koji prema odredbi stavka 3. tog članka iznosi do 30% osnovne plaće, a taj rad se ima smatrati kao rad u posebnim uvjetima (prema odredbi članka 99. stavak 2. istog zakona), za koji je apelantu u skladu sa stavkom 5. članka 99. Zakona o policijskim službenicima TK tuženi već isplatio naknadu (što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke). Kantonalni sud je naglasio da je apelantu ukupna naknada isplaćena i u većim iznosima nego što bi mu ona pripadala jer je tuženi prilikom obračuna plaće apelantu za sporno razdoblje primjenjivao odluku Vlade TK od 21. kolovoza 2002. godine (u daljnjem tekstu: odluka). Navedenom odlukom je na sasvim drugačiji način, u odnosu na odredbe Zakona o policijskim službenicima TK, reguliran obračun plaće policijskim službenicima, pa je u takvoj situaciji apelant morao dokazati da mu je tako isplaćena plaća i naknada na plaću manja u odnosu na naknade koje bi mu pripadale po navedenim materijalnim propisima, a što apelant nije dokazao tijekom postupka (čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, tuženi je navedenom odlukom, a koja je primjenjiva u spornom razdoblju, pri obračunu plaće službenicima, pa i apelantu, definirao način obračuna plaće tako da je člankom 1. te odluke propisano da se ovlaštenim službenicima MUP-a Tuzlanskog kantona zbog posebnih uvjeta rada i prirode poslova i zadataka koje obavljaju plaća uvećava za 30% u odnosu na plaću službenika u drugim kantonalnim organima uprave. Dakle, tuženi je svojom odlukom utvrdio povećanje plaće po osnovi navedenih naknada pri samom obračunu plaće, pa stoga apelant nema pravnu osnovu zahtijevati posebne obračune naknada po navedenim osnovama, a pri tome taj obračun zahtijevati na već uvećanu plaću za 30% upravo po tim osnovama, kako je to regulirano odlukom, a kako pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Kantonalni sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike traženih naknada nije utemeljen na materijalnom pravu i da za takav tužbeni zahtjev apelant nije dokazao postojanje pravne osnove.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 081537 17 Rev od 21. studenog 2017. godine odbačena je apelantova revizija.

15. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 237. stavak 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Kako u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi imovinski cenzus, istaknuto je da uvjet dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP nije ostvaren. Najzad, Vrhovni sud je naveo da odlučivanje o reviziji u konkretnom slučaju ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija nije dopuštena ni po kriteriju propisanom odredbom članka 237. stavak 3. ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

17. Apelant je istaknuo da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u biti, zbog toga što je Kantonalni sud u konkretnom slučaju učinio povrede procesnog zakona, te proizvoljno i paušalno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, apelant ukazuje da Kantonalni sud pogrešno, nepotpuno i paušalno, a na apelantovu štetu, tumači odredbe Zakona o policijskim službenicima TK i Pravilnika. Nadalje, apelant smatra da mu je navedenim ponašanjem Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu jer je uskraćen za potraživane novčane naknade.

18. Navode o diskriminaciji apelant argumentira time što je postupanjem Kantonalnog suda, koje je suprotno stajalištu Vrhovnog suda iz Presude broj 68 0 Rs 012752 13 Rev, apelant diskriminiran u odnosu na njegove kolege iz drugih kantona kojima je priznato pravo na naknade za prekovremeni i noćni rad, te im se isplaćuju naknade za takve sate rada.

19. Apelant ukazuje da je Vrhovni sud morao dopustiti njegovu reviziju, preinačiti odluku Kantonalnog suda i uskladiti je s ranije izraženim pravnim stajalištem jer svako suprotno postupanje predstavlja povredu zabrane diskriminacije na apelantovu štetu. Najzad, apelant ističe da je u podnijetoj reviziji ukazao Vrhovnom sudu na odstupanje Kantonalnog suda od stajališta koje je izrazio Vrhovni sud, ali, budući da Vrhovni sud nije dopustio reviziju, to su izostali i razlozi zbog kojih Vrhovni sud nije intervenirao u konkretnom slučaju.

20. Također, apelant je istaknuo da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu jer redovni sudovi nisu u cijelosti odlučili o njegovom tužbenom zahtjevu, odnosno nije odlučeno o njegovom „eventualnom“ tužbenom zahtjevu. Naime, podneskom od 20. rujna 2013. godine preinačio je tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, te postavio i eventualni tužbeni zahtjev za potraživane naknade „u visinama propisanim odredbama OKU-a“ (stranica 4. navedenog podneska: „Budući da je odredbom čl. 53. st. 3. ZPP decidno regulisano da sud nije vezan za pravni temelj tužbenog zahtjeva, za slučaj da sud, kroz izvedene dokaze i uz primjenu odgovarajućih odredaba materijalnog prava, nađe da u konkretnoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbe OKU iz 2005. godine, a ne odredbe Zakona o policijskim službenicima, koji je bio na snazi u utuženom periodu, držimo da nema procesnih zapreka da sud, polazeći od podataka iz Nalaza i mišljenja vještaka od 11. februara 2013. godine (Varijanta II), obaveže tuženog da apelantu na ime manje obračunate i isplaćene plaće za utuženi period isplati iznos od 2.051,16 KM“). Apelant smatra da je utemeljenost postavljenih tužbenih zahtjeva trebalo cijeniti redoslijedom, pa ukoliko je Kantonalni sud stajališta da tužbeni zahtjev nema osnovu u odredbama Zakona o policijskim službenicima TK, morao je odlučiti o utemeljenosti eventualnog tužbenog zahtjeva, a što nije učinio.

21. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, apelant je istaknuo kronologiju predmetnog postupka, odnosno koliko je predmetni postupak trajao u svakoj fazi postupka, odnosno pred svakim sudom, pa je u skladu s tim istaknuo i zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

II.Odgovor na apelaciju

22. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog postupka i naveo da je tužba podnesena 3. lipnja 2011. godine, te da je, nakon dostavljanja tužbe na odgovor, 13. prosinca 2012. godine održano pripremno ročište, a zatim više nastavaka glavne rasprave, koja je zaključena 28. veljače 2013. godine, a 25. ožujka 2013. godine je donesena prvostupanjska presuda. Općinski sud je istaknuo da se trajanje postupka u razdoblju od godinu dana i devet mjeseci ne smatra nerazumno dugim razdobljem, te da je ročište za glavnu raspravu odgođeno i „zbog krivice tuženog“, u smislu kasne uplate za vještačenje i činjenice da je ročište moralo biti odgođeno i zbog toga što stranke nisu na vrijeme zaprimile nalaz, te da se radi o okolnostima na koje sud nije mogao utjecati, a koje su doprinijele da se postupak produlji za nekoliko mjeseci.

23. Kantonalni sud je istaknuo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima navedenim u Presudi broj 32 0 Rs 081537 13 Rsž od 29. studenog 2016. godine, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

24. Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, da je svoju odluku donio u roku koji zadovoljava standarde suđenja u razumnom roku (predmetni spis mu dostavljen 24. ožujka 2017. godine, a odluku o reviziji donio 21. studenog 2017. godine), te da su apelantovi navodi neutemeljeni, pa je predložio da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

3. Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi Članak 55. stavak 4.

(4) Tužitelj može u jednoj tužbi istaći dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj svezi i tražiti da sud prihvati slijedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije utemeljen.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

e) Granice ispitivanja prvostupanjske presude Članak 221.

Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

26. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Teritorija i subjekti na koje se primjenjuje kolektivni ugovor Članak 2.

Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se i primjenjuje na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.

Kolektivni ugovor je obvezujući i važi za sva gospodarska društva bez obzira na vlasničku strukturu kapitala u njima, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte.

Samostalni sindikati za područja djelatnosti iz stavka 2. ovog članka zaključuju kolektivne ugovore sukladno ovom kolektivnom ugovoru i njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.

Pravo na povećanu plaću Članak 12.

Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za:

• prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice;

• noćni rad najmanje 30% od bruto satnice;

• rad na dan tjednog odmora najmanje 20% od bruto satnice;

• rad u dane blagdana koji su po zakonu neradni najmanje 50% od bruto satnice.

Dodaci se međusobno ne isključuju.

27. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“ br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06 i 11/07) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

Prava policijskih službenika Policijski službenik ima pravo:

a) na stalni radni odnos do trenutka dok se ne steknu uslovi za penzionisanje, ako nije drugačije regulisano ovim zakonom;

b) na odmor kako je određeno ovim zakonom;

c) da bude nagrađen za dužnosti i obavljanje poslova kako je određeno ovim zakonom i odgovarajućim propisima;

d) na platu i nadoknade u skladu sa ovim zakonom i odgovarajućim propisima;

e) na napredovanje u karijeri i profesionalni razvoj kroz obuku i na drugi način;

f) da osniva i učlanjuje se u sindikat ili profesionalno udruženje u skladu sa zakonom;

g) na fer i pravično postupanje, bez obzira na: pol, rasu, nacionalno ili društveno porijeklo, religiju, entitetsko državljanstvo, mjesto stanovanja, političko ili drugo uvjerenje, rođenje, dob, imovinski, bračni ili drugi status;

h) da nadređeni i podređeni postupaju s njim uz poštovanje ljudskog dostojanstva, te da se nepotrebno ne dovodi u fizičku opasnost.

Član 87.

Dodatak za posebne uslove rada (1) Zavisno od rizika, odgovornosti, složenosti ili posebnih radnih uslova na određenim radnim mjestima, ministar na prijedlog policijskog komesara odlučuje o trajnom određenom dodatku za posebne uslove rada na takvim radnim mjestima.

(2) Dodatak za posebne uslove rada je trajno vezan za radna mjesta iz stava 1. ovog člana, te ne može biti izmijenjen ukoliko ne nastupe nove posebne radne okolnosti.

(3) Dodatak za posebne uslove rada iznosi do 30% od osnovne plate.

(4) Uz dodatak iz stava 3. ovog člana, u posebnim okolnostima i na prijedlog policijskog komesara, ministar će odrediti veći trajni dodatak za pojedina radna mjesta. Taj dodatak iznosi 10% od osnovne plate.

Član 90.

Plaćanje prekovremenog rada Osnovna plata policijskog službenika koji radi prekovremeno uvećaće se za:

a) 40% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 22,00 časa i 07,00 časova,

b) 30% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 07,00 časova i 22,00 časa.

Član 97.

Radni i socijalni propisi Zakon o radu Federacije, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa primjenjuju se na policijske službenike i kadete, ukoliko nije drugačije određeno ovim zakonom.

Član 99.

Rad u posebnim uslovima (1) Policijski službenik je obavezan raditi u posebnim uslovima u slučaju kada su takvi uslovi neophodni za izvršenje zadataka policijskog organa.

(2) Posebnim uslovima se smatraju: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama.

(3) Drugi načini rada u posebnim uslovima mogu biti određeni ako to zahtijeva bezbjedonosna situacija ili ako je to jedini način da se izvrše određeni zadaci koji ne mogu biti odgođeni ili se moraju završiti u određenom roku.

(4) Policijski komesar, pismenim aktom, detaljnije određuje razloge iz kojih se drugi način rada u posebnim uslovima iz stava 3. ovog člana može odrediti, a može ovlastiti i druge policijske službenike koji rade na rukovodećim radnim mjestima da to odrede.

(5) Za poslove iz st. 2. i 3. ovog člana policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim časovima. Na prijedlog policijskog komesara ministar će podzakonskim aktom utvrditi način isplate i iznos ovih naknada.

Član 100.

Ograničenja prekovremenog rada (1) U slučaju da je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, izdaće se naredba policijskim službenicima za prekovremeni rad.

(2) Prekovremeni rad iz stava 1. ovog člana može trajati do četiri časa dnevno i ne više od 20 časova sedmično.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju pobija, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 081537 17 Rev od 21. studenog 2017. godine kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 081537 13 Rsž od 29. studenog 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 187/17 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Apelant je primio navedenu presudu Kantonalnog suda 2. prosinca 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova, a apelaciju u predmetu broj AP 187/17 podnio je 16. siječnja 2017. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i članka 17. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavka 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

U odnosu na pobijanu odluku

36. Ustavni sud zapaža da apelant, u biti, smatra da je Kantonalni sud u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. U pogledu apelantovih navoda o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud, na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2065/14 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. svibnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: „Kantonalni i Općinski sud su detaljno obrazložili razloge i zakonske propise na temelju kojih su donijeli svoje odluke, a apelanti te razloge nisu ničim doveli u pitanje sa aspekta zaštite ustavnih prava. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge o tome da apelantima, prema relevantnim propisima koji se imaju primijeniti na utužena razdoblja, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad (budući da apelanti u ovom dijelu nisu dokazali utemeljenost svog potraživanja u smislu članka 126. u svezi sa člankom 123. ZPP), kao ni naknada za noćni rad koja im je bila dosuđena prvostupanjskom presudom (budući da je tijekom postupka, na temelju nalaza vještaka koji apelanti nisu pobijali, dokazano da im je tuženi isplatio dodatak od 30% od osnovne plaće na ime posebnih uvjeta rada kojima se, u smislu članka 99. Zakona o policijskim službenicima, smatra i rad noću), a apelanti, osim nezadovoljstva takvim stajalištem suda, ne nude druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje“. Stajalište o neutemeljenosti navedenih apelacijskih navoda u pogledu toga da su proizvoljno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu Ustavni sud je potvrdio također naknadno i u odlukama o dopustivosti br. AP 2608/17 i AP 3649/17, obje od 6. lipnja 2018. godine, te Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 5306/17 od 8. svibnja 2019. godine.

38. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje da nije odlučeno o njegovom eventualnom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud primjećuje da apelant u podnesku od 20. rujna 2013. godine (na koji se poziva u apelaciji) nije ni istaknuo shodno članku 55. stavak 4. ZPP da sud ukoliko bude smatrao da nije utemeljen njegov „primarni“ tužbeni zahtjev, da onda odluči o njegovom „eventualnom“ tužbenom zahtjevu, nego je istaknuo da u skladu sa člankom 53. stavak 3. ZPP sud nije vezan za pravni temelj tužbenog zahtjeva, pa ako nađe da u konkretnoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbe OKU-a iz 2005. godine, a ne odredbe Zakona o policijskim službenicima, da ih primijeni i dosudi mu naknadu u skladu sa varijantom II. iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Neovisno o navedenom, Ustavni sud primjećuje, ne ulazeći u razmatranje toga radi li se u konkretnom slučaju o eventualnom tužbenom zahtjevu, da je prvostupanjski sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev (osim u dijelu koji se odnosio na razdoblje od kada teku zakonske zatezne kamate na dosuđene mjesečne iznose), a da je Kantonalni sud odlučujući samo u okviru žalbenih navoda, shodno odredbi članka 221. ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu, u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u konkretnoj situaciji.

39. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pobijanu odluku neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

41. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio 3. lipnja 2011. godine, a da je odluka o posljednjem pravnom lijeku (protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 081537 13 Rsž od 29. studenog 2016. godine kao konačne odluke u ovoj pravnoj stvari) donesena 21. studenog 2017. godine (Rješenje Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 081537 17 Rev). Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao šest godina i skoro šest mjeseci.

Analiza duljine trajanja postupka

42. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu sa odredbom članka 420. ZPP, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.

43. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio duljini trajanja predmetnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom završen u relativno razumnom roku, odnosno da je trajao oko jedne godine i devet mjeseci, a u kojem razdoblju je održano više ročišta i proveden dokazni postupak, te donesena prvostupanjska presuda. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je žalbeni postupak trajao dulje razdoblje, odnosno da je trajao oko tri godine i osam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije osvrnuo na apelacijske navode koji se tiču duljine trajanja predmetnog postupka. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud donio rješenje o izjavljenoj reviziji u roku od oko osam mjeseci, računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa tom sudu.

44. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode, snosi Kantonalni sud koji je odluku o izjavljenom pravnom lijeku donio nakon tri godine i osam mjeseci, za što u odgovoru na apelaciju nije dao nikakve razloge kojima bi opravdao duljinu trajanja postupka.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

46. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 900,00 KM.

48. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

49. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pobijanu odluku, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu.

Zabrana diskriminacije

50. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u biti, veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, ukazujući na Presudu Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 012752 13 Rev. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao iste apelacijske navode u predmetu broj AP 5306/17 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5306/17 od 8. svibnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da je zaključio da su ti apelacijski navodi neutemeljeni. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: „Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji“. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

Zabrana zlouporabe prava

51. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“. Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni. VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak (koji je hitne prirode) trajao šest godina i skoro šest mjeseci, za što najveću odgovornost snosi Kantonalni sud kojem su trebale tri godine i osam mjeseci da odluči o pravnom lijeku podnesenom protiv nižestupanjske odluke, a koji za navedeno nije dao objektivno prihvatljive razloge, odnosno nije dao nikakve razloge.

53. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Kantonalni sud jasno obrazložio da apelantu, u skladu s relevantnim odredbama ZPP i Zakona o policijskim službenicima TK, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad, kao ni naknada za noćni rad i rad u dane tjednog odmora, odnosno u dane koji su prema zakonu neradni.

54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

55. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.

56. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-651/18 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio