Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4364/17 („Aris Electronic“ d.o.o. Doboj)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4364/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4364/17, rješavajući apelaciju „Aris Electronic“ d.o.o. Doboj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Aris Electronic“ d.o.o.
Doboj podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 023016 16 Pž od 13. jula 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Aris Electronic“ d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 20. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 023016 16 Pž od 13. jula 2017. godine. Apelant je 31. decembra 2018. i 17. januara 2019. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), te tuženog Grada Doboj, zastupanog po Pravobranilaštvu RS, i advokata Siniše Đorđevića kao umješača na strani tuženog u postupku zatraženo je 10. i 13. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tuženi Grad Doboj, zastupan po Pravobranilaštvu RS, dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 27. maja do 17. juna 2019. godine, dok umješač na strani tuženog nije dostavio traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene a)Izvršni postupak pokrenut po apelantovom prijedlogu za izvršenje protiv ŽGP AD Doboj
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 015481 11 Ps od 19. jula 2012. godine obavezan je ŽGP AD Doboj da apelantu na ime duga isplati iznos od 22.908,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
6. Apelant kao tražilac izvršenja je kod Okružnog privrednog suda 8. jula 2013. godine, na osnovu navedene presude, podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika ŽGP AD Doboj, pljenidbom i prenosom novčanog potraživanja ŽGP AD Doboj prema njegovom dužniku Općini Doboj (sada Grad Doboj) po osnovu duga na ime ulaganja u vrijednost lokalnih puteva na teritoriji Općine Doboj.
7. Rješenjem broj 60 0 Ip 018588 13 Ip od 4. septembra 2013. godine Okružni privredni sud je odredio predloženo izvršenje na potraživanju izvršenika (ŽGP AD Doboj). Nakon prigovora izvršenikovog dužnika (Grad Doboj) kao trećeg lica, sud je zaključkom od 18. oktobra 2013. godine uputio treće lice na parnicu radi utvrđenja nedopuštenosti izvršenja, koji postupak je okončan tako što je odbijen tužbeni zahtjev trećeg lica (Grad Doboj) da se izvršenje proglasi nedopuštenim (Presuda broj 60 0 Ps 019271 14 Pž od 8. jula 2014. godine).
8. U nastavku tog izvršnog postupka Okružni privredni sud je rješenjem od 15. oktobra 2014. godine odredio prenos potraživanja izvršenika ŽGP AD Doboj u navedenom iznosu sa kamatom i troškovima, zaplijenjenog dostavom rješenja o izvršenju od 4. septembra 2013. godine, koje izvršenik ima prema Gradu Doboj, po apelantovom prijedlogu, umjesto isplate, te je pozvan izvršenikov dužnik (Grad Doboj) da navedeni iznos položi na žiroračun depozita suda i o tome obavijesti sud. Drugostepenim rješenjem od 26. decembra 2014. godine odbijena je žalba trećeg lica (Grad Doboj) i potvrđeno rješenje od 15. oktobra 2014. godine.
b)Izvršni postupak pokrenut po prijedlogu advokata Siniše Đorđevića protiv Grada Doboj
9. Na prijedlog advokata Siniše Đorđevića kao tražioca izvršenja također je pokrenut izvršni postupak protiv izvršenika Grad Doboj pod brojem 60 0 IP 020898 14 IP radi naplate glavnog duga u iznosu od 201.328,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na osnovu izvršne notarske isprave
– Ugovora o ustupanju potraživanja broj OPU-1361/2012 od 26. novembra 2012. godine, zaključenog između tog tražioca izvršenja i ŽGP AD Doboj (kojim je na Sinišu Đorđevića preneseno potraživanje ŽGP AD Doboj), koji ugovor je zaključen shodno Ugovoru o vansudskom poravnanju broj OPU-1054/2011 od 4. oktobra 2011. godine, zaključen između Grada Doboj i ŽGP AD Doboj (radi isplate duga).
10. Okružni privredni sud je 31. oktobra 2014. godine donio rješenje o izvršenju, dok je rješenjem od 13. novembra 2014. godine izvršen prenos sredstava. Rješenjem od 18. marta 2015. godine odbijen je prigovor izvršenika (Grad Doboj) na rješenje o izvršenju.
11. Drugostepenim rješenjem od 28. aprila 2015. godine ukinuto je prvostepeno rješenje od 18. marta 2014. godine, usvojen prigovor izvršenika Grad Doboj, stavljeno van snage rješenje o izvršenju od 31. oktobra 2014. godine, kao i sve radnje suda u tom predmetu, te je predmet ustupljen stvarno i mjesno nadležnom Osnovnom sudu u Doboju koji je zaključkom od 18. juna 2015. godine naložio tražiocu izvršenja (advokatu Siniši Đorđeviću) da izvrši povrat isplaćenog iznosa po provedenom nepravomoćnom rješenju o izvršenju od 31. oktobra 2014. godine na račun izvršenika (Grad Doboj).
c)Izvršni postupak pokrenut po apelantovom prijedlogu za izvršenje protiv Grada Doboj
12. Apelant je 12. januara 2015. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Grad Doboj tako što je tražio prinudnu naplatu potraživanja u iznosu od 22.908,90 KM sa sporednim potraživanjima na osnovu Rješenja o izvršenju broj 60 0 lp 018588 13 lp od 4. septembra 2013. godine, Presude broj 60 0 Ps 019271 14 Pž od 8. jula 2014. godine i Rješenja o prenosu potraživanja broj 60 0 lp 018588 13 lp od 15. oktobra 2014. godine, i to zapljenom i prenosom potraživanja na ime glavnog duga na depozit suda, te isplatom potraživanja na ime troškova parničnog postupka na račun apelanta.
13. Rješenjem broj 60 0 Ip 021153 15 Ip od 19. februara 2015. godine Okružni privredni sud je odredio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika, dok je rješenjem od 18. marta 2015. godine usvojio prigovor izvršenika (Grad Doboj) i obustavio izvršenje u cijelosti, te ukinuo provedene radnje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je izvršenik izmirio svoje obaveze prenosom preostalog iznosa duga prema ŽGP AD Doboj (13. novembra 2014. godine) tako da Grad Doboj nije više imao duga prema ŽGP AD Doboj, a samim tim ni ŽGP AD Doboj potraživanja od Grada Doboj iz kojih bi se apelant mogao namiriti po Rješenju Okružnog privrednog suda broj 60 0 lp 018588 13 lp od 15. oktobra 2014. godine.
14. Drugostepenim rješenjem od 29. juna 2015. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje od 18. marta 2015. godine.
Osporena odluka donesena u parničnom postupku protiv tuženog Grada Doboj
15. Apelant je 8. januara 2016. godine protiv Grada Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi, dok je u postupku umješača na strani tuženog – advokat Siniša Đorđević) podnio tužbu radi naplate prenesenog potraživanja u visini od 22.908,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant u tužbi ukazao na tok izvršnih postupaka na način kako je to prezentirano u prethodnim tačkama odluke, te je istakao da je ugovor o cesiji zaključen između ŽGP AD Doboj i umješača na strani tuženog suprotan odredbi člana 28. Zakona o unutrašnjem platnom prometu privrednih subjekata RS i da bi sud to trebao da razmatra kao prethodno pitanje s obzirom na to da postoji odluka suda kojom se konstatira da je navedeni ugovor ništav.
16. U odgovoru na tužbu tuženi je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva ukazavši na tok izvršnih postupaka na način kako je to prezentirano u prethodnim tačkama odluke, te je istakao da je potraživanje ŽGP AD Doboj prema njemu prestalo da postoji u skladu s odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Umješač na strani tuženog se pridružio navodima iz odgovora na tužbu navodeći da se nisu stekli uvjeti da sud kao prethodno pitanje rješava pravnu valjanost ugovora o cesiji.
17. Okružni privredni sud je Presudom broj 60 0 Ps 023016 16 Ps od 22. jula 2016. godine odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev i obavezao ga da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je nesporno između parničnih stranaka da apelant ima dospjelo potraživanje prema ŽGP AD Doboj, dok je sporna aktivna i pasivna legitimacija te postojanje duga tuženog prema apelantu. Nakon provedenih dokaza sud je naveo da je predmet parničnog postupka isplata navodnog duga tuženog prema apelantu – tužiocu, koji je predmet izvršnih postupaka br. 60 0 Ip 018588 13 Ip i 60 0 Ip 021153 15 Ip. Sud, dalje, navodi da su osnovani navodi tuženog da ne postoji aktivna i pasivna legitimacija u predmetnoj pravnoj stvari zato što je spor u vezi s predmetnim dugom predmet izvršnih postupaka br. 60 0 Ip 018588 13 Ip i 60 0 Ip 021153 15 Ip u kojima su donesena rješenja za koja apelant nije dokazao, niti je dokazivao da li su ona i dalje na snazi. Okružni privredni sud je naveo da su u izvršnom predmetu broj 60 0 Ip 018588 13 Ip stranke apelant i ŽGP AD Doboj, dok su u predmetu broj 60 0 Ip 021153 15 Ip stranke apelant i tuženi, te je istakao da Presudom Višeg privrednog suda broj 60 Ps 019271 14 Pž od 8. jula 2014. godine [koji postupak je okončan tako što je odbijen tužbeni zahtjev trećeg lica (Grad Doboj) da se izvršenje proglasi nedopuštenim] nije proglašeno nedopuštenim izvršenje, niti je ukinuto Rješenje broj 60 0 Ip 018588 13 Ip. Osim toga, kako dalje navodi sud, irelevantni su navodi parničnih stranaka o fazi u kojoj se nalazi izvršni predmet koji se vodi kod Osnovnog suda u Doboju pod brojem 85 0 Ip 050799 15 Ip jer u navedenom predmetu apelant nije stranka, već su stranke umješač na strani tuženog i tuženi. Okružni privredni sud je također naveo da apelant niti jednim materijalnim dokazom nije dokazao da je iz bilo kojeg citiranog izvršnog predmeta upućen da pred Okružnim privrednim sudom pokrene parnicu koja sadrži predmetni tužbeni zahtjev. Sud je iz naprijed navedenih razloga zaključio da nije imao potrebe da odlučuje ni o prethodnom pitanju koje je tražio apelant pa je, imajući u vidu navedene činjenice, donio odluku kao u izreci presude.
18. Presudom Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 023016 16 Pž od 13. jula 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe. Viši privredni sud je naveo da apelant u žalbi navodi kako prvostepena presuda nema razloge i da je proizvoljan zaključak prvostepenog suda da zahtjev nije osnovan, te da je donošenjem rješenja o prenosu novčanih sredstava u izvršnom postupku stekao založno pravo i da po tom osnovu zahtijeva plaćanje u konkretnom predmetu. Osim toga, apelant se pozvao na odredbu člana 28. Zakona o unutrašnjem platnom prometu i istakao da je prenos potraživanja koji je uslijedio između ŽGP AD Doboj, dužnikovog dužnika (tuženog) i punomoćnika (umješača na strani tuženog) zabranjen shodno odredbi člana 436. ZOO.
19. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje prvostepenog suda, te je citirao odredbu člana 181. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojom je propisana situacija kada se podnosi tužba zbog neizvršenja (ako tražilac izvršenja ne raspolaže izvršnom ispravom). U vezi s tim, Viši privredni sud je istakao da, u skladu s odredbom člana 181. ZIP-a, protiv izvršenikovog dužnika koji nije voljan da stvar preda, može se podnijeti tužba samo ukoliko ne postoji izvršni naslov na osnovu koga je utvrđena obaveza dužnikovog dužnika za plaćanje. Međutim, u konkretnom slučaju postoji izvršna isprava, odnosno notarski ovjeren ugovor i pravomoćna presuda kojom je utvrđena obaveza tuženog da ŽGP AD Doboj plati tačno određen iznos na ime glavnog duga i na ime kamate. Viši privredni sud je istakao da apelant samo ukoliko nije u mogućnosti da se naplati od dužnikovog dužnika može promijeniti predmet i sredstvo izvršenja, tj. u situaciji kakva je u konkretnom predmetu apelant kao tražilac izvršenja svoje potraživanje može da ostvaruje samo u izvršnom postupku koji je pokrenuo kod Okružnog privrednog suda. Iz navedenih razloga Viši privredni sud je zaključio da apelantovi žalbeni navodi nisu osnovani, odnosno da prvostepeni sud prilikom donošenja svoje presude nije učinio povrede na koje se ukazuje žalbom.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da je osporenom odlukom Višeg privrednog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava, apelant je izložio postupak (izvršni) koji je prethodio donošenju osporene odluke i istakao da prvostepena i osporena odluka ne sadrže obrazloženja na koja je apelant ukazivao tokom postupka, odnosno da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na obrazloženu presudu. U vezi s tim, apelant je ukazao da osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje bi zadovoljilo standarde uspostavljene kako praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) tako i Ustavnog suda. Apelant je ukazao da izvršenikov dužnik (tuženi) nije ispunio svoju obavezu iz Rješenja o prenosu broj 60 0 Ip 018588 13 Ip od 15. oktobra 2014. godine, odnosno da tuženi nije dobrovoljno položio preneseno novčano potraživanje na žiroračun suda zato što apelant u smislu odredbe člana 181. ZIP-a nema izvršnu ispravu kojom se izvršenikovom dužniku (tuženom) nalaže polaganje zaplijenjenog novčanog iznosa potraživanja na žiroračun suda. Apelant je u svojim dopunama, također, dostavio rješenje Osnovnog suda u Doboju od 27. decembra 2018. godine kojim je usvojen zahtjev za protivizvršenje Grada Doboj (tuženog) i naloženo je Siniši Đorđeviću (tražiocu izvršenja u tom postupku) da vrati izvršeniku (Grad Doboj) iznos od 206.767,66 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Osim toga, apelant je dostavio i Rješenje Višeg privrednog suda broj 60 0 Ip 021153 18 Pž 2 od 26. novembra 2018. godine u kojem sud, suprotno stavu iz osporene odluke, u obrazloženju navodi da notarski ovjeren ugovor i pravomoćna presuda na osnovu kojih se traži predmetno izvršenje nisu izvršne isprave na osnovu kojih bi apelant mogao uspješno voditi predmetni izvršni postupak (protiv tuženog – Grada Doboj), što je apelant i istakao u predmetnoj apelaciji. Apelant je istakao da je u osporenoj presudi „izostalo obrazloženje koje omogućava kontrolu logičkog procesa pomoću kojeg je sud došao do presude i u krajnjoj liniji zaključci presude nisu saobrazni zakonu i logici, što je i sam Viši privredni sud potvrdio na strani 4. Rješenja broj 60 0 Ip 021153 18 Pž 2 od 26. novembra 2018. godine“, te da se može zaključiti da je osporenom presudom došlo do povrede prava na pravično suđenje. II.Odgovor na apelaciju
21. Viši privredni sud je naveo da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava sve kriterije koji su propisani odredbom člana 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da su dati odgovori na sve žalbene navode, kao i da je obrazloženo zbog čega žalba nije osnovana. Nadalje je ukazao da je apelant svoje navode koje ističe u apelaciji (u pogledu zahtjeva o kojem je odlučivao prvostepeni sud) mogao u skladu s raspravnim načelom i odredbama čl. 7. i 123. ZPP da dokazuje u prvostepenom postupku, te smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
22. Okružni privredni sud je naveo da je u svojoj odluci nedvosmisleno ukazao na nedostatak pasivne legitimacije na strani tuženog, kao i da apelant nije dokazao da li su i na koji način okončani izvršni postupci u vezi sa spornim potraživanjem, kao ni pravni osnov svog potraživanja. Sud je istakao da prvostepena i drugostepena presuda sadrže jasno obrazloženje svih spornih pitanja iznesenih tokom postupka.
23. Tuženi je u svom odgovoru naveo da su neosnovani navodi iz apelacije s obzirom na to da su redovni sudovi u svojim odlukama dali detaljno obrazloženje u vezi s apelantovim navodima, kao i jasne razloge za njihovo odbijanje.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 43/17 – odluka USBiH, 90/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18).
Tužba protiv izvršenikovog dužnika Član 181.
Protiv izvršenikovog dužnika koji nije voljan stvari da preda, tražilac izvršenja može tužbom tražiti predaju, ako o obavezi predaje nema izvršnu ispravu.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 023016 16 Pž od 13. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 22. augusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant navodi da mu je osporenom presudom Višeg privrednog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud zapaža da se postupak koji je okončan osporenom presudom Višeg privrednog suda odnosi na naplatu prenesenog potraživanja. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je za rezultat imalo donošenje osporene presude čije je obrazloženje nejasno i nerazumljivo.
34. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
36. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime duga i zakonskih kamata isplati određeni novčani iznos zajedno s troškovima postupka. Naime, presudom Okružnog privrednog suda, koja je potvrđena presudom Višeg privrednog suda, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nedostaje aktivna i pasivna legitimacija stranaka, da su u toku izvršni postupci koje je pokrenuo apelant kao tražilac izvršenja, da apelant nije dokazao da je u izvršnim predmetima koje vodi upućen da pokrene parnicu koja sadrži predmetni tužbeni zahtjev, te da svoje potraživanje apelant (kao tražilac izvršenja u pokrenutim izvršnim postupcima) može da ostvari samo u izvršnom postupku. Iz činjenica predmeta dalje proizlazi da je Viši privredni sud u svojoj presudi, kojom je podržao činjenično utvrđenje i odlučenje prvostepenog suda, ukazao da apelant u konkretnom slučaju posjeduje izvršnu ispravu kojom je utvrđena obaveza dužnikovog dužnika (obaveza tuženog da ŽGP AD Doboj da apelantu plati tačno određen iznos na ime glavnog duga i na ime kamate). U vezi s tim, Viši privredni sud se pozvao na odredbu člana 181. ZIP-a kojom je regulirano u kojoj situaciji se podnosi tužba zbog neizvršenja, uz zaključak da apelant u konkretnom slučaju posjeduje izvršnu ispravu, te da ukoliko nije u mogućnosti da se naplati od dužnikovog dužnika može promijeniti predmet i sredstvo izvršenja u izvršnom postupku koji je pokrenuo protiv tuženog.
37. U tom kontekstu, a u vezi s apelantovim navodima koji se tiču izostanka obrazloženja u osporenoj odluci, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Ustavni sud, također, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 198. godine, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da je Viši privredni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoj stav dao valjane, jasne i logične razloge koji korespondiraju standardu obrazložene presude iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Stoga, imajući u vidu činjenice predmetnog slučaja, na način kako su one prezentirane u relevantnom dijelu ove odluke, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Okružnog privrednog suda, koji je potvrdio i Viši privredni sud u osporenoj presudi, da apelant u predmetnom postupku u smislu relevantne odredbe ZIP-a (član 181) posjeduje izvršnu ispravu, odnosno da svoje potraživanje može ostvariti u izvršnom postupku koji je pokrenuo protiv tuženog, dajući o tome detaljne razloge u obrazloženju osporene presude. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost Višeg privrednog suda u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporene odluke, a koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Višeg privrednog suda u osporenoj presudi, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u vezi s primjenom materijalnog prava.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na primjenu materijalnog prava.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Viši privredni sud u obrazloženju svoje odluke kao konačne odluke u predmetnom postupku, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenog suda, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, uz pozivanje na relevantne odredbe ZIP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević