Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2739/19 (R.Đ.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Posjed
- Građanski postupak
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2739/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2739/19, rješavajući apelaciju R.Đ., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R.Đ.
protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Rs 071144 19 Gž od 22. svibnja 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 87 0 Rs 071144 18 P od 18. prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Z.O.U. „Đorđević“ odvjetnici Draženko Lukić i Siniša Đorđević, iz Doboja, podnio je 7. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Rs 071144 19 Gž od 22. svibnja 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 87 0 Rs 071144 18 P od 18. prosinca 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da je apelant smetao tužitelje (N.K. i R.K.) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti puta, odnosno prolaska pješice i provoza vozilima, putem koji se proteže preko parcele apelanta, kao poslužnog dobra, sve do ulaza u parcelu tužitelja kao povlasnog dobra.
3. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud je naveo da nije prihvatio navode apelanta da ni raniji vlasnik M. Ć., koji je 2009. godine postavio ogradu prema parceli tužitelja, nije ostavio prolaz za ulazak u njihove parcele, jer fotografije lica mjesta (sačinjne 2016. godine kada je apelant započeo izgradnju svog objekta) pokazuju suprotno (na njima se vidi razmak između nakošenog stuba sa lijeve strane i sljedećeg stuba, otprilike u širini kako su i tužitelj navodili tijekom postupka). S tim u vezi, prvostupanjski sud je naveo nije prihvatio iskaze svjedoka M. Ć. (ranijeg vlasnika) i V.P. (koji je vršio radove na uređenju apelantove parcele), jer su u suprotnosti sa fotografijama lica mjesta. Također, prvostupanjski sud je naveo da je apelant u tijeku postupka u više navrata isticao da prilikom kupovine parcele (2016. godine), u zemljišnoj knjizi nije bilo upisano nikakvo pravo u korist tužitelja, zbog čega nije ni bio dužan da ostaviti prolaz tužiteljima, a točno je da su se tužitelji s njim pokušali dogovorili, na što je on rekao da će to rješiti putem suda.
4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je člankom 313. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da posjednik ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjed, dok je stavkom 5. propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nije od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, i raspravlja se samo o činjenicama koje se tiču posljednjeg stanja posjeda. Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud iz izjava svjedoka S.P. i Lj.K. utvrdio da su tužitelji bili u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti puta, preko parcele apelanta, a apelant je izvršio smetanje posjeda prava služnosti. Nadalje, Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi kojim apelant ponavlja prigovore isticane u prvostupanjskom postupku, a koji se odnose na činjenicu da služnost nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kada je kupio parcelu 2016. godine. Naime, Okružni sud je ukazao da je u konkretnoj pravnoj stvari sud dužan da pruži žaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, a nije od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnosti posjednika, što znači da nije od uticaja je li pravo služnosti puta bilo konstituirano u skladu sa ZSP. Konačno, Okružni sud je naveo da ukoliko smatra da ne postoji pravo služnosti puta, ili da je po nekom osnovu prekinuto, apelant to može dokazivati u drugom postupku u skladu sa važećim materijalnim propisima.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da su sudovi pogrešno cjenili iskaz svjedoka M.Ć. koji je bio prethodni vlasnik parcele koju je prodao apelantu i koji je u iskazu opsao spornu parcelu i rekao da nije ostavio bilo kakav prolaz na ogradi (kako navode tužitelji), dok iskaz svjedoka B.S. sudovi nisu cjenili ni jednom riječju. Također, apelant ističe da pravo služnosti nije upisano u zemljišne knjige, zbog čega je u skladu s člankom 259. ZSP, pravo služnosti prestalo u trenutku kad je apelant kupio parcelu 2016. godine od prethodnog vlasnika.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Okružni sud, kao i prvostupanjski sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZSP. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene iskaza svjedoka, o čemu se izjasnio i drugostupanjski sud povodom apelantove žalbe protiv prvostupanjskog rješenja, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević