Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-450/18 (M. B.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-450/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-450/18, rješavajući apelaciju Miodraga Bukvića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Bukvića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 080024 17 Gž od 9. novembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 080024 14 P od 28.

oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Bukvić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 20. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 080024 17 Gž od 9. novembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 080024 14 P od 28. oktobra 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 080024 14 P od 28. oktobra 2016. godine stavom 1. izreke alineja prva, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito i da se poništi Rješenje Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na zemljištu (u daljnjem tekstu: Vijeće) od 1. septembra 2014. godine, a kojim je utvrđen sadržaj nekretnina i utvrđeno pravo građenja u korist tuženog D. D. (u daljnjem tekstu: tuženi) sa dijelom od 1/1 na zemljištu (nekretnini) označenom kao prilazni put (a što je preciznije označeno i opisano u izreci presude), te se utvrđuje pravo građenja u korist Brčko distrikta BiH sa dijelom od 1/1 na naprijed navedenoj nekretnini, a što je tuženi dužan trpiti i priznati, te dozvoliti da se Brčko distrikt BiH upiše kao nosilac prava građenja sa dijelom 1/1 na naprijed navedenoj nekretnini, a na osnovu ove presude. Takođe, stavom 1. izreke alineja druga, odbijen je apelantov zahtjev da se utvrdi da tuženi nije nosilac prava građenja na zemljištu (nekretnini) označenom kao prilazni put, a što je tuženi dužan trpiti i priznati, te dozvoliti da se briše uknjižba prava građenja i uspostava zemljišno-knjižnog i katastarskog stanja koje je važilo prije donošenja i provođenja predmetnog rješenja u zemljišnoj knjizi, a na osnovu ove presude. Dalje, stavom 1. izreke alineja treća, odbijen je apelantov zahtjev da se utvrdi da je Brčko distrikt BiH nosilac prava građenja na zemljištu (nekretnini) označenom kao prilazni put, a što je tuženi dužan trpiti i priznati, te dozvoliti da se Brčko distrikt BiH upiše kao nosilac prava građenja na zemljištu sa dijelom od 1/1 na naprijed navedenoj nekretnini, a na osnovu ove presude. Stavom 2. izreke prvostepene presude obavezan je apelant da naknadi tuženom troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je ukazao da je apelant u svom iskazu naveo da je bio investitor u izgradnji zgrade, kojoj je prethodila kupovina predmetnog zemljišta (radi se o zemljištu čiji je vlasnik bio tuženi u omjeru 1/3), te da u trenutku kada je htio uknjižiti predmetnu nekretninu, tuženi mu je osporio pravo korištenja puta, da je taj put kupio SIZ 1984. godine za potrebe velike zgrade, a da je isti prolaz uživao vlasnik koji je njemu prodao kuću. Osnovni sud je naveo da je tuženi u svom iskazu istakao da je prvobitna nekretnina bila u posjedu njegove porodice, da su uvijek koristili taj prolaz-put od 40-tih godina kada je njegova majka kupila kuću. Osnovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizilazi da je predmetna katastarska parcela od uspostave novog premjera 1954. godine bila upisana na ime posjednika ONI-organ upravljanja NOO Brčko, te da je 1968. godine došlo do prenumeracije posjedovnih listova i od tada je predmetna parcela upisana na ime posjednika DS „Putevi“ Brčko. Nadalje, na osnovu prijavnog lista od 23. maja 2002. godine izvršena je ispravka greške snimanja iz 1954. godine radi upisa prava korištenja, te je upisana na ime posjednika N. D. (otac tuženog), a po navedenom prijavnom listu doneseno je rješenje kojim je provedena promjena u katastarskom operatu po spisku promjena. Takođe je naveo da katastarskoj parceli po starom premjeru odgovara dio gruntovne parcele kućište i dvorište gdje je zemljište u A listu upisano kao društvena svojina sa dijelom 1/1, dok je kao vlasnik zgrade u AII listu upisan N. D. (otac tuženog), a u C teretnom listu kao korisnik zemljišta pod zgradom koje služi za redovnu upotrebu zgrade upisan je sopstvenik zgrade u AII listu dok na tom zemljištu postoji zgrada.

4. Dalje je naveo da je odredbama člana 227. stav 2. Zakona o registru zemljišta i prava na zemljištima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o registru zemljišta) propisano da se kod utvrđivanja prava na nekretninama podrazumijeva određivanje upisa nespornih prava na nekretninama u registar prava na zemljištu. Takođe je naveo da shodno odredbama člana 234. istog zakona, Vijeće provodi raspravu i donosi odluku po pravilima vanparničnog postupka, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 239. Zakona o registru zemljišta određeno da na osnovu činjenica utvrđenih u postupku Vijeće donosi rješenje, a članom 240. istog zakona propisano je da se protiv rješenja Vijeća donesenog u postupku izlaganja ne može uložiti žalba, ali se u roku od 30 dana od dana prijema rješenja može pokrenuti parnica. Osnovni sud je naveo da u vezi sa odredbom člana 234. Zakona o registru zemljišta valja ukazati da je odredbama člana 2. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine određeno da se opšte odredbe tog zakona primjenjuju i u vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila, što znači da je odredbama člana 240. Zakona o registru zemljišta isključena primjena odredbe člana 16. Zakona o vanparničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kojom je predviđeno izjavljivanje žalbe protiv rješenja donesenog u vanparničnom postupku. Zatim je ukazao da ukoliko nakon okončanja vanparničnog postupka pred Vijećem, učesnik postupka ne bi bio zadovoljan rješenjem Vijeća kojim se utvrđuju prava na odgovarajućim nekretninama, odnosno kojim se određuje upis nespornih prava na tim nekretninama, pravna zaštita može mu se pružiti samo u parničnom postupku pokrenutom po njegovoj tužbi u skladu sa članom 240. Zakona o registru zemljišta. Osnovni sud je naveo da se takav parnični postupak može voditi samo po tužbi za utvrđenje pravnog stanja, koje bi u konačnom eventualno moglo biti drugačije u odnosu na stanje utvrđeno rješenjem Vijeća, kojim je učesnik nezadovoljan zbog čega i podnosi takvu tužbu. Dalje je ukazao da se radi o tužbi kojom tužitelj predlaže utvrđenje prava na datim nekretninama. Potom je ukazao da se tumačenjem odredaba člana

240. Zakona o registru zemljišta može zaključiti da rješenje Vijeća postaje pravosnažno samim donošenjem (nedopuštenost žalbe), te kao takvo dejstvuje u odnosu između zainteresovanih lica koja su učestvovala u vanparničnom postupku utvrđivanja prava na nekretninama pred Vijećem. Osnovni sud je ukazao da navedeno (po pravilu) znači da pomenuta lica ne mogu u nekom drugom postupku osporavati jedno drugom tačnost utvrđenja o stvarnim pravima koje je u odluci Vijeća sadržano, ne smije se zanemariti odstupanje od tog pravila, predviđeno članom 240. Zakona o registru zemljišta koje podrazumijeva pokretanje parničnog postupka koji pruža potpunu garanciju za tačnost odluke o jednom sporu, ali kojom se presudom ne odlučuje o tome da se rješenje u bilo kom smislu mijenja. Takođe je naveo da bez obzira što se Vijeće nalazi u sastavu Odjeljenja za javni registar Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kao upravnog organa, potrebno je naglasiti da u postupku izlaganja Vijeće ne rješava upravne stvari, ne provodi upravni postupak i ne donosi upravni akti. Stoga, protiv rješenja Vijeća nije dozvoljen čak ni upravni spor kao poseban oblik sudske kontrole zakonitosti upravnog akta, odnosno postupak koji je po svojoj pravnoj prirodi kasacionog karaktera za razliku od parničnog, zbog čega se sud i nije bavio pitanjima pravilnosti i zakonitosti osporenog rješenja Vijeća na način kako je to postavljenim tužbenim zahtjevom tražio apelant. Osnovni sud je naveo da apelant, na kome je bio teret dokazivanja, nije dokazao da je Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, inače umješač u postupku, stekao pravo građenja na predmetnoj nekretnini, odnosno da ga je tuženi izgubio na neki zakonom propisani način. Osnovni sud je ukazao da se iz provedenih dokaza navedeno nije moglo utvrditi, obzirom da ova činjenica ne proizilazi kako iz dostavljene materijalne dokumentacije, tako ni iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke. Dakle, Osnovni sud je istakao da apelant, za tvrdnju da je tuženi, odnosno njegov pravni prednik, pravo građenja na predmetnoj parceli stekao na nezakonit način, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o pogrešnom upisu, nije dostavio niti jedan pravno relevantan dokaz.

5. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 080024 17 Gž od 9. novembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda broj 96 0 P 080024 14 P od 28. oktobra 2016. godine.

6. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je naveo da se prema odredbama Zakona o registru zemljišta određuje upis nespornih prava u Registar (član 227. stav 2.) u postupku izlaganja u kojem Vijeće za izlaganje u skladu sa odredbama čl. 228-239. istog zakona provodi raspravu i nakon toga donosi rješenje koje dostavlja licima čije su nekretnine izložene (eventualno i trećim licima). Apelacioni sud je naveo da je učesniku u postupku, koji nije zadovoljan rješenjem Vijeća, kojim su utvrđena prava na određenim nekretninama, odnosno kojim se određuje upis nespornih prava na tim nekretninama, pravna zaštita omogućena u parničnom postupku po njegovoj tužbi podnesenoj u skladu sa odredbama člana 240. Zakona o registru zemljišta. Apelacioni sud je ukazao da se parnični postupak može voditi samo po tužbi za utvrđenje pravnog stanja, koje bi eventualno moglo biti drugačije u odnosu na stanje utvrđeno rješenjem Vijeća, kojim je učesnik nezadovoljan i zbog toga i podnosi takvu tužbu. Apelacioni sud je ukazao da u tom parničnom postupku ne odlučuje se presudom o tome da se rješenje Vijeća mijenja u bilo kom smislu, niti da se poništi rješenje Vijeća, kao ni pravnih posljedica koje je to rješenje proizvelo. Apelacioni sud je ukazao da se presudom donesenom u parničnom postupku ne odlučuje o promjeni rješenja u bilo kom smislu, nego se utvrđuje postojanje ili nepostojanje određenog prava ili pravnog odnosa drugačijeg od utvrđenog rješenjem Vijeća, a presudom se ne odlučuje o promjeni rješenja Vijeća. Apelacioni sud je naveo da nedopuštenost žalbe protiv rješenja Vijeća, čini to rješenje pravosnažnim i ima dejstvo između stranaka i zainteresovanih lica. Prema tome, Apelacioni sud je ukazao da apelantov zahtjev, kako osnovni, a slijedom toga i eventualni, nije osnovan.

7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je Apelacioni sud podržao zaključke prvostepenog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, ali nije odgovorio na sve žalbene navode, tvrdeći da se ne može odlučivati o promjeni rješenja Vijeća. Apelant je naveo da nije odlučivano o cjelokupnom tužbenom zahtjevu.

Relevantni propisi

8. Zakon o registru zemljišta i prava na zemljištu Brčko distrikta BiH („Sl. glasnik Brčko distrikta BiH“, br. 11/01, 1/03, 14/03, 19/07 i 2/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 227.

(2) Pod utvrđivanjem prava na nekretninama u postupku osnivanja Registra, u smislu ovog zakona, podrazumijeva se određivanje upisa nespornih prava na nekretninama u Registar.

Član 234.

Vijeće u postupku izlaganja provodi raspravu i donosi odluku po pravilima vanparničnog postupka, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 239.

(1) Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku izlaganja podataka, Vijeće donosi rješenje.

Član 240.

Protiv rješenja Vijeća donešenog u postupku izlaganja ne može se uložiti žalba, ali se u roku od 30 (trideset) dana od dana prijema rješenja može pokrenuti parnica.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud nalazi da apelant povredu prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Apelacioni sud i Osnovni sud, u obrazloženjima svojih presuda, dali jasne i detaljne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih odredaba Zakona o registru zemljišta, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja konačne presude proizilazi zaključak da je učesniku koji je nezadovoljan rješenjem Vijeća omogućena zaštita u parničnom postupku, koji se može voditi samo po tužbi za utvrđenje pravnog stanja, ali se u tom postupku ne odlučuje o tome da se rješenje Vijeća mijenja u bilo kojem smislu, niti da se poništi. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-450/18 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio