Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1804/18 ("Borovo" d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1804/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1804/18, rješavajući apelacije "Borovo" d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio "Borovo" d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar protiv:
- Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 022938 17 Pž od 26. decembra 2017. godine;
-Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 120604 18 Pž od 14. septembra 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1804/18
1. "Borovo" d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zdravko Grabovac advokat iz Teslića, podnio je 20. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 022938 17 Pž od 26. decembra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, prekinut je postupak u predmetnoj pravnoj stvari.
2. AP-7312/18
3. Apelant, kojeg zastupa Zdravko Grabovac advokat iz Teslića, podnio je 7. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 120604 18 Pž od 14. septembra 2018. godine.
4. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, prekinut je predmetni postupak, te odlučeno da će se postupak nastaviti kada se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kada sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
5. U obrazloženjima rješenja Viši privredni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev da se utvrdi da je apelant vlasnik nekretnina u Modriči i Prnjavoru, da se djelimično poništi ugovor o kupoprodaji nekretnina od 23. aprila 2012. godine zaključen između „Bonel“ a.d. i „MG Mind“ d.o.o. Mrkonjić Grad, te da se apelant upiše kao vlasnik ovih nekretnina u zemljišnim knjigama. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da se spor između parničnih stranaka ima razriješiti na osnovu odredbi Sporazuma o pitanjima sukcesije („Službeni glasnik BiH“ broj 10/01; u daljnjem tekstu: Sporazum) kojim je propisano rješavanje nasljedstva imovine bivše SFRJ, gdje član 1. Aneksa „G“ Sporazuma garantuje zaštitu privatnog vlasništva i stečenih prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ od strane države nasljednice. Viši privredni sud je dalje ukazao da će prema odredbi člana 7. Aneksa „G“ Sporazuma sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice na osnovu reciprociteta imati ista prava pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava, iz čega proizlazi da princip reciprociteta u primjeni Sporazuma obavezuje članice potpisnice Sporazuma. Također je ukazao da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj U-16/11 od 13. jula 2012. godine zauzeo stav da Sporazum o sukcesiji i njegovi aneksi jednako obavezuju sve potpisnice, te je prema shvatanju tog suda primjena principa reciprociteta, ako ne obaveza, onda sigurno mogućnost kojom bi se štitili interesi subjekta iz Bosne i Hercegovine u svim fazama postupka pred redovnim sudovima, odnosno drugim nadležnim organima, te naglasio da je za primjenu principa reciprociteta (s obzirom na predmet spora) relevantno postupanje redovnih sudova i drugih nadležnih organa u Republici Hrvatskoj u istovrsnoj vrsti. Pri tome je ukazao da iz dopisa Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 4. marta 2014. godine (dostavljen Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine a u vezi informacije o postojanju reciprociteta u primjeni Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije) proizlazi da: „rješavanje imovinskopravnih pitanja fizičkih i pravnih osoba između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine još nije definisano budući da između država nije potpisan Ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa, te da bi tek sklapanjem bilateralnog ugovora o rješavanju imovinsko pravnih odnosa između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske nastao podoban akt za brže rješavanje svih zahtjeva po pitanju zaštite imovine i stečenih prava", te je ukazano na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem se „prava iz ugovora o pitanjima sukcesije ne priznaju neposredno na osnovu tog ugovora“. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno donio rješenja o prekidu postupka, te naglasio da je postupanje suda u skladu s načelima Sporazuma u intresu zaštite imovinskih prava, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da su mu povrijeđena prava na imovinu i da se na taj način vrši diskriminacija stranaka.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1804/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na kažnjavanje samo na temelju zakona iz članka 7. Europske konvencije i povredu zabrane diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih rješenja, proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da nisu dali valjano obrazloženje za svoje odlučenje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3153/15 od 31. januara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević