Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-636/19 (S. M., M. M. i R. M.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-636/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-636/19, rješavajući apelaciju Saše Majstorovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijeli Saša Majstorović, Mladen Majstorović i Rosa Majstorović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 217159 18 Gž od 12.
decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Majstorović, Mladen Majstorović i Rosa Majstorović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 11. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 217159 18 Gž od 12. decembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Zajednica etažnih vlasnika zgrade) da im kao solidarnim povjeriocima, na ime ulaganja u zajedničku prostoriju radi pretvaranja iste u stan, isplati određeni novčani iznos (na ime keramičarskih radova nabavke i ugradnje zidnih pločica u ljepilu, na ime molersko-farbarskih radova bojenja unutrašnjih zidova i plafona, na ime premazivanja fasade fasadnom bojom, te na ime farbanja vrata i prozora) sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da im kao solidarnim povjeriocima, na ime ulaganja u zajedničku prostoriju radi njenog pretvaranja u stan, isplati određeni novčan iznos (na ime pripremnih i zidarskih radova, na ime vodoinstalaterskih radova, na ime elektroinstalaterskih radova, na ime vodopolagačkih radova, na ime keramičkih radova, na ime izolatorskih radova i na ime ostalih radova) sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, utvrđeno je da je neosnovano potraživanje tuženog prema apelantima istaknuto kao prigovor prebijanja, pa je taj prigovor odbijen.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je među strankama nesporno da su apelanti u svrhu stanovanja koristili zajedničku prostoriju u prizemlju zgrade i da su tu prostoriju adaptirali za stanovanje i radi toga imali određena ulaganja. Iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku proizlazi da su apelanti 1990. godine navedenu prostoriju adaptirali u svrhu stanovanja, a 2009. godine zbog pucanja kanalizacionih cijevi renovirali kompletno kupatilo. Okružni sud je naveo da iz spiska stanara iz 1992. godine koji je potpisalo 18 od 22 stanara ne proizlazi da se odnosi na davanje saglasnosti apelantima za korišćenje navedene prostorije. Dalje je naveo da iz odluke Skupštine stanara iz 2005. godine proizlazi da nije usvojena molba jednog od apelanata da mu se odobri pretvaranje zajedničke prostorije u prizemlju u stambeni prostor. Okružni sud je, takođe, naveo da iz iskaza jednog od apelanata proizilazi da je firma u kojoj je on tada bio zaposlen njemu kao radniku na njegov zahtjev, u namjeri da mu riješi stambeno pitanje, podnijela zahtjev za pretvaranje navedene prostorije u stan i da su dobili urbanističku saglasnost, ali da po njihovom zahtjevu nikada do kraja nije odlučeno niti je zahtjev odbijen, ali ni usvojen. Nadalje, presudom prvostepenog suda iz 2010. godine obavezan je jedan od apelanata da tuženoj preda u posjed zajedničku prostoriju slobodnu od lica i stvari. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da apelanti nikada nisu dobili saglasnost stanara zgrade u kojoj se nalazi navedena prostorija (ni 1992. godine a ni 2005. godine), niti su dobili odobrenje za izvođenje bilo kakvih građevinskih radova u toj prostoriji, a presudom je naloženo da se izvrši predaja te prostorije tuženoj, pa je pravilno prvostepeni sud našao da su apelanti bili nesavjesni držaoci navedene prostorije. Okružni sud je istakao da je odredbom člana 39. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da nesavjestan držalac može tražiti naknadu nužnih troškova koje bi imao vlasnik da se stvar nalazila kod njega (stav 4.). Nesavjestan držalac ima pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni lično za vlasnika (stav 5.). Nesavjestan držalac nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari, ali može da odnese stvar koju je ugradio radi svog zadovoljstva i uljepšavanja stvari kad se ona može odvojiti bez oštećenja stvari (stav 6.). Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelantima na ime nužnih troškova ne pripada ništa. Ovo iz razloga jer je navedena prostorija predstavljala praznu prostoriju (smetljarnik), koja po svojoj funkciji nije zahtijevala nikakva ulaganja koja su izvršili apelanti. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelantima ne pripada ni naknada korisnih troškova, jer ulaganja apelanata radi pretvaranja navedeno prostorije u stambeni prostor nisu od koristi za tuženu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je sud pogrešno i proizvoljno ocijenio dokaze i pogrešno primijenio materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata (kojima su ukazivali da su bili savjesni držaoci predmetne prostorije i da im zbog toga pripada pravo na naknadu troškova ulaganja), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević