Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1075/18 (JU „Centar za socijalni rad“ Bosansko-podrinjskog kantona Goražde)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javna vlast
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1075/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-1075/18, rješavajući apelaciju JU „Centar za socijalni rad“ Bosansko-podrinjskog kantona Goražde na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU „Centar za socijalni rad“ Bosansko-podrinjskog kantona Goražde podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 025679 14 Rev od 8. decembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 025679 13 Gž od 27. novembra 2013.
godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 025679 13 P od 2. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU „Centar za socijalni rad“ Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, Pravobranilaštvo Bosansko-podrinjskog kantona, podnio je 20. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 025679 14 Rev od 8. decembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 025679 13 Gž od 27. novembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 025679 13 P od 2. oktobra 2013. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 025679 13 P od 2. oktobra 2013. godine obavezana je Z.B. (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu vrati iznos od 3.850,29 KM koji je stekla bez osnova, sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim na taj iznos počev od 12. aprila 2013. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu zahtjeva za vraćanje iznosa od 14.576,25 KM, kao neosnovan. Također, predmetnom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je pred tim sudom ranije vođen parnični postupak po tužbi sada tužene protiv apelanta u kojem je donesena presuda 8. jula 2011. godine kojom je apelant obavezan da tužiteljici na ime obavljene dužnosti staratelja za određene malodobne osobe u određenom vremenskom periodu, a po rješenjima donesenim u upravnom postupku, isplati ukupno iznos od 14.576,25 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja tužbe pa do isplate i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.307,20 KM. Također, ukazano je da je ta presuda potvrđena presudom Kantonalnog suda od 9. septembra 2011. godine, dok je presudom Vrhovnog suda od 19. februara 2013. godine usvojena revizija apelanta, te su ukinute prvostepena i drugostepena presuda i tužba je odbačena. Isto tako, istaknuto je da je apelant iz budžetskih sredstava isplatio iznos od 18.426,54 KM i to na ime glavnog duga iznos od 14.576,25 KM, zakonske zatezne kamate u iznosu od 1.543,09 KM i troškova parničnog postupka u iznosu od 2.307,20 KM, kao svoj dug na osnovu presude iz tog postupka. Nadalje, navedeno je da je apelant, nalazeći da je tužiteljica stekla navedeni iznos bez pravnog osnova, odnosno po osnovu koji je kasnije otpao i da su ispunjeni uslovi iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), podnio tužbu za vraćanje stečenog bez osnova uz zakonske zatezne kamate. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je prvostepenom presudom zaključio da su pravni osnov za isplatu iznosa od 14.576,25 KM, rješenja apelanta kojim se određena malodobna lica stavljaju pod starateljstvo tuženoj, te rješenja kojim se utvrđuje mjesečna naknada na ime vršenja poslova starateljstva, a koji iznos je nesporan jer je isplaćen tuženoj, te da ta rješenja nisu po pravilima upravnog postupka ukinuta, preinačena ili stavljena van snage čime isplata tog iznosa nije bez pravnog osnova.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 025679 13 Gž od 27. novembra 2013. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev za vraćanje iznosa od 16.119,34 KM kao neosnovan, te je tužena obavezana da apelantu na ime stečenog bez osnova vrati iznos od 2.307,20 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.027,11 KM. Također, predmetnom presudom odbijena je žalba apelanta kao neosnovana.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da žalba zakonskog zastupnika apelanta da je pravni osnov za isplatu navedenog iznosa presuda koja je u postupku revizije odlukom Vrhovnog suda ukinuta, a tužba odbačena, nije osnovana. Naime, istaknuto je da na to ukazuje upravo presuda Vrhovnog suda kada u obrazloženju navodi „da je pravni osnov zahtjeva za isplatu naknade na ime vršenja poslova staratelja o kojem pravu je odlučivao organ uprave po pravilima upravnog postupka, što proizilazi iz odredaba Porodičnog zakona Federacije BiH (član 181. stav 6.), da je tim rješenjima utvrđeno pravo tužene na naknadu za obavljanje poslova staratelja, visina novčane naknade, te iz kojih će se sredstava naknada isplaćivati, a da ukupan iznos dospjelih, a neisplaćenih naknada, nije sporan među strankama“. U vezi s tim, ukazano je da upravo zbog toga što je pravni osnov a i visina potraživanja tužene utvrđena pravosnažnim rješenjima donesenim po pravilima upravnog postupka, nije bilo potrebno vođenje parničnog postupka, jer su ta rješenja izvršna isprava u smislu odredaba člana 23. stav 1. točka 2. Zakona o izvršnom postupku, što su bili razlozi Vrhovnog suda da reviziju usvoji i presude ukine, a tužbu odbaci. U konačnici, ukazano je da presudom na osnovu koje je apelant isplatio naknadu tuženoj čije vraćanje sada zahtjeva kao stečeno bez osnova, nije stvoreno pravo tužene na isplatu naknade, nego je samo presudom utvrđeno da to pravo tužene postoji, a na osnovu rješenja donesenih u upravnom postupku. Kako apelant nije osporavao da ta rješenja nisu ukinuta, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, navedeno je da pravni osnov za isplatu nije kasnije otpao pa nisu bili ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 210. stav 2. ZOO da se udovolji tužbenom zahtjevu za iznos glavnog duga. Također, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani ni navodi žalbe da je presudom odlučeno van granica postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP) jer je presudom odlučeno o cijelom tužbenom zahtjevu tako da je u jednom dijelu osnovan, a u drugom dijelu neosnovan, a izdvojeni su dijelovi tužbenog zahtjeva po iznosima glavnog duga, zateznih kamata i troškova parničnog postupka koji su i u tužbi bili jasno određeni.
6. Nasuprot toga, Kantonalni sud je naveo da je žalba tužene u dijelu kojim se pobija pravilnost odluke o vraćanju zakonskih zateznih kamata u iznosu od 1.543,09 KM osnovana. Naime, Kantonalni sud je citirao odredbu člana 210. stav 1. ZOO i naveo da je prvostepenom presudom pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, a to je da je tuženoj njeno potraživanje za obavljene dužnosti staratelja isplaćeno tek nakon pravosnažnosti presude, a ne u rokovima utvrđenim Pravilnikom o visini isplate opravdanih troškova i mjesečne naknade osobi koja vrši nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja kojim je propisano da se naknada isplaćuje najkasnije do kraja mjeseca za prethodni mjesec. Dakle, ukazano je da je jasno da je tuženoj novčano potraživanje isplaćeno sa zakašnjenjem i nakon roka dospjelosti. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je potraživanje tužene za isplatu naknade za obavljene dužnosti staratelja novčano potraživanje koje je dospjelo, a koje joj nije bilo isplaćeno sve do donošenja pravosnažne presude. U vezi s tim, ukazano je da je pravo na isplatu zateznih kamata utvrđeno odredbom člana 277. stav
1. ZOO kojim je propisano da dužnik koji kasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Dakle, navedeno je da pravni osnov za isplatu zakonskih zateznih kamata nije bio presuda koja je ukinuta, nego zakon (odredba člana 277. stav 1. ZOO), a presudom je samo utvrđeno da to pravo postoji. Shodno tome, u pogledu vraćanja isplaćenih zakonskih zateznih kamata, Kantonalni sud je uvažio žalbu tužene i odlučio kao u izreci presude.
7. Vrhovni sud je 8. decembra 2017. godine donio Presudu broj 45 0 P 025679 14 Rev, kojom je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena vrati iznos od 16.119,34 KM (glavnice 14.567,25 KM i zakonske zatezne kamate 1.543,09 KM), a koji joj je isplatio osnovom sudske odluke, koja je ukinuta. U vezi s tim, navedeno je da apelant taj zahtjev zasniva pozivom na odredbe člana 210. ZOO (sticanje bez osnova).
9. Nadalje, istaknuto je da je drugostepeni sud osnovano potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva za povrat novčanih sredstava isplaćenih na ime glavnice u iznosu od 14.567,25 KM. Naime, ukazano je da su redovni sudovi pravilno zaključili da osnov za isplatu tog iznosa su rješenja apelanta, da ta rješenja nisu ukinuta, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, da sudskom presudom, na osnovu koje je apelant isplatio naknadu tuženoj čije vraćanje sada zahtjeva kao stečeno bez osnova, nije stvoreno pravo tužene na isplatu, već to pravo postoji osnovom rješenja donijetih u upravnom postupku, pa stoga apelant ne može osnovano zahtijevati povrat plaćenog iznosa pozivom na odredbe člana 210. ZOO. Isto tako, navedeno je da apelant nije platio nedug već stvarni dug nakon njegove dospjelosti, što znači da tužena ne zadržava neosnovano stečena novčana sredstva. Također, Vrhovni sud je istakao da je pravilno stanovište redovnih sudova da je za isplatu naknade na ime obavljene dužnosti staratelja odgovoran apelant kao dužnik, pa se ne smatra nepoštenim tužena kao primalac te isplate. Osim toga, navedeno je da apelant nije tuženoj isti dug platio dva puta, pa su prigovori o pogrešnoj materijalnoj primjeni materijalnog prava lišeni valjanog pravnog uporišta. Imajući u vidu da apelant svoju obavezu duga nije platio tuženoj prije dospjelosti, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud pravno utemeljeno zaključio da apelant ne može zahtijevati povrat plaćenog iznosa od 1.543,09 KM na ime zakonskih zateznih kamata i preinakom prvostepene presude pravilno odbio taj dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan.
10. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant ukazuje da je Vrhovni sud u ranija dva predmeta usvojio revizije i preinačio nižestepene presude prihvativši navode tužitelja da je stjecanje imovine tuženog izvršeno bez pravnog osnova, te su u tim predmetima obavezane tužene na isplatu. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku, bez jasnog i valjanog obrazloženja, postupljeno drugačije od ustanovljene sudske prakse u istim slučajevima s istim pravnim pitanjem.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao iste apelacione navode u istom činjeničnom i pravnom pitanju istog apelanta (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-5320/17 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj odluci je Ustavni sud naveo: „…da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost“. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da: „U pogledu navoda apelantkinje da su sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka“. Ustavni sud se u konkretnom slučaju u cijelosti poziva na citirani predmet broj AP-5320/17.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević