Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2029/18 (D. P.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2029/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2029/18, rješavajući apelaciju Drage Pranjića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Pranjića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 144114 17 Rev od 24. januara 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 144114 16 Gž 2 od 10.

marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 144114 15 P 2 od 25. avgusta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Drago Pranjić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Niškanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 144114 17 Rev od 24. januara 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 144114 16 Gž 2 od 10. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 144114 15 P 2 od 25. avgusta 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i D. J. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 25. jula 2019. i 9. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 20. avgusta do 18. septembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 144114 15 P 2 od 25. avgusta 2016. godine apelant je obavezan da isplati tužiteljici iznos od 64.217,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 60.000,00 KM počev od 14. avgusta 2003. godine, na iznos od 2.692,80 KM počev od 1. septembra 2003. godine i na iznos od 1.525,00 KM počev od 10. maja 2011. godine, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Osnovni sud je naveo da je predmet postupka tužiteljicin zahtjev da joj apelant isplati utužene novčane iznose na ime vraćanja polovine iznosa primljene kupoprodajne cijene, polovine plaćenog poreza na promet nepokretnosti, polovine plaćenog poreza na kapitalni dobitak i polovine plaćenih troškova parničnog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Osnovni sud je utvrdio da su tužiteljica kao kupac i apelant kao prodavac 14. marta 2003. godine zaključili ugovor o kupoprodaji stambene kuće u Banjaluci kojim se tužiteljica obavezala da će apelantu isplatiti iznos od 120.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene, dok je apelant jemčio da je isključivi vlasnik, korisnik i posjednik predmetne nepokretnosti, te da na njoj ne postoje uknjiženi ni neuknjiženi tereti. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 19. oktobra 2010. godine utvrđena ništavost navedenog kupoprodajnog ugovora sa ½ dijela, te su tužiteljica i apelant obavezani da M. P. kao suvlasniku predmetne nepokretnosti po osnovu sticanja u bračnoj zajednici sa apelantom nadoknade troškove parničnog postupka.

7. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je u slučaju kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da nadoknadi vrijednost postignutih koristi (stav 1), te da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao (stav 2). Takođe je ukazao da je odredbom člana 214 ZOO-a propisano da se u slučaju vraćanja stečenog bez osnova moraju vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U vezi s tim je naglasio da je za postojanje pravnog instituta sticanja bez osnova neophodno umanjenje imovine jednog lica i povećanje imovine drugog lica, veza između umanjenja i povećanja imovine dvaju lica, kao i nepostojanje, odnosno neostvarenje ili naknadno otpadanje pravnog osnova.

8. Osnovni sud je nadalje naveo da je među parničnim strankama nesporno da je tužiteljica na dan zaključenja predmetnog ugovora (14. marta 2003. godine) apelantu isplatila kupoprodajnu cijenu predmetne nepokretnosti u iznosu od 120.000,00 KM i istog dana platila porez na promet nepokretnosti u iznosu od 4.473,60 KM, da je 1. septembra. 2003. godine platila porez na kapitalni dobitak u iznosu od 912,00 KM, te da je 10. maja 2011. godine platila troškove parničnog postupka po tužbi M. P. protiv nje i apelanta u iznosu od 3.050,00 KM. Osnovni sud je naglasio da se u odnosu na tužiteljicin zahtjev za isplatu polovine kupoprodajne cijene i za isplatu polovine plaćenih parničnih troškova imaju primijeniti odredbe ZOO-a koje regulišu institut sticanja bez osnova. U vezi s tim je istakao da je tužiteljica apelantu isplatila iznos na osnovu kupoprodajnog ugovora, za koji je kasnije utvrđeno da je djelimično ništav, pa se u tom slučaju radi o uvećanju apelantove imovine na osnovu pravnog osnova koji je naknadno otpao. Takođe je naveo da je time što je tužiteljica isplatila parnične troškove u sudskom postupku po tužbi M. P. spriječeno umanjenje apelantove imovine, što, takođe, predstavlja sticanje bez osnova. Osnovni sud je, međutim, istakao da se na tužiteljicino potraživanje novčanog iznosa isplaćenog na ime poreza (na promet i kapitalnu dobit) ne mogu primijeniti odredbe o sticanju bez osnova, s obzirom na to da se radi o uplati u korist budžeta, te da se na taj dio tužiteljicinog zahtjeva imaju primijeniti pravila o naknadi štete.

9. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 104 ZOO-a propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj sve ono što je po osnovu tog ugovora primila. U vezi s tim je istakao da je utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor utvrđen ništavim u ½ dijela, na koji način je otpao pravni osnov prelaska kupoprodajne cijene u apelantovu imovinu, pa je apelant dužan da isplati tužiteljici polovinu kupoprodajne cijene (60.000,00 KM). Takođe je naveo da je apelant dužan da tužiteljici isplati zakonsku zateznu kamatu na taj iznos, počev od 14. avgusta 2003. godine kao dana kada je tužiteljica izvršila isplatu kupoprodajne cijene shodno odredbi člana 214 ZOO-a. Pri tome je istakao da je apelant u konkretnom slučaju postupao nesavjesno s obzirom na to da je znao da nije isključivi vlasnik predmetne nepokretnosti, a što proizlazi iz činjenice da je u brakorazvodnoj parnici koja je vođena 1990. godine priznao da je predmetna nepokretnost stečena u braku sa M. P., te činjenice da je M. P. 2009. godine pokrenula parnični postupak s ciljem utvrđivanja njenog udjela u imovini stečenoj za vrijeme braka sa apelantom.

10. Osnovni sud je nadalje ukazao da je odredbom člana 414 ZOO-a propisano da svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može da zahtijeva njeno ispunjenje od koga hoće, sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju. Takođe je ukazao da je odredbom člana 423 ZOO-a propisano da dužnik koji je ispunio obavezu ima pravo da zahtijeva od svakog sadužnika da mu nadoknadi dio obaveze koji pada na njega. U vezi s tim je istakao da je, s obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti isplatila troškove parničnog postupka na koje je bila obavezana solidarno sa apelantom, pa je apelant dužan da joj nadoknadi polovinu tih troškova u iznosu od 1.525,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. maja 2011. godine kao dana isplate.

11. Osnovni sud je nadalje naveo da je nesporno utvrđeno da je tužiteljica platila porez na promet nepokretnosti i porez na kapitalni dobitak, pa s obzirom na to da je pravni osnov za plaćanje polovine tih poreza otpao, zaključio je da je apelant dužan da tužiteljici nadoknadi štetu u visini polovine plaćenog poreza, što iznosi 2.692,80 KM. Takođe je naveo da tužiteljici na navedeni iznos pripada i zakonska zatezna kamata od 1. septembra 2003. godine kao dana nastanka štete, shodno odredbi člana 277 ZOO-a.

12. U pogledu apelantovog prigovora zastare tužiteljicinih potraživanja, Osnovni sud je ukazao da se u slučaju neosnovanog bogaćenja primjenjuje opšti zastarni rok od 10 godina (član 371 ZOO-a), dok pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu (član 376 ZOO-a). U vezi s tim je istakao da se u konkretnom slučaju rok zastare ima računati od 15. marta 2011. godine kao dana nastupanja pravosnažnosti presude Osnovnog suda od 19. oktobra 2010. godine (kojom je utvrđena djelimična ništavost predmetnog kupoprodajnog ugovora). S obzirom na to da je predmetna tužba podnesena 4. juna 2012. godine, Osnovni sud je zaključio da je prigovor zastare neosnovan.

13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 144114 16 Gž 2 od 10. marta 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

14. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 210 stav 2 ZOO-a kada je obavezao apelanta da tužiteljici vrati iznos od 60.000,00 KM. Takođe je naglasio da je neosnovan apelantov prigovor zastare tog potraživanja s obzirom na to da je utvrđenjem ništavim dijela kupoprodajnog ugovora (15. marta 2011. godine) otpao pravni osnov i nastala obaveza vraćanja stečenog bez osnova, a predmetna tužba je podnesena 4. juna 2012. godine u okviru opšteg zastarnog roka iz člana 371 ZOO-a. Okružni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je obavezao apelanta da tužiteljici na navedeni iznos plati zakonske zatezne kamate od 14. avgusta 2003. godine kao dana sticanja, shodno odredbama člana 277 ZOO-a u vezi sa čl. 104 i 214 ZOO-a. Pri tome je istakao da je apelant u momentu zaključenja predmetnog ugovora bio nesavjestan, odnosno moglo mu je biti i bilo mu je poznato da na predmetnoj nepokretnosti postoji i pravo njegovog bračnog supružnika M. P. s obzirom na to da je nepokretnost stečena za vrijeme trajanja braka.

15. Nadalje, Okružni sud je naveo da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno obavezao apelanta da tužiteljici nadoknadi štetu u vidu plaćenog poreza, koja je proistekla iz predmetnog kupoprodajnog ugovora kao ništavog pravnog posla, kako je to propisano odredbama člana 104 u vezi sa članom 154 stav 1 ZOO-a. U konačnici, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojim osporava prvostepenu presudu u dijelu u kojem je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev za isplatu polovine iznosa parničnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. maja 2011. godine kao od dana isplate. U vezi s tim je istakao da je utvrđeno da su apelant i tužiteljica presudom Osnovnog suda od 15. marta 2011. godine solidarno obavezani na naknadu troškova parničnog postupka, koje je u cijelosti isplatila tužiteljica, pa je apelant, shodno odredbi člana 208 stav 1 i člana 423 ZOO-a, dužan da joj vrati iznos troškova koji je za njega uplatila. Pri tome je naglasio da je pravo na nadoknadu štete u konkretnom slučaju dospjelo danom izvršene isplate, shodno odredbi člana 277 u vezi sa članom 186 ZOO-a.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 144114 17 Rev od 24. januara 2018. godine djelimično je usvojena apelantova revizija i preinačene su nižestepene presude tako što je odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.692,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. septembra 2003. godine do isplate, dok je u preostalo dijelu revizija odbijena.

17. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da je pogrešna ocjena suda o njegovoj nesavjesnosti u momentu zaključenja kupoprodajnog ugovora. U vezi s tim je istakao da je, bez obzira na to da li mu je u vrijeme zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora bila poznata činjenica da je njegova bivša supruga pokrenula postupak radi utvrđenja njenog udjela u zajednički stečenoj imovini, apelant morao znati da svakome od bračnih supružnika pripada polovina zajedničke imovine. Pri tome je naglasio da navedeno proizlazi iz odredbe člana 272 stav 1 Porodičnog zakona, koji je dostupan svakome i stupio je na snagu prije zaključenja spornog ugovora. Takođe je ukazao da je odredbom člana 271 st. 1 i 2 propisano da zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno i da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno da raspolaže niti da ga optereti pravnim poslom među živima.

18. Vrhovni sud je nadalje naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili prigovor zastare potraživanja po zahtjevu za povrat polovine isplaćene kupoprodajne cijene i za povrat isplate izvršene na ime dosuđenih troškova parničnog postupka. U vezi s tim je istakao da su sudovi pravilno utvrdili da je pravni osnov za isplatu kupoprodajne cijene otpao danom pravosnažnosti presude kojom je utvrđena djelimična ništavost kupoprodajnog ugovora, odnosno 15. marta 2011. godine, te da su, s obzirom na to da je predmetna tužba podnesena 4. juna 2012. godine, pravilno zaključili da nije došlo do zastare tog potraživanja.

19. Vrhovni sud je naveo da tužiteljica, s obzirom na to da je njeno pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti ostvareno u ½ dijela, osnovano potražuje povrat polovine isplaćene kupoprodajne cijene, te da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili da joj na taj iznos pripada zakonska zatezna kamata od dana izvršene isplate, shodno odredbi člana 214 ZOO-a.

20. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je pravilno odbijen prigovor zastare potraživanja za isplatu novčanog iznosa isplaćenog na ime troškova parničnog postupka po presudi od 19. oktobra 2010. godine. U vezi s tim je istakao da je tužiteljica ispunila solidarnu obavezu naknade troškova u skladu sa odredbom člana 414 stav 1 ZOO-a, te je, shodno odredbi člana 423 stav 1 ZOO-a, stekla pravo regresa prema apelantu u visini od jedne polovine dosuđenih troškova. Naglasio je da je tužiteljica isplatu izvršila 10. maja 2011. godine, te da je tada za nju nastala šteta u vidu umanjenja njene imovine u visini isplaćene obaveze koju treba snositi tuženi, pa kako do podnošenja tužbe nije protekao rok iz člana 376 stav 1 ZOO-a, zaključio je da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

21. Vrhovni sud je u konačnici naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelantovim nezakonitim postupanjem za tužiteljicu nastupila šteta i izmirenjem poreskih obaveza u iznosu od 5.385,00 KM. Međutim, istakao je da su zauzeli pogrešno stanovište da se rok zastare u tom slučaju ima računati od 15. marta 2011. godine. Naime, rok zastare se ima računati od 1. septembra 2003. godine kao dana izvršenog plaćanja jer je tada za tužiteljicu nastala šteta umanjenjem njene imovine za više plaćeni iznos na ime poreskih obaveza. Slijedom navedenog, a s obzirom na to da je tužba podnesena 4. juna 2012. godine, Vrhovni sud je zaključio da je protekao objektivni rok zastare propisan odredbom člana 376 stav 2 ZOO-a, te je odbio taj dio tužbenog zahtjeva.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u trenutku prodaje predmetne nepokretnosti postupao savjesno jer je bio njen isključivi vlasnik, te da je za tužbu bivše supruge saznao tek 2009. godine. Nadalje, navodi da su redovni sudovi pogrešno računali zakonske zatezne kamate počev od 14. avgusta 2003. godine, dok su rok zastare računali od 15. marta 2011. godine i da su bili dužni da sve rokove računaju od 14. avgusta 2003. godine kada je došlo do navodnog neosnovanog bogaćenja, te da je predmetno potraživanje zastarjelo.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, te da je jasno i detaljno obrazložio svoje stanovište, koje je u skladu sa stavom koji je u vezi s tim zauzeo Ustavni sud. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Osnovni sud je naveo da je donio odluku uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava i da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.

26. Tužiteljica je iznijela hronologiju predmetnog postupka, navela da su odluke redovnih sudova pravilne i zakonite, te je predložila da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Posljedice ništavosti Član 104.

(1)U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

[…] Član 154.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[…] Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

[…] Kad dospijeva obaveza naknade Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 210.

(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Obim vraćanja Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Kad se duguje Član 277.

(1)Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

[…] Član 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

[…] Kad zastarjelost počinje teći Član 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

[…] Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

[…] Sadržina solidarnosti dužnika Član 414.

(1)Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

[…] Pravo ispunioca na naknadu Član 423.

(1)Dužnik koji je ispunio obavezu ima pravo zahtijevati od svakog sadužnika da mu naknadi dio obaveze koji pada na njega.

[…]

28. Porodični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 271.

(1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.

(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

[…] VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 144114 17 Rev od 24. januara 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je dopis o dostavljanju osporene presude apelantu datiran sa 12. martom 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena blagovremeno, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

35. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na vraćanje stečenog bez osnova i naknade štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

37. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih presuda proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

39. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi usvojili tužiteljicin zahtjev smatrajući da se na njena potraživanja, u dijelu kojim je tražila da joj apelant isplati polovinu isplaćene kupoprodajne cijene i polovinu plaćenih troškova parničnog postupka na koje je obavezana solidarno sa apelantom, imaju primijeniti odredbe o sticanju bez osnova (član 210 ZOO-a). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su sudovi ukazali da je apelant u konkretnom slučaju postupao nesavjesno, dajući detaljne i jasne razloge u tom pogledu, slijedom čega su zaključili da tužiteljici na utuženi novčani iznos (na ime isplaćene kupoprodajne cijene) pripada zakonska zatezna kamata od 14. avgusta 2003. godine (kao dana kada je tužiteljica isplatila kupoprodajnu cijenu) shodno odredbama člana 214 ZOO-a. Dovodeći u vezu odredbe čl. 210 i 214 ZOO-a sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Nadalje, u odnosu na početak toka roka zastare potraživanja, Ustavni sud zapaža da su sudovi ukazali da se on ima računati od 15. marta 2011. godine kada je presuda Osnovnog suda od 19. oktobra 2010. godine (kojom je utvrđena djelimična ništavost predmetnog kupoprodajnog ugovora) stekla svojstvo pravosnažnosti, slijedom čega su zaključili da predmetno potraživanje nije zastarjelo u smislu odredaba člana 371 ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, te odredbe člana 361 ZOO-a (prema kojima zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze), Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je tek pravosnažnošću navedene presude nastala obligacija između apelanta i tužiteljice, te da je rok zastarjelosti počeo teći od tog datuma, odnosno u zaključku da predmetno potraživanje nije zastarjelo.

40. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasna i precizna obrazloženja zbog kojih smatraju da se u konkretnom slučaju zakonska zatezna kamata kod primjene instituta sticanja bez osnova usljed apelantove nesavjesnosti ima računati od dana sticanja, dok se rok zastare tih potraživanja ima računati od dana kada je pravni osnov otpao.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2029/18 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio