Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-313/18 (A. Z.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Suvlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-313/18

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 313/18, rješavajući apelaciju Armina Zjaje, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Armina Zjaje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 084947 17 Rev od 1. novembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 084947 13 Gž od 22.

septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 084947 10 P od 27. septembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Armin Zjajo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Švedske, kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 084947 17 Rev od 1. novembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 084947 13 Gž od 22. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 084947 10 P od 27. septembra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 17. jula 2019. godine zatraženo je od Osnovnog suda, Okružnog suda i Vrhovnog suda da dostave odgovore na apelaciju. Od A. J. (u daljnjem tekstu: tužena) je zatražen odgovor na apelaciju 10. oktobra 2019. godine.

3. Odgovor na apelaciju Osnovni i Okružni sud su dostavili 25. jula 2019. godine, Vrhovni sud 23. avgusta 2019. godine, a tužena 15. oktobra 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 13. aprila 2010. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene A. J. radi predaje u posjed i naknade štete.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 084947 10 P od 27. septembra 2013. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezana tužena da apelantu preda u posjed ½ dijela nekretnine, slobodne od lica i stvari, upisanih u posjedovnom listu i zemljišnoknjižnom ulošku, detaljno navedenom u izreci, a što u naravi predstavlja ½ dijela kuće sa okućnicom koja se nalazi u Banjoj Luci, na adresi detaljno navedenoj u izreci. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade za korišćenje spornih nekretnina, te da apelantu ubuduće radi korišćenja tih nekretnina plaća određeni novčani iznos je odbijen.

7. U obrazloženju prvostepene presude Osnovnog suda su, između ostalog, navedeni dokazi koji su sprovedeni tokom postupka (materijalni dokazi, sprovedeno vještačenje vještaka građevinske i ekonomske struke, saslušanje parničnih stranaka, a sve detaljno navedeno na str. 2 i 3 presude), te je navedeno da je iz određenog posjedovnog lista, detaljno navedenog u presudi, utvrđen stari i novi premjer sporne parcele. Navedeno je da je uvidom u Rješenje o nasljeđivanju tog suda broj O-1678/93 od 10. maja 1994. godine utvrđeno da je sproveden ostavinski postupak iza umrle F. Z., majke parničnih stranaka, te da su njenu zaostavštinu činile nekretnine upisane u određenom zk. ulošku, a za zakonskog nasljednika je proglašena tužena sa dijelom 1/1. U tom ostavinskom postupku u krug nasljednika su, pored tužene, spadali i otac parničnih stranaka i apelant, koji su na ročištu izjavili da prihvataju svoj zakonski nasljedni dio i ustupaju ga tuženoj, koja je prihvatila i svoj dio i poklonjene nasljedne dijelove. Nadalje je navedeno da na zapisniku sa ostavinske rasprave stoje potpisi oca parničnih stranaka, apelanta i tužene. Osnovni sud je, nadalje, naveo da iz ugovora o poklonu od 12. septembra 2007. godine (koji su zaključili otac parničnih stranaka i apelant, kojeg je prilikom zaključivanja ugovora zastupala tužena, a ugovor je ovjeren kod Osnovnog suda 19. septembra 2007. godine) proizilazi da su predmet ugovora nekretnine koje su detaljno označene u presudi, a što u naravi čini kućište, dvorište, kuća i zgrada upisani u određeni posjedovni list. Tužena je dala izjavu koju je ovjerila kod Osnovnog suda 21. avgusta 2007. godine da je saglasna da njihov otac pokloni apelantu svoje nekretnine i da se odriče prava na te nekretnine u apelantovu korist.

8. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da se tužena nalazi u posjedu predmetnih nekretnina, ali da je sporan pravni osnov po kojem drži nekretnine u posjedu, sporna je svojina na nekretninama, kao i pitanje da li se tužena, držeći predmetne nekretnine u posjedu, neosnovano obogatila i da li je apelantu pričinila štetu. U obrazloženju je nadalje navedeno da iz sadržaja predmetnog zk. uloška proizilazi da su u idealnom dijelu, između ostalih, kao suvlasnici upisani i apelant i tužena sa istim dijelom, te da iz sadržaja tog zk. uloška nije moguće utvrditi način i osnov sticanja svojine parničnih stranaka na predmetnim nekretninama. Navedeno je da iz sadržaja ostavinskog rješenja jasno proizilazi da je tužena sama naslijedila suvlasnički dio na nekretninama poslije smrti majke parničnih stranaka, te da su nekretnine iz predmetnog zk. uloška preuzete iz nasljeđenog zk. uloška, ali da iz izvedenih dokaza sud nije mogao utvrditi po kojem osnovu je u određenom zk. ulošku apelant upisan kao suvlasnik. Navedeno je da su u predmetnom zk. ulošku kao suvlasnici predmetnih nekretnina upisani i apelant i tužena sa istim dijelom. U obrazloženju je, nadalje, navedeno da se tužena podneskom od 7. februara 2013. godine izjasnila da pristaje da polovina suvlasničkog dijela na predmetnim nekretninama pripadne apelantu zbog čega je djelimično osnovan njegov prvopostavljeni tužbeni zahtjev za njihovu predaju u posjed, odnosno da je osnovan sa ½ dijela.

9. U obrazloženju presude nadalje je naveden član 131 Zakona o stvarnim pravima (koji reguliše pitanje savjesnog držanja individualno određene stvari i prava i obaveze pretpostavljenog vlasnika stvari), te je navedeno da se predmetne nekretnine kod tužene nalaze u njenoj svojini po valjanom pravnom osnovu, po sudskoj odluci (rješenje o nasljeđivanju tog suda od 10. maja 1994. godine), ali da apelant nije dokazao po kom osnovu on drži svoj suvlasnički dio. Za pravni osnov sticanja svojine na cijeloj nekretnini apelant je naveo ugovor o poklonu koji je zaključio sa svojim ocem (tj. ocem parničnih stranaka), ali iz tog ugovora proizilazi da je prenos nekretnina izvršen samo po novom premjeru, a ne i po starom, te se na osnovu takvog pravnog posla apelant nije mogao uknjižiti kao suvlasnik predmetnih nekretnina. U obrazloženju je navedeno da tužena ima jasan pravni osnov sticanja svojine, te da apelant nije pretpostavljeni vlasnik predmetnih nekretnina u cijelosti.

10. Nadalje, Osnovni sud je naveo član 129 Zakona o stvarnim pravima (reguliše prava i obaveze savjesnog držaoca stvari) i član 130 st. (1), (2) i (7) Zakona o stvarnim pravima (regulišu pitanje nesavjesnog držanja stvari), te je u skladu sa tim naveo da je tužena bila savjestan držalac dijela nekretnina koje se predaju u posjed apelantu zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim potražuje naknadu za korišćenje tih nekretnina. Nadalje je navedeno da apelant tokom postupka nije dokazao da je tužena predmetne nekretnine držala bez pravnog osnova, za razliku od tužene koja je dokazala svoj pravni osnov, a kako apelant tokom postupka nije dokazao da je pravni osnov tužene naknadno otpao, to u konkretnom slučaju nije došlo do neosnovanog bogaćenja na strani tužene propisanih članom 210 Zakona o obligacionim odnosima RS (u daljnjem tekstu: ZOO).

11. Apelant je protiv prvostepene presude podnio žalbu.

12. Nakon prijema predmeta na postupanje po žalbi, Okružni sud je predmet vratio Osnovnom sudu radi donošenja dopunske presude.

13. Osnovni sud je Dopunskom presudom broj 71 0 P 084947 10 P od 28. jula 2014. godine odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na predaju u posjed nekretnina i koji predstavlja razliku između traženog dijela 1/1 nekretnina i dosuđenog dijela ½ nekretnina za predaju u posjed od tužene apelantu, i to nekretnina detaljno navedenih u izreci.

14. Odlučujući o podnesenoj žalbi Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 084947 13 Gž od 22. septembra 2014. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, te je presudu Osnovnog suda od 27. septembra 2013. godine i dopunsku presudu Osnovnog suda od 28. jula 2014. godine u dijelu kojim je odbijen zahtjev za predaju u posjed preinačio na način da je obavezana tužena da apelantu preda u sudržavinu nekretnine detaljno navedene u izreci, umjesto da po označenoj prvostepenoj presudi preda u posjed jednu polovinu označenih nekretnina. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je činjenično utvrđenje prvostepenog suda pravilno i potpuno (detaljno navedeno na str. 3 i 4 presude), te je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu, zbog toga što je tužba podnesena nakon stupanja na snagu važećeg Zakona o stvarnim pravima, te se, u skladu sa članom 357 Zakona o stvarnim pravima, primjenjuju odredbe novog zakona. U obrazloženju je nadalje navedeno da Okružni sud nalazi da je prvostepena presuda samo u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za predaju u posjed donesena uz nepravilnu primjenu materijalnog prava, i to člana 131 Zakona o stvarnim pravima, u vezi sa odredbom člana 28 i člana 319 stav (1) tog zakona. S tim u vezi, navedeno je da su, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, apelant i tužena upisani kao suvlasnici predmetnih nekretnina, te da, prema članu 28 stav (1) Zakona o stvarnim pravima, svaki od suvlasnika ima pravo na sudržavinu zajedničke stvari, a prema članu 27 stav (1) Zakona o stvarnim pravima, i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno svom dijelu, bez povrede prava ostalih suvlasnika. Pored toga, suvlasnici imaju pravo da zajednički upravljaju tom stvari s tim što je za preduzimanje poslova redovnog upravljanja potrebna saglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od polovine vrijednosti stvari, a za preduzimanje poslova koji prelaze okvire redovnog poslovanja je potrebna saglasnost svih suvlasnika. Iz navedenih odredaba proizilazi da suvlasnik ima pravo na sudržavinu i iskorišćavanje stvari srazmjerno svom dijelu, te da mu je za prava koja prelaze taj obim potreban valjan pravni osnov. Okružni sud je naveo da su na predmetnoj parceli kao suvlasnici upisani apelant i tužena sa istim dijelom, a da apelant nije dokazao da je pretpostavljeni vlasnik u skladu sa članom 131 Zakona o stvarnim pravima, zbog čega je djelimično osnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena preda u sudržavinu označenu parcelu, a ne u isključivu državinu, jer tužena kao drugi suvlasnik predmetne nekretnine nekretninu kao zajedničku stvar ne drži bez pravnog osnova.

16. U obrazloženju drugostepene presude nadalje je navedeno da je apelant svojom pasivnošću „prećutno“ prepustio tuženoj korišćenje spornih nekretnina, te iz izvedenih dokaza ne proizilazi da je tužena apelantu zabranila da koristi te nekretnine, već da je u toku postupka tvrdila da apelantu ne osporava pravo na sudržavinu, ali da osporava da on ima isključivo pravo na državinu, jer on nije njihov vlasnik. Nadalje je navedeno da je tužena imala pravo da koristi predmetne nekretnine u dijelu koji odgovara njenom suvlasničkom dijelu zbog čega na strani tužene nije došlo do neosnovanog bogaćenja u smislu člana 210 ZOO, jer tužena nije koristila tuđu, već svoju stvar, a za to je imala pravni osnov sadržan u članu 28 stav (1) Zakona o stvarnim pravima.

17. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 084947 17 Rev od 1. novembra 2017. godine odbio kao neosnovanu.

18. Vrhovni sud je u obrazloženju revizione presude, između ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju primijenjen pravilan zakon koji se počeo primjenjivati od 1. januara 2010. godine, te s obzirom na datum podnošenja tužbe, u konkretnom slučaju se nije mogao primijeniti Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima. U obrazloženju je nadalje navedeno da je pravilan zaključak drugostepenog suda da su parnične stranke suvlasnici predmetnih nekretnina (jer su u zemljišnim knjigama upisani sa istim idealnim dijelom), te da im zbog toga pripadaju ista prava na tim nekretninama u skladu sa članom 28 Zakona o stvarnim pravima. S tim u vezi, navedeno je da je pravilna odluka Okružnog suda da je tužena obavezana da apelantu preda u sudržavinu predmetne nekretnine, jer apelant tokom postupka ničim nije dokazao da je pretpostavljeni vlasnik predmetnih nekretnina, a sve u skladu sa članom 131 Zakona o stvarnim pravima. U obrazloženju je nadalje navedeno da apelant nije dokazao da tužena bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu predmetne nekretnine drži u posjedu, a naročito imajući u vidu da ugovor o poklonu nikada nije sproveden u zemljišnim knjigama. Navedeno je da apelant nije dokazao da tužena bez pravnog osnova drži u posjedu predmetne nekretnine zbog čega je neosnovan tužbeni zahtjev da tužena apelantu plati naknadu za njihovo korišćenje. Navedeno je da se ovakav zaključak ne dovodi u pitanje revizionim prigovorima da kuća nikad nije bila uknjižena i da ona predstavlja apelantovu vanknjižnu svojinu s obzirom na to da je članom 330 Zakona o stvarnim pravima uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade. U obrazloženju je nadalje navedeno da apelant nije stekao pravo svojine na predmetnoj nekretnini na osnovu navedenog ugovora o poklonu, jer ugovor nije sproveden u zemljišnim knjigama.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama, te zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Apelant navodi da su u konkretnom slučaju redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su obavezali tuženu da apelantu preda predmetne nekretnine u sudržavinu, budući da je apelant na osnovu ugovora o poklonu koji je zaključio sa ocem parničnih stranaka stekao stvarnu, a vanknjižnu svojinu. Apelant navodi da je tužena potpisala izjavu da je saglasna sa ugovorom o poklonu, te da se odrekla prava na predmetnim nekretninama i na taj način je priznala da je pravno valjan ugovor o poklonu koji su zaključili apelant i otac parničnih stranaka. Apelant smatra da tužena ne posjeduje pravni osnov za držanje predmetnih nekretnina, jer rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda od 10. maja 1994. godine nije doneseno u skladu sa zakonom jer apelant nije prisustvovao na ročištu na kojem se raspravljalo o imovini iza umrle majke parničnih stranaka. Apelant navodi da je stvarnu, a vanknjižnu svojinu stekao u vrijeme važenja Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (2007. godine), te da je u konkretnom slučaju taj zakon trebalo i primijeniti, a ne Zakon o stvarnim pravima koji je stupio na snagu 2010. godine. Apelant navodi da su sudovi tuženoj kao suvlasnici predmetnog zemljišta dali pravo i na predmetnoj kući, zanemarujući odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima po kojem zemljište dijeli sudbinu zgrade. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije bitno po kojem pravnom osnovu su parnične stranke stekle susvojinu na zemljištu, već je bitno to što je kuća upisana u katastru (nije bila uknjižena u zemljišnim knjigama) i bitno je i nesporno da je njen vanknjižni vlasnik bio otac parničnih stranaka, a od 2007. godine njen vanknjižni vlasnik je apelant. Apelant navodi da redovni sudovi u predmetnom postupku nisu razdvojili pitanje svojine na kući od pitanja svojine na zemljištu. Apelant smatra da je predmetni postupak nerazumno dugo trajao, te traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.800,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da u cijelosti ostaje kod navoda datih u obrazloženju osporene presude.

22. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke. Naveo je da je sud u konkretnom slučaju postupao u razumnim rokovima i u skladu sa Pravilnikom o načinu rješavanja predmeta koji je donio Visoki sudski i tužilački savjet, da sud nije povrijedio apelantova prava navedena u apelaciji zbog čega predlaže da se apelacija odbije.

23. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da se apelantovim navodima iz apelacije ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

24. U odgovoru na apelaciju tužena je ponovila činjenično utvrđenje redovnih sudova koje je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je navela da je apelacija neosnovana i predložila je da se odbije.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-OUS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka i 58/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

(1)Susvojina postoji kada dva ili više lica (suvlasnici) imaju pravo svojine na istoj stvari, svaki prema svom udjelu srazmjerno cjelini (idealni dio).

(2)Ako suvlasnički dijelovi nisu određeni, pretpostavlja se da su jednaki.

Idealni dio stvari Član 26.

(1)Suvlasnik je vlasnik onog idealnog dijela stvari koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu, i u odnosu na taj dio ima sva ovlaštenja koja pripadaju vlasniku, ako ih s obzirom na prirodu idealnog dijela može izvršavati.

(2)Idealni dio stvari se u pravnom prometu smatra samostalnom stvari.

Korištenje i raspolaganje stvari Član 27.

(1)Suvlasnik ima pravo stvar držati i njome se koristiti srazmjerno svom idealnom dijelu, ne povrjeđujući prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika.

(2)Kad suvlasnik prodaje svoj dio, ostali suvlasnici nemaju pravo preče kupovine, osim ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Sudržavina stvari Član 28.

(1) Svaki suvlasnik ima pravo na sudržavinu stvari.

(2) Suvlasnici mogu odlučiti da će međusobno podijeliti državinu stvari i izvršavanje svih ili nekih suvlasničkih ovlaštenja. Ova odluka, kao i njen opoziv ili izmjena, spada u poslove redovnog upravljanja.

Izvršavanje prava svojine na cijeloj stvari Član 29.

(1)Plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među suvlasnicima srazmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drukčije ne sporazumiju.

(2)Suvlasnik ima pravo u svako doba zahtijevati da se polože računi i da se podijele sve koristi od cijele stvari.

(3)Suvlasnik nepokretnosti ima pravo u svako doba zahtijevati da se u korist njegova suvlasničkoga dijela nepokretnosti osnuje svojina određenoga posebnog dijela (etažna svojina / svojina na posebnom dijelu nepokretnosti), ako su ispunjene pretpostavke pod kojima se ona može osnovati.

Vlasničke tužbe Član 126.

(1)Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2)Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127.

(1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2)Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3)Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.

Savjestan držalac Član 129.

(1)Lice čija je državina savjesna (savjestan držalac) dužno je vratiti stvar vlasniku zajedno sa plodovima koji nisu obrani.

(2)Savjestan držalac ne odgovara za pogoršanje i propast stvari koje su nastale za vrijeme njegove savjesne državine, niti je dužan dati naknadu za upotrebu i korist koju je imao od stvari.

(3)Savjestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.

(4)Savjestan držalac ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšanja stvari samo ukoliko je njena vrijednost povećana (korisni troškovi). Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, savjestan držalac ima pravo to odvojiti i zadržati za sebe.

(5)Savjestan držalac ima pravo zadržavanja stvari dok mu se ne nadoknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa njenim održavanjem.

(6)Vrijednost plodova i drugih koristi koje je držalac imao od stvari odbit će se od troškova koje držalac osnovano traži.

(7)Troškovi i vrijednost plodova obračunavaju se prema cijenama u vrijeme donošenja presude.

(8) Potraživanja naknade nužnih i korisnih troškova zastarijevaju u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku.

Nesavjestan držalac Član 130.

(1)Nesavjestan držalac dužan je vratiti stvar vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegove državine.

(2)Nesavjestan držalac dužan je nadoknaditi vlasniku vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere.

(3)Nesavjestan držalac dužan je nadoknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika.

[…] Tužba iz pretpostavljene svojine Član 131.

(1)Savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

(2)Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako oba lica to mogu, ili ne može ni jedan, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo prava ima lice kod koga se stvar nalazi, odnosno lice kome je stvar prvom predata.

(3)Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina, kao i da je stvar koju zahtijeva u državini tuženog.

(4)Pretpostavka svojine ne djeluje u korist lica koje nije bilo savjesni držalac.

(5)Na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog držaoca na odgovarajući način shodno se primjenjuju odredbe čl. 127-129. ovog zakona.

Prestanak važenja zakona Član 355. stav (1) točka a) (1) Početkom primjene ovog zakona prestaje primjena sljedećih zakona u Republici Srpskoj:

a) Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 38/03), […].

Stupanje na snagu Član 357.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u “Službenom glasniku Republike Srpske”, a počet će se primjenjivati dana 1. januara 2010. godine.

26. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

27. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS i 49/09) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 084947 17 Rev od 1. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. decembra 2017. godine, a apelaciju je podnio 16. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući razuman rok kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

a) U odnosu na osporene odluke

35. U odnosu na apelantove navode da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka jasno ukazali da su apelant i tužena suvlasnici predmetnih nekretnina sa idealnim dijelom, da u konkretnom slučaju tužena ima jasan pravni osnov na osnovu kojeg je stekla susvojinu na nekretninama a koji naknadno nije otpao i tokom postupka nije doveden u pitanje, zbog čega nije došlo do neosnovanog bogaćenja tužene. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da apelant ugovor o poklonu nikada nije sproveo u zemljišnim knjigama, da se na osnovu njega u katastar upisao samo kao posjednik, ali ne i vlasnik predmetnih nekretnina. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka za navedena utvrđenja dali jasna i argumentovana obrazloženja u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost i koji zaključci navodima apelacije nisu dovedeni u pitanje.

37. Osim toga, iz činjenica predmeta je vidljivo da apelant u dokazivanju svojih tvrdnji ničim nije bio onemogućen, niti mu je na taj način uskraćen pristup sudu, a posebno ne primjenom prava na način kako su u konkretnom slučaju učinili redovni sudovi.

38. Ustavni sud smatra da nema ni prozvoljnosti u primjeni materijalnog prava, jer suprotno navodima apelacije, redovni sudovi su u konkretnom slučaju jasno obrazložili iz kojih razloga su na konkretan slučaj primijenili zakon koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, a ne onaj koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu, tj. Zakon o stvarnim pravima, za to su dali odgovarajuće obrazloženje koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na osporene odluke neosnovana.

b) U odnosu na razuman rok

39. U odnosu na navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

40. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 13. aprila 2010. godine i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 1. novembra 2017. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi šest i po godina.

41. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, koji po zakonu nije hitne prirode, te s obzirom na činjenično utvrđenje redovnih sudova i navoda iz apelacije, te materijalnih dokaza dostavljenih uz apelaciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom postupku.

42. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije doprinio dužini trajanja postupka koji je za njega od većeg značaja, jer se u konkretnom slučaju utvrđivalo apelantovo pravo svojine na predmetnim nekretninama.

43. Ocjenjujući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u predmetnom postupku prvostepenu presudu donio 27. septembra 2013. godine, dakle, tri godine i pet mjeseci nakon podnošenja tužbe. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud dopunsku presudu donio 28. jula 2014. godine, dakle, deset mjeseci nakon donošenja prvostepene presude, odnosno četiri godine i tri mjeseca nakon podnošenja tužbe, a u odgovoru na apelaciju Osnovni sud nije ponudio opravdanje za dužinu trajanja postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku, koji je relativno složene prirode, radi utvrđivanja spornih činjenica, pored materijalnih dokaza (detaljno navedenih na strani 2 i 3 presude), saslušane parnične stranke, da je sprovedeno i vještačenje vještaka građevinske i ekonomske struke, što je sve objektivno uticalo na dužinu trajanja postupka. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju dužina trajanja postupka pred prvostepenim sudom nije pretjerana, odnosno, u skladu sa procesnim radnjama koje je Osnovni sud preduzimao, dužina trajanja prvostepenog postupka nije u suprotnosti sa standardima prava na suđenje u razumnom roku.

44. Ocjenjujući ponašanje Okružnog suda Ustavni sud zapaža da se Okružni sud u postupku ponašao ažurno, da je neposredno nakon prijema predmeta na postupanje po žalbi predmet dostavio prvostepenom sudu radi donošenja dopunske presude, te da je drugostepenu presudu donio 22. septembra 2014. godine, tj. dva mjeseca nakon donošenja dopunske presude Osnovnog suda. Ustavni sud zapaža da se Okružni sud u odnosu na dužinu trajanja postupka pred tim sudom u odgovoru na apelaciju pozvao na Plan rješavanja starih predmeta koji je donio Visoki sudski i tužilački savjet. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u predmetnom postupku postupao ažurno, da nije imao periode pasivnosti, tj. da je drugostepenu odluku donio dva mjeseca nakon što je prvostepeni sud donio dopunsku presudu zbog čega dužina trajanja postupka pred drugostepenim sudom nije u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje.

45. Ocjenjujući ponašanje Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud revizionu odluku donio 1. novembra 2017. godine, tj. tri godine nakon što je Okružni sud donio drugostepenu odluku, što u konkretnom slučaju predstavlja nešto duži period, a u odgovoru na apelaciju Vrhovni sud nije ponudio opravdanje za dužinu trajanja postupka pred tim sudom.

46. Međutim, imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja predmetnog postupka (koji je okončan prije podnošenja apelacije) koji je ukupno na tri instance trajao šest i po godina, u kom periodu su donesene četiri meritorne sudske odluke, te imajući u vidu složenost postupka koji po zakonu nije hitne prirode, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, ipak, nije došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je apelant u konačnici došao do meritorne odluke kojom je u cijelosti odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu, tj. o njegovom pravnom pitanju. Pravo na imovinu

47. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama i zbog dužine trajanja postupka prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te zbog dužine trajanja postupka, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoju odluku kada su, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, utvrdili da apelant nije vlasnik, već da je suvlasnik predmetnih nekretnina zajedno sa tuženom koja ima jasan pravni osnov po kojem je stekla susvojinu i na osnovu kojeg je u posjedu nekretnina, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje, kada je postupak, koji je okončan prije podnošenja apelacije, a koji po zakonu nije hitne prirode na tri instance trajao duže od šest i po godina u kom periodu su donesene četiri meritorne sudske odluke i u konačnici je riješeno apelantovo pravno pitanje.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-313/18 (A. Z.) | Sudska praksa | Aktio