Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3013/19 (M. M. i Company Mark d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Cesija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3013/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3013/19, rješavajući apelaciju M. M. i Company Mark d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli M.
M. i Company Mark d.o.o. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 P 034552 17 Rev od 16. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. M. i Company Mark d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Ivan Markić, advokat iz Mostara, podnijeli su 22. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 034552 17 Rev od 16. aprila 2019. godine.
2. Prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, obavezani su apelanti da solidarno isplate tužiocu (A.Š.) određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknade troškove postupka, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužioca odbijen kao neosnovan.
3. Osporenom odlukom Vrhovnog suda usvojena je revizija drugoapelanta i nižestepene presude su preinačene na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugoapelanta odbijen, dok je revizija prvoapelanta odbijena. Ujedno je naloženo tužiocu da drugoapelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su tužilac i drugoapelant zaključili ugovor o zajmu i aneks ugovora 1999. godine temeljem kojeg je tužilac drugoapelantu pozajmio određeni novčani iznos. Utvrđeno je i da je prvoapelant zakonski zastupnik, odnosno direktor drugoapelanta, te da su tužilac i prvoapelant 2008. godine zaključili pismeni dogovor o plaćanju putem cesije zajma datog drugoapelantu, kojim se prvoapelant obvezao da će on lično tužiocu isplatiti ostatak duga po ugovoru o zajmu. Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je pismenim dogovorom o plaćanju putem cesije zajma datog drugoapelantu, prvoapelant pristupio dugu u smislu člana 451. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa i po stavu tog suda njegovim zaključenjem prvoapelant u pogledu zastare tražbine ne stupa u pravi položaj drugoapelanta, već se početak toka zastare u odnosu na njega procjenje prema novom ugovoru. Vrhovni sud je istakao da je članom 371. ZOO propisano da potraživanje proizašlo iz ugovora o zajmu zastarijeva u opštem petogodišnjem zastarnom roku. Članom 361. stav 1. ZOO je propisano da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, a nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog roka zastarijevanja, što je propisano članom 362. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je zastarijevanje počelo teći 1. februara 2009. godine i prekinuto je djelimičnom isplatom duga u 2009. godini, kada je rok zastare ponovo počeo teći u smislu člana 387. ZOO. Međutim, zastara je ponovo prekidana uplatama iz 2010. i 2013. godine i iznova počinjala ponovo teći (a od svake uplate kada je rok zastare ponovo počeo teći do slijedeće uplate nije protekao petogodišnji rok), zbog čega su nižestepeni sudovi ispravno odbili prigovor zastare potraživanja u odnosu na prvoapelanta.
5. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena u smislu člana 397. stav (2) u vezi sa članom 386. stav (2) Zakona o parničnom postupku, s obzirom da je drugoapelant u cijelosti uspio u sporu. Međutim, troškovi drugoapelanta odnose se samo na sastav revizije u preciziranom iznosu, budući da drugoapelant nije potraživao opredijeljene troškove prvostepenog i žalbenog postupka.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prvoapelant ističe da je sud pogrešno odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na njega i prigovor zastare. Drugoapelant se žali na odluku o troškovima postupka i ističe da je sud utvrdio da mu je tužilac dužan nadoknaditi samo troškove revizijskog postupka, iako je on tokom postupka potraživao troškove za svaku fazu postupka.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević