Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2313/19 („Trgocoop“ d.o.o. Ljubuški)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2313/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-2313/19, rješavajući apelaciju „Trgocoop“ d.o.o. Ljubuški, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Trgocoop“ d.o.o. Ljubuški protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Ip 031470 18 Pž od 18. ožujka 2019.
godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Trgocoop“ d.o.o. Ljubuški protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Ip 031470 18 Pž od 18. ožujka 2019.
godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3
k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Trgocoop“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mladen Šimić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 25. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Ip 031470 18 Pž od 18. ožujka 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, sud je odredio predloženu ovrhu (radi naplate dospjelog novčanog potraživanja zabilježbom, procjenom i prodajnom apelantove nekretnine).
3. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud je naveo da je prijedlog tražitelja ovrhe (Raiffeisenlandesbank Karnten-Rechenzentrum und Revisionsverband, sa sjedištem u Republici Austriji, Klagenfurt) zasnovan na ovršnoj ispravi imajući u vidu da, sporazum stranaka zaključen pred sudom 23. veljače 2007. godine, u skladu sa odredbama čl. 251a do 251f tada važećeg Zakona o izvršnom postupku, te u smislu odredbe čl. 251c navedenog zakona, ima snagu sudskog poravnanja. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da podaci o nekretnini u ovršnoj ispravi i rješenju o ovrsi nisu podudarni, međutim iz dostavljenog zemljišnoknjižnog izvatka za nekretnine koje su predmet ovrhe razvidan je slijed u pogledu promjena u označavanju nekretnina, a koji slijed tražitelj ovrhe dokazuje i dostavom obavijesti zemljišnoknjižnog ureda, na osnovu čega je nesporno je da su nekretnine koje su predmetom ovrhe upravo one nekretnine nad kojima je zasnovano založno pravo temeljem ovršne isprave. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da su neutemeljeni prigovori da je tražbina tražitelja ovrhe u cijelosti namirena zbog očitovanja tražitelja ovrhe iskazanog na zapisnik Skupštine vjerovnika stečajnog dužnika „Nativa“ d.o.o. Ljubuški, sačinjenog pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu. Naime, tražitelj ovrhe je u predmetnom stečajnom postupku, kao jedan od vjerovnika stečajne mase, iskazao svoju suglasnost u pogledu načina izmirenja duga koji je Općina Ljubuški imala prema stečajnom dužniku „Nativa“ d.o.o. Ljubuški, ali predmetna suglasnost prema mišljenju prvostupanjskog suda definitivno nije iskazivanje volje tražitelja ovrhe da se isplatom određenog novčanog iznosa (iz stečajne mase) smatra u cijelosti namiren po Ugovoru o kreditu u ovom postupku, odnosno da je tražbina tražitelja ovrhe izmirena u cijelosti. Pri tome, prvostupanjski sud je naveo da je tražitelj ovrhe umanjio dug gospodarskog društva „Nativa“ d.o.o. Ljubuški za navedene novčane iznose iznose s danom izvršenih uplata, dok preostali dug predstavlja upravo iznos određen rješenjem o ovrsi kao dug koji se ima prinudno naplatiti pljenidbom, procjenom i prodajom nekretnina ovršenika založenih kao osiguranje povrata duga gospodarskog društva „Nativa“ d.o.o. Ljubuški po Ugovoru o kreditu u ovom postupku.
4. U obrazloženju rješenja Kanonalni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud odbio kao neutemeljen prigovor ovršenika, s obzirom da nije našao da bi se ijedan od istaknutih prigovora mogao podvesti pod odredbu čl. 47 Zakona o ovršnom postupku, koji bi spriječio ovrhu. Dalje, je naveo da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dao valjano obrazloženje u pogledu podataka o nekretnini navedenih u ovršnoj ispravi i rješenju o ovrsi, imajući u vidu da su nekretnine koje su predmetom ovrhe, upravo one nekretnine nad kojima je zasnovano založno pravo, temeljem ovršne isprave od 23. veljače 2007 godine, za što je prvostupanjski sud dao valjane razloge. Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
7. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj izvršenja protiv apelanta, na osnovu sporazuma stranaka (koji ima snagu sudskog poravnanja). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona ranije utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević