Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1423/18 (I. M.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Upis u sudski registar
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1423/18
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1423/18, rješavajući apelaciju Ilije Miličevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Miličevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 P 010180 16 Rev od 30. novembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ilija Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Petrušić&Co“ d.o.o. Zenica iz Zenice, podnio je 5. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 44 0 P 010180 16 Rev od 30. novembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Intesa Sanpaolo banke d.d. BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 24. jula 2019. i 8. augusta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili 20. augusta 2019. godine, 30. jula 2019. i 21. augusta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 44 0 P 010180 10 P od 2. decembra 2015. godine utvrđeno je da je apelant na prvom mjestu prvenstvenog reda za namirenje na nekretninama upisanim u p.l. broj 278 k.o. Brankovići, pobliže opisanim u izreci presude, upisane na ime tužene i da ima pravo prvenstvenog redoslijeda na namirenje kao tražilac izvršenja, čija je zabilježba o izvršenju upisana 23. novembra 2006. godine, odnosno prije zabilježbe založnog prava tužene, koje pravo prvenstvenog redoslijeda namirenja je dužna da trpi i tužena, kao i sva druga lica koja naknadno steknu neko pravo na predmetnim nekretninama, te je tužena obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da je apelant, postupajući po zaključku Općinskog suda u izvršnom postupku, pokrenuo predmetni parnični postupak radi utvrđivanja njegovog prava prvenstvenog reda namirenja na predmetnim nekretninama. Naveo je da je u toku postupka bilo sporno da li prvenstveno pravo namirenja na predmetnim nekretninama ima apelant, koji je na osnovu rješenja o izvršenju 23. novembra 2006. godine upisao zabilježbu izvršenja na predmetnim nekretninama ili tužena, čija je zabilježba založnog prava na predmetnim nekretninama upisana 18. marta 2009. godine na osnovu hipoteke od 30. juna 2000. godine, koja je bila upisana u Katastru Općine Zavidovići.
7. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 72. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da će čim donese rješenje o izvršenju, sud po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja (stav 1), te da tom zabilježbom tražilac izvršenja stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nekretninom, dužno je trpjeti prvenstveno ostvarivanje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom (stav 2). Zatim, da je odredbom člana 98. stav 1. ZIP-a propisano da se iz iznosa dobivenog prodajom namiruju prvenstveno, i to ovim redoslijedom: troškovi izvršnog postupka, potraživanje založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, potraživanje tražioca izvršenja po čijem je prijedlogu određeno izvršenje, potraživanje založnih povjerilaca koji se po redu prvenstva namiruju poslije tražioca izvršenja i naknada za lične služnosti koje se prodajom gase.
8. Općinski sud je dalje naveo kako je utvrđeno da je apelant, na osnovu pravomoćne sudske presude, pokrenuo izvršni postupak protiv J. Z. i da je 23. novembra 2006. godine izvršen upis zabilježbe izvršenja na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama i katastru. Zatim da je 30. juna 2000. godine, na osnovu rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, na predmetnim nekretninama postojala uknjižba založnog prava u korist pravnog prednika tužene (Gospodarska banka d.d. Sarajevo) u Katastru nekretnina Općine Zavidovići. Također je naveo da je postupak izvršenja na predmetnim nekretninama pokrenula i tužena prijedlogom od 30. augusta 2000. godine, koje je sud dozvolio rješenjem od 10. februara 2003. godine. Općinski sud je naveo da prilikom prenošenja baze podataka u Općinu Žepče 2002. godine, uslijed razlike u dizajnu baza podataka, nije došlo do prenosa zabilježbe založnog prava u korist tužene, što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka informaciono-komunikacione struke. Pri tome je istakao da je vještak utvrdio da je u bazi Općine Žepče zabilježba o hipoteci na predmetnim nekretninama u korist tužene postojala prije 10. jula 2002. godine. Nadalje je utvrdio da se ovlašteni službenik tužene 18. marta 2009. godine obratio katastarskom operatu sa zahtjevom za naknadni upis navedene zabilježbe založnog prava uz upis razloga njegovog ranijeg neupisivanja, što je istog dana i izvršeno.
9. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 157. Zakona o premjeru i katastru nekretnina propisano da ako je kod unošenja podataka u katastarski operat učinjena greška, takvu grešku će ispraviti po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke, na osnovu posebnog zaključka Općinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina. U vezi s tim je istakao da u konkretnom slučaju hipoteka u korist tužene nije upisana uslijed greške prilikom prenošenja podataka iz Općine Zavidovići u Općinu Žepče. Pri tome je naglasio da tužena nije ponudila sudu dokaz da se obratila Općinskoj upravi za geodetske poslove i katastar nekretnina sa zahtjevom za upis založnog prava sa danom kada je ono upisano u Katastru Općine Zavidovići, niti je donesen poseban zaključak, kako je propisano navedenom zakonskom odredbom. Pored toga je istakao da je ispravka mogla biti izvršena i po službenoj dužnosti, s obzirom na to da podaci iz Općine Zavidovići nisu dostavljeni Općini Žepče samo u elektronskoj formi, već i fizičkom dostavom predmeta. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je Zakonom o premjeru i katastru nekretnina propisano da je katastar nekretnina javna knjiga (član 9) i da se podaci upisani u katastar nekretnina smatraju tačnim i treća savjesna lica koja se oslanjaju na upisano stanje ne mogu imati štetnih posljedica u prometu nekretnina i drugim odnosima u kojima se ovi podaci koriste (član 14). U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan s obzirom na to da je utvrđeno da u vrijeme upisa njegove zabilježbe rješenja o izvršenju na predmetnim nekretninama nije bila upisana zabilježba vođenja nekog drugog izvršnog postupka.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 44 0 P 010180 16 Gž od 7. aprila 2016. godine uvažena je žalba tužene i preinačena prvostepena presuda tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te ukazao na sadržaj odredbe čl. 72. i 98 ZIP-a. Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud rješenjem od 10. februara 2003. godine usvojio prijedlog za izvršenje tužene, ali da nije izvršena zabilježba izvršenja, kako je to propisano odredbom člana 72. stav 1. ZIP-a. Također je ukazao da je Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima propisano da radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjerioca, koji je ovlašten da na način određen zakonom zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjerilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjerilaca koji su hipoteku stekli poslije njega, bez obzira na pravo vlasnika opterećene nekretnine (član 68. stav 1), te da se hipoteka nastala na osnovu pravnog posla stječe upisom u javne knjige ili na drugi način određen zakonom (član 69. stav 2). Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim je ukazao da se prema odredbi člana 137. Zakona o premjeru i katastru nekretnina prvenstveni red upisa računa prema vremenu u kojem je podnesak stigao nadležnom organu, te zaključio da apelant nema pravo prvenstva reda namirenja ispred tužene na predmetnoj nekretnini. Naglasio je da je prednik tužene u Katastru nekretnina Općine Zavidovići od 30. juna 2000. godine imao zasnovanu i upisanu hipoteku, te shodno čl. 68. i 69. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ima pravo da zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije apelanta. Pri tome je istakao da se ne mogu prihvatiti kao osnovani navodi prvostepenog suda o pozivanju na odredbu člana 157. Zakona o premjeru i katastru nekretnina s obzirom na to da je propust da se sporna hipoteka evidentira prilikom prenosa podataka u Općinu Žepče, shodno navedenom zakonu, trebao biti ispravljen po službenoj dužnosti, a ne samo na zahtjev stranke, te da navedenu obavezu Katastar ima i po članu 41. stav 1. tačka a. Pravilnika o postupanju u zemljišno-knjižnim stvarima.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 44 0 P 010180 16 Rev od 30. novembra 2017. godine odbijena je apelantova revizija.
13. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te istakao da je presuda drugostepenog suda pravilna i zakonita. U vezi s tim je istakao da se shodno odredbi člana 137. stav 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina prvenstveni red upisa računa prema vremenu u kojem je podnesak stigao nadležnom organu, te zaključio da apelant nema pravo prvenstva reda namirenja na predmetnoj nekretnini ispred tužene, koja je na njoj imala zasnovanu hipoteku od 30. juna 2000. godine i shodno odredbama čl. 68. i 69. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ima pravo da zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije apelanta.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da u momentu pokretanja izvršnog postupka protiv J. Z., kao i u momentu upisa zabilježbe vođenja izvršnog postupka po njegovom prijedlogu, na predmetnim nekretninama u nadležnom Katastru Općine Žepče nije bila upisana hipoteka, niti je apelant bio upoznat s njenim postojanjem sve do pokretanja predmetnog parničnog postupka. Navodi da, shodno odredbi člana 14. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, ne može snositi štetne posljedice neažurnosti vođenja katastarske evidencije i neažurnosti tužene s obzirom na to da je kao savjesna strana prije pokretanja izvršnog postupka izvršio provjeru u nadležnom katastarskom operatu i pouzdao se u tačnost podataka koji su u njega upisani. Također navodi da se od apelanta nije moglo očekivati da izvrši provjere u svim katastarskim operatima u Federaciji BiH i da je u konkretnom slučaju nadležni katastarski operat bio onaj na području Općine Žepče, a ne Općine Zavidovići. Navodi da se tužena u konkretnom slučaju ponašala pasivno i da do pokretanja apelantovog izvršnog postupka nije tražila ispravku tehničke greške u smislu odredaba člana 157. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, te da je svoje založno pravo upisala nakon pet godina od pokretanja izvršnog postupka od strane apelanta, odnosno tri godine od upisa zabilježbe tog izvršnog postupka. Također navodi da je upravni organ bio dužan da po službenoj dužnosti ispravi grešku nastalu prilikom prenosa podataka između Katastra Općine Zavidovići i Katastra Općine Žepče.
II.Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, iznio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje tog suda, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. U odgovoru na apelaciju tužena je istakla da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovih prava i da su navode iz apelacije već razmotrili redovni sudovi, koji su dali detaljne razloge zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačije odluke. Tužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 68.
Radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjeritelja (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjeritelja koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjeritelja koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine.
[…] Član 69.
[…] Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, hipoteka se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom.
[…]
19. Zakon o premjeru i katastru nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 22/84, 12/87, 26/90 36/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93, 4/93, 13/94 i 20/95) u relevantnom dijelu glasi: Član 9.
Katastar nekretnina je javna knjiga.
Uvid u podatke katastra nekretnina je slobodan, ukoliko za pojedine podatke nije zakonom ili drugim propisom drukčije određena.
Član 14.
Podaci upisani u katastar nekretnina smatraju se tačnim i treća savjesna lica koja se oslanjaju na upisano stanje ne mogu imati štetnih posljedica u prometu nekretnina i drugim odnosima u kojima se ovi podaci koriste.
Član 137.
Prvenstveni red upisa računa se prema vremenu u kojem je podnesak stigao nadležnom organu.
[…] Član 157.
Ako je kod unošenja podataka u katastarski operat učinjena greška, takva greška će se ispraviti po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke, na osnovu posebnog zaključka opštinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina.
20. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16 i 55/18 –rješenje USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 72.
Zabilježba izvršenja (1) Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.
(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.
[…] Član 74.
Založna prava (1) U postupku izvršenja na nepokretnosti namiruju se i založni povjerioci koji nisu predložili izvršenje u skladu sa pravilima koja određuju red prvenstva u namirenju njihovih potraživanja.
[…] Član 97.
Lica koja se namiruju (1)Iz prodajne cijene namiruju se tražioci izvršenja na čiji je prijedlog određeno izvršenje, založni povjerioci i kad nisu prijavili svoja potraživanja i lica koja imaju pravo na naknadu za lične služnosti.
[…] VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 44 0 P 010180 16 Rev od 30. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 5. marta 2018. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prvenstvenog reda za namirenje na predmetnim nekretninama, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
29. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih presuda, proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
31. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog supstrata predmetnog postupka proizlazi da je apelant pokrenuo postupak izvršenja na predmetnoj nekretnini, na kojoj u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina nije bilo upisano bilo kakvo opterećenje, međutim, u predmetnom parničnom postupku utvrđeno je da je u trenutku pokretanja izvršnog postupka i u momentu upisa zabilježbe izvršenja u zemljišnim knjigama i katastru tužena već imala upisano pravo hipoteke koje, uslijed tehničke greške, nije bilo evidentirano u katastarskom operatu. Slijedom navedenog, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju došlo do kolizije povjerenja u tačnost podataka upisanih u zemljišne knjige i katastar nekretnina koje je apelant imao prilikom pokretanja izvršnog postupka i prava tužene, kao hipotekarnog povjerioca, na prvenstvo namirenja na predmetnim nekretninama.
32. Ustavni sud nadalje podsjeća da je u više odluka zauzeo stav da načelo „povjerenja u zemljišne knjige“ nije apsolutno, te da se prilikom primjene tog načela na činjenični supstrat konkretnog slučaja mora cijeniti savjesnost svih strana u postupku, u kontekstu preduzimanja raspoloživih radnji s ciljem zaštite svog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 179/18 od 10. januara 2019. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2684/18 od 6. decembra 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se tužena u konkretnom slučaju ponašala savjesno i da se pouzdala u svoje založno pravo čiji je upis u javnu evidenciju izvršila prije podnošenja apelantovog prijedloga za izvršenje, koja činjenica, uslijed propusta javnih vlasti, nije bila upisana u javnu evidenciju. Dakle, tužena se pouzdala u načelo javnosti podataka upisanih u javne evidencije (član
9. Zakona o premjeru i katastru nekretnina), odnosno da će njeno založno pravo na predmetnim nekretninama biti publicirano svim trećim licima. Ustavni sud, također, primjećuje da se tužena obratila nadležnom katastarskom operatu s ciljem ispravke greške, odnosno upisa njenog založnog prava, što je istog dana učinjeno i izdat joj je izvadak s upisanim založnim pravom. Tužena je, također, preduzela korake s ciljem realizacije svog založnog prava, odnosno podnijela je prijedlog za izvršenje, koje je sud dozvolio, ali uslijed propusta javnih vlasti nije izvršena zabilježba tog izvršenja na predmetnim nekretninama u smislu odredaba člana 72. stav 1. ZIP-a. Iz navedenog proizlazi da je tužena preduzela sve raspoložive radnje s ciljem zaštite svog založnog prava. S druge strane, javna vlast nije ispravila svoj propust nastao prilikom prenosa baze podataka o upisanim pravima na nekretninama iako je to bila dužna učiniti ex officio shodno odredbi člana 157. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, te bila u mogućnosti, s obzirom na to da je pored podataka u elektronskoj formi raspolagala relevantnom dokumentacijom u fizičkom smislu. Iz navedenog proizlazi da bi u slučaju drugačijeg odlučenja redovnih sudova posljedicu propusta javnih vlasti da održavaju evidenciju upisanih prava na nekretninama snosila tužena, koja je u cijelosti postupala u dobroj vjeri, te bi na takav način na nju bio stavljen pretjeran teret. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je tužena u konkretnom slučaju imala založno pravo (hipoteku) na predmetnim nekretninama koje joj, shodno odredbi člana 68. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, daje pravo na prvenstvo namirenja iz vrijednosti te nekretnine u odnosu na treća lica, pa samim tim i apelanta koji je postupak izvršenja pokrenuo nakon što je postupak izvršenja pokrenula tužena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne može prihvatiti kao osnovane apelantove navode kojima ukazuje da on „trpi štetne posljedice neažurnosti vođenja katastarske evidencije“, pogotovo što apelantu osporenim odlukama nije uskraćeno namirenje njegovog potraživanja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva, suprotno apelantovim navodima, nije rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi odlučili da tužena, kao hipotekarni povjerilac, čije založno pravo i zabilježba pokrenutog izvršnog postupka uslijed greške javnih vlasti nisu bili upisani u javnim evidencijama, ima prvenstveno pravo namirenja iz vrijednosti predmetnih nekretnina u odnosu na apelanta koji je, pouzdajući se u tačnost podataka upisanih u zemljišne knjige i katastar nekretnina, izvršni postupak pokrenuo poslije tužene.
36. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da su navodi o povredi tog prava neosnovani.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević