Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-952/18 (R. M.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-952/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-952/18, rješavajući apelaciju Ramiza Mustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramiz Mustafić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 049039 14 Rsž od 11. jula 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 049039 13 Rs od 9. maja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Mustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanel Bektić advokat iz Tuzle, podnio je 19. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 049039 17 Rev od 18. januara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 049039 14 Rsž od 11. jula 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 049039 13 Rs od 9. maja 2014. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda od 18. januara 2018. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 11. jula 2017. godine, te imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3039/17 od 20. decembra 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-3477/17, u dijelu u kojem je osporavana presuda Kantonalnog suda od 11. jula 2017. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 049039 13 Rs od 9. maja 2014. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da mu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant zaposlenik tuženog i da je navršio 20 godina neprekidnog rada u tom organu uprave. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 94. stav 1. tačka i. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) propisano da policijski službenici imaju pravo na jubilarnu nagradu, dok je odredbom člana 9. stav 9. Pravilnika o utvrđivanja platnih razreda i koeficijenata za plaće i drugih ličnih primanja policijskih službenika Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da policijskom službeniku pripadaju i druge naknade koje nemaju karakter plaće u slučajevima predviđenim zakonom, uredbom ili kolektivnim ugovorom. Zatim je ukazao da je Uredbom o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona propisano da naknadu plaće, druge vrste naknada i materijalna prava koja nemaju karakter plaće, policijski službenici ostvaruju u skladu sa Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave (član 4.), zakonom i kolektivnim ugovorom, te da službeniku i namješteniku pripadaju i druge naknade koje nemaju karakter plaće u slučajevima predviđenim zakonom i kolektivnim ugovorom (član 10. stav 1. tačka 10.). Nadalje, da je odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima i to konkretno za 20 godina navršenog staža 1,25 % prosječne mjesečne plaće u Federaciji BiH, te da je osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca. Općinski sud je nadalje naveo da je nesporno da je Zakonom o policijskim službenicima utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu, međutim, istakao je da je Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave i Pravilnikom propisano da službenici imaju pravo na jubilarnu nagradu u skladu sa zakonom, uredbom ili kolektivnim ugovorom. S tim u vezi je naglasio da Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) nije propisano pravo na jubilarnu nagradu, niti njena visina. Općinski sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Granskog kolektivnog ugovora, jer tuženi nije zaključio niti pristupio kolektivnom ugovoru, pa ga isti i ne obavezuje, što je ukazano u odluci Ustavnog suda broj AP-1315/06. Općinski sud je istakao da ni Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) nije predviđeno pravo zaposlenika u organima državne službe na jubilarnu nagradu, a članom 69. navedenog zakona propisano je da sa danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje primjena odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika i odredbe Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine, a koje se odnose na plaće i naknade namještenika i kojim zakonom je u članu 45. bilo utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu. U konačnici Općinski sud je naglasio da je, shodno odredbi
28. Granskog kolektivnog ugovora, isplata jubilarne nagrade uslovljena materijalnim mogućnostima poslodavca na šta se tuženi u toku postupka pozivao, a apelant ovu činjenicu nije osporavao, te budući da iz Odluke o usvajanju godišnje obračuna za 2012. godine kojom je iskazan deficit u poslovanju (koji podaci su objavljeni u službenim novinama), proizilazi da tuženi nije bio u obavezi isplatiti apelantu novčani iznos po osnovu jubilarne nagrade.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 049039 14 Rsž od 11. jula 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te da je zauzeo pravilno stanovište da je pravo na jubilarnu naknadu ostvario tek nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama (stupio na snagu 30. jula 2010. godine), kojim to pravo nije predviđeno. Pri tome je naglasio da je odredbom člana 69. navedenog zakona, pored toga što je propisano da prestaje primjena odredaba Zakona o državnoj službi u Federaciji BIH koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, propisano da prestaje primjena i Uredbe o naknadama i drugima materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće (iz 2004. godine), koje se odnose na naknade, ako su drugačije uređene tim zakonom. Takođe je istakao da je Vlada Federacije BiH nakon toga donijela Uredbu o naknadama koje nemaju karakter plaće (iz 2010. godine), kojom je u članu 8. propisano da danom njenog stupanja na snagu prestaje da važi Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće. Kantonalni sud je nadalje istakao da ni Općim kolektivnim ugovorom, Uredbom Vlade FBiH o naknadama koje nemaju karakter plaće, niti Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave nije propisano pravo na jubilarnu nagradu. Takođe je naglasio da se na tuženog ne može primijeniti ni Granski kolektivni ugovor, jer nije potpisnik tog ugovora. Slijedom navedenog Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 049039 17 Rev od 18. januara 2018. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
7. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi imovinski cenzus od 10.000,00 KM, propisan odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), niti je odlučivanje po reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, u smislu odredbama člana 237. stav 3. ZPP. Slijedom navedenog Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija nedopuštena. Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, kao i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant je naveo da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka povrijedili odredbe procesnog zakona i pogrešno primijenili materijalno pravo. Navodi da je proizvoljan stav Kantonalnog suda da je stupanjem na snagu Zakona o plaćama i naknadama prestala primjena Zakona o policijskim službenicima, koji zakon je u konkretnom slučaju lex specialis, a što proizilazi iz odredbe člana 69. Zakona o plaćama i naknadama u kojoj su decidno navedeni zakoni čija primjena prestaje stupanjem na snagu tog zakona. Apelant nadalje navodi da je Vrhovni sud bio dužan da razmotri njegovu reviziju, s obzirom na postojanje različite prakse Kantonalnog suda u predmetima sa istom činjeničnom i pravnom situacijom, zbog čega je bilo potrebno zauzimanje jedinstvenog stava po pitanju prava policijskih službenika na jubilarnu nagradu. U konačnici, apelant je naveo da je različitim postupanjem Kantonalnog suda povrijeđena zabrana diskriminacije, te je Ustavnom sudu dostavio Presudu Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016778 13 Rsž od 18. oktobra 2016. godine u kojoj je izražen stav da se pri utvrđivanju prava policijskih službenika na jubilarnu nagradu ima primjeniti Zakon o policijskim službenicima, kao i Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. jula 2015. godine u kojoj je zauzeto stanovište da se visina jubilarne nagrade, u slučaju da ona nije regulisana zakonom, ima odrediti u skladu sa članom 28. Granskog kolektivnog ugovora.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, koje je iznosio u tužbi i žalbi, a koje ponavlja u apelaciji, odgovorili na njegove navode, pri tome se pozivajući na relevantne zakonske odredbe, te su detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-4888/17 od 22. maja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi povodom identičnog činjeničnog i pravnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, s obzirom da to potpada pod isključivu ingerenciju redovnih sudova. U odnosu na apelantove navode o kršenju zabrane diskriminacije člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo po kojem osnovu je diskriminisan, niti je dostavio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, te su stoga ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. U vezi s apelantovim navodima da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17. Evropske konvencije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević