Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2852/19 (Triglav BH osiguranje d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2852/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2852/19, rješavajući apelaciju Triglav BH osiguranja d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Triglav BH osiguranje d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 041060 16 Rev od 7. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 041060 12 P od 15.
februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Triglav BH osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mahir Omerhodžić, zaposlenik apelanta, podnio je 12. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 041060 16 Rev od 7. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 041060 12 P od 15. februara 2013. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (Dž.B.) po osnovu naknade štete za osigurani slučaj isplati određeni novčani iznos sa zateznom kamatom i da mu nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je poslodavac tužioca sa apelantom zaključio ugovor o osiguranju svojih uposlenika od nesretnog slučaja, a da se tužilac okliznuo na snijegu na ulazu u poslovnu prostoriju u kojoj je radio, nakon čega je pao, te je nakon kraćeg vremena, pošto se nije dobro osjećao, otišao ljekaru. U bolnici je konstatovano da je kao posljedica pada i povrede glave došlo do puknuća, zatim i odignuća stražnjeg očnog segmenta retine, odnosno, konstatovana je ablacija retine. Osim toga, utvrđeno je da iz zdravstvenog kartona i ranije medicinske dokumentacije ne proizlazi da je tužilac ranije imao slab vid ili zdravstvene poteškoće u vezi očiju, te je konstatovano da je osnovni uzrok ablacije retine povreda glave. Nakon liječenja i operativnih zahvata utvrđeno je da mu je vid na lijevom oku oštećen 90%, usljed čega njegov stepen invalidnost iznosi 20,97%. Vrhovni sud je istakao da se Opštim uslovima apelanta za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja - nezgode uređuju odnosi između osiguravača i ugovarača osiguranja za ugovorene oblike osiguranja za slučaj, između ostalog, trajnog invaliditeta. Odredbom člana 5. stav 1. tih uslova određuje se da se nesretnim slučajem smatra iznenadni, nepredviđen i od volje osiguranika nezavisan događaj, koji djelujući uglavnom izvana i naglo na osiguranikovo tijelo, ima za posljedicu njegovu smrt, trajni invaliditet, prolaznu nesposobnost za rad, smještaj i liječenje u bolnici ili nastanak troškova liječenja. Odredbom stava 2. tog člana predviđeno je da se, u smislu prethodnog stava, nesretnim slučajem smatraju naročito sljedeći slučajevi: gaženje, sudar, udarac kakvim predmetom ili o kakav predmet, udar električne struje ili groma, pad, okliznuće, ranjavanje oružjem, nekim drugim predmetom ili eksplozivnim materijalom (...). Odredbom stava 4. istog člana propisano je da se nesretnim slučajem u smislu tih opštih uslova ne smatraju, između ostalog: sve uobičajene zarazne profesionalne bolesti (tačka 1), stanja psihičkih disfunkcija bez obzira na uzrok (tačka 2.), medukralježne kile bez obzira na uzrok (tačka 7), odljepljenje mrežnice (ablatio retinae) (tačka 8.) itd. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da ablacija retine nije sama po sebi nesretan slučaj, već je to tužiočevo okliznuće i pad, te udar glavom o tvrdu podlogu, koji su za posljedicu imali odljepljenje mrežnice. Kako pad i udar glavom o određeni predmet predstavljaju nesretan slučaj u smislu člana 5. stav 2. Opštih uslova, tako je Vrhovni sud zaključio da je apelant odgovoran za isplatu osigurane sume tužiocu, budući da je nastupio osigurani slučaj. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi povredu koju je apelant pretrpio pogrešno podveli pod osiguran nesretni slučaj.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević