Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1899/18 (B.J.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni spor
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1899/18
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1899/18, rješavajući apelaciju B. J., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija B. J.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 008804 13 Uvp od 25. siječnja 2018. godine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici B.
J. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 375,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici B. J. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija B. J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 008804 13 Uvp od 25. siječnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008804 13 U od 28. kolovoza 2013.
godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-1186/12 od 24.
travnja 2013. godine i Rješenja Službe za prava branitelja i socijalnu skrb Općine Čapljina broj 09-43-136/07-2 od 30. studenog 2012.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. J. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 24. ožujka 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 008804 13 Uvp od 25. siječnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 008804 13 U od 28. kolovoza 2013. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-1186/12 od 24. travnja 2013. godine i Rješenja Službe za prava branitelja i socijalnu skrb Općine Čapljina (u daljnjem tekstu: Služba) broj 09-43-136/07-2 od 30. studenog 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je u periodu od 18. srpnja do 5. kolovoza 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. srpnja do 13. kolovoza 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Odjela za društvene djelatnosti, povratak i obnovu Općine Čapljina - Ured za pitanja branitelja broj 05-43-136/1-07 od 3. travnja 2007. godine apelantici je priznat status ratnog vojnog invalida V. skupine sa 70% invaliditeta, trajno, po osnovi oboljenja, počev od 1. ožujka 2007. godine.
6. Rješavajući u obnovi postupka priznavanja prava na osobnu invalidninu, Služba je donijela Rješenje broj 09-43-136/07-2 od 30. studenog 2012. godine kojim je ukinula rješenje od 3. travnja 2007. godine, te je riješeno da apelantici prestaje status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 1. prosincem 2012. godine.
7. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je izvršen inspekcijski nadzor u apelantičinom predmetu osobne invalidnine, te je naređeno Službi da obnovi postupak i donese novo rješenje sukladno nalazu i mišljenju liječničkog povjerenstva za nadzor i medicinsko vještačenje. Služba je navela da je tijekom inspekcijskog nadzora pribavljeno pismeno izjašnjenje medicinskih ustanova (DZ Čitluk i KB Mostar) o vjerodostojnosti medicinske dokumentacije koja je bila osnova za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida, utvrđivanje stupnja invaliditeta i priznavanja prava na osobnu invalidninu. Također je ukazala da je u dostavljenim odgovorima navedeno da u evidencijama tih ustanova nema evidentiranih podataka o liječenju apelantice, nakon čega je zatražen nadzor i medicinsko vještačenje apelantičinog zdravstvenog stanja. Zatim je navela da je liječničko povjerenstvo izvršilo nadzor i medicinsko vještačenje, pozvalo apelanticu i obavilo pregled, razmotrilo medicinsku dokumentaciju, te ocijenilo pravilnost ranije izdanih nalaza i mišljenja. Dalje je navela da je liječničko povjerenstvo za nadzor i medicinsko vještačenje uradilo nalaz i mišljenje 15. kolovoza 2012. godine prema kojem je apelantičin vojni invaliditet ocijenjen sa 0% zbog nepostojanja valjanih dokaza iz odredaba članka 45. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) na temelju kojih bi se moglo utvrditi da je oboljenje nastalo ili se pogoršalo pod uvjetima iz članka 3. Zakona o pravima branitelja. Služba je istaknula da je, sukladno članku 8. stavak 1. i članku 141. Zakona o upravnom postupku, apelantici omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja (apelantica je pristupila Službi i izjavila da je napisala pismo koje je uloženo u spis u kojem je navela sve u svezi sa liječenjem njezine bolesti), kao i činjenicama upisanim u nalazu i mišljenju liječničkog povjerenstva za nadzor i medicinsko vještačenje, koji su apelantici prethodno uručeni.
8. Protiv Rješenja Službe od 30. studenog 2012. godine apelantica je pravovremeno podnijela priziv koji je Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-1186/12 od 24. travnja 2013. godine odbijen kao neutemeljen (rješenje Službe je izmijenjeno utoliko što apelantici prestaje status ratnog vojnog invalida zaključno sa 31. kolovozom 2012. godine).
9. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je ukazalo na odredbe članka 3. stavak 1. Zakona o pravima branitelja kojima je propisano da je ratni vojni invalid osoba koja je vršeći vojne dužnosti kao pripadnik Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod okolnostima iz članka 2. stavak 1. Zakona, zadobila ranu, povredu ili bolest, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njezinog organizma najmanje za 20%. Također je navelo da je odredbama članka 45. istog zakona propisano da se utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz članka 3. ovog zakona vrši samo na temelju medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. Obzirom na to da je provjerom medicinske dokumentacije utvrđeno da u evidencijama i protokolima nije evidentirano javljanje apelantice, te da ne postoji osnova za ocjenu RVI po članku 45. Zakona o pravima branitelja, Ministarstvo je istaknulo da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida propisani odredbama članka 45. Zakona o pravima branitelja i uvjeti u pogledu postotka invaliditeta propisani odredbama članka 3. stavak 1. istog zakona.
10. Apelantica je tužbom od 12. lipnja 2013. godine pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 24. travnja 2013. godine.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 008804 13 U od 28. kolovoza 2013. godine odbijena je kao neutemeljena apelantičina tužba.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo dostavilo sudu kompletan spis, te da je na prijedlog iz tužbe sud zakazao i održao ročište za javnu raspravu, kojoj je bio nazočan apelantičin opunomoćenik. Dalje je ukazao da je iz stanja upravnog spisa očigledno da u službenim evidencijama i protokolima Kliničke bolnice Mostar i Doma zdravlja Čitluk nema evidentiranih podataka o liječenju apelantice po bilo kojoj osnovi. Također je naveo da ostala medicinska dokumentacija u spisu potječe od travnja 1996. godine, tj. izvan vremena službe u Oružanim snagama i izvan 90 dana od dana otpusta iz Oružanih snaga, pa nije relevantna za utvrđivanje vojnog invaliditeta u smislu odredaba članka 45. Zakona o pravima branitelja. Kantonalni sud je naveo da apelantica u svom pismu od 20. studenog 2012. godine načelniku Općine Čapljina priznaje da se nikada nije zvanično liječila, da se liječila „preko veze“ i bez potrebnih uputnica i evidencija. Sukladno navedenom, Kantonalni sud je istaknuo da su osnovani navodi upravnih tijela da u konkretnom slučaju ne postoji relevantan i zakonit temelj za utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz članka 3. Zakona o pravima branitelja, odnosno da ne postoji valjana osnova za ocjenu statusa ratnog vojnog invalida u smislu odredaba članka 45. Zakona o pravima branitelja. Kantonalni sud je ukazao da je neutemeljen tužbeni navod da se nije mogla vršiti nova revizija izvan roka za vršenje revizije od tri mjeseca zbog toga što se u konkretnom slučaju nije ni provodila nova revizija, već je tuženi, na temelju članka 54. Zakona o pravima branitelja, izvršio nadzor nad provedbom zakona i utvrdio navedene nepravilnosti u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog propisa. Zatim je ukazao da nalaz i mišljenje nadzornog liječničkog povjerenstva od 15. kolovoza 2012. godine jeste bez obrazloženja, ali je u njemu jasno navedeno da povjerenstvo nije ni izvršilo ocjenu invalidnosti zbog nepodobnosti postojeće medicinske dokumentacije. Kantonalni sud je istaknuo da nije izvršena ocjena invaliditeta kod apelantice, jer se nadzorno liječničko povjerenstvo pridržavalo odredaba članka 45. Zakona o pravima branitelja i nije ni moglo ocijeniti medicinsku dokumentaciju stariju od 90 dana od dana otpusta iz Oružanih snaga, odnosno koja ne potječe iz perioda službe u Oružanim snagama.
13. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu od 2. rujna 2013. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 07 0 U 008804 13 Uvp od 25. siječnja 2018. godine kojom je odbijen zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 52. stavak 2. Zakona o pravima branitelja propisano da, ukoliko u postupku nadzora i medicinskog vještačenja posebno liječničko povjerenstvo iz članka 47. stavak 4. tog zakona donese drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje liječničkih povjerenstava iz članka 47. st. 1, 2. i 3. ovog zakona, taj nalaz i mišljenje će poslužiti kao razlog za obnovu postupka. Dalje je ukazao da je Uputom o primjeni članka 52. Zakona o pravima boraca u toč. 7. i 8. regulirano da, u smislu članka 52. stavak
2. Zakona, osnova za obnovu postupka jesu nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva za nadzor i medicinsko vještačenje ukoliko je ono dalo drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje prvostupanjskog i/ili revizionog liječničkog povjerenstva, da je tijelo nadležno za obnovu postupka dužno najdalje u roku od 30 dana u obnovi postupka donijeti novo rješenje kojim će rješenje koje je bilo predmetom obnove biti ukinuto i o pravu odlučiti isključivo na temelju nalaza i mišljenja liječničkog povjerenstva za nadzor i medicinsko vještačenje Instituta za medicinsko vještačenje, te da tijelo nadležno za obnovu postupka donosi rješenje ne donoseći poseban zaključak kojim se obnova dozvoljava (članak 254. stavak 2. Zakona o upravnom postupku). Vrhovni sud je naveo da prvostupanjski sud nije povrijedio federalni zakon, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari. Vrhovni sud je ukazao da apelantičin prigovor u kojem je navela da joj nije dostavljen liječnički nalaz, što predstavlja povredu Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava, nema utjecaja na drugačije rješenje upravne stvari zbog toga što su nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva u potpunosti navedeni u obrazloženju rješenja od 30. studenog 2012. godine protiv kojeg je apelantica podnijela priziv i vodila upravni spor, a u tim postupcima nije pružila dokaze, niti iznijela činjenice koje bi nedvojbeno ukazivale da je činjenično stanje drugačije. U odnosu na apelantičin prigovor retroaktivnosti primjene odredaba članka 52. stavak 2. Zakona o pravima branitelja, Vrhovni sud je naveo da se ova odredba odnosi na sve slučajeve kod kojih nisu protekli zakonski rokovi za obnovu postupka propisani Zakonom o upravnom postupku. U odnosu na navode iz zahtjeva o nezakonitom postupanju liječničkog povjerenstva, te o povredi članka 8. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja, Vrhovni sud je ukazao da su takvi navodi neutemeljeni zbog toga što su nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva od 15. kolovoza 2012. godine jasni i potpuni. Vrhovni sud je istaknuo da je navode iz zahtjeva koji se odnose na povrede Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta ocijenio neutemeljenim, jer nemaju utjecaja na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je navela da se osporene odluke temelje na nalazu i mišljenju liječničkog povjerenstva od 15. kolovoza 2012. godine, koji ne sadrže obrazloženje za zaključak koji je u njemu iznesen, što je suprotno odredbama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava. Također je navela da nisu ocijenjeni raniji nalazi. Apelantica je ukazala da su tijela uprave, po načelu zakonitosti, dužna prilikom rješavanja upravnih stvari da primjenjuju zakone i druge propise, a ne da parcijalno tumače zakonske odredbe bez dovođenja u svezu sa ostalim odredbama važećih normi. Apelantica je ukazala da je prvostupanjsko tijelo, osim odredaba Zakona o pravima branitelja, kao lex specialisa, bilo dužno primijeniti i odgovarajuće odredbe Zakona o upravnom postupku, koji se supsidijarno primjenjuje u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom. Dalje je ukazala na retroaktivnu primjenu prava u svezi sa Uputom o primjeni članka 52. Zakona o pravima branitelja. Apelantica je ukazala da je Vrhovni sud ignorirao činjenicu da joj nije omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku, što joj je garantirano čl. 8. i 141. Zakona o upravnom postupku, te joj je onemogućeno iznošenje odlučnih činjenica koje bi rezultirale donošenjem drugačijeg rješenja. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi i u tome što su prvostupanjska i drugostupanjska tijela odugovlačila postupak nerazumno dugim trajanjem postupka, i to deset godina, te predlaže da se odredi naknada nematerijalne štete. Apelantica smatra da joj je ugroženo pravo na imovinu jer je „tuženik“ iskoristio nerazumno dugo trajanje postupka kako bi je ometao u korištenju njezinog prava, kao i da je došlo do umanjenja njezine imovine proizvoljnim tumačenjem zakonskih odredaba.
b)Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da nisu utemeljene apelantičine tvrdnje o povredi prava na koja se pozvala u apelaciji, jer je presuda donesena sukladno važećim propisima i na temelju dokumentacije koja se nalazila u spisu.
17. Kantonalni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava navedena u apelaciji, te je ukazao da je pravilno primijenio pozitivnopravne propise.
18. Ministarstvo je navelo činjenično stanje predmeta, te ukazalo da nisu utemeljeni apelantičini navodi.
19. Služba je navela kronologiju predmetnog postupka.
VI.Relevantni propisi
20. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8.
(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.
Članak 9.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlaštena službena osoba po svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
21. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima sukladno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
23. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 - OUS i 90/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravak, 70/07 i 9/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. stavak 1.
Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
Članak 45.
Utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz članka 3. ovog Zakona, vrši se samo na temelju medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga.
Članak 52. stavak 2.
Ukoliko u postupku nadzora i medicinskog vještačenja posebno liječničko povjerenstvo iz članka 47. stavak 4. ovog Zakona donese drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje liječničkih povjerenstava iz članka 47. st. 1., 2. i 3. ovog Zakona taj nalaz i mišljenje će poslužiti kao razlog za obnovu postupka.
VI.Dopustivost
24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 008804 13 Uvp od 25. siječnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati točan datum kada je apelantica primila osporenu presudu, jer je presuda donesena 25. siječnja 2018. godine, a apelacija je podnesena 24. ožujka 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se predmetni postupak ticao priznavanja statusa ratnog vojnog invalida, odnosno pitanja apelantičinih građanskih prava i obveza, te da su time članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi. a)U odnosu na osporene odluke
32. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno ocijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje, kao i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
33. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su tijela uprave u obnovljenom postupku priznavanja prava na osobnu invalidninu zaključili da apelantica ne ispunjava uvjete za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida sukladno relevantnim odredbama Zakona o pravima branitelja. S tim u svezi, u obrazloženjima odluka tijela uprave i redovitih sudova je jasno istaknuto da je nalazom i mišljenjem liječničkog povjerenstva za nadzor i medicinsko vještačenje utvrđeno da invaliditet kod apelantice iznosi 0%, odnosno da ne postoji. S tim u svezi, u obrazloženju osporenih odluka su dani jasni i precizni razlozi za navedeni zaključak, te je ukazano na temelju kojih dokaza i činjenica je proizišao takav zaključak. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje, te imajući u vidu odredbe članka 3. stavak 1. Zakona o pravima branitelja, kao i ostale relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu proizvoljno primijenjeni zakonski propisi. Također, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju nadležna tijela i redoviti sudovi u svojim odlukama odgovorili na apelantičine navode koje su ocijenili relevantnim za odlučenje, te za svoje stajalište dali jasne i detaljne razloge sukladno zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
34. U odnosu na apelantičinu tvrdnju da joj nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Službe proizlazi da je liječničko povjerenstvo izvršilo nadzor i medicinsko vještačenje, da je obavljen pregled apelantice, te pribavljena i razmatrana medicinska dokumentacija, kao i ocjena pravilnosti ranije izdanih nalaza i mišljenja. Pri tome apelantici je omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, kao i činjenicama iz nalaza i mišljenja liječničkog povjerenstva za nadzor i medicinsko vještačenje. Također, nepobitno je da je Kantonalni sud na apelantičin prijedlog zakazao i održao ročište za javnu raspravu, kojoj je pristupio apelantičin opunomoćenik, na koji način je apelantici pružena mogućnost da sudjeluje u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom.
35. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su tijela uprave i redoviti sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
37. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sustav na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je u obnovi postupka priznavanja apelantičinog prava na osobnu invalidninu Služba donijela rješenje od 30. studenog 2012. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 25. siječnja 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko pet godina i dva mjeseca, što je razdoblje koje će Ustavni sud ispitati. Analiza duljine trajanja postupka
39. U konkretnom slučaju radi se o obnovi postupka priznavanja statusa ratnog vojnog invalida. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanticu, jer o ishodu tog postupka ovisi priznanje statusa ratnog vojnog invalida i prava koja proizlaze iz tog statusa. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantica na bilo koji način utjecala na duljinu postupka.
40. Ustavni sud zapaža da je, rješavajući o obnovi postupka priznavanja prava na osobnu invalidninu, Služba donijela rješenje od 30. studenog 2012. godine protiv kojeg je apelantica podnijela priziv o kojem je Ministarstvo odlučilo nakon pet mjeseci. Potom je apelantica tužbom od 12. lipnja 2013. godine pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je okončan presudom tog suda od 28. kolovoza 2013. godine, dakle, nakon dva i pol mjeseca. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je postupak po apelantičinom zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda pred Vrhovnim sudom trajao oko četiri godine i pet mjeseci za što Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za duljinu postupka, koji je od većeg značaja za apelanticu i koji je trajao oko pet godina i dva mjeseca, u konkretnom slučaju snosi Vrhovni sud pred kojim je postupak po zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke trajao oko četiri godine i pet mjeseci.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
42. Apelantica je predložila da joj se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
43. Obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantici treba isplatiti iznos od 375,00 KM.
44. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
45. Apelantica smatra da joj je u tijeku postupka povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičine tvrdnje o kršenju ovih prava, u suštini, temelje na istim navodima koje je apelantica istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak trajao oko pet godina i dva mjeseca, pri čemu je duljini predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Vrhovnog suda kojem su trebale četiri godine i pet mjeseci da odluči o zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke u predmetu u kojem je odlučivano o priznavanju statusa ratnog vojnog invalida koji je od velikog značaja za apelanticu.
47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su sudovi detaljno i jasno obrazložili na temelju kojih dokaza su utvrdili činjenično stanje, te kada su na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da u predmetnoj pravnoj stvari ne postoji osnova za daljnje priznavanje statusa ratnog vojnog invalida apelantici sukladno relevantnim odredbama Zakona o pravima branitelja, odnosno kada su odlučili da apelantici prestaje status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu.
48. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević