Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4873/17 (N. M.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dosjelost
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4873/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4873/17, rješavajući apelaciju Nedžada Muratovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedžada Muratovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 0055607 Gž od 21. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedžad Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Željka Milanović, advokat iz Doboja, podnio je 20. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 0055607 17 Rev od 19. septembra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 0055607 Gž od 21. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 1358/17 od 18. jula 2017. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih i apelantovu apelaciju broj AP 2373/17 koju je 5. juna 2017. godine bio podnio protiv Presude Okružnog suda broj 85 0 P 0055607 Gž od 21. marta 2017. godine (osporene ovom apelacijom) jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju je apelant izjavio protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke da navede i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 24. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju 28. maja i 7. juna 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 055607 16 P od 18. januara 2017. godine utvrđeno je da je apelant stekao pravo svojine na nepokretnosti detaljnije označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nepokretnost), što je tužena dužna da prizna i trpi da se na osnovu te presude uknjiži kao vlasnik. Takođe, navedenom presudom tužena je obavezana na plaćanje troškova postupka.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je za nepokretnosti u KO Kostajnica proveden postupak izlaganja na javni uvid podataka i utvrđivanje prava na nepokretnostima, te da je na javni uvid izložena i sporna nepokretnost. Ta nepokretnost je u katastru nepokretnosti bila upisana kao dio k. č. broj 35 ,,Sredelj“, površine 6.862 m , a ona je bila upisana u posjedovni list kao posjed apelantovog prednika M. M. (u daljnjem tekstu: apelantov prednik). Na dijelu te nepokretnosti u ZK ulošku broj 368 KO SP Kostajnica kao suvlasnici su bila upisana druga fizička lica, a u ZK ulošku broj 97 KO SP Kostajnica upisan je iskaz 1 javno dobro. Komisija za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka, PJ Doboj (u daljnjem tekstu: Komisija), u postupku izlaganja na javni uvid nepokretnosti izvršila je dopunsko cijepanje nepokretnosti pa je parcela k. č. broj 35 pocijepana na k. č. broj 35/1 površine 2.403 m koja je upisana kao apelantova svojina, te na spornu nepokretnost k. č. broj 35/2 površine 4.502 m koja je upisana sa utvrđenim pravom svojine u korist tužene. Apelant je smatrao da je i na spornoj nepokretnosti trebalo utvrditi pravo svojine u njegovu korist, dok je tužena tvrdila da se radi o nepokretnosti koja ima karakter javnog dobra i da je kao takva van pravnog prometa, te da se na njoj ne može steći pravo svojine.
8. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je istakao da su svjedoci A. K., E. H. i S. K. identično svjedočili da je apelant tu nepokretnost naslijedio od oca koji je kupio od D. K. 1978. godine ili 1979. godine, da je korišćena i obrađivana i da je dugo bila u posjedu apelantovih pravnih prednika, a prije njih da je to obrađivala porodica D. K., da niko nije osporavao korišćenje navedene parcele, niti su provođeni bilo kakvi postupci u vezi s pravima na toj parceli, da je parcela udaljena oko 300 m od rijeke Bosne, da je rijeka Bosna mijenjala svoj tok, da je ranije bila više udaljena od ovih parcela. Da je apelant naslijedio spornu parcelu poslije smrti svog oca potvrđuje i rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda od 28. jula 2015. godine. Na osnovu izjava svjedoka koje je prihvatio kao uvjerljive, utvrđeno je da se radi o jedinstvenoj parceli, da je parcela bez vidnih međnih oznaka između parcela k. č. br. 35/1 i 35/2, da je na terenu ta parcela u trenutku uviđaja na licu mjesta bila zasijana, te da se nalazi u kompleksu poljoprivrednog zemljišta drugih parcela koje su takođe bile obrađene. Takvo stanje na terenu je potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke, koja je izvršila identifikaciju nepokretnosti i utvrdila da se radi o cjelovitoj parceli, te je izložila istorijat upisa na spornim parcelama u zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama (kako je prikazano na str. 6 presude).
9. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je cijeneći odredbe člana 84 stav 1 tačka a) Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPK), a na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da stanje upisanih prava u zemljišnoj knjizi na parceli koja odgovara parceli k. č. broj 35/2 ne odgovara stvarnom stanju kako je to propisano članom 47 Pravilnika o načinu osnivanja i održavanja katastra nepokretnosti Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, sporna parcela je bila upisana kao iskaz javno dobro. Međutim, Komisija je prilikom utvrđivanja prava na toj nepokretnosti bila dužna, s obzirom na to da je utvrđeno da upisana prava u zemljišnoj knjizi ne odgovaraju stvarnom stanju, da koristi podatke iz katastarskog operata koji odgovaraju stvarnom stanju. Stvarno stanje je da su apelant, odnosno njegovi prethodnici još od 1978. godine, a prije njega D. K. i njegova porodica obrađivali i koristili spornu nepokretnost, a tužena nije vršila nikakva svojinska prava, niti bila u direktnom ili indirektnom posjedu nepokretnosti, a upisano pravo u zemljišnoj knjizi ne odgovara stanju u naravi, odnosno upisu u katastarskom operatu. S obzirom na navedeno, Komisija je bila dužna da u popisnom listu izvrši upis prava u korist apelanta kao lica čije je pravo vjerovatnije, imajući u vidu i činjenicu da je izvršila upis prava svojine u apelantovu korist na parceli k. č. broj 35/1, koja je nastala takođe cijepanjem od osnovne parcele k. č. broj 35. Stoga, Osnovni sud je utvrdio da je apelantovo pravo vjerovatnije jer se apelant nalazi u savjesnom i zakonitom posjedu, parcelu je stekao rješenjem o nasljeđivanju iza umrlog oca, a niko ga nije osporavao i smetao u korišćenju te parcele. Prema tome, Osnovni sud je istakao da je Komisija bila dužna da upiše pravo svojine u popisnom listu u apelantovu korist, a na osnovu podataka iz katastarskog operata koji odgovaraju stvarnom stanju. Naime, poznata je činjenica da upisi u zemljišnoj knjizi nisu bili ažurni, da pravni promet nepokretnosti nisu pratili upisi u zemljišnoj knjizi i da su u pravnom prometu nepokretnosti često označavane samo po podacima novog premjera, a ne i starog, što je sve dovodilo do neažurnosti zemljišne knjige, tako da je upisan kao iskaz 1 javno dobro, iako se uistinu na terenu ne radi o vodnom dobru.
10. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 7 Zakona o stvarnim pravima propisano da su javna dobra stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uslovima kao što su javni putevi, ulice, trgovi i drugo, te kako se u konkretnom slučaju radi o parceli – poljoprivrednom zemljištu koje je u državini fizičkog lica, odnosno apelanta, pa je očigledno da se ne radi o javnom dobru. Slijedom toga, Osnovni sud je utvrdio da Komisija prilikom izlaganja podataka o nepokretnostima nije pravilno i zakonito utvrdila pravo svojine na spornoj parceli jer je to pravo utvrdila u korist tužene, za što nije imala nikakvog osnova jer je odredbom člana 84 stav 3 ZPK propisan postupak na osnovu kojeg se vrši utvrđivanje prava na nepokretnostima. Tokom postupka dokazano je da stanje upisanog prava u zemljišnoj knjizi iskaz 1 javno dobro ne odgovara stvarnom stanju na terenu jer se ne radi o javnom vodnom dobru (koga čine u smislu Zakona o vodama voda i vodno zemljište, a vodno zemljište su katastarske čestice zemljišta u koritu rijeke), nego se radi o poljoprivrednom zemljištu – po kulturi njiva koju obrađuje apelant, tako da je Komisija trebala pravo svojine utvrditi u apelantovu korist, a na osnovu podataka katastarskog operata, utvrđujući da podaci iz katastarskog operata odgovaraju stvarnom stanju, imajući u vidu da je svrha izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima formiranje jedinstvene i ažurne evidencije koja odgovara stvarnom stanju. Takođe, Osnovni sud je istakao da je članom 12 Zakona o vodama propisan način utvrđivanja prestanka pripadnosti vodnog dobra javnom vodnom dobru, međutim, kako se Komisija upustila u postupak izlaganja na javni uvid podataka a da prethodno nije riješila pitanje statusa iskaza 1 javno dobro i u skladu sa članom 24 javna dobra upisala u privremeni list nepokretnosti koji se formira samo za javno dobro, nego je u pogledu parcele k. č. broj 35/1 utvrdila pravo svojine u apelantovu korist, na koje rješenje se tužena nije žalila, osnovano je da se utvrdi da je apelant stekao pravo svojine na spornoj nepokretnosti jer se u skladu sa članom 84 stav 1 tačka v) i članom 85 stav 1 tačka 3 ZPK u popisnom listu trebalo upisati lice čije je pravo vjerovatnije, a to je apelant.
11. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 055607 17 Gž od 21. marta 2017. godine žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda preinačena i odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka.
12. Okružni sud je naveo da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tužilac dokazima izvedenim na glavnoj raspravi u cijelosti dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, tužena pravilno ukazuje da prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke sporna parcela k. č. broj 35/2 u cijelosti odgovara parceli k. č. broj 15/164, koja je upisana u zemljišnoknjižni uložak broj 97 KO SP Kostajnica kao javno dobro i na njoj je utvrđeno pravo svojine u korist tužene. Okružni sud je dalje istakao da je odredbom člana 29 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da se na stvarima u društvenoj odnosno državnoj svojini ne može steći pravo svojine dosjelošću. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da predmetna nepokretnost ima status javnog dobra, to se na zemljištu s takvim statusom nije moglo steći pravo svojine bez prethodnog skidanja tog statusa, što se provodi u postupku pred organom uprave. S obzirom na to da u spisu nema dokaza o osnovu sticanja prava svojine apelantovog prednika, odnosno nema dokaza da je on tu nepokretnost stekao od zemljišnoknjižnog vlasnika, to se nisu ni ispunili uslovi za sticanje prava svojine dosjelošću na toj parceli, čak i da postoji savjestan i zakonit posjed predmetnog zemljišta. Promjene u zemljišnim knjigama vrše se na osnovu pravno valjanog osnova o sticanju prava svojine, a apelant u ovom postupku nije dokazao da je stekao pravo svojine na predmetnoj parceli zaključenjem ugovora o prodaji sa zemljišnoknjižnim vlasnikom, odnosno nosiocem državne svojine. Prema tome, osnovan je prigovor tužene da je osporena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je bilo od uticaja na njenu pravilnost i zakonitost. Ovo posebno jer iz nalaza vještaka geodetske struke proizlazi da je sporna parcela po starom premjeru upisana kao posjed D. K. koju je on ugovorom o prodaji iz 1978. godine prodao apelantovom predniku, te je na osnovu tog ugovora apelantovog prednika i upisan kao posjednik na spornoj parceli, tako da, iako je kompletna parcela k. č. broj 35 bila upisana u katastarskim evidencijama po starom premjeru kao posjed fizičkog lica, to ne daje apelantu nikakav osnov za sticanje prava svojine jer je ona javno dobro, što proizlazi iz zemljišnoknjižnog uloška, te kao takva nije mogla da bude u prometu sve dok se taj status ne promijeni, a što ovdje nije bio slučaj.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 85 0 P 055607 17 Rev od 19. septembra 2017. godine apelantova revizija je odbačena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je donošenjem osporene odluke drugostepeni sud potvrdio nepravilno rješenje Komisije koja je utvrdila da na toj nepokretnosti pravo svojine ima tužena samo zbog činjenice da je u zemljišnoj knjizi ostao neažuran upis nepokretnosti kao iskaz javno dobro, a taj upis vjerovatno datira iz Austro-Ugarske s obzirom na to da ni vještak uvidom u zemljišnu knjigu nije mogla da utvrdi pravni osnov ovog upisa. S obzirom na to, apelant smatra da je drugostepeni sud povrijedio odredbe ZPK i Pravilnika, na taj način što uopšte nije primijenio odredbe tih propisa, a tužba je podnesena upravo na osnovu člana 87 stav 3 ZPK, koji predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe ZOSPO-a jer je čl. 84 i 85 data mogućnost da se pravo svojine i druga stvarna prava utvrde prema utvrđenom faktičnom stanju, a ne prema upisima prava svojine u zemljišnoj knjizi i posjeda u katastarskom operatu. Takođe, apelant je u prilogu apelacije dostavio presude Okružnog suda u predmetima broj 85 0 P 057141 17 Gž od 11. septembra 2017. godine i 85 0 P 057470 17 Gž od 11. septembra 2017. godine, te istakao da je u tim postupcima koji se zasnivaju na istom činjeničnom stanju tuženoj odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je nosilac prava svojine upravo zbog primjene odredbi ZPK, a u tim postupcima je utvrđeno da je stanje upisa nepokretnosti u zemljišnoj knjizi kao javnog dobra neažurno i da ne odgovara stvarnom stanju jer se nepokretnosti ne koriste kao javno dobro čija je pravna priroda opisana odredbom člana 7 ZSP, već da se dugi niz godina nalaze u posjedu fizičkih lica, upisane su kao njihov posjed i koriste se kao poljoprivredno zemljište, dakle ta lica na tim nepokretnostima imaju sva ovlašćenja nosilaca prava svojine.
b) Odgovori na apelaciju
15. Okružni sud je naveo da u spisu predmeta nema dokaza o osnovu sticanja prava svojine apelantovog prednika M. M., odnosno nema dokaza da je on spornu nepokretnost stekao od zemljišnoknjižnog vlasnika, zbog čega se nisu ni ispunili uslovi za sticanje prava svojine na toj nepokretnosti putem dosjelosti, čak i da postoji savjestan i zakonit posjed predmetnog zemljišta, pa je na osnovu iznesenog odlučeno kao u izreci presude. S obzirom na navedeno, Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Osnovni sud je naveo da je taj sud donio pravilnu odluku, te da je tačno da postoji različita praksa u pogledu primjene ZPK s obzirom na to da postoje različite sudske odluke koje su imale za osnov utvrđeno činjenično i pravno stanje Komisije.
17. Tužena je navela da su Okružni i Vrhovni sud u konkretnom predmetu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje, na koje su pravilno primijenili odredbe materijalnog prava, te donijeli odluke zasnovane na zakonu, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
19. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 29.
Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
20. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09
– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka US):
Opšta i javna dobra Član 7.
(1) Nisu objekat prava svojine i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti fizičkog ili pravnog lica pojedinačno, nego su na upotrebi svima pod jednakim uslovima, kao što su: vazduh, voda u rijekama, izvorima, jezerima i moru (u daljem tekstu: opšta dobra).
(2) Javna dobra su stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uslovima, kao što su: javni putevi, ulice, trgovi i drugo.
(3) Rudna bogatstva, vode, divljač, ribe i drugi slobodni dijelovi prirode postaju predmet svojine i drugih stvarnih prava kada se zahvate ili odvoje od svoga ležišta ili staništa na osnovu dozvole ili koncesije nadležnog organa.
(4) Samostalne nepokretnosti su one zgrade, građevine ili naprave na opštem ili javnom dobru koje su od njega pravno odvojene koncesijom, te su svojina nosioca koncesije.
(5) Posebnim zakonom se uređuje korišćenje i upravljanje opštim i javnim dobrima.
21. Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 6/12, 22/18 – odluka US i 110/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 84. st. (1) i (3) (1) Utvrđivanje prava na nepokretnostima vrši se na osnovu:
a) stanja upisanog prava u zemljišnoj knjizi ako se ustanovi da taj upis odgovara stvarnom stanju,
b) pravosnažnih odluka nadležnih organa i sudova, zaključenih ugovora i drugih isprava koje su osnov za upis prava na nepokretnostima i
v) podataka iz katastarskog operata koji odgovara stvarnom stanju.
(3) Ako ne postoje dokazi o pravu na nepokretnostima iz stava 1. t. a) do
v) ovog člana, upis prava na nepokretnostima može se odrediti na osnovu drugih sprovedenih dokaza (saslušanje svjedoka, posljednje stanje posjeda, izjave stranaka i drugih sličnih dokaza).
Član 85. stav (1) (1) Ako se u postupku izlaganja ustanovi da je sporno pravo svojine ili drugo pravo na nepokretnostima čije je rješavanje u stvarnoj nadležnosti sudova, Komisija stranku sa manje vjerovatnim pravom upućuje da u roku od 30 dana od dana izlaganja kod nadležnog suda pokrene parnični, odnosno vanparnični postupak, o čemu se vrši zabilježba, i da Komisiji u daljem roku od osam dana podnese dokaz o pokretanju tog postupka, kada se vrši zabilježba spora.
Član 86. stav (1) (1)Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku izlaganja podataka, komisija donosi rješenje, koje sadrži podatke o nepokretnostima, označenje prava na nepokretnosti i nosilaca tih prava, ograničenje vezano za raspolaganje nepokretnostima, nalog za upis podataka o nepokretnostima i nosiocima prava na nepokretnostima.
Član 87.
(1) Protiv rješenja komisije iz člana 86. ovog zakona može se izjaviti žalba Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
(2) Žalbom se može pobijati rješenje samo u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta.
(3) U pogledu utvrđivanja prava na nepokretnostima može se u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti parnični ili vanparnični postupak kod nadležnog suda.
(4) U slučaju iz stava 3. ovog člana Komisija nastavlja postupak osnivanja katastra nepokretnosti, s tim što će se u V list privremenog lista nepokretnosti upisati zabilježba parničnog, odnosno vanparničnog postupka.
(5) Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove dužna je da donese rješenje po žalbi prije stupanja na snagu katastra nepokretnosti.
Član 87a.
Sud i organ uprave pred kojim se pokrenu postupci na osnovu čl. 85, 85a, 85b. i 87. ovog zakona rješavaju predmete po hitnom postupku.
22. Pravilnik o načinu osnivanja i održavanja katastra nepokretnosti Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/14, 25/14 i 31/15) u relevantnom dijelu glasi:
Utvrđivanje prava na nepokretnostima Član 46.
(1) Utvrđivanje prava na nepokretnostima vrši se, u skladu sa članom 84. Zakona, na osnovu:
a) stanja upisanog prava u zemljišnoj knjizi, ako se ustanovi da taj upis odgovara stvarnom stanju; smatra se da ne odgovara stvarnom stanju i neće se upisati u katastar nepokretnosti hipoteka čiji je upis u zemljišnoj knjizi stariji od 30 godina, računajući unazad od dana izlaganja podataka,
b) pravosnažnih odluka nadležnih organa i sudova, zaključenih ugovora i drugih isprava koje su osnov za upis prava na nepokretnostima i
v) podataka iz katastarskog operata koji odgovara stvarnom stanju.
(2) Ako ne postoje dokazi o pravu na nepokretnostima iz stava 1. t. a) do v), upis prava na nepokretnostima može se odrediti na osnovu drugih sprovedenih dokaza (saslušanje svjedoka, posljednje stanje posjeda, izjave stranaka i drugih sličnih dokaza).
(3) Kada zemljišna knjiga nije obnovljena poslije izvršene obnove premjera ili se u dužem periodu ne sprovode promjene, podaci upisani u njoj će se u postupku izlaganja na javni uvid koristiti kao činjenice koje mogu voditi utvrđivanju prava na nepokretnostima.
Član 47.
(1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi odgovara stvarnom stanju samo u slučajevima kada je to pravo upisano u zemljišnoknjižnom ulošku u cjelini ili sa idealnim dijelom koji odgovara stanju u naravi, upisanom stanju u katastarskom operatu.
(2) Zemljišna knjiga služi za utvrđivanje uzurpacije zemljišta društvene, odnosno državne svojine, za utvrđivanje ograničenja raspolaganja nepokretnostima, u spornim slučajevima kada je potrebno utvrditi lice čije se pravo na predmetnoj nepokretnosti smatra vjerovatnijim.
(3) Pravovaljane odluke nadležnih organa, zaključeni ugovori i druge isprave, na osnovu kojih se u privremeni list nepokretnosti vrši upis prava na nepokretnostima, prilažu se u spis predmeta.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1358/17 od 18. jula 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju u predmetu broj AP 2373/17 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 5. juna 2017. godine jer je bio u toku postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 19. septembra 2017. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 85 0 P 0055607 Gž od 21. marta 2017. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Okružnog suda od 21. marta 2017. godine dostavljena apelantovom punomoćniku 19. aprila 2017. godine, te da je apelant 5. juna 2017. godine podnio apelaciju u predmetu broj AP 2373/17, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja da je apelant stekao pravo svojine na spornoj nepokretnosti, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se zasnivaju na tvrdnjama da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo.
32. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
34. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud najprije podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetima broj AP 2015/14 i AP 3413/17 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2015/14 od 1. februara 2017. godine i AP 3413/17 od 11. juna 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima su osporene odluke bile donesene u parničnom postupku koji se vodio radi utvrđivanja prava svojine na nepokretnostima za koje je prethodno proveden upravni postupak izlaganja podataka o nepokretnostima i utvrđivanja prava svojine. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2015/14 u vezi sa apelacionim navodima koji su se zasnivali na propustima koji su se, navodno, desili prethodno u upravnom postupku izlaganja nepokretnosti koji je pravosnažno okončan u okviru kojeg je došlo do izdvajanja sporne nepokretnosti i formiranja posebne parcele koja je upisana na tuženu opštinu, istakao da se u postupku koji je osporen apelacijom nije odlučivalo o zakonitosti upravnog akta. U tom predmetu, Ustavni sud je istakao: „Imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, kao i činjenicu da Kantonalni sud u predmetnom postupku nije raspravljao o zakonitosti upravnog postupka, jer za to nije bio ni ovlašćen, Ustavnom sudu se čini neosnovanim apelantovo pozivanje na kršenje relevantnih odredaba Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti.“ (ibid, tačka 28). Dovodeći navedene stavove u vezu sa apelantovim navodima kojima ukazuje da su u konkretnom slučaju trebale biti primijenjene odredbe čl. 84, 85 i 87 ZPK te čl. 46 i 47 Pravilnika, Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu u cijelosti primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, iz stanja u spisu proizlazi da se u konkretnom parničnom postupku odlučivalo o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo svojine na spornoj parceli na osnovu kupoprodajnog ugovora te nasljeđivanja iza svog prednika, a ne o postojanju vjerovatnosti da je apelant na osnovu tih podataka vlasnik sporne parcele, što je bio predmet utvrđivanja u upravnom postupku izlaganja nepokretnosti. Prema tome, apelant je bio dužan da dokaže postojanje pravnog osnova za sticanje prava svojine na spornoj nepokretnosti, što u konkretnom predmetu nije uspio da dokaže s obzirom na to da nije pružio dokaze da je njegov prednik bio zemljišnoknjižni vlasnik sporne nepokretnosti, odnosno da je na osnovu ugovora iz 1978. godine stekao pravni osnov za sticanje prava svojine, odnosno nije dokazao da je stekao pravo svojine na predmetnoj parceli zaključenjem ugovora o prodaji sa zemljišnoknjižnim vlasnikom, odnosno nosiocem državne svojine. Stoga, Ustavni sud nalazi da apelant navodima da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana ZPK i Pravilnika ne dovodi u pitanje zaključke Okružnog suda da ugovor iz 1978. godine na osnovu kojeg je apelantov prednik bio upisan u katastar nepokretnosti te dugogodišnje korišćenje spornog zemljišta ne mogu predstavljati osnov za utvrđenje da je apelantov prednik, odnosno apelant stekao pravo svojine na spornoj parceli na način da bi Ustavni sud svojim tumačenjem zamijenio navedene zaključke redovnih sudova.
35. U ovom kontekstu, Ustavni sud je imao u vidu i apelantove navode kojima je ukazivao na odluke Okružnog suda koje je dostavio u prilogu apelacije. Naime, Ustavni sud nakon uvida u sadržaj tih odluka zapaža da iz činjenica tih predmeta proizlazi da su u postupcima izlaganja nepokretnosti bila utvrđena prava svojine fizičkih lica na nepokretnostima koje su u zemljišnoj knjizi ranije bile upisane kao iskaz javno dobro, a da su u parničnim postupcima koje je tužena (Republika Srpska) pokrenula radi utvrđivanja prava svojine na tim nepokretnostima odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužene jer tužena nije dokazala postavljeni tužbeni zahtjev, te da nije provela dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da te nepokretnosti predstavljaju društveno-državnu svojinu na kojima javna vlast vrši svoja vlasnička prava. Prema tome, suprotno apelantovim navodima, navedene odluke ne ukazuju na drugačiju praksu Okružnog suda u tom pogledu, već upravo potvrđuju stav Ustavnog suda da se u parničnom postupku ne raspravlja o zakonitosti upravnih akata, već o postojanju prava na spornim nepokretnostima, što je apelant bio dužan da dokaže.
36. Ustavni sud, stoga, u takvim činjeničnim i pravnim okolnostima ne može da prihvati opravdanim apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog čega zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
37. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a te navode apelant nije detaljnije obrazlagao, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu takođe neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je osporenom presudom odbijen tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava svojine na spornoj nepokretnosti uz obrazloženje koje u okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u segmentu primjene prava.
39. Ustavni sud zaključuje i da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević